Prevaranti
Nada Petrović uvijek je bila sigurna u jedno prevaranti su svuda oko nas. Na svakom koraku vrebaju, žele je prevariti, uvaliti nešto, opljačkati, izmanipulirati, uzeti joj zadnju kunu, ostaviti je bez išta, istjerati na ulicu.
Tako joj je govorio njezin rođak, Edin. Svaku večer, otkad je preselio u unajmljeni stan kod Trešnjevačkog placa, zvao je stariju rođakinju i, nakon brzog pitanja o zdravlju i uobičajenog “drži se, Nado, prolazno je sve to, i vrijeme i tlak, bit će bolje”, podsjećao je: nikome ne smije vjerovati, nikome.
Čuj, ako ti netko nazove, spusti odmah slušalicu. Odmah! Ništa ne odgovaraj, ni da ni ne! Zapise tvoj glas, dignu kredite na tvoje ime, a imaš ti stan, baba Nado! U centru Zagreba stan! Samo to i čekaju!
Ali tko to, Edine? Tko su ti ljudi?! Zašto ih ne pohvataju već jednom? šaputala bi Nada, stiskala rub rupca na vratu i pogledavala prema vratima je li dobro zaključano?
Nada je proživjela svašta od prvih poratnih godina, vremena privatizacije i divljih devedesetih pa do današnjih dana. Vidjela je kako iz čista mira znaju planuti auti, slušala je svađe u dvorištu, a znala je i kako je to kad žena zaplače poslije svega.
Mislila je da je najgore prošlo. Da je stiglo bolje, mirnije vrijeme barem tako su govorili na televiziji. Ali, eto, ispada da ta strahota ide dalje, svake godine sve jače, stišće one najslabije.
U dućanu je stalno pazila, rukom držala torbu na srcu da slučajno netko ne posegne za novčanikom, skupljala sve račune, doma ih proučavala ispod povećala, brojala lipe, mrmljala nešto sebi u bradu ionako više nije znala što i kada je kupovala, a na televiziji bi voditeljica baš, kao da joj čita misli, opet upozoravala: “Nova prevarna shema! Stariji su posebno na meti budite oprezni!” Nada bi zadrhtala, pogledala ekran kao hipnotizirana, potvrdno klimnula i onda brže-bolje provjerila vrata. Pa onda strogo pogledala telefon ako zazvoni, nema šanse da će se javiti! One finte neće proći kod Nade! Sve su to prevaranti, ali pokazat će ona njima!
Jedina kojima je uistinu vjerovala bile su njezine susjede gospođa Margita Kovačević, penzionisana knjigovotkinja, Tončica, ona s dvoje djece, i Jelena Horvat, učiteljica razredne nastave.
Te tri žene Nadi su bili dokaz da svijet još nije propao, da ima poštenih, dobrih ljudi na koje se možeš osloniti.
Margita je uvijek prva pozdravljala Nadu, raspitivala se o zdravlju, ispričala kakvu zgodnu anegdotu, a Nada bi ozbiljno kimnula.
Ma, čemu taj mrak na licu, Nado?! Vidi ti tih vrapčića, kupaju se u lokvi ispred Prehrane! Opa, pravi nestašci, a? I snjegulice procvjetale pred bivšom Prehranom, jesi ih vidjela?
Nada bi klimala glavom i to joj je bilo drago. Ima još ljudi koji pamte staro ime dućana Prehrana, znaju da su se tu prije prodavali najbolji faširanci i da ih je onda nosila pokojnom mužu, Anti, doma i prolazila kao da je sama pripremala večeru. A možda i nije mislio tako, ali nije pitao
Ima još ljudi koji se sjete prvomajskih proslava, crvenih zastava, sretnih ljudi na ulicama zna se da se može živjeti pošteno i ispravno. Zbog toga je Nada baš poštovala Margitu.
Da, Margita, stvarno lijepo! Ma divne su snjegulice! potvrdila bi Nada susjedi. Ali svejedno, kako je ovo strašno živjeti, prestrašno! dodala bi tiho s blagim naklonom.
Zašto to, Nado? Margita bi sjela pokraj nje na klupu, popravila joj šal ili ovratnik kaputa. Tresete se sva, draga!
Opet su me zvali! gotovo kroz suze prošaptala bi Nada. I opet šutnja na liniji, samo dišu u slušalicu. Grozno!
Tko to?
