U staroj kuriji, koja je sada služila kao improvizirana bolnica, bio je hladno. Onaj zlatni, blag listopad, što je sjajio sunčanim svjetlom, naglo je zamijenio studeni, magloviti studeni. Udarao je sitnim kapima po prozorima, učvršćenim papirnatim trakama u obliku križa, noću je šaptao mrazevima, svježim poput tek opranih bijelih plahti, a zemlju skrivao pod srebrnim sagovima.
Moramo nešto poduzeti, gospodine doktore Paveliću! Zaleđivat ćemo bolesnike, nemamo dovoljno pokrivača. Možda bi trebalo zabiti prozore rekla je Mirta, sitna, žilava djevojka tamnih očiju, ustiju uvijek malo zadignutih poput u psića, dok je stezala maramu u rukama i promatrala vojnom liječnika Pavelića, koji je samo slegnuo ramenima i okrenuo glavu prema zidu.
Pa, zabijte. Ali tko će to raditi, ha? Kažite mi, tko će? Da ja sam idem je li? odjednom se okrenuo doktor Pavelić, mršav kao sjena, s istaknutim jagodicama i ključnim kostima, prignuo se nad Mirtu. U bolnici su ga zvali Kostur, i nije mu tu bilo ni do čega, žudio je za čistim splitskim ordinacijama i toplim čajem. Polkoni uvjeti, premalo opreme, a ni pomoći, izludili bi svakog, a sad još i ova cura s prozorima…
Možda bismo mogli vojake zamoliti Dečki su odmah iza, cijela satnija Mirta je spustila pogled, promatrajući star parket, sav izgreban i istrošen.
Vojacima je samo do našeg prozora! Jeste li vi zdravi, Kovačević?! Vi ste što? Bolničarka! Onda radite svoj posao! Ne stoj ovdje kao svetica, radi! Kad ga odradite, možete kud želite, sad mi ne dosađujte, jasno? viknuo je doktor na djevojku, koja je od straha skoro poskočila. Posla nemamo? Prekrijte ih vojničkim kaputima, zgusnite ih u sobe. Kovačević! pozvao je već na vratima. Što je s Jurićem? Jel pri svijesti?
Ja… Ne znam, doktore Paveliću…
Saznaj, Kovačević! Baviš se glupostima, a ja za tog Jurića glavom odgovaram. Kad dođem sve da mi bude kako treba! Zavijanje čisto, i… I daj se počešljaj! Izgledaš mi kao strašilo na polju! doktor je udario šakom o stol, Mirta je zadrhtala i hitro nestala kroz vrata.
Pogodilo ju je i bilo joj neizmjerno žao što je grdio bez razloga. Zna ona bolje nego itko kako ležanje s upalom pluća vodi ravno u smrt.
Prije rata, u drugom životu, u Zagrebu, imala je Mirtina obitelj stan na Tuškancu, imala je snova, studirala medicinu, imali su prijatelje, i onog Paška s kojim s kojim su nekada… Bilo je.
I bila je starica, baba Milica, koja im ustvari nije bila rod, ali živjela je s njima otkako Mirta pamti, možda i prije.
Nitko nije znao kako se Milica prehladila. Možda su joj ostavili otvoren prozor, možda se sama vukla u kuhinju uz prozor i sjedila ondje predugo jer više nije imala snage vratiti se natrag Rezultat upala oba pluća.
Kod mnogo dadilja dijete i dalje ostane bez oka! gunđao bi Mirtin tata, klimajući prema starici, već potpuno skrivenoj ispod debele bijele deke. I što ćemo sad s njom?
Nisu trebali ništa učiniti. Prebrzo je otišla…
A svi ti vojnici koji sada leže na tvrdim željeznim kreveta u velikoj dvorani nekadašnje kurije, gdje su se u bolja vremena sigurno plesali tanci, pili gemišti, zaljubljivali i svađali, gledali nespretna stopala novorođenih – i ti vojnici mogu, kao Milica…
Borbe su se, na sreću, povukle zapadnije, bolnica sad kao da je van opasnosti, a šuškalo se i o skorašnjem preseljenju ranjenika prema Varaždinu, ali sve su to bile samo priče. Priče, šapti i novinske vijesti što su ih prepričavali noću, i ranjenici i bolničarke.
