Drugi pokušaj
Kafić Staklenka na uglu Zvonimirove i Prve Radićeve, sav proziran, blistav kao akvarij, te zagušljive svibanjske večeri tutnjao je od glazbe i razdraganih uzvanika. Slavilo se Martinino vjenčanje.
Martina, u kratkoj bijeloj haljini, već bez vela koji je samo simbolično govorio o njezinoj nevinosti, blistala je onom posebnom, svadbenom ljepotom, a pokraj nje za stolom sjedio je njezin muž Tomislav.
Nedaleko mladih smjestili su se roditelji mladenke, Stjepan i Katica.
Pa rekla sam ti, Stjepane, da ovdje nije za nas šaputala je Katica, hvatajući muža za lakat, očajnički želeći otići.
No Stjepan se tvrdoglavo opirao, gledao kako Martine prijateljice mašu nogama u plesu, na crvene raščupane mladiće što cupkaju, pa pod stolom čizmom tapkao i svaki čas posezao za čašom rakije.
Dosta, Stjepane! Dosta, molim te! Moramo kući, sramota me! Katica postajala sve nervoznija.
Pa što me stalno gnjaviš? Ako ti se ne sviđa, idi kući, koga briga lupio je Stjepan po stolu, poskočili su noževi i vilice, a mladež sumnjičavo pogledala prema njima.
Ne galami, zaboga. Sramota je Katica se primila za glavu.
Bili su jedini stariji uzvanici, što je Martina svojski izlobirala.
Tomislavovi roditelji, Anđelka i Ljubo, odmah su rekli da neće doći, pozdravili su na vratima matičnog ureda, sjeli u svoj bijeli Renault i odvezli se doma na svoj osobni party. Njima je to bila sasvim dovoljna svečanost.
Martinina odluka da se uda za Tomislava, i to prilično na brzinu (nije li slučajno trudna?), nije se previše svidjela Katici. Prema budućem zetu bila je više sumnjičava nego oduševljena.
Ma vi ste dva različita svijeta, dijete drago! Prebrzo ideš, čini mi se nježno je pokušavala Katica spriječiti potencijalnu katastrofu.
Meni odgovara, mama odbrusila je Martina. Prijavili smo se, nakon vjenčanja normalno da ću s mužem živjeti. Bit će ti lakše.
Martina je pogledala majku ravno u oči. Ova se okrenula.
Krivo me gledaš. Ispada da ja tebe tjeram od kuće. Zbog mene se udaješ za prvog na kojeg naiđeš? Možda da ipak odgodite? Stjepane, zar ti ništa ne misliš? pokušala je uvući i muža, ali ovaj samo promrmljao i odmahnuo rukom.
Opet ja sama protiv svih A što je s Vedranom? Znam da ste se družili Posvađali ste se? Gluposti, Martina, to prolazi. Ne uništavaj si život! nije se dala Katica.
Vedran? A što meni vaš Vedran? nasmijala se Martina, uzela jabuku s tanjura, otišla do prozora. S njim sam samo prijateljica. Što mi on može ponuditi? Nije mu ni žao, čak je rekao da će doći na svadbu!
Molim? Zvala si ga na svadbu? Nije to baš milostivo, Martina! Katica je zgranuto pljesnula rukama. Zašto ga tako mučiš?!
Ma ne pričaj gluposti, mama. Vedran će preživjeti. Zna on tko je Tomislav, a tko on. A ako ti je stalo, reci mu da oženi Irenu, ionako trči za njim od prvog razreda. Super su par. Martina je zalupila prozor i navukla zavjesu. Uglavnom, prijavljeni smo, vi se dogovorite za novac, Tomi i ja nemamo, a njegovi nam daju stan. Pa vi, mamice, riješite banket. Restoran biram sama.
Katica je neuobičajeno često zatreptala, pogledala Stjepana, ali on je bio zabavljen križaljkom. Opet će sve sama.
S Tomislavom je Martina prohodala prije četiri mjeseca, na koncertu. Isprva joj nije sjeo, ali bio je uporan, šarmantan, dijelio komplimente, stalno donosio cvijeće. Tomislav je uvijek bio pri lovi, a roditelji su mu obećali stan ako se oženi.