Pa prevaranti, naravno! Edin kaže da će me stalno gnjaviti! Sama sam, a na takve vrebaju. Stan imam u centru Nada bi stisnula ramena. Edin kaže da će mi uzeti stan, da ni sa kim ne smijem pričati, a ja sam jučer podigla slušalicu i rekla Da!. Edin strogo zabranio, a ja opet Znate, tako je moj Ante uvijek odgovarao na telefon: Da! Stan Petrović sluša Baš sam ga se zaželjela, Margita! Tako sam se zaželjela da sam morala Sve sam zbrljala, zar ne?
Ah, Nemojte tako, pa što bude Margita bi protresla noge ispružene pred klupom. Koga sve zovu! Iz kemijske čistione zovu, iz općine, iz mirovinskog Sve kulturno otkažem, i gotovo! Šta se toliko plašiš?
Kak’ ne bi?! Nada bi gledala susjedu s užasom. Ni s kim ne smiješ pričat! Prevaranti su svuda, čak i u tvojoj općini!
E pa, s oproštenjem, radila sam ja tamo deset godina… uvrijedila bi se Margita.
Svuda! odrezala bi Nada, stisnula usne. Vremena poštenih su prošla. Evo, rekla sam Da! i sad bu došli po stan.
Po stan? Margiti je bilo žao Nade, al’ nije joj pasalo da se općinu proziva.
Po što drugo? Stan! U centru, ipak! Najprije k meni, pa će i vama pokucati! mahnula je rukama Nada.
Bila je jako ustrašena, dvije noći nije spavala, svakom šumu slušala, trzala se na zvuk lifta u stubištu. Ni smirujuće tablete nisu pomogle. Nada je samo čekala
Nitko neće doći po tebe! oštro je rekla Margita. Treba biti oprezan, ali čovjek mora i malo vjerovati. Pa ne možeš živjeti tako, stalno u grču! Sve ti je to taj tvoj Edin utuvio u glavu?
Je! Edin je dobar dečko, samo me štiti. Čak i lijekove, kaže, sad prodaju lažne! Svugdje prevaranti Nada je prijeteći mahnula sitnim šakom. Tako Edin veli.
Ma taj tvoj Edin je najveći prevarant, s onom svojom ženom! Kako joj ono ono ide ime nešto cvjetno? Ah, Ljerka! Pa njega nisi ni viđala do nedavno, evo sad se odjednom sjetio! Stan hoće! Zar ti nemaš još rodbine? Onaj tvoj nećak iz Splita, pa ona njegova kći…
I Edin je prevarant?! Nadine oči su se raširile kao prozori pred buru. Ne! Ma ne, moj dečko je dobar!
A di je taj dobar dečko? Pomaže ti, donosi ti stvari, vodi te negdje na more? nasmijala se Margita. Evo, Tončica se stalno brine, a Lela iz jedanaestog ti vodoinstalatera sredila, sjećaš se? A Edin čeka stan sa strane.
Ne može biti! Čudno pričate Nada je šaputala, glava joj je brujala, srce lupalo do grla. Onda ni njemu ne smijem vjerovati? pogledala je susjedu.
Ne znam ja, samo pazi, nemoj glavu gubiti! Margita je slegnula ramenima, gladila Nadino rame, obećala da će je paziti.
Pomalo pribrana, Nada je ustala i pozdravila se.
Sjela je na kauč u malom boravku i počela pričati sa slikom pokojnog muža. Ante ju je uvijek znao slušati, a činilo se kao da i sam klima glavom.
Znaš, Anto, misliš ti da je Edin skupa s Ljerkom prepreden? upitala je fotografiju. Ante se namrštio. Edin je kompliciran, ali voli me…
Ante se samo podsmjehnuo; Edin mu nikad nije mirisao. Dok je još živio s Nadom, gosti su mu stalno navraćali, a domaćica nije ni izlazila iz svoje sobe, pokušavala čitati. Nije išlo Edin i društvo bi pustili onu svoju “bumbum” glazbu, dernjali električne gitare, pjevali neke čudne stihove, cigareti se širili pod vratima Ali Nada nije zamjerala. Krv je krv, treba pomoći rođaku. Njoj u mladosti nitko nije pomagao, teško joj je bilo, i nije htjela da i Edin pati.
Ali, da je Antu na tren mogla vratiti, istjerao bi Edina za vratom i još par šuta za kraj!
Strašno je kad te tvoji izdaju Nada je kimnula slici. Sve sam shvatila, Ante moj. Sad ću paziti…
Edin, ili kako se sam predstavljao, bio je neki dalji rod. Veselio se kad se doselio, stavio Nadu u manju sobu, a sebi uzeo bolju. Ali nada se veselila makar nije bila više sama.