Svi su čekali pobjedu. Svi – doktori, koji su zaboravili kako izgleda čista operaciona dvorana, i sestre što su potajno sanjale o frizuri i novim čarapama, stavljale ruž u kutiju omotanu vrpcom, prisjećale se mirisa jorgovana. O, koliko je samo Mirta željela ponovno osjetiti taj miris! Da joj Paško donese granu jorgovana, da se zavije u nju i smije glupo, sretno, sklopi oči…
Mirta! E, Mirta, gle, Juriću bi trebalo pisati pismo. I moramo mu zamijeniti zavoje. Pođi do njega, a? Ja sam već na izdisaju zazvala ju je Anđa, uvijek odlučna i stisnuta. Anđa je s tom bolnicom od samog početka, suza više nema, spava i diše kao kroz tamu, ne sanja kao da je nema. Onda se izvuče iz tog ništavila, udahne i stisne zube. Ona je samo mala figurica na nekoj tuđoj šahovskoj ploči, više ne zna za nadu. Zaboravila je…
Anđa više nema nikoga, nema kome žuriti, niti pisati. Njezin život bolnica.
Dobro, sad idem! Samo Anđa, Pavelić mi je dozvolio pitati pilote da nam zakucaju prozore, treba poslati nekog. I drva za peć ima iza kuće, sama sam vidjela. I peć treba popraviti, noći su grozne…
Poslat ćemo. Tebe ćemo poslati. Ti si nam glavni komandir, Mirta! nasmije se Anđa, ali samo ustima. Oči ne znaju više za radost. Hajde, marš k Juriću. S pjesmom!
Mirta kimne i krene hodnikom, prema sobici u kojoj je nekad netko od gospođa imao budoar: ukrasi na stropu, trag sagova na drvenom parketu. Jurića su, po uputi šefa, smjestili samog, jer je časnik i prevrtljiv, što ako opet podivlja…
Ne možeš skakati okolo, gospodine satniče! ljutile su se sestre. Bolje mu je s ostalima, bit će mu lakše, a i nama!
Imat će vremena. A za puš-pauze se uvijek stigne. I pazite na njega! Sve zavija tramaka! uzvraćao bi šef.
Zato su sestre naizmjence dolazile u taj budoar pod anđelima sa stropa i oštrim, muževnim mirisom u zraku.
Trebalo bi Jurića dobro oprati, podrezati, obrijati, ali ne ide…
Mirta uđe, zalupi vratima namjerno, stisne usne.
Nikad nije bila za to da nekome posebne perine, a drugima zajednička soba za dvadeset duša. A sad, eto, došao gospodin časnik!
Časnik s licem pod zavojima, vjerojatno je spavao, trgne se, traži po pokrivaču.
Vaš pištolj je na ormariću, kod mjedenih svijećnjaka i pepeljare reče mirno Mirta.
Jurić zastane, sluša njezin glas.
Zašto je toliko tiho? Što je s Gončarovom? Što ste stavili na mene, maknite! mrmljao je, pokušao s lica skinuti zavoje, ali Mirta mu uhvati ruku. Ona je bila domaća, topla, s pjegama i malo crvenkastih dlačica – baš kao Paško. I on je bio takav, smiješan, crven, s bijelim trepavicama.
Smirite se. U bolnici ste, naš vam je doktor dao vlastitu sobu, zato je tako mirno. A ja nemam snage za službena izvješća, oprostite.
Mirta zatrese željeznu kutiju s čistim zavojima. Jurić odvlači pažnju svojim teškim dahom.
Obavit ću prevez, samo vi mirno. Obećajete? Mirta mu dotakne ruku. Sjednite, da popravim jastuk. Evo vojnički kaput, noge će biti tople.
