Zašto mi vičeš?! uvrijeđeno je uzviknuo muškarac. Liječim i hranim tvoju ženu, a ti na mene podižeš glas?! Pa što je sad ovo! Dovikivali su se jedno drugome gotovo pola sata, dok ptica nije promukla, a muškarac sav iznemogao
Bilo je to davno, u vremenima kada su subote mirisale na odmor još od izlaska sunca. Nakon naporne rane smjene u brodogradilištu, Tomislav se vraćao kući. Pred njim su bila dva slobodna dana i to mu je već popravljalo raspoloženje. No, subota je nudio još više navečer ga je čekao susret s jednom posebnom ženom koju je mjesecima upoznavao preko interneta.
Pisali su si svaki dan: pričali o poslu, dijelili hobije, razmjenjivali misli o životu. Sve je išlo kako to obično biva. Dogovorili su prvi sastanak, ostalo je još samo nazvati restorančić u središtu Splita, rezervirati stol i odabrati košulju koju će obući.
Te večeri, sav prepun očekivanja, Tomislav je skoro stigao do svog ulaza te sive stambene zgrade na četvrtom katu, u Školskoj ulici. Još samo pedesetak koraka. Bio je uvjeren da samo taj jedan sitni korak dijeli njegovu budućnost, no
Ah, uvijek taj ali.
Pred samim ulazom, s nižeg oraha na koji dotad nije ni obraćao pažnju, pravo pred njegove noge pala je siva vrana. Nije to bio običan pad; ptica se batrgala, graktala tako probadajuće da su i druge vrane s grana iznad njega podigle cijelu graju kao da je smak svijeta.
Bože, baš mi to treba promrmljao je Tomislav kroz zube.
Vrana je pokušala poletjeti, ali bezuspješno ponovno bi pala. Primijetio je, desna noga bila joj je slomljena.
I što sad da radim s tobom? izrekao je, nesvjestan da mu zapravo ptica neće dopustiti otići.
Nije mogao proći mimo nje. Skinuo je jaknu, pažljivo njome pokrio pticu, podigao je i krenuo prema ulazu. Za njim odjekivali su tugaljivi povici čitavog jata.
Kod kuće je iz jakne pažljivo izvukao vranu i pokušao joj pregledati nogu. U trenutku ga je ubola kljunom.
E, baš ti hvala! opsovao je i jedva nadjačavši njezin otpor, umotao joj kljun krpom.
Pozivao je splitske veterinare, ali nitko nije primao ptice. Ni poznanici nisu imali rješenja. Srećom, Tomislav je bio pomorski mehaničar odlučio je sam pronaći način.
Najprije je smjestio pticu u pliću kutiju, podložio stare mekane ručnike i stavio je na prozor. Odmah joj je dao ime Ljubica.
Sati su prolazili dok je od dva komada drveta i žileta iz rezača izradio udlagu, pažljivo ju prilijepio izolir trakom. Kad je završio, skinuo joj je krpu s kljuna.
Ljubica je odmah pokušala ponovno ga ugristi.
Smiri se, šapnuo joj je. Pomažem ti. Ali još te moram i hraniti.
Konzultirao se s internetom: rješenje je bio ribolovni dućan i ljekarna. Kupi crviće i gliste, a uz to pincetu i špricu. Vratio se i počeo hraniti Ljubicu na žlicu; na silu joj otvarao kljun, vodu kapao pomoću šprice. Vrana je prigovarala, graktala, opet ga pokušavala ugristi. Ali Tomislav nije odustajao.
Na kraju su oboje klonuli od umora. Sitnija, zadovoljena i umorna, Ljubica je napokon zaspala. I Tomislav je legao.
Jutro je donijelo reprizu: hranjenje, negodovanje i tvrdoglavost s obje strane. No tada, kroz prozor, na štok prozora sjeo je krupan crni gavran mužjak. Pomno je promatrao.
Ne znam ni sam zašto, ali Tomislav je otvorio prozor.
Ti si Ljubičin muž? Hajde, uđi. Pogledaj sam. Ja samo želim pomoći.
Gavran je nakrivio glavu prema Tomislavu, bacio pogled Ljubici, šutke prišao bliže.
Vrana je tiho zacviljela. Gavran se okrenuo Tomislavu, raširio krila i glasno graknuo.
Pa što vičeš na mene?! poskočio je Tomislav. Liječim i hranim ti ženu, a ti na mene urlaš?! Što je sad to?!
Tako su obojica graktala i vikali gotovo pola sata, sve dok gavran nije promukao, a Tomislav iznemogao.
Napokon je Tomislav gurnuo prema ptici dvije kutije jednu s crvićima, jednu s glistama. Nema objašnjavanja, samo kratak pogled.
Gavran je pogledao ponuđeno, kao da procjenjuje kvalitetu, i počeo jesti.
Eto ga, nasmiješio se Tomislav. Naravno, poslužuj se. Očito sam za tebe i kupio sve to.
Kad je završio, gavran se nježno približio Ljubici i počeo joj uređivati perje.
Tomislav je prvi put osjetio toplo čuđenje u srcu.
