Otišao i nije se vratio
Ana već pola sata pilji kroz prozor, a unutra joj raste nemir: Pa gdje je on zapao?, ne može si objasniti.
– Što je, kćeri, nestao ti dečko? upita mama i nekako čudno se nasmiješi.
Nisam bila sigurna je li joj to osmijeh suosjećanja ili lagane zlobe… A možda se zapravo i nije nasmiješila, nego samo onako, iz navike, iskrivila usne, kao što to često radi kada je nervozna.
Ne marim sad za to, pogledom samo okrznem mamu i vratim se televiziji. Do dućana ima jedva dvije-tri minute laganog hoda, isto toliko nazad Nema ga već više od 20 minuta… Zašto? Zar je gužva tolika da se naredalo pola kvarta u red, pa on iza zadnji? Ali zašto onda Jakov ne odgovara na mobitel? Sigurno se nešto dogodilo Možda da ipak izađem van?
A Jadranka, moja mama, dok sjedi za stolom, ne prestaje vrtiti po glavi:
– Ovo je već kao da gledam Bitange i princeze tu su se likovi isto znali izgubiti pa nikak naći. Namjerno, da svi misle kako im se nešto dogodilo, eto ti ga na.
– Mama, kakve to gluposti sad pričaš o nekoj seriji? Ne mogu ni slušat.
– Pa eto Možda je tvoj Jakov skužio da ga ne mogu tako lako prevariti, pa pobjegao još prije nego što bi ga propitala. Znaš da svakog prokužim nakon dvije minute.
Jadranka napravi pauzu i dobaci mi pogled.
– Meni samo treba pogledati čovjeka u oči i…
– Mama, molim te, prestani! Oštrim glasom. Nije on nigdje pobjegao.
– A gdje je onda?
– Nešto mu se dogodilo – prošapćem i opet gledam u tamu iza stakla. Van sve bijelo od snijega, od jutra ne prestaje.
*****
S Jakovom sam se upoznala slučajno.
Nikad nisam vjerovala u ta ulična upoznavanja, ali tog dana napravila sam iznimku. Par dana je do Nove godine, svi iz Zagreba u blagdanskom raspoloženju, a vrijeme… Ni blizu zimskom jučer kiša, noću minus, ujutro odjednom zatoplilo.
Rezultat: po pločnicima led s lokvama, pad je bio gotovo pravilo, zato su svi žurili baš polako, sitnim koracima. Tko je s nekim bio, držali su se za ruku kao jedini spas.
Ja sam, naravno, odskakala žurila sam, kasnila sam, cijelo vrijeme u polutrku. Nisam htjela pionirom slušati pridike šefa s posla, zna on rastegnuti pouku do pola sata.
Usput sam utrčala u dućan po vlažne maramice. Nije bilo ljudi, taman sam mislila začas ću obaviti.
Stvarno samo jedan čovjek na blagajni, ali radi samo jedna kasa. Mladić iz kolica već slaže stvari na traku.
Da čekam ili da se pokušam ugurat…?
Prilazim i zamolim ga da me propusti ispred, jer kasnim na posao.
– Kod nas šef ne voli kasnjenja, može mi uzet božićnicu, molim vas…
Tip, hvala Bogu, samo kimne, pusti me i ne krene mi solit pamet ko neki.
Platila sam, zahvalno se osmjehnula i izletjela prema stanici. Uskoro će tramvaj.
Naravno da nisam gledala pod noge… Onda op, izmakne mi tlo, padnem ravno u ogromnu lokvu pred tramvaj koji samo što nije stigao.
Pokušavam ustati, ali gležanj mi sprži bol.
Koja sam ja sretnica…
– Gledam, morate biti talentirani da ovako padnete čujem poznat glas.
Okrenem se onaj isti s blagajne.
– Išli brže nego možete? pitam, masirajući gležanj.
– Možete stajati?
– Ma, teško…
– Hajde, pomognem ja.
Digne me s poda, podupre pod ruku, odvede do stanice i…
…pozove taksi.
– A što će mi taksi? Pa mogu ja drugi tramvaj dočekati.
– Ne, vama treba liječnik. Mislim da imate iščašenje.
– Moram na posao…
– Zdravlje je najvažnije.
I bila sam dovoljno razumna da poslušam. Nisam ni iz simpatije prema njemu, nego jednostavno bio je u pravu.
Pokazalo se: gležanj iščašen. Liječnik kaže: Dobro da ste odmah došli! i smješka se.
– Hoće li boljeti? pitala sam bojažljivo, pogledavajući vrata.
– Bježali bi vi, ali nemojte. Bolje je ovako. Da vam priču, ili možda vic?
Jakov me sve vrijeme čeka u hodniku, a kad sam izašla, samo me uzme pod ruku.