Zašto sobu? Zašto sam? Gdje je Gončarov? Bio je sa mnom, brinet, visok, dali su mu nove čizme a sad
Odjednom zastoji. Mirta ga počne pažljivo odmotavati.
I on je tu, u sali. Ali, ali…
Kako da mu kaže da je Gončarov teško ozlijeđen, da je izgubio mnogo krvi i nitko ne zna hoće li izvući? Ne može to sad…
Ali što? Boli… uhvati je za ruku.
Ispričavam se, izdržite. Evo, hajde sve ću saznati, još danas, može?
Mirta pažljivo odmotava zavoj, upamtila je dolazak ranjenika kako su svi uzdahnuli nad njegovom kosom, čista vatra, ni Hana ne bi ovako obojila. Sad, potpuno sijede…
Bože! Mirta zastane, prekrije oči. Kako Što…
Što je? Recite! Jurić se trzne.
Ma, leptir udara o prozor snašla se hitro. Čudo, studeni a leptir…
Samo se zagrijao. Zbunjena je, zbrkala godišnja doba, iznenada reče Jurić dječačkom naivnošću. Probudila se iz sna. Otvorite joj prozor, pustite je… Kod mog djeda, u kući, uvijek je bilo leptira skrivali se u staji i zimi… A na proljeće bi izletjeli, pijani od sunca, poludjeli. I mi smo ovdje kao leptiri, samo da izletimo iz svega ovoga… Kako se vi zovete?
Mirta.
Ja sam Dražen. Mirta, mogu vas dotaknuti? Bez očiju je teško, razumijete?
Ne treba. Skinut će vam skoro zavoje, kad zacijele opekline. Izdržite još.
Dražen kimne glavom, Mirta vidi kako mu titra sljepoočnica, kako stisnutih zubi trpi.
Eto, gotovo. Drug Jurić, rekli su mi da želite pisati pismo. Diktirajte Mirta potraži olovku i papir.
Da… Ja bih. Diktirat ću, Vi pišite, molim.
Šutio je, onda govorio strašne riječi, hladne kao led. Djevojku mu je ime bilo Stanka. Stanka Prkačin njoj je pismo. Pisao joj je kako se na fronti zaljubio u drugu, da se to događa, da nema smisla dramiti. Naći će ona drugog, bit će joj bolje, a on…
Ovo je okrutno, što govorite Mirta je ispustila olovku. Tako ne treba, nije zaslužila! Kako možete?!
Mogu. Moram tako. Vi ništa ne znate, Mirta. Pišite, molim.
To ste stvarno zaljubljeni u drugu? Mirtu je boljela duša. Zašto je svuda samo bol? Kad će proći ovo zlo, kad će procvjetati jorgovan, Paškovo: Ajde Mirtice, šetnja!, kad će više stati svi ti grozni udarci?…
Nemojte plakati! reče Jurić snažno. Ne podnosim suze!
Ali Mirta nije mogla. Gledali su je anđeli s neba, smijali se njezinim suzama, a otresiti časnik načinio je bol Stanki, bol s kojom će morati živjeti…
Jesu svi muški takvi? šapnula je Mirta.
Kakvi?
Okrutni.
Možda bolje da ne šaljemo pismo. Oporavit ćete se, predomislit ćete se, vratite se doma. Samo ste umorni, a rane bole. Kad je mom ocu boljela leđa, bio je mrzovoljan, ali kad bi mu majka stavila termofor, smirio bi se; ja bih ga napojila čajem i voćem… pričala je Mirta, suzama natopljenim glasom.
Koliko ti je godina? upita Jurić smekšano.
“Sama djevojčica”, mislio je. “Zašto nije u Rijeci na sigurnom, tamo su najbolji marelice…”
Devetnaest. Upravo počela medicinu, onda… rat uzdahnula je Mirta.
Trebali biste kući. Ovdje je strašno, možete poginuti. Idite s majkom odlučno reče.
