Sve je krenulo nizbrdo one večeri kad je Boris Tihomir Kovač opet pustio svoju susjedu, Zoricu Katarinu Vidović, da mu pospremi stan.
Zorica je navratila navečer, onako prijateljski, donijela je savijaču ni sama nije znala je li s višnjama ili jabukama (ona je stalno nešto nosila Borisu, zaboravljajući da umjetnik, odnosno u ovom slučaju pisac, mora biti malo gladan). Poslije, kad se silno uzrujao, Boris nije mogao ni prisjetiti s čim je bila ta savijača. Iskreno, nije ni bio uzrujan osjećao je čistu paniku. On, Boris, nikad oko ničega nije paničario, jer je uvijek držao svoj život pod potpunom kontrolom, minutu po minutu, smatrao se odličnim strategom i analitičarem. Ukratko, on je gospodario svojim životom, uvijek razrađivao tisuću opcija za svaki mogući što ako. Ali ovo što ako što ga je zadesilo tog nesretnog četvrtka… e to nije mogao ni zamisliti.
Zorica je stavila na stol savijaču, prekrivenu smeđim ručnikom od vafla, nasmiješila se.
Radite vi, Boro, stalno nešto pišete… ali je li tako dobro? Oči ipak nisu za nasamo potrošit, rekla je zabrinuto.
Boris je dignuo pogled s rukopisa, namrštio se kao da se pokušava sjetiti otkud ova žena sad u njegovoj radnoj sobi, iako ju je sam prije par minuta pustio u stan. Onda je snimio rumenu koricu savijače što je virila ispod ručnika, povukao nosom, još se više namrštio.
Oči? ponovio je, skinuo naočale. Zorice, pa kako drugačije? Dok još ima snage, dok glava radi, čovjek mora stvarati! Znate i sami, čim te netko omete, prekinu misao, gluposti natrpaju po glavi i više se ne možeš sjetit što si htio napisat. A imam puno toga za reći! kazao je, mašući prstom u zraku.
Zorica Katarina ozbiljno je kimala, kao da zna dobro što znači imati glavu pretrpanu glupostima. No, u njenoj glavi nikad nije bilo krivih misli. Kod nje su sve bile praktične: kupiti krumpir na tržnici, otići po dugmad za Borin kaput, namočiti sjemenke tikvica (vrijeme je već!), prozore prati, platiti struju i plin, otići u upravu zgrade, pitati kada će voziti stari metalni otpad, opeglati izblajhano rublje i svoje i samog Borisa Tihomira, velikog pisca proze…
Zorica Borine knjige nije čitala, ali iz samog njegovog držanja znala je da to mora biti nešto veliko. Još kad čuje kako ide u onu kuću Pisca u Ilici, sjedi tamo s drugim poznatim spisateljima, analiziraju, presuđuju, razrađuju.
S tih povrataka Boris redovno dođe nakon ponoći, uzrujan, zgužvane kravate, nervozno puši, a onda opet piše i piše. To može samo netko stvarno nadaren.
Kažu da je i Miroslav Krleža tako znao nahrkati i izgužvati se u dvorištu pa onda sjesti i pisati. I dok je imao ženu uz sebe, bilo mu je lakše.
A Boris nema ženu. E, to je tužna istina.
Ali ima ugovore, tako on zove te posjete žena o kojima znatiželjnoj susjedi daje polu-informacije:
Ovo je iz Đakova, za ugovor. Ova iz Splita… pa iz Osijeka, Rijeke, Varaždina, Karlovca… objašnjava dolazak svake žene koje nikad ne poziva u hotel, nego isključivo kod sebe doma.
Zorica ne može smislit te ugovore! Jer, sve ti je jasno dolaze se te dame samo obasjati na njegovoj slavi! Da poslije mogu pričati svakome da su bile kod Kovača, pile vino s Borisom Tihomirom… i tko zna što još.
Ah, što se živciram… mahne Zorica rukom na vlastite misli. Svi bi se grijali na tuđoj slavi, ali to šteti zvijezdi! Samo šteti!
Dan prije svakog ugovora Boris od ranog jutra trči kod frizera, pa dugo stoji pod tušem, toliko dugo da se Zorica, šćućurena pred njegovim vratima s dva bidona mlijeka, umori čekajući da ga opet vidi.
Ulickani Boris proleti dvorištem, odmahuje Zorici i njenom mlijeku, pa juri do kolodvora.
Tamo dođu ti njegovi ugovori. Netko se razbije u smijeh, netko sramežljivo gleda, netko uzdahne, ali svejedno svaka pruži ruku Borisu, a ovaj se zalijepi svojim sočnim usnama, pa je vodi kući, daleko od tuđih pogleda.
