Jutro je bilo prohladno i sivo kad je osamnaestogodišnja djevojka, Mirjana Kovačević, rodila djevojčicu u zagrebačkoj bolnici. Bez puno riječi, drhtavom rukom ispunila je izjavu o odricanju, pozvala taksi i napustila rodilište, ni na trenutak ne pogledavši unatrag. Nije ni slutila kakvo će iznenađenje dočekati tu djevojčicu uskoro
Kad smo moj suprug Ivan i ja toga dana, obuzeti uzbuđenjem i blagom strepnjom, stigli u bolnicu, srca su nam bila prepuna radosti. Čekali smo svoje četvrto dijete; naša obitelj već je bila velika i bučna. Naša druga i treća djeca su blizanke, što nas je tada itekako iznenadilo u našoj obitelji takvih slučajeva nikad nije bilo. U šali smo govorili tijekom treće trudnoće: “Ma zamisli da opet budu blizanci!”
Roditelji su bili oduševljeni viješću i pomagali nam prva dva tjedna koliko god su mogli. Na već drugom ultrazvuku liječnica nam je s osmijehom potvrdila: “Ne brinite, ovaj put ne očekujemo blizance!”
Na svijet je tako stigao naš “mali borac” jedno dijete, zdravo i mirno. Sve brige su odjednom nestale, a suprug je već ranije platio posebnu sobu kako bismo imali mir.
Nakon nekoliko sati, sestre su mi donijele dijete za dojenje. Odjednom, vratima je prošao šef odjela, lice mu zabrinuto, glas potamnio: “Imamo jedan problem”
Tog istog jutra, Mirjana je rodila zdravu djevojčicu, potpisala odricanje i odvezla se iz bolnice. Nakon poroda nije mogla ni hodati, ali svejedno je odbijala ostati još minutu. Nismo je mogli zadržati.
Beba prekrasna, rumena djevojčica ostala je ovdje. Gledala sam je i pomislila: “Toliku si željela još blizanku Možda da uzmeš ovu djevojčicu?”
Možemo napisati da si je ti rodila izrekla je glavna sestra, gospođa Vesna Kovač, koja me poznavala još otkako sam rodila drugu djecu.
Ne želim da dijete završi u domu. Zar takav život da ju čeka? Srce me boli Naravno, to ne bih smjela napraviti, to nije legalno rekoh tihim glasom.
Iako postupak posvajanja postoji, često traje mjesecima i nitko ti ne jamči pozitivan ishod. A dok traje, dijete je u domu za nezbrinutu djecu.
Bila sam duboko potresena. Poznavala sam sestru Vesnu kao osjećajnu i poštenu ženu. Često smo pričale i izvan bolnice možda se zato meni i povjerila, nadajući se da ćemo naći rješenje.
Mladu majku život je potjerao na samostalan put već prvi dan nakon poroda;
Djevojčica je rođena zdrava, ali treba ljubav i brigu;
Službeni postupak posvojenja je dug i neizvjestan;
Glavna sestra predlaže pomoć, vođena suosjećanjem i ljudskošću.
Ovakve životne priče podsjećaju nas koliko su sudbine krhke i isprepletene, pogotovo kada se rađa novi život.
Na kraju, dolazak djeteta na svijet uvijek donosi uzbuđenje, strah i nadu. Nekada nas putevi životno iznenade i dovedu pred teške odluke koje traže istinsko suosjećanje. Ova priča tjera nas da se zapitamo i ne zaboravimo koliko je važno biti čovjek posebno tada kada je to najpotrebnije.
