Ponekad je cijena iscjeljenja daleko više od novca. Ova se priča dogodila u dalekome, osamljenom selu usred dinarskih planina, gdje nema pravih cesta, već samo uske staze što vijugaju kroz šumu. Tamo živi dječak o kojem već godinama kruže priče: kažu da može podići svakoga na noge ali cijena njegova dara plaši i najbogatije ljude na ovome svijetu.
Prizor 1: Poncuda koju “nitko ne može odbiti”
Pred pragom stare, skoro srušene drvene kuće nalazila se skupocjena invalidska kolica. U njima je sjedila žena u odijelu vrijednom više od cijele te kuće. U rukama je imala debelu kuvertu prepunu novčanica od po tisuću eura. Bijesno i očajnički pružila ju je dječaku koji je sjedio na pragu.
Uzmi! Tu je pedeset tisuća eura prosiktala je. Samo učini da ponovno hodam!
Prizor 2: Druga valuta
Dječak nije ni pogledao novac. Njegov pogled bio je uprt prema dvorištu, gdje je njegova stara majka, pogrbljena pod težinom, vukla veliku hrpu drva. Nježno, ali odlučno, dječak je odmaknuo njezinu ruku s kuvertom.
Moj se dar ne kupuje papirom mirno je odgovorio. Moj posao vrijedi samo za znoj.
Prizor 3: Ponos i nemoć
Žena je ostala bez daha od ogorčenja. Pogledala je svoje oduzete noge i skupa kolica oko sebe.
Jesi li ti normalan? Ja ništa ne mogu! viknula je. Tri godine nisam pomaknula nogu!
Prizor 4: Surovi uvjet
Dječak se nagnuo skroz blizu njenog lica. U njegovim očima kao da se vidjela njezina pohlepa, sebičnost i navika da cijeli život iskorištava druge ljude.
Onda ćeš puzati, sve dok ne naučiš prošaptao je.
Prizor 5: Početak puta
Dječak je naglo puknuo prstima. U tom trenutku žena je uzdahnula. Oči su joj se raširile od strave dok joj je oduzeta noga iznenada, snažno, udarila u kotač kolica. Kolica su se prevrnula, a bogatašica je pala ravno u prašinu i blato pred kućom.
Kraj priče
Ležeći u blatu, zadihana od poniženja, očekivala je da će joj dječak pomoći ustati. No, on je samo tiho pokazao na komad drva koji je ispao iz ruku njegove majke.
Želiš li hodati? Pomozi mojoj majci da unese drva u kuću odrješit je bio dječak.
Ne mogu! To je nemoguće! jecala je ona.
Ali svaki puta kad bi pokušala odustati, noge bi je presjekla strašna grčevita bol tjerajući je da se kreće dalje. Nije imala izbora nego primiti zemlju rukama i početi puzati. Satima, u znoju i suzama, vukla je to prokleto drvo. Svilena odjeća raspala se u poderotine, a njegovane ruke krvarile su i bile pune žuljeva.
Na zalasku sunca, kad je posljednji komad drva bio kraj peći, dječak je prišao. Žena je teškom mukom disala, ležeći iznemogla na podu kuće. U njoj nije ostalo ni traga negdašnjoj aroganciji samo umor i neobičan osjećaj postignuća.
Ustani tiho je rekao dječak.
Ne mogu… šaptala je s nevjericom.
Već si učinila najteži dio. Zaboravila si tko si i opet si naučila što znači truditi se.
Dječak joj pružio ruku. Uhvatila ju je, i čudo! osjetila je snagu pod nogama. Najprije drhteći, a onda sve sigurnije, ispravila se. Prvi put nakon tri godine, stajala je na vlastitim nogama.
Pogledala je kuvertu s novcem, bačenu u prašinu. Ti papiri sada su joj djelovali kao čisti otpad.
Tvoje noge slušaju samo onoga tko poznaje vrijednost zemlje rekao je dječak odlazeći. Hodaj. I više nikada ne misli da se život može kupiti.
Krenula je polako niz planinsku stazu. Osjećala je svaki kamen pod stopalima, i baš tada, prvi put u životu, bila je zaista bogata.
Pouka: Podebljani novcem i navikama, lako zaboravimo pravu vrijednost truda i zemlje pod nogama; tek kad zaprljamo ruke, postanemo istinski bogati.