Vrijeme dolaska ugovora, broj vlaka i vagon sve zapisuje, ne daj Bože da pomiješa!
Neki ugovori ostanu dan-dva, drugi tjedan, ali rijetko.
Nakon tih posjeta Boris je izvan sebe, Zorica kaže: Ko iscjeđen, siroma, sav izmučen, pa opet piše, pa grize papir, pa urliče i šutira stolicu. Oči mu tužnjikave, da ti srce pukne. Priča sam sa sobom, svjetlo gasi tek u zoru, apetit mu naraste, ja ne stignem kuhati. Gosti izgleda nisu skloni štednjaku osim da skuhaju kavu i narežu sendviče. Gladuju mi Boru. A pisac mora jest, i to dobro.
Pa se Zorica trudi: spravi savijaču, pa popečke od tikvica, pa patku s jabukama i donese to sve Borisu.
Dok Boris jede, Zorica već zveckanjem u hodniku najavljuje čišćenje.
Dajte, pustite! Ostavite tu krpu i već jednom idite! dere se iz kuhinje Boris, zagrcne se, zatim opet galami. Prestanite!
Ali Zorica ne sluša. Rado čisti za Talenat, kao da time i ona doprinosi nečemu velikom!
Ponekad, Boris joj čak i dobro plati za čišćenje, tvrdi da je dobio honorar, stalno nešto natukne o putu u inozemstvo kao, roman bi mu mogli objaviti u Francuskoj ili Austriji, pa će on tamo, upoznati čitatelje.
A što ćemo mi? svaki put uzdahne Zorica. Bez vas, tko će pisati pravu hrvatsku prozu?
Ma vratit ću se, draga moja, vratit! tapša je po ramenu Boris, kao kakvog starog konja. Samo malo prošetam po svijetu, dogovorimo se, pa ću natrag. Imam ugovora, Zorice! More ugovora! Kamo ću ja bez vas!
Ipak, Zoricu je stalno kopkalo da ni svi ti ugovori ni dobre ponude neće zadržati Borisa u njihovom Donjem Miholjcu.
Povuku će ga! Stvarno, odvući će ga! mislila je tjeskobno, stiskajući šake. Moram ga nekako prizemljiti!
Zorica kao da je sebi natovarila teret spasa naše književnosti. I eto, dok je čistila kod Borisa tog četvrtka, zabunom je negdje zeznula crveni kožni notes.
U njemu je bilo popisano sve te ugovore što su povremeno posjećivali Borisa u prašnjavoj i sparnoj provinciji. Grad im je mali, tipičan slavonski, bez znamenitosti osim ogromnog dimnjaka iz parne elektrane i tko će reći da to jednom ne dosadi piscu? Ali, varate se baš će mu uskoro i dosaditi, i poći će Boris za ugovorima drugim putem… Te će ga dame nagovoriti na svakakve gluposti, a Borisa, tako naivnog, lako pridobiju.
A Zorica? Što će ona bez Borisa?
Spaliti notes iza kuće, u staroj zahrđaloj bačvi, Zorici se učinilo kao najbolje rješenje. Ako nema tih ženskinja što mu griju uši nema ni iskušenja! Bolje za njega!
Ali Boris tih Zoričinih plemenitih misli nije baš shvaćao. Doslovno je okrenuo stan naglavačke, prevrtio ladice, po kuhinji sve ispraznio. Notea nije bilo, pa nije!
A unutra je bio raspored vlakova, prioriteta, sve zabilježeno. I koju cvijet voli, i omiljena hrana, i kako tko izgleda…
Kome sad prići, koji vagon, kako dočekati dame? Boris ništa nije pamtio, sve je upisivao. A možda je trebao.
Niste vidjeli? Crveni, s oznakom… umorno je ispitivao znojni Boris susjedu.
Nisam ga vidjela, šta bi tamo i bilo? slegla bi ramenima Zorica.
A kao da ne zna! Pročitala je sva imena i datume! Nakon toga, nazvala je sve ugovore i javila im da je Boris napustio Slavoniju i šalje pozdrave.
Nije iz zlobe! Zorica je samo istinski brinula za hrvatsku književnost!
Bitno mi je! Bez toga će moje stvaranje propasti, shvaćate li?! Gotov sam, osušit ću se! vikao je Boris, treskajući naramenicama po zaobljenoj, mekoj prsima.
Ma nećete ništa propast! Sve će se nekako posložiti, vjerujte mi! tješila ga Zorica, nudila mu zeljevu pitu, ali Boris je samo mrmljao i jurio na kolodvor.