– Zar vi nemate posla ili doma ženu? zacrvenim se kad vidim puni dućanski cekar u njegovoj drugoj ruci. – Supruga će vas tražiti.
– Danas sam slobodan, a ženu nemam odgovori on tužno.
Unatoč svim mojim pokušajima da odbijem, opet zove taksi, odveze me kući. Ne znam ni sama zašto, ali nekako mu vjerujem. Stranac, i opet…
A ima nešto u tom čovjeku što ulijeva mir i sigurnost. S njim sam i na nogu zaboravila.
– Da mi ne daš broj? nesigurno pita pred mojim vratima.
– Zašto bi ti moj broj? nasmijem se.
Naravno da znam zašto mu je broj, i drago mi je. Ali pitam, čisto iz radoznalosti što će reći.
– Nazvat ću te, pitati kako ti je. Kad ozdraviš pozvati na šetnju, ako pristaješ…
– Pristajem. Zapiši broj.
*****
Jakov me stvarno nazvao za par dana. Čestitao Novu godinu, pitao jesam li dobro, pohvalio što sam već popravljena.
Nakon blagdana me pozvao u šetnju. Pristala sam, stvarno mi se sviđao. Bilo je puno slobodnih dana, a ja vrijeme rado provodila s njim.
Satima smo tumarali po Zagrebu, grijali se uz kavu, navečer dopisivali mobitelom.
Sve po klišeju, pravi početak ljubavne priče možda i više, ako sve bude dobro.
Doma, mama uvijek skeptična.
– Ana, kamo opet ideš navečer? bez najave prostruji hodnikom.
– Mama, odrasla sam, imaš li problema što izađem navečer, i ne s curama?
– S kim onda? načepi me.
Stane se hvatati za srce, pa na zid.
– Bože, Ana… Pa oči ti svijetle ko feral! Jesi li zaljubljena?
– Nisam još, ali… tko zna, – uz osmijeh navlačim zimsku jaknu.
– Eh, dijete moje… Zašto odmah nisi rekla? Uvijek moraš tajiti. Kad si ga stigla nahvatati? Opet neki…
– Mama, zato jer znam kako ćeš reagirati. I za tvoju informaciju, Jakov nije bilo tko, on je dobar.
– Daj, Ana… svi su oni dobri, do dok ne ispadne drugačije. A ti mi baš vjeruješ svakome… Prelaka si ti kao plijen. Samo iskoriste.
Iskreno, razumijem mamu. U mom životu stvarno su prošla dva dobra dečka jedan je brzo postao pijandura, drugi vječit u dugovima, što je zaradio trošio na poker, a kad bi nestalo novaca izmišljao je priče o bolesnoj baki i tako vukao zadnju kunu iz mene.
I nikada nisu htjeli upoznati mamu.
– Da sam ga upoznala, odmah bih ti rekla kakav ti je uvijek bi vikala nakon što bi se raspala veza.
– Dosta više, mama… To je moj život, moje greške. Naučila sam lekciju.
– Neka, kćeri…
Samo što je nakon svega malo došao sebi kad evo novog lika u mojoj priči. Gdje si opet našla ovog?. Brine ona, a ja šutim.
– Mama, možda ću doći kasnije. Nemoj me čekat.
– Kako kasnije? A što s našom večerom, Ana? Mislim, Stara godina je! Spremala sam sve, mislila sam da ćemo zajedno za stol.
– Mama, slavile smo Novu godinu skupa, Božić. Danas želim s Jakovom vani, u restoran. Sve što si pripremila pojedemo sutra, hoćeš?
– Nema šanse… Onda bar Jakova zovi k nama na večeru! Da ga barem vidim…
– Ozbiljno?
– Najo-zbiljnije.
– Mama, tek smo dva tjedna zajedno, neće on na pregled kod mame…
– Ako mu je stalo do tebe, pristat će. Hoću biti sigurna da si u sigurnim rukama.
Sjetim se da, kakvu god odluku donesem, opet neće bit na miru ako odem, zvati će me svakih 5 minuta, žaliti se da joj je slabo.
Možda bolje ipak ostati doma? Ali kako će Jakov na to?
Zovem ga, objašnjavam. On samo: – Ma super, upoznat ću mamu, stižem za pola sata.
Mama sretna trči postavljati stol. Ja se oblačim u najdražu haljinu. Blagdan je.
*****
Za pola sata Jakov stvarno stiže.
– Dobar večer! pozdravlja mene, pa mamu, s prekrasnim buketom.
– Dobar večer… mjeri ga mama, u glavi broji cijenu cvijeća. Relaksira se vidi da nije škrt.