Evo ti, obiteljska nježnost Brini, izvući ćemo mi tvoju Ljubicu. Samo joj kaži da prestane gristi i napokon jede.
Noću bi gavran nestajao, ali bi se svakog jutra vraćao, kucnuo kljunom u staklo i čekao da ga puste unutra.
Dobro jutro, pozdravljao ga je Tomislav kroz osmijeh. Izgleda da se lagano razumijemo
Dok je Tomislav hranio Ljubicu i nagovarao je na suradnju, mužjak je sve gledao i nije se miješao.
Odjednom ga spopade panika.
Ajme meni stenjao je. Zaboravio sam nazvati RESTORAN! Nisam rezervirao stol, nisam javio
Grčevito je okrenuo broj.
Oprostite zamucao je, iskreno ispričavši sve o vrani i zašto nije stigao rezervirati ništa.
Znači, ptica ti je važnija od mene?! uvrijeđeno ga je prekinula njegova poznanica, Ivana.
Ma nije tako Niste dobro shvatili. Bitno mi je Samo, dogodilo se
E pa, živi sa svojom vranom! odbrusila je i spustila slušalicu.
Tomislav je sjeo i potiho uzdahnuo prema gavranu:
Izgleda da od sastanka ništa, nije ni počelo
A onda se veliki gavran raširio na stolu pred njim, isprsio i uspravio, prošao časno gore-dolje, kao da daje primjer.
Tomislav se nasmijao:
Ne znam razumiješ li me, prijatelju, ali osjećam podršku. Mislis li da se ne smijem sekirati, da treba izdržati?
Taman tada, netko je pozvonio na vrata. Na pragu je stajala susjeda s petog kata, uvijek topla i nasmijana Marijana.
Oprostite što smetam počela je sramežljivo. Već danima pred vašim prozorom kruži cijelo jato vrana. Je li sve u redu? Treba li pomoći?
To nije lako objasniti zamucao je Tomislav. Uđite, uvjerite se sami.
Marijana je ušla i zastala od iznenađenja.
Ne mogu vjerovati Spašavate vranicu?
Ljubicu, točno je rekao Tomislav.
Onda je mužjak sigurno Franjo, smijala se Marijana.
Njezin smijeh bio je čist kao zvuk malih zvončića i Tomislav se po prvi put ponovno iskreno nasmijao. Pogledao je Marijanu i shvatio ma, neka ide k vragu onaj propušteni spoj
Franjo je ponosno raširio krila i prošao se po stolu, a Marijana je opet prasnula u smijeh.
Od tog dana postalo je lakše. Franjo je očito gajio simpatije prema gošći: čim bi se pojavila, odmah bi se počeo lickati i približavati joj se. Marijana bi se smijala i rumenila.
Ljubica je s vremenom shvatila da joj se želi dobro, prestala je gristi i počela sama jesti. Oporavak je išao brzo. Tomislav je Marijani ostavio i ključ od stana, pa bi ona dolazila brinuti se o Ljubici kad njega nije bilo.
Marijana mu je sve više prirasla srcu. Već je kovao plan da je pozove na pravi sastanak, kad mu se dogodilo još nešto neobično.
Kasno jedne večeri, nakon druge smjene, vraćao se kući. Bio je poseban dan na pauzi za ručak svratio je do zlatarne i kupio Marijani poklon: srebrni lančić s malim crvenim srcem.
Smiješeći se, zamišljao je kako će joj ga dati. No, iz tame pod ulicom, iskočiše dvije osobe.
Daj novčanik, mobitel i sat! prijeti jedan nožem.
Skini i jaknu, dobacio drugi.
Tomislav nije stigao ni trepnuti.
Odozgo se sručila crna oluja stotine kljunova, krikova, pogodaka. Jato vrana napalo je razbojnike.
Tomislav je pobjegao kući, a ujutro
Na vratima stoji Marijana, blijeda, drhteći.
Bože moj! šapnula je priljuljivši se uz njega. Živ si! Mislila sam da su napali tebe!
Što se dogodilo? upitao je, mazeći je po kosi.
Noćas je jato vrana napalo dvojicu na ulici. Zamalo su ih zakljucali nasmrt. U bolnici su, teško ozlijeđeni.
Tomislav se nasmiješio. Sjetio se poklona.
Pogledaj što sam ti kupio.
Ma nije trebalo posramila se Marijana.
No, kad je pokazao srebrni lančić sa srcem, ona se nasmiješila i poljubila ga u obraz.
Predivno. Hvala, rekla je pružajući ruku, ali
Ah, uvijek taj ali!
Kao crna munja, Franjo je grabnuo sjajni lančić iz Tomislavove ruke, spustio se do Ljubice i hitro joj stavio poklon kod njenih šapa.
Tomislav i Marijana su se nasmijali.
Kupit ću ti novi, obećao je.
Franjo je još jednom raširio krila, isprsio se i izdao pobjedničko Kraaa!. Ljubica je nježno uzela lančić i sakrila ga u kutiju.
A Tomislav i Marijana su se poljubili na samom pragu.
A na kraju… što je zapravo bitno?
Sve je to obiteljska stvar…