To je bilo prije par godina. Sad je Edin živio odvojeno, kod Ljerkine prijateljice, koja je otišla raditi na brod.
Već dvije godine bio je oženjen Ljerka! Ljerka, visoka, mršava plavuša s dugačkim noktima i nogama. Zapravo, zvala se Jadranka, ali “Ljerka” je zvučalo tako damski, da je brzo izmijenila sve papire. Nema veze što su se roditelji šokirali, samo da je njoj pasalo.
Ljerka je voljela komfor i lagodan život. Edin joj ugađao, pazio je. Bila mu je cvjetić, mačkica”. Par se nadao da će, kad Nada ode “na onaj svijet”, stan kod Trga Francuske Republike napokon biti njihov. Samo je trebalo pogurati babu da prepiše stan. Šta čeka?!
Ali Nada se inatila ni oporuku, a kamoli darovni ugovor nije htjela čuti. Po stoti put bi rekla: “Mama mi je rekla da čuvam, nikuda ne dajem!”
Zašto je ona tako tvrdoglava, Edo? Danas-sutra nju nešto strefi A onda, trči, skupljaj papire, bori se s rodbinom. Mislim da možeš to nekako srediti!
Ljerki je stan bio nužan, san! Prostran, s pogledom na drvored, visoki plafoni… Sve bi ona srušila, napravila studio apartman, smaknula zidove, stavila debele tepihe i stoliće. I mini-bar, naravno!
Jadranina prijateljica je strogo zabranila Edinu da u njenoj dvosobnoj kod Trešnjevke radi tulume. Nije ni zamišljala da će joj po parketu gaziti neki neodgojeni, po njenom kauču, vino prolijevati i gluposti izvoditi. A Ljerkina ekipa uvijek izvodi gluposti mladi i ludi.
I tako, mladima je svoja nekretnina postala hitna. Zar je o tome bilo što razmišljati?
Svakako je problem zabave postajao sve gorući. Jednog dana Ljerka riskira, dovede ekipu kod sebe. Mislili na pet minuta, ostali pet sati. Plesali, pili, brisali ruke o zavjese.
Oprosti, Ljerka! prigovorio je Oleg, slobodni umjetnik (živi od tatine ušteđevine). Malo smo nered napravili Edo će puknut.
Ne kvari sad, Ogi. Edo je super, strogoć, ali moj je! Ljerka je frknula, Ogi poljubio njeno rame, Ljerka se nasmijala naglas Da je Ogi malo više petljao, dala bi mu se, ali on se bojao Edina.
Te večeri Edin je kasno došao doma, a društvo se netom, malo po malo, razmiljelo po meblili.
Već na dvorištu shvati da su gosti tu otvoren balkon, glazba trešti, opuške bacaju na travu.
Edin prevrne očima, protrese torbu, pa zakorači.
Dobro veče, gospodine Edine, pozdravile ga susjede s klupe. Opet neka fešta, ženi rođendan?
Edin slegne ramenima i ode prema liftu.
Jadranka! Mislim, Ljerka! Što ste napravili?! Dimi se za poludit, a stol! Pa to je tuđi stol! pokaže na svoje radno mjesto, zatrpano smećem.
Ja sam ti, Edo, Ljerka! Daj, mileni, smiri se. S ekipom malo sjeli, jel problem? Pa gdje drugdje? Da ih vodim kod mame u Sesvete? Pa sto puta sam ti rekla, nama treba naš stan, a ti ga imaš! Pa, što čekaš? Dečki! okrene se prema društvu. Idemo igraće! Jej! Edo, igraš s nama? Privije mu ruke oko vrata, poljubi ga u hladne usne. Mrgude moj, ajde popij! zavikne. Odmah joj napune čašu, ekipa krene skandirati Pij! Pij!.
Bake na klupi utihnu. Čini im se da iz stana urlaju Bij! Bij!.
Treba zvat miliciju! šapne jedna.
Ma pusti, samo zlu ne trebalo Idemo kući
Edin popije jednu, drugu, treću. I on je već umoran. Ekipa je ipak zabavna, a Ljerka, odnosno Jadranka, danas kao model iz časopisa
Kasnije, kad su potjerali zadnje goste i legli, Edin obeća Ljerki da će idući tjedan otići k Nadi i nagovoriti je da potpiše ugovor.