Oženio se. Snaha je Anđelki sasvim odgovarala. Fakultet jezika, istina, još nije završila i nije briljirala, ali to se uvijek može popraviti. Ako zapne će mama pripomoći. Martina je lijepa, zdrava, znači i Tomislav može očekivati pristojne unuke za šetnje po Maksimiru, za pokazivati društvu.
Super bi bilo da su blizanci! maštala je Anđelka dok joj je Ljubo kuhao kavu u džezvi. Kupovali su samo specijalnu kavu, skoro iz samog aviona na aerodromu, Ljubo je nabavljao preko veze. Kavu je samo on mljeo, Anđelka nije mogla podnijeti buku električnog mlinca, a ručni je za nju bio relikt prošlosti. Svijetla kuhinja, miris kave, Ljubo i snovi idealan večer za Anđelku.
Zašto blizanci? Martinu bi to ubilo, a i više gnjavaže. Bolje pogođeni razmak. A ionako, kako Bog da. Evo, kava gotova. Kolač želiš? Ljubo je ulijevao crnu aromatičnu kavu.
Radije sa jagodama! Kupio si sa jagodama, rekla sam ti… Jesi? Bravo, daj ovamo! Nikome od naših nema blizanaca. A Tomislav će imati. I ne uvjeravaj me! Bog da? Smiješno, Ljubo, sve se to danas može naštimati. Znanost napreduje.
Anđelka se grohotom nasmijala svom vječitom cinizmu, a Ljubo je samo odmahivao glavom. Nikad mu žena nije bila sanjar
Svadbenu su večer odležali kod kuće, slušali valcere, pili Plavac, gledali albume. Anđelka je listala slike, nježno komentirala, a Ljubo kuhao i kuhao kavu. Zamorili su se u matičnom uredu, red je kasnio, Martina je pozvala toliko čudne ekipe da je, uz zvonjavu čaša, rižu po svečanici, dok su se zaljubljeni ljubili, imala pune ruke posla, umorna k’o pas. A doma je napokon bio mir.
Stjepane, idemo! opet je povukla muža Katica. Viš da smo svoje odradili.
Idemo, sad ćemo. Vidi ih, sve se razigralo! gurao je Stjepan nožić prema veselom društvu. Vidi Vedrana! Sjedni, Vedran, dođi!
Za susjednim stolom, smrknut, sjedio je dečko u odijelu vrijedan ženika sve na mjestu, od glave do pete, ali ipak nekako sjetan.
Veki, idemo? kao jeka Katice, šaptala mu je Irena, pjegava, crvenokosa cura u skromnoj haljinici. Ne pij više, idemo doma, stari mi je dao kune za taksi. Već je kasno
Molećivo ga je gledala, ali Vedran je uporno šutio, stiskao šake.
Ovdje sam dokle god se slavi. Irena! Ne jedeš ništa? Hoćeš pjenušca? Konobaru! Pozvao je Vedran mršavog mladića, izvadio novčanicu. Njoj pjenušac, meni znaš već. Ajmo, neka ova svadba bude za pamćenje! podigao je ruku. Uzmi, napij se za mlade. Moja draga je udana, kužiš? povjerio mu je. Irena je pocrvenjela, uši joj se zarumenjele kao paprika. Voljela me, pa onda hop, drugog zavoljela. Al! Slavi se!
Konobar je nelagodno klimao glavom, ulio pjenušac, ispričavao se što mora raditi. Vedran je kolutao očima, iskapio do dna, pa komad kulena vilicom i žvakao polako.
Još ću popit, pa pjevam! rekao je, zgrabio bocu, pokušao potegnuti izravno ali se zagrcnuo. Ne diraj, Irenčica moja! Rekao sam, pjevam! Ajde, neka krene muzika!
Pjevat će stvarno A onda sramota živa! Svi će se smijati, a njemu je najgore. Vedranu je stvarno teško pomislila je Irena i objesila se na njegova ramena.