Ali ne znam ništa drugo! I nemam više ni mamu, ni tatu, i kuće ni stana više nema. Dosta! Zašto pišete Stanki da je ne volite? Možda joj je to sve na ovom svijetu, znate li koliko boli?…
Mirta je ustala, počela hodati po sobi, smišljajući nove razloge zašto ne treba slati pismo.
Izađi. Marš van! Pismo da si poslala, razumiješ? I ne petljaj mi se u život! Ti samo lijepi zavoj, ništa drugo! Ja ću sam!
Mirta je skupila u ruke zavoje, žurno izjurila iz sobe. Ali brzo se vratila, zalupila vratima i reče mu:
Onda ni pisanje pisama nije moj posao. Napišite sami, ako već trebate!
Dražen nije očekivao toliko hrabrosti, samo je slušao korake, a anđele s gipsanim lukovima i dalje su se cerili s plafona. Negdje u podu šuškali su miševi, vani su graktale vrane i brujali kamioni…
Mirta, pa što si tako namrgođena? Bila si kod Jurića? upita je Anđa, vješajući zavijene zavoje po dvorišnoj žici. Vjetar je rasplitao bijele trake, uplitao ih u neobične pletenice. Hajde, pomozi!
Ma, neka ga… Pismo joj piši! Neka, neće ga dobiti!
Zašto? Ne miješaj se on diktira, ti pišeš.
Neću ga poslati! Imao je zaručnicu itd., a sad novu ljubav to je podlo, a ona možda i živi za njega! Kako će izdržati, ako sazna? Zašto, Anđa? To je surovo!
Anđa je šutjela, onda se okrenula i počela motati cigaretu.
Surovo? Tko zna… Nema sad ljubavi. Ti si još dijete, Mirta. Kad proživiš sve ovo, lakše je bez osjećaja. Onda nije tako strašno… Samo su ti rane, zavoj, gangrena, muhe, ruke kojih nema više… Moraš prihvatiti… Tako je lakše. Ne treba očekivati ništa onda…
Ne! Mirta je ljutito zalupila nogom, okrenula Anđu prema sebi, tresla joj ruke kao što je nekad majci kad je bila protiv. To nije u redu! Treba vjerovati u bolje, da će biti lakše, da ćemo kući, da nas netko čeka! Volimo se, to pomaže! Neka Stanka čeka Jurića, kao što i Anđa treba vjerovati da će biti dobro…
Anđa joj opali pljusku i ode. Trake zavojja vukle je za rukave, ali ona nije ni gledala.
Anđa, oprosti! Mirta brizne u plač, čvrsto se obgrli. Treba vjerovati u bolje! Inače će postati previše strašno, poludjet ću…
Nad njom se stvori stisak na ramenu doktorica Lucija Mršić.
Što si se tako uzrujala, Mirtice?
Uvrijeila sam Anđu, nisam htjela, ali ona nije u pravu! Rekla je ne vjerovati, a i da pošaljem ono Jurićevo pismo, a on… on piše kako ne voli više Stanku. Boli je, meni je žao!
Lucija Mršić je slušala pažljivo, lomila grančicu između prstiju, onda zagrlila Mirtu i prožima njezin smiješni repić.
Ti si u pravu, Mirta. Anđa je svojega dragog izgubila na svojim rukama. Izgorila je iznutra, sad je tako lakše.
Ne! Što je preostalo, ako nemaš za što živjeti? Ja barem imam za što: da svi ozdrave i idemo kući, da nas netko čeka! I neka Stanka čeka Jurića, ne zna da joj više ne treba… zaplaka Mirta.
Tako treba, srećo. Jurić laže. Kad su ga donijeli, buncao je, Stanku dozivao. Sada, kad je ostao bez lica, boji se njezine žalosti, sažaljenja. Ja sam vidjela sliku te cure u njegovom džepu fina, prava dama! Više, nažalost, neće biti lijep par, a njemu se teško nositi s tim. Moj tata je odbijao štaku u ruci, nije mogao da ga ljudi gledaju i žale, a zapravo nikog nije briga bio za štaku… Proći će. A ti s Anđom budi dobra, teško joj je.
