Imala sam čudan san, u kojem sam zatrudnjela s 16 godina, još dok sam išla u školu. U našem malom selu, negdje blizu Krapine, to je izazvalo pravi skandal. Ljudi su šaptali, pokazivali na mene prstom, a moji su roditelji izgledali kao da traže rupu da se u nju sakriju od stida. Otac nije mogao ni pogledati u mene. “Bolje da te nema nego ovo sramoćenje! Idi kod bake, ne mogu više ovako živjeti.” Ja odem baki, u susjedno selo kraj Zaboka, gdje ona živi u staroj kući na kraju sela. Hladno, zidovi vlažni, a u kući škripi i odzvanja praznina, ali što da radim, izdržim.
Najteže je bilo zadnjih mjeseci trudnoće nikoga da pomogne, nitko ni čašu vode ne donese. Kad su trudovi započeli, činilo se da kola hitne voze po krivudavoj cesti kroz maglu i prašinu sna, pa sam skoro i sama rodila, ali na kraju sin je stigao, zdrav i plavook. Odrastao je u bakinoj trošnoj kućici, skupa sa mnom. Svi su govorili da si trebam naći muža, ali ja nisam htjela radila sam kod lokalnog mesara radi sina i živjela samo za njega.
Kad je Lovro narastao, otišao je u Zagreb na fakultet, a ja sam odlučila ići na sezonu u Italiju, raditi “vani”. Nisam mogla prije ostaviti sina, ali sada je došlo vrijeme. Rad kod starije gospođe u Brescii bio je kao san u odnosu na naše selo ona me voljela, davala mi malo više novca, ponekad 800 ili 1000 kuna više, samo tako, iz zahvalnosti. Tako sam godina po godina skupila dovoljno da Lovri kupim malu garsonijeru u Dugavama i da mu ništa ne fali.
Ali novci su promijenili Lovru prestao je svraćati baki, rijetko bih ga čula. I dalje sam mu svaki mjesec slala po 4000 kuna, a ostalo sam štedjela za sebe, jer nisam se namjeravala vraćati u trošnu bakinu kuću. Godine su prošle, Lovro se odlučio ženiti. Naravno, platila sam skoro cijelu svadbu i pomogla da kupe sve potrebno. Mislila sam, sad napokon mogu ostaviti nešto za sebe. Ali, u pet godina dobili su dvoje djece, a kad je počeo rat, snaha je zatrudnjela s trećim. I dalje sam slala novac kad god je trebalo.
Usprkos svemu, uspjela sam složiti 150 tisuća kuna na stranu. Prijateljica prodaje lijepu, obnovljenu garsonijeru, i dogovorile smo se za kupoprodaju.
Ljeto, dolazim doma da kod bilježnika završim papire, kad Lovro dolazi s neočekivanom vijesti. “Mama, prodali smo stan i kupili kuću! Dali smo prvu ratu, sad nam trebaš dati još dio za drugu.” “Koji dio? Koliko?” “135 tisuća kuna.” “Ti si lud? Planirala sam kupiti sebi stan!” “Mama, ne možeš to tako. S troje djece ne možemo živjeti u garsonijeri. Znao sam da ćeš pomoći.” “Zašto nisi sam odvajao? Zašto nisi rekao ništa na vrijeme? Ne, ja neću dati sve, mogu kasnije malo pomoći.” “Mama, zar ti nije stalo do unuka?” “Pa slala sam svaki mjesec po 4000 kuna da ste štedjeli, imali bi dovoljno.” “Ionako ćeš zaraditi opet, što ti znači stan? Valjda opet ideš u Italiju!” “A što ako mi zatreba doći doma, ili se razbolim? Di ću onda?” “Odi kod bake u selo” “Onda ti s djecom odi tamo!”
Odlučila sam čvrsto ne dati novac. Ne mogu riskirati svoju sigurnost. Lovro se strašno naljutio, prestao mi se javljati. Doznajem da je posuđivao gdje god je mogao. Ali, pitam se u snu, jesam li mu baš sve morala dati? Dok bruje telefoni, prigušeno oko mene, imam dojam da kuća i dalje lebdi u zraku, ispunjena dječjim smijehom, a ja zamrznuta na pragu preispitujem se, ali ostajem pri svome snu. Koliko još mogu pružiti, koliko toga nestane već iza zore?