Pusti me, mila! jedva održavajući ravnotežu, viknuo je Vedran. Martina! Moja bivša, moja draga, moja divna prijateljice, golubice! zgrabio mikrofon, stao usred sale.
Gosti su zamukli, netko je i zapljeskao. Budala na svadbi uvijek dobro dođe, da razbije led.
Martina je zabljesnula osmijehom.
Martini, pjesma Za tebe okrenuo se Vedran, kimnuo za muziku.
Kad je pjesma krenula, Mladoženja je tu, ljepotica si ti, Vedran se ukopao, gledao Martinu, Tomislav je hvata i ljubi pred svima svidjelo se to Martini ili ne, nije vidio. Njeno lice je nestalo, zamutilo se, sve kao u magli, neka jeftina svadbarska specijalna rasvjeta.
Irena je kraj njega plakala, vuče ga, ali Vedran ne želi ići. Pozvala ga Martina, to je bitno. Donio joj je cvijeće, plesao, u svim natjecanjima pobjeđivao.
Zapravo, Vedran je ok dečko klimnuo je Stjepan. Pleše, pjeva od srca! I jesi čula kako je Gorko! vikao? Najglasnije, najiskrenije! A ovo ostalo rukom je pokazao na prilično indiferentne studente. Došli pojesti za naš račun. Martina ne zna ni pola njih, priznala mi! Sve ova svadba radi dojma. Ajmo, Kato, stvarno idemo. Pozdravi se s kćerkom pa idemo doma.
Katica je uzdahnula, digla se.
Već idete? dojurila Martina, rumena, sretna. Ostanite! Tek smo trebali tortu Mama, molim te!
Žao mi je, tata je umoran, boli ga glava. Ne smije mu visoki tlak. Sretno, draga, i Tomislava pozdravi. Idemo sada. Poklone nemoj izgubiti, pazi na koverte, znaš kakvi su konobari!
Sto posto sve pokupim, ne brini Ajde, volim vas! Idem plesati!
Martina je poljubila majku i nestala na plesnom podiju, usred ringišpila u kojem je Vedran pravio karikature, išao u čučanj, mahao rukama, vrteći se kao ventilator. Svi pljeskali, Tomislav donio još rakije.
Zašto ga napijate? prigovarala je Irena, pokušavala ga odvuci. Nije on nikakva cirkuska životinja! Vedrane, idemo!
Ne smetaj, Irenčice! Zabava je! Martina se bacila Vedranu oko vrata, zavrtjela se s njim, smijala naglas. No ubrzo on ju je odgurnuo, zateturao do stolca, ščepao sako i nestao van.
Vedrane! A ples?! Ostani, s tobom je zabavno! Pjevaj još! vikali su svi, ali nije čuo.
U ušima mu je tutnjalo, pod ispod nogu propadao, a ispred njega je bježala jedna riđa silueta, vukla ga za ruku.
Daj, pusti me, sam ću Ma dobro, dosta Irena se spotaknula, zastenjala.
Vedran se uplašio.
Irena, što ti je? Boli? Gdje? Je li zbog mene? Ajde, nosim te! nudio je. Želiš? Ajde, ne plači. Ne plači…
Nije mi ništa ispravila se Irena, šepajući krenula ispred njega…
Kad su stigli do njene zgrade, Vedran ju je stigao, zgrabio, počeo ljubiti. Ruke su mu klizile po haljini, grube i snažne.
Daj, pusti, odvrtno je! lupala ga je po ramenima Irena.
Odvrtno? nasmijao se Vedran, prestao. Nije li to bila tvoja misija godinama? Hodala si za mnom od osnovne! Sad ću s tobom biti, može? Ja i ti jadno se nasmiješio, podrignuo. Oprosti, želudac mi radi.
Svejedno mi. Misliš da sam rezerva? Ulazim na Martinin topli jastuk kad odeš bez nje? Neću, Vedrane. Nisko je to, ja sam čovjek, želim pošteno. Oprosti, idem doma. Bok.
Stajao je smiješeći se tužno, gledajući kako vrata zgrade progutaju Irenu, a svjetlo u haustoru titra i ljulja se, pa na kraju gasi, kao da skriva njegove gorke suze.