S dvorišta su se začuli kočnice kola, saniteti su jurili. Pozvali su ih, a Lucija je samo klimnula.
Kad završiš ovdje, dođi, hajde! Sve će biti u redu… Ostavila joj je kaput na ramenima…
Anđa je sjedila u skladištu, naslona na zid, zamišljena. Opet je osjećala potrebu zapaliti cigaretu, ali joj se već smučilo. Grlila se objema rukama, stenjala. Možda da ode na bojišnicu, brže bi sve završilo…
Anđa? Tu si? Anđice! Mirta je zavirila u tamu. Napokon sam te našla. Donijela sam ti čaj od trava, i par štrudla. Hoćeš?
Pruži joj šalicu.
To je dosadilo, od svih tih trava… odmahnula je.
Eto, ima i šećera! Ajde, probaj. Anđice, oprosti! Mirta je sjela kraj nje na pod. Anđa se malo pomaknula. Rekla sam svašta, a nisam htjela. Samo bih htjela da svima bude dobro…
Pusti, Mirto. Ti vjeruješ u bajke. Ja sam zaboravila… Znaš, možda odem sad naprijed. Ovde više ne vidim svrhe. Pisat ću ti. Zašto si tako tiha?
Ali Mirta nije šutjela. Vikala je, samo iznutra, da nema više snage i da ju je strah što sve teže vjeruje u bolje.
Plačeš? Ma daj! I nas će trebati tamo kao i svuda. Ne boj se… Anđa je trljala Mirti repić, grubim prstima frizure kakve je imala jednom davno, u školskim godinama.
Anđa je obrijala odmah nakon sprovoda voljenog. Nitko više nije vidio njezinu zlatnu kosu…
Ne dam te ja tamo! Poludit će bolničar! Ne možeš van! Ja idem umjesto tebe! uhvati Mirta Anđu za ruku.
Što umišljaš, Mali Medo! Ni ne sanjaj, nećeš dugo izdržati! Ja idem, ti ćeš mi pisati! Sad imam kome, nema više koga… Piši mi lijepe stvari! Anđa joj prođe rukom po kosi.
Otišla je Anđa za dva dana. U ranu zoru, zagrlila je Mirtu, nešto šapnula i skočila na kamion.
Doktorica Lucija je sjetno gledala za njom, a doktor Pavelić bjesomučno lomio praznu kantu nogom po trijemu.
Napravila je što treba reče. Treba otići od mjesta gdje ti se dogodilo zlo. Tako se možda i preživi smireno Lucija pojasni…
… Jurić je već tjednima bio mrzovoljan, šutljiv. Na pitanja odgovarao grubo, tjerao one koji su ga htjeli razvedriti. Zavoj s lica ne skidaju.
Uskoro vas premještaju u Varaždin, Mirta je zatvorila i posljednji prozor jer je snijeg padao. Samo još malo, gospodine.
Ovdje mi je sasvim dobro. Vi ste Mirta, zar ne? Jeste li poslali moje pismo? promrmlja Dražen.
Naravno.
Sve onako kako sam rekao? Ili ipak niste? uhvati je za ruku.
Pustite, boli me. Donijela sam vam ručak. Sada će juha.
Neću jesti. Vi uzmite.
Ne, ne mogu. Što bi rekli drugi? Jedite! Jeste li ikada klizali? Mirta odlučno gurne žlicu toplog jela prema njemu.
Čovjek proguta pa promrmlja:
Jesam. Kakvo glupo pitanje!
Ja nisam. Ispred naše kuće na Tuškancu su napravili klizalište, ali me majka nije puštala.
Vaša majka je paničarka! A ja sam klizao, i prilično dobro.
Sami?
Sam?
Jeste li klizali sami?
Kakva pitanja! Klizao sam s društvom, i još… stane, shvativši da nije sam u sobi.
Recite mi! hrabri ga Mirta. Samo polako.