Pa stvarno! Rod smo, ona je stara, tko zna što joj se može dogoditi. Neka papir piše, meni pripada!
Tako je, Edo, samo ti promrmlja pospana Ljerka.
Edin se okrene na drugu stranu.
Koje glupo ime Ljerka! Al svejedno noge do vrata, nek svi crknu od zavisti.
Prije važnog posjeta k Nadi, i još s javnim bilježnikom, Edin odluči ipak nazvati i upozoriti je da bude doma.
Bilježnik, stari gospodin Filip Abramović, u crnoj dolčeviti, sako i cipele špic, sjedi otraga u autu, a Ljerka se naprijed stalno gleda u retrovizor.
Ajmo više, dosadno mi je! žali se ona.
Evo, zovem babu Nado, ne javlja se. Doć ćemo, a ona ode na tržnicu pa čekaj ma nema šanse. Edin pokušava opet nazvati, ništa.
Idemo, po putu ćemo još jednom Ljerka se smješka bilježniku.
Ako ništa, imam ja još ključeve, čekat ćemo unutra.
Edin upali auto, zaglave u gužvi kod Ilice. Biciklisti prolaze kroz kolonu, svi trube, navijači idu na stadion.
E to je život! viče Ljerka, gura glavu kroz prozor.
Nije to život, to je kaos obsere bilježnik. Upozoravam vas, moj sat ide I to naplatno.
Edin se namršti, bubnja po volanu, a Ljerka i dalje navija s biciklistima.
Konačno auto stigne, Edin opet zove Nadu.
Ona se ne javlja.
Nešto nije u redu! Osjećam! prošapće Edin, već hoda prema ulazu. Ljerka i bilježnik žure za njim.
U ulazu usko i polumračno, ali čekaju ih tri sobe! Ljerka je već pronašla dobar dom za Nadu, zvala i pitala šta treba od papira.
Grozan lift, zar ne? primijeti Filip Abramović uski dizalo u kutu. Bit će problem za dostavu nove garniture.
Ma sve se može sreći! Susjedi su jacuzzi izvukli kroz prozor, dizalicom! Edo, možemo i mi jacuzzi, može?
Muž šuti.
Vadi ključeve, zvoni, sluša zujanje iznutra.
Daj otvori već jednom! Jedva čekam vidjet cupka Ljerka na stepenici.
Otvaram! Ali… Zamijenila je bravu! Kako sad to? u čudu je Edin. Bilježnik slegne ramenima. Baba Nado! Ja sam, Edin!
Počne lupati po vratima.
Nazovite je na mobitel! predloži bilježnik.
Nema babi mobitel! odbrusi Edin. Nemojte mi soliti pamet!
Oprostite, ali… bilježnik digne ruke.
Tko ste vi? Ja ću zvat policiju! začu se tihi glas kroz vrata.
Ma koja policija, baba Nado! Ja sam, Edin! Došao sam radi važnih stvari! Zašto moj ključ ne paše?
Zamijenila sam, rekli su mi na televiziji da treba. Samo što je gospon Franjić rekao isto, a njemu se vjeruje! A i cure: Margita, Lena, Tončica sve podržale.
Nado, osvijesti se! Meni možeš vjerovati, ja sam tvoj Edin! Otvaraj, važno mi je!
Važno? Nada stane na prste, pogleda kroz “špijunku”. Edina ne vidi, ali vidi bilježnika, odevenog baš kao tipovi koji su devedesetih harali stubištima. A Ljerku s igračicama na liftnom podestu isto vidi.
Baka još jače stisne sliku pokojnog Ante.
Neću otvoriti. Vi ste prevaranti. Svi su prevaranti! zacvili. Doveo si stranca, a sam si rekao nikoga u kuću. Ne dam!
Što?! Nado, pa nisam ja neki prevarant! Otvori ili ću
Ti ju samo preplašiš! Reci da nosiš vrećicu iz dućana šapne Ljerka.
Nosim ti stvari! poslušno vikne Edin.
Ne vjerujem. Nikome više ne vjerujem, osim Margiti, Leni i Tončici. Kupile mi mobitel, super stvar! Sad svima mogu zvati, pa i teti Olgi! Nada pažljivo spusti Tolika na komodu, izvadi smartphone iz džepa haljine, nasmije se prema njemu. Sjećaš se tete Olge, Edine?
Nju ništa ne smeta, razgovor kroz vrata joj odgovara.
Ma ugasi to! Otvori, papiri čekaju! Edin nervozan, htio je to riješiti kulturno, ali Nada ga tjera na grubost. Prekini s tim!