Martina se udala, njegova vesela Martina. Izgubio ju je, zasrao. I što sada?
Irena je drugi dan otišla. Plakala je cijelu noć, pakirala se, rekla ocu da ide kod prijateljice.
Ivica, njen otac, pokušavao ju je odvratiti, ali bez šanse
Dok se Vedran otrijeznio i shvatio što ga je snašlo, već je bilo kasno.
Možete li mi reći kamo je otišla? Bar adresu! gunđao je Vedran, zureći u Ivicu koji je nešto izrezivao na brusilici, špricala prašina, zveckali metalni opiljci.
Čemu? Nije dozvolila okrenuo se na trenutak Ivica, pljunuo.
Trebam razgovarati. Mislim da sam je povrijedio još tiše Vedran.
Povrijedio ili ne, tvoje vrijeme je prošlo. Toliko je godina za tobom hodala, a ti Kao štene si je odgurnuo. Naivna moja Irena! Otišla je. Kamo, neću ti reći. Idi, živi. Ona negdje već živi. Ako treba, naći ćeš je. Nije igla u plastu sijena. Ajde, dečko, nemam vremena!
Ivica mu je rukom pokazao vrata, okrenuo se. Vedran je cijeli dan lutao gradom. Smjena tek sutra, ispite na faksu sve je položio, život mu je nedokučiv. Ništa ne veseli.
Vedrane, ti si? dočekala ga je teta Biserka, kod koje je već godinama stanovao. Opet si pijan? Šutiš? Dobro, šuti. Propalica!
Nedavno je potrošio sve za crne dane spremljene kune na odijelo i cvijeće Martini, teti rekao da će još zaraditi, ali ni sam nije vjerovao. Da sam ne propadne! Jao, žene… Vrte glavom, vrte kukovima a onda fiju, nema ih. A dečki pate do iznemoglosti.
Teta Biserka sada često pričala susjedama o strašnoj Martini.
Možete li zamisliti sjela bi na klupu pred zgradom Biserka, po stoti put Dolazila, moje kolače trpala, “mama joj ne peče, a teta Biserka, vi ste carica”… A Vedran radišan, dobar, ljubila ga je! A ja sam joj planirala dati platno za haljinu, same bi znale sašiti nema takvih u dućanu! A ona za drugoga! Gledam, Vedran šeta smuđen kao štruca. A Martina više ni ne navraća A oko njega, stalno ta… riđa Irena stalno vrluda. Vedranu do nje ništa. Jadna. Rekla sam joj jednom da je kriv dečko izabrala, rasplakala se. Neka, glava treba služiti za razmišljanje!
Susedi su klimali, ali nije bilo jasno tko im je više žao Vedrana koji je opet zafrknuo ljubav, ili Biserke koju je sve zahvatilo.
Uskoro je Vedran odselio. Pokupio papire s faksa, pozdravio i otišao u Njemačku radit na bauštelu.
…Uništio si si život zbog gluposti! zaključila je teta Biserka, obrisala usne, lupila se rukom po koljenu i otišla doma. Nije ona Vedranu ni mama ni policajka
Proteklo je tisuću godina, voda se mogla razliti do Jadrana, ne bi se sreli da Vedran nije slučajno upao Ireni pod kotače.
Čovječe, što radite?! Vidite da je crveno! Irena je vikala, stala auto u zadnji čas. Moguće, je li vas boli što? Idemo u bolnicu?
Gužva oko auta, automobili trube, vozači urliču.
Ženska je zgazila čovjeka, skoro da objasnio je netko iz mase.
Nije ga zgazila, čovjek hoda! Slomila mu rebra, ali ona je ok, baš zgodna! dodao drugi.
Gledajte u cestu, a ne u mobitel! Kupuju vozačke pa se voze! Ja na vas… Irena?
Prepoznao ju je bez puno muke, iako je prošlo sedam godina, promijenila frizuru, čak se i malo popunila, ali stajalo joj je dobro.
Vedran? Moram biti luda! Ajde, sjedaj, povezem te rekla je.