Dražen se trza, osjeti korak.
Pridržite, oprezno, ogrnuli ste se, dobro… šaptala je Mirta. Pomalo…
Mirta! Koga si dovela? Dražen podiže glavu, ali kroz zavoje ne vidi. Krene ih trgati.
Dražene, nemojte. Što to radite…
Zastane, uhvativši nečiju ruku.
Netko ga je milovao po ramenu, šaptao i plakao.
Stanka… Došla si… Zašto, što tu radiš? Opasno je! Pisao sam ti pismo… Bojao sam se da ćeš me žaliti i ostati kraj mene, ili da ćeš me ostaviti. Ja… zavapi Dražen, prepoznajući ruku.
Dražene, jedemost! Mogu li sjesti?
Kimne. Zna da ga je bolničarka prevarila, poslala je drugo pismo. I Stanka je došla.
Mirta sretna korača hodnikom, skoro skače.
Mirta, ima li sreće u posebnim sobama? upita Lucija Mršić.
Došla je! Znate, napisala sam joj istinu, ne ono što je Dražen želio, i sada je došla. Znači, voli ga, zar ne? Mirta stane u hodniku, raširi ruke i zakoluta. Lucija se nasmiješi i poljubi je u čelo.
… Kako se zoveš, sestro? šaptao je Paško, brišući blato s lica, dok je svuda odzvanjalo granatiranje.
Anđa. Šuti malo drekne Anđa, povučče ga u zaklon. Hoćeš vode?
Hoću. Paško napravi dva gutljaja i nastavi: Imam curu iz djetinjstva, upisala medicinu. Mirta se zove. Mala je, ali žestoka! Svako proljeće sam joj nosio jorgovan, uvijek… Čeka li me, misliš?
Paško je gledao u visoko, prohladno nebo.
Daj, ne kukaj. Hajde, pomogni, vuci nogama, Micika… Anđa ga bodri, riječima i silom. Trpi, čekat će te tvoja Mirta, radi u bolnici, uvijek je vjerovala u dobro!
Na trenutak se nasmiješi, prisjeti se Mirinih francuskih pletenica. Pokrije se zemljom kad počne padati novo granje od eksplozije.
Mirta? Kovačević? Bila je s tobom? Baš dobro! Zabrinuo sam se! Jel ti vjeruješ u dobro? Može li se ne vjerovati? Kako… zapita Paško.
Ne znam više. Moram opet naučiti. Trebao bi joj pismo napisati, znaš? Anđa promrmlja.
Pisao sam joj kući, u Zagreb odgovor mi nije došao.
Takvu ne možeš zaustaviti… Tvoja je Mirta za čas dovela pilota da zatvori naše prozore, a s komandantom se posvađala do kraja… E, probaj joj kontrirati! Anđa mu zavije glavu. Reći ću joj gdje možeš pisati. Samo ne umiri tu, čuješ? Da opet ne prestanem vjerovati u bolje!
Paško nije ništa odgovorio. Ležao i smješkao se, znajući da je Mirta živa, i da će joj napisati pismo. A tad će doći proljeće, bumbari će zujati, Mirta zabraniti da ga tjera iz sobe, a Paško će poslušati…
Anđa se okrene, ugrize usnu i zaplače ali ne radi tuge. Bio je to nekakav novi osjećaj, nešto što prkosi boli i smrti, nešto što je iznad svega, što se zove nada, nada u osobnu sreću u svakoj pojedinoj duši, njezinoj, Mirtinoj, Pavelićevoj, Lucijinoj i svih onih zbog kojih su tu, pod crnim velom rata…
…Postoji u riječima običnim jaka moć,
jača od hitca iz blizine.
Bože, čuvaj i sačuvaj
vojnike, liječnike i sestre
Sretan Dan branitelja, Prijatelji!
Ovaj dan je više od pukih čestitki za muškarce. To je dan časti, snage i plemenitosti, koja živi u srcima naših Branitelja! Neka vas naša ljubav uvijek štiti…