Tamo je, zgrčen, grickao nokte čekajući vlakove, ispod oka motrio nove putnice, ponekad se zaletio naprijed, a kad bi shvatio da se prevario, vratio bi se do ograde i prislonio vrelo čelo.
Trebam se fokusirat, idem ispočetka! mumljao bi, grlio notese i kalendare, ali ubrzo bi sve završili na podu, a na vratima bi se opet pojavila Zorica s nečim finim, i išla pridikovati kako mu ne treba toliki stres i da mora jesti.
Odbijao bi, bunio se, a onda, izmučen, na kraju popuštao i za stolom klimavo jeo. Zorica bi sjela nasuprot i gledala kako pisac jede…
Njegovo stanje sve više je brinulo Zoricu, pitala se nije li ona kriva što je pobrkao pamet. Ali odmah bi zaključila da je u pravu.
Jer, te njegove žene samo mu crpe snagu! On trči oko njih, ponizuje se, nije svoj. Ali čim odu tjedan dana treba da se povrati, i tek tad opet piše. Kakav je to onda život? Zar je dobro čovjeka tako mučiti?
Boris nije još star čovjek, normalno da mu treba ženska pažnja. Ali ne smije on oko toga skakati, to treba biti žena, prava supruga, pa da piše još više, pa da će mu i spomenik dići (kad ode, naravno, ne za života).
Prošlo je tjedan-dva takvih muka, tu i tamo bi se pokoja dama pojavila pred vratima stana, ali Zorica bi rekla da je Boris daleko, u Zadru, i da ne prima goste. Žene su okrenule usne i otišle praznih ruku.
Mjesec dana kasnije, u Borisovu se stanu, uz Zoricu, stvorila Darija Franovića Grgić.
Što je sad to? Ne trebaju mi nikakvi intervjui, nemam snage, iscijeđen sam! krenuo je Boris zatvarati vrata, ali Darija je već čudom zakoračila unutra, izula čizme, skine kaputić, popravi plavu bluzu s cvjetićima, sredi punđu i samouvjereno uđe u hodnik.
Moja rodica, Daria, od raportira Zorica. Došla je malo kod nas, pa neka i Vas upozna, kad sam joj pričala kakav ste pisac… Nemojte se ljutiti, ponekad i dobar razgovor pomogne.
Boris je pogledao u Dariju široka u bokovima, solidnija žena, ali nosila je tu sigurnost i ljepotu kao što brod nosi pramac.
Kako, upoznati? Sad treba doći Tihana, pa poslije Marija, a onda… Bože! Sve sam zaboravio! Izgubio notesa, svi ti ugovori, svi kontakti, sve je nestalo! češao je glavu.
Sve će biti u redu, sigurna sam! Možda niste izgubili, samo ga negdje pospremili. To se i meni dogodi! Znate, ključ ostavim u jakni, a tražim u torbi… I na kraju se ipak sve pojavi. I vama će biti dobro. Možda vam više ni ne trebaju ugovori? Razgovarajte s Darijom, ona je načitana, voli prozu. Darija! Stavi vodu za čaj! Ja idem po pogačice! vikne Zorica.
Boris kao opijen krene u kuhinju, gleda Dariju kako se penje na stolicu do gornje police, spušta porculanske šalice, čaj sipa u lonac.
Sjednite, daj da Vas počastim! reče odlučno Darija.
Boris sjeda, ustaje, želi pobjeći, no Darija ga pogledom sjedi!
Sad ćemo piti čaj i pričati o pisanju, zapovjedi Darija, glasom niskim i sigurnim.
Neću čaj! Moram raditi! Dolazi mi Polina, mora sve biti spremno! Boris je tek tad shvatio da baš ovih dana očekuje mladu pjesnikinju Polinu, koja piše o ljubavi i cvjetovima i nadahnjuje ga. Ali mora je dočekati, dogovorila je i spavat koji dan kod njega…
Ako dođe, dobrodošla je! I be šalice ćemo naći. Gostoprimstvo je važno, a onda posao. Digni se, idemo jesti! opet ga upuca Darija.
I, kad Darija stavi pred njega šalicu čaja i Zorica ubrzo donese pogačice, naredi Zorici da idu:
Ma što sad, mislila sam s vama popiti čaj… žali Zorica.
Kasnije! Sada autor treba mir i pažnju. Tako je, Borise, zar ne? Onda idemo, samo rješenja za domaće krize crne riječi! uz osmijeh upućuje Zoricu prema vratima.