Svi su gledali kako stradajući uskače u njezin auto, pola se smijalo ide za ženskom, a drugi prezirno prevrnuli očima sredit će ona to s njim s mirom, dogovorit će odštetu.
Zgodan auto, komentirao je Vedran. Dugo voziš?
Četiri godine. Tata me učio, valjda se ne sjećaš, bio si previše zaposlen Kamo idemo? Vedran, žao mi je što je ovako ispalo, žurim, ali lijepo što sam te vidjela.
Vedran je slegnuo ramenima. Irena, Irenčica… Trčala si za mnom kao psić, a ja te odbijao. Kad je otišla, prazno je bilo. Nikoga nije bilo da mu diše za vratom, smeta mu s iglicama i listićima po stanu, baca snijeg u lice na Staru godinu. Sve je bilo prazno. I falila mu je.
Što šutiš? pitala ga je.
Povedi me do tramvaja. Ili kave, ako stigneš. Nismo se dugo vidjeli. Loša ideja, ha?
Irena je slegnula ramenima.
Vedran nije znao treba li se izvinjavati ili praviti da se ništa nije dogodilo, da nije on bio onaj budalaš s neugodnim ulazima ili kidanjem na svadbi.
Kako je Ivica? pitao.
Ne znaš? namrštila se. Umro je. Prije šest mjeseci.
Žao mi je Nisam znao, stvarno mi je žao.
Osjetio je kako ga grize savjest, nije se ni pozdravio kad je odlazio.
Irena, ti si zbog mene otišla, jelda? izletjelo mu je, naglo, kao da će ga izbaciti iz auta prije nego dođe do kraja rečenice. Oprosti, pokušao sam te naći, tvoj otac nije htio dati adresu. Bilo mi je grozno, ali
Irena mu se osmjehnula.
Divni ste vi dečki, uvijek nađete izliku. Nisam mogao, ali… ili Da, bio sam kriv, ali Uvijek neki ali. I tata nije dao adresu opet nisi ti kriv. Nemoj ništa odgovarati, svejedno mi. Sve je to prošlost. Nisam više razmišljala o tom danu. Bila sam klinka, sviđaš mi se, ali to je prošlo. Sad sam slobodna, svoja. Kažu da ljubav počinje tek kasnije u životu, kad prođe zaljubljenost. Kod nas nije ni do toga došlo. Tramvaj, izlaziš tu?
Vedran je poslušno otvorio vrata.
Nije to to… Hvala ti. I… počeo je kroz prozor, ali Irena nije slušala.
Nemam vremena! Bok, Vedrane, žuri mi se! pozdravila ga je, zamigala mu svjetlima.
Nju netko čeka, Martinu možda isto muž, a Vedrana nitko. Nikomu nije potreban, osim možda šefu – koji čeka izvještaj koji svakako neće završiti ni danas
Tomo, ajde reci mi, koliko godina je prošlo, a unuka još nema? Martina je opet na službenom putu? Da nije možda stalno na putu? Anđelka podizala obrve jednom rukom dok mužu ulijeva čaj u najfiniju porculansku šalicu.
Uhodana ceremonija čaj od kamilice, malo limuna, ni trunke čaja, Tomislav mrzi kad mu nešto pluta po šalici. Sve zna, pokretima uvježbanim do savršenstva. I sad ga grdi.
Mama, nemoj. Bit će vremena. Pričat ću s njom. Sad nije vrijeme za djecu, kasnije ćemo odbrusio je Tomislav. Znao je da mjesec dana nije ni progovorio sa ženom, i oboje su mislili o rastavi, ali čekali da se Martina sabere. Uvijek Martina da sabere stvari. Što, nitko ne zna.
Šta znači nije vrijeme?! Ti nisi dijete! Neka da otkaz i neka rodi. Ne ide ti na bolje, dragi moj. Anđelka je zgrabila šalicu s kavom i preko volje otpila gutljaj etiopske (kolumbijske više nema, preminuli kontakti s aerodroma).
Neću kavu, Ljubo, pusti! Tomo, rastani se s njom. Nađi ženu sa širim bokovima, vidjet ćeš odmah da se može roditi kad kihne! Napravi djecu, to ti je smisao! nije joj ulazilo u glavu kako sin ne kuži svoj životni put.