– Eto, donio sam i tortu ispruži mi kutiju sa smiješkom.
– Bravo, – pohvalim ga.
– U, mama poludi, pa trči u kuhinju.
– Ana, pa što je bilo, nigdje ne gori…
– Nema čaja! javlja mama iz kuhinje.
– Kako to misliš nema čaja?
– Susjeda došla, sve joj dala. Htjela sam tebe poslati u dućan, pa zaboravila…
– Ne brinite, mogu ja do dućana. Ima li neki ovdje blizu? ponudi se Jakov.
– Odmah tu iza ugla! Radi do deset navečer, – smijem se.
– Odlično! Odmah se vraćam.
*****
Jakov se vraćao iz dućana s kutijom čaja i ništa nije slutilo…
Kad je bio na par koraka od ulaza, spotakne se i… padne.
Nije ni to najgore; digne se na koljeno i onda shvati kako se obližnja hrpa snijega miče.
Možda mi se samo pričinilo, misli Jakov.
Kad drugi put usne snijeg i primijeti dva mačja uha kako vire. Priđe bliže i raskopa rukama iz snijega izvuče jadnog promrzlog mačka.
Bio je gotovo mrtav. Samo je jednom otvorio oči, pogledao svog spasitelja i opet zaspao.
– Koliko si ti tu već ležao? pita ga Jakov i već ga grli da ga ugrije.
– Čekaj, ne umiri… Sad ću nešto smisliti, pomoći…
Kako, pita se, tko će sad otvoriti veterinarsku noću? Nedavno mu frend pričao kako je isto morao tražiti veterinara, ali nikog nije bilo.
Mobilni mu se na hladnoći ugasio Razmislit ću što sad.
A kod kuće čekaju Ana i Jadranka.
Što sad? Doći s polumrtvom mačkom na večeru? Što reći? Nije to opcija…
Mačak kao da muca: Pusti me, idi spašavaj sebe, ali Jakov ga još bolje zagrli i grije uši.
Odluka padne: “Idemo kod mene. Nazvat ću Anu sutra, objasniti sve. Ona će me shvatiti.”
Brzim korakom ide prema stanici s mačkom u naručju. Tako je ispravno. Kod kuće ću mobitel napuniti, otvoriti laptop, možda nađem pomoć
Odjednom čujem:
– Jakov! Gdje ideš?!
Ana trči k njemu, zbunjena.
– Jakov, pa gdje si? Gdje si nestao? Što je to na tebi? Mačak? Što mu je?
– Mačak. Zapravo, spasio sam ga iz snijega kad sam se srušio. Promrzao je, gladan, bojim se da neće izdržati.
– Gdje ćeš s njime?
– Doma. Ne mogu ga sada ostaviti… Reci mami da ne bježi dečko, nego spašava dragocjeno biće. Upoznat ću je, ali kasnije. Sad ga moram spasiti.
– Dragi moj! Ana ga primi za ruku. Dođi meni. Mama mi je po struci veterinar. Ruke je pamte…
U roku od pet minuta stignu doma. Jadranka je htjela nešto našaliti, ali kad vidi mačka, odmah postane ozbiljna.
– Uvodi ga, odmah ovuda. Ana, donesi deku i stavi grijače, bit će mu bolje. Zatvori Lizu i Mrlju u sobu da ne smetaju.
Mačak se nakon pola sata prva puta razbudio nije skakao, ali pogled mu postao bistar i zahvalan.
Što mu je više pomoglo deka i topla voda ili srce ovih ljudi? Teško reći. Ali važno je bilo da je spašen.
To je bilo, dakle, čudo Starogodišnje noći. Da je ostao, ne bi preživio. Sad je spašen, ujutro u kliniku za svaki slučaj, ali najgore je prošlo. Zapuhali smo ga ljubavlju… Dobili smo novog člana Dimo.
– Mislim da mu kod mene neće biti loše kaže Jakov. Imam mjesta, sam živim.
– Za sad si sam, – Ana ga nježno poljubi.
– Eto, – Jakov se zacrveni.
A mačak sretno zaspi, smiren i topao po prvi put nakon tko zna koliko dana.
Mi sjednemo u kuhinju, na prstima da ga ne probudimo.
Više nije gost, nego… naš. Jer nakon svega, za par sati netko ti postane obitelj.
– Zamisli, da nismo ostali bez čaja, ništa se od ovoga ne bi dogodilo… tiho govorim.
– Ne pričaj o ružnome, Ana. Daj mi natoči vode, i Jakovu isto.
Mama toplomjerom mjeri mene, a onda šapne:
– Jakov je stvarno dobar… Sad mi je mirno u duši, znam da si sigurna. I Dimo će ti biti sreća…
Tiha stara godina, ali sretna.