Zorica kimne i povuče se. A Darija, mudra, odlučna, već je shvatila da će Borisa vratiti na pravi put!
Boris jede i podozrivo gleda Dariju koja sa zadovoljstvom gricka pogačice, ali fino, bez razmetanja.
Boris prvi put osjeća strah. Nije se ranije bojao žena, odnosno, uvijek se bojao da će ga ostaviti, odbiti, ali ovo je drugačije, kao štene koje spava uz svoga gospodara.
Pijte još! Treba isprati bolesti, očistiti bubrege. Sve muke su u njima! reče Darija, snažno ga pljesne po leđima gdje su mu bubrezi i nalije još čaj. Svi vaši problemi su tu. Čaj i malo meda bi bilo dobro! Imate li med?
Boris počne mucati kako može na tržnicu, ali Darija se namrgodi, lupi šakom o stol, sav posuđe zadrhti.
Kako vi, autor, genije, da hodate po placu?! Uvalit će vam loš med, nasanjkati vas! Ne, ja ću od sad sve nabavljati! Skuhat ću, posložiti… Sve ću ja biti! tu ga pogleda tako da Boris shvati kućanstvo je on!
Bilo ga je strah, ali nekako mu je i godilo, nešto ga je zagolicalo po leđima, a Darija ga počne masirati, tapkati, maziti. Boris sklopi oči od užitka.
Dosta! Jelo je gotovo, sad spavaj! odlučno će Darija. Idi, ja ću počistiti, doći ću brzo k tebi.
Gdje kod mene? Spavanje?! šapne Boris.
Nema ti više lica! Od kad ništa nisi objavio, iscrpio si se! Talente ne smijemo potratiti. Ove ti sve što dođu, samo slavu hoće, ti njima nisi bitan! Sramota. To je sramota, Boro!
A izgovori to Boro tako obiteljski, blisko. Prijašnje bi ga djevojke zvale svakojako, smišljale nadimke, šaputale svašta, ali s Darijom kao da ga je netko prepoznao, onog istog malog Boru koji je jeo maline baki s dlana, sjedio satima uz ribnjak i sanjario…
Idi, Boro, brzo! ponovi Darija. Operi se, imaš mrvica na bradi. Onda legni.
Boru je samog od sebe put odveo do dnevne, gdje je legao na kauč, nasmiješio se, pustio da umor ispere misli, i prvi put nakon dugo vremena, zaspao mirnim, slatkim snom.
Probudio se kad je osjetio da mu se glava našla na nečemu toplom, mekom, s otkucajima srca unutra.
Otvori oči i shvati da mu glava leži na Darijinoj prsima, skrivenoj pod zakopčanom bluzom. Darija mu tiho reče: Tiho, tiho… i pomazi po obrazu, te zapjeva neku staru uspavanku, o labudu i sokolu, o malom siročetu.
I Boris brizne u plač, ušuška se još bliže i zaspe kao dijete.
Darija te noći nije spavala. Prošla je sobu pogledom, smišljala gdje će što premjestiti, koje zavjese staviti, razmišljala što s tepihom baciti ili ostaviti za zimu, gledala hrbat svake knjige, i uzdahnula: Ma, napisat će Boro još svoje najveće djelo! Samo što je sad u dobrim rukama. Darija ga neće pustiti, ne brini!
Zorica Katarina svratila je ponuditi im ukiseljene jabuke, ali kad ju je Darija oštro pogledala, Zorica se povukla. Možda ga čak ni od Zorice neće pustiti…
…Tri godine kasnije, nakon velikih truda, Darija je rodila Borisu Tihomiru kćer, pa ubrzo i sina. I tako je, na promociju romana Pod mekanim krilom u Zagreb, stigla s dva vriskava mališana, smiješila se, primala čestitke, ali nije se gurala, niti hvalila. Ona je ipak bila pomoć, snaga, oslonac. On je bio talent, genij. Njemu slava!
U kutu su plakale neke fine gospođe, Darija je znala da su to one, iz crvenog notesića. Ali, neka ne brinu! Za svaku brigu postoji Boris, samo ga treba pronaći!
Darija, draga, dođi na obiteljsku fotku! zovu s pozornice. Darija sramežljivo namješta kosu, klince gura Zorici u ruke i uz Borin zagrljaj uzlazi na pozornicu. Hoda dostojanstveno i ponosno.
Boris se smiješi i ljubi je u obraz. Svi plješću, svi su sretni što je Boris Kovač napokon našao sreću.
I Zorica Katarina se veseli sama sebi spasila je hrvatsku prozu, nije podbacila, svaka joj čast!