Mama, nisam govedo za razmnožavanje! Djeca po ljubavi. U obitelji, mama. Nije život spolna zajednica. Ili je?
Anđelka je slegnula ramenima. Po njezinom je djeca jednostavno dođu, bez filozofije.
Dobro onda. Idem. Možda nazove Martina, a mobitel mi je doma, slagao je Tomislav i brzo otišao.
Teško mu je bilo dolaziti svaki put, svi znaju kako bi trebao živjeti, osim njega samoga. A on zna samo da bez Martine ne želi, ali ona ne dijeli osjećaje. Bude tako. Znali su to već prve bračne noći. I nikad nisu ni pokušali nešto popravljati. Lakše je… zajedno.
Tomislav okrene broj, sluša dugačke, tužne tonove, pa glas automatske sekretarice da je pretplatnica nedostupna i može ostaviti poruku. Isključi mobitel i spremi ga u džep.
Te je večeri išao kući pješke, preskačući ljušture kišnih barica. U masi mu se učini da je poznato lice Vedran? Vjerojatno mu se učinilo
A što je s Martinom? Nije bila na nikakvim službenim putem, već kod roditelja. Onda doma, razmišlja o nečemu, pa opet doma mužu. Novca ima od prevođenja i Tomine plaće, slobodna je. Ostalo… Kod drugih je život, obitelj, kod Martine samo postojanje.
Pa ovo ti je kao Varaždinski susreti! Dovoljno je doći u grad, a ono, evo poznatih! nasmijao se Vedran, susrevši Martinu na blagajni hipermarketa. Ne prepoznaješ?
Martina se namrštila, pa nasmiješila.
Vedran? Ne mogu vjerovati… Zbilja neočekivano!
Pomoći ti s bananama, ha? I ajmo kod mene, nećemo se na blagajni raspravljat! Nitko me ne čeka, vidim i tebe nitko Vedran je osjetio nelagodu koliko se očito Martina obradovala njegovoj samoći, pa odmah pristala. Da, ajmo…
A Tomislav…? Nije ljubomoran?
Pitanje je prekinula kasirka i pi-pi skener…
Frajerska jazbina, ha? bacila je pogled po njegovoj sobici Martina. Ali znaš, baš je kao prije kod Biserke! Ima neki gušt, nije mi dugo bilo ovako mirno i ugodno!
Naglo je skinula kaput, okrenula se i obgrlila Vedrana oko vrata. Rukom je tražila prekidač, mrak, jedino se čuo njezin smijeh, lagan, isprekidan poljupcima.
Čekaj! Ajmo prvo večerati naglo se odmakla, kao i onda mami, pa odbija, pa se pravi naivna. Znaš ti šta, Tomislav kod nas kuha. Meni je kuhinja kao rudnik, ništa od mene. A on trčkara kao mali pas. Imaš vina? Hoću se napiti… Znaš već.
Oprosti, Martina. Oženjen sam izgovori Vedran, ni sam ne zna otkud mu to.
Martina zastane, digne obrvu.
Molim? Ti? Tko bi tebe… Ajde ne pričaj, tko bi se za tebe uhvatio!
Shvativši da je pretjerala, nasmijala se.
Šališ se valjda? Ma, vidim nema ni prstena, prljave traperice, ne izgledaš sretno. Imaš barem mesa? Ja ću nešto ispeći!
Imam heljde otvori on kredenc, pokazuje pakete uredno složene.
Imaš anemiju? Martina ga promatra s visoka.
Ne. To je teta Biserka sve natrpala za crne dane. Sad su valjda došli
Heljda… igra ulogu pred publikom. Ok, ajmo… Pa gdje je to tvoje kraljevsko gnijezdo?
Ne. Hoćeš čaj? Imam kekse. Vedran stavi na stol kutiju.
Čaj? Ne, Vedrane. Daj ne pravi se, vodi. Tvoja sam, ma kako ti… Martina ga želi zavesti, skače mu oko vrata.