Neću ništa potpisivati. Tako si sam zabranio.
Zabranio za strane, al ja sam tvoj!
A taj čovjek s tobom on je stranac. Prevarant! Pre-va-ra-ant! otpjeva Nada, kao da joj je laknulo. Ravna ramena, kao da je odjednom dvadeset godina mlađa.
To je bilježnik. Samo bilježnik! Filipe Abramoviću, kamo ste krenuli? Ljerka, budi korisna, barem jednom! ljutito Edin na ženu.
Što? pokisne Ljerka. Sad me još vrijeđaš?
A bilježnik ode, ode on lijepo ručati na Gornji grad, kod prijatelja. Muški slave praunuka, zdravice, pjesme…
Za njim potrči i Ljerka neće ona više s ovim dosadnjakovićem visiti u zgradi! Prijetio je starici, muti joj um, a darežljivosti od toga neće biti. Sve glupo ispalo.
Edin gleda ukočeno za njima.
Nada, udahnuvši olakšanje što su odustali, zadovoljna otvori vrata.
Ajde, uđi kad si već tu. Skuhala sam ručak pozove ga. Vaši prevaranti su otišli? Dobro. Ti samo pazi s ljudima, znaš i sam.
Već iz kuhinje, Nada lupa po suđu, grabi žlicom juhu.
Edin slegne ramenima, sjedne za stolac.
Donesi mi sliku dede Ante, ostavila sam ga u hodniku, nije mu tamo mjesto.
Edin donese sliku, stavi na stol.
Ante strogo gleda gosta s fotografije.
Jedi, Edo, topla juha, dobra danas. A vidi, baš sam ti mislila zvati! sjeti se Nada.
Zašto? sumnjičav je Edin.
Sjećaš se tete Olge, ona ti ima kćer, Ivanu, troje djece, prava legenda! Kad sam bila u bolnici, ona mi je donijela pileću juhu, molila da se oporavim. Ti nisi mogao, a ona je dolazila…
Ne sjećam se. Kada si bila u bolnici? Kad si skoro stradala od liječnika-prevaranata? Edin pocrveni. Nije htio zvati hitnu, bilo mu je teško, a Nada je govorila da je sve samo prošla mladost. Srećom, Tončica je nazvala, ispratila Nadu, javila Olgi
Ma ne, nego kad si ti mene skoro dovukao do “one strane”, Edo doda Nada.
Edin se zagrcne, dugo kašlje.
Uglavnom, stan sam poklonila Ivani. Dobra, iskrena žena, Nada se osmjehne. Dolazit će češće, bit će mi veselije.
Šta?! A što ja? Baba Nado, nije fer! Edin poskoči. Ma prevarili su te! Ja sam govorio sve prevaranti!
Znam, dragi, znam pogladi ga po ruci Nada. I ti si govorio da je opasno. Ali više je dobrih ljudi oko nas, nego što vidiš! Oprosti, zvoni mi mobitel… Ivana? Draga, stigli ste? Super! Idemo onda kasnije u galeriju… Ma nemam šta obući za galeriju, ali… ha-ha…
Nada pjeva, smije se. Više se ne boji života, naučila je da ima puno ljudi spremnih pomoći. I ona će, kad treba, uvijek pomoći nekome!
Edin gurne tanjur, briše usta rukavom, uspore kuhinju s visokom stropom i svijetlim zavjesama. Dobra kuhinja, prava stvar. Samo, nije njegova Ivanina je…
Prevaranti! stisne Edin šaku. Sve sami prevaranti!
I izađe. Čak mu se činilo da ga je netko izbacio. Možda je ipak Ante dobio minutu zemaljskog života i izgurao nepoželjnog gosta. Tko zna
Ljerka sjedi vani na klupi, puši. Edin sjedne pokraj nje, upali cigaretu.
Edo, zvala me gazdarica, Tončica. Moramo napustiti stan šapne Ljerka. Susjedi su se žalili, previše smo glasni…
Edin duboko udahne i zatvori oči. Eto i nesreće, sve odjednom
Treba se sjetiti, ima li još koju stariju tetu u ovom gradu. Obavezno se mora raspitati.
Ljerka se privije uz njega, i ona uzdahne. Težak je život u ovom gradu. Svi zli, svi pohlepni. Prevaranti! Pravo je Edin govorio sve prevaranti i muljatori! Strašno. Ali Edin će već nešto smisliti, on je pametan, snalažljiv, pravi šarmer!…