Martino, umoran sam, a ti si udana, Tomislav je dobar dečko. I nismo se nikad sprijateljili, ali… Daj, ja ću zvat taksi Vedran skine Martinu, kao što bi dreser zmiju s vrata.
Udana. Ali to te onda žderalo na svadbi, je li? prezrivo se nasmijala, pa se slatko nasmijala. Svi pričaju kako si tulumarila na svadbi. I tvoja Irena. Imali ste nešto poslije? Nije ona baš nešto, ali može proći u nedostatku…
Martina govori okrenuta prozoru, a onda vidi u odrazu kako Vedran postaje kamen.
Gle, možda od njega dijete napravim, pa će Anđelka biti sretna. Tomu poslati k mami… A Vedranu ostati super!
Čak je htjela to predložiti, ali Vedran je najednom puknuo, pošizio, istjerao je.
Prekini! Nismo više dječurlija od prije deset godina! Vedran stisnuo šake, zažmirio. Nikad ne bi mogao Martinu ni udariti ni izbaciti, ali…
A ona, kad je nervozna, više ne može stat pričati. I dok je još pričala, selila stolicu, izvijala se:
Znaš zašto sam tako postupila? Pa ti si bio na otvorenoj bez znanja što i gdje. Trebao mi je netko sigurniji. Tomislav se pojavio, sve je sjelo. S tobom bi možda ostala prijateljica, pa i više, ali otišao si. I tvoja Irena… Mislila sam da ste skupa, ali kad je njezin tata umro, vidim da si sam. Oko tebe skakala, glupa, riđa mačka. Ali ne, ti bolje od toga. Gdje je sad?
Ona? Pa živimo na Knežiji. Ja došao po… heljdu. Djeca vole kašu. Vedran. Nisam bio na pogrebu Ivici, radio sam tad vani. Ireni je bilo teško
Nemaš pojma što govoriš. I mene nije dirnulo. Bila sam kod mame, susjedne zgrade, znaš? Jednom sam ga vidjela, sav nikakav, na klupi pali… Bila mi je muka. A onda sam shvatila da mu nije dobro. Trebao je doma… Ma, zaboravi, sve mi je bilo gadno… Vedrane…
Čekaj, ti si tada prošla i ostavila ga? Martino!
Pa otkud sam mogla znati?! Zaboravi. I Tomo i ja nemamo djeteta. Ajde, napravimo malog. Mogu živjeti s tobom. Nama je uvijek bilo super! Ajde, sjeti se!
Opet je pokušala zagrliti ga, usne ponudila, ali Vedran ju je zgrabio za laktove i odveo do vrata.
Evo ti kaput, čizme, ne zaboravi voće. Nemoj više nikad, nikad, dolaziti u moj život! Hvala Bogu što se nismo vjenčali! I Tomislava mi je žao. Martino, zaista si prava zmija! Odlazi!
Martina se našla na cesti s vrećicom voća.
Ni heljde nije podijelio Ti muškarci, čim zapne, svatko na svoju stranu.
Martina izvadi mobitel, zove muža:
Tomo, pokupi me? Bila sam kod staraca, sad sam sama tu. Umorna sam i smrzla sam se. Možeš doći?
Zovi taksi.
Ma, Tomo! Želim biti s tobom! Ja…
Ja podnosim zahtjev za rastavu. Mama i ja smo odlučili, tako je bolje. Oprosti. Najbolje da preseliš roditeljima. Nemoj dolaziti
Martina je stajala minutu, zbunjena gledajući tihi mobitel. Razvod? Zašto? Pa dobro smo živjeli, nitko nikom ne smeta… A kako dalje? Sad je svoja, radi, ne radi, a kad Tomo ode, što onda?
Još malo je stajala na pločniku, obazirala se. Gdje tu živi onaj Andrej? Ako je sreće, napravit će ga sretnim, a on njoj vratiti uslugu. Ionako je odvjetnik, može pomoći oko rastave…
Irena je namjerno ranije izašla s posla, svratila su stan gdje je živjela s ocem, pokupiti neke sitnice. Mislila će to kratko, ali ipak se zadržala. Skuhala je čaj, izvadila tatinu omiljenu šalicu. Svjetla u zgradama su joj migala.
Katkad, kad bi podgrijala tati večeru, sjela bi pred prozor umjesto pred televizor i zamišljala tko živi iza zelenih zavjesa, iza lampe s narančastim abažurom, ili gdje se svjetlo pali tek blizu 22 sata.
Sestra je tamo, ili doktorica, kažem ti! tvrdoglavo je uvjeravao otac. Kasno dolazi.
Možda samo putuje iz drugog kraja. Možda je dostavljač suprotstavljala se Irena.
Otac bi izmišljao dokaz, nervozno treskao šalicom, pa onda gledao Irenu i uzdahnuo:
Na majku si! I ona je voljela raspravljati, mače moje…
Aj tata, dosta o mami. Čaja još? Kupila sam pravih pereca. S maslacem hoćeš? prekinula bi Irena.
Otac je kimnuo.
I kao da je i sada bio tu, na maloj kuhinji, šaraš nešto u programu, iako nema TV-a, pa oštri olovku.
Tata, nedavno sam naletjela na Vedrana… šaptala je praznini. Ne brini, nisam namjerno, auto mi istrčao…
Da je Ivica mogao govoriti, rekao bi Ireni da je on Vedrana gurnuo pod kotače.
Zašto? pitala bi uplašeno Irena, možda bi se trznula, prolila čaj po stolnjaku, otac bi ju nazvao srećonošom.
Nazvao bi ju tako, tiho.
Zato što vi sami sebi ne date sreću, nema borbe, nema da se trgneš. Samo čekate znak. Vrijeme je, Irena. Kreni! Srce ti je stalo kad si ga vidjela! Promijenili ste se. Što se bojite?
Ali to nije rekao, Irena nije čula.
Kad se spremala izići, netko je pozvonio.
Vedrane?
Ja… neki tip mi je poslao broj, rekao da me čekaš. Oprosti, opet sam nešto glupo rekao? zastao je Vedran, u jednoj ruci držao slomljene grančice lipe (cvijeće ni za lijek u kvartu), u drugoj kutiju heljde. Kud će s njom?
Imaš anemiju? upitala ga je Irena, primila grančice, kimnula na kutiju.
Da. Odnosno, ne… to je moja teta… Znaš što? Ne mogu više tako! Glupo je. Toliko smo vremena izgubili… Naša svadba je za kolovoz, nikome te ne dam, jasno?
Pokuša je doći do nje, ali Irena ga zaustavi.
Nisi sve objasnio odmahuje glavom. Kužila sam za tetu, za tvoj glupi život, ali zašto bih se ja za tebe udala? Evo ti fora. Opet si pijan? Idi kući, Vedrane, vodi svoju grančicu i heljdu.
Istjera ga je iz stana, pa i sama krene niz stepenice.
Volim te, gluposti jedna! Zar moram sve izgovorit? dere se Vedran, trči za njom.
Što sad vrištite, doplazi susjeda, strogo pogleda Vedrana. Voliš? Vodi! I živce nam popapaš… A vi, djevojko, što još slušate? razgalami se na Irenu pa mahne Vedranu. Ajde, trči za njom! Da opet ne propustiš!
Ivica je na nebu sjeo na oblačić i obrisao čelo. Kako je teško spojiti kraj s krajem, a još teže soul mateove… Sada mora paziti da ne uprskaju opet: Vedran se baci na poljubac, Irena ga potjera i sve ispočetka. I čija je ona? Majčina! I on je svoju ženu volio više od života. Sad voli kćer kao što bi je volio nju, samo da se ona skrasi, nađe svoje gnijezdo
A više ne može pomoći. Sad sami odlučuju.
Ivica je zaklopio oči i zaspao, njišući se na oblačku kao u hamaku.
A dolje, na zemlji, stajali su dvoje i grlili se. Svjetiljka na vjetru je ljuljala i čas im obasjavala sramežljive poljupce, čas ih skrivala u tamu. A onda je i ona odlučila: dosta, ugasit će se, da ne svijetli više ničijoj sreći…
