Bijela lipa
Evo, tata, stigli smo. Izađi, ja ću još parkirati, samo me pričekaj, rekla je Marica dok je zaustavila automobil nedaleko od doma zdravlja. Sama je izašla, pa pomogla ocu da se iskobelja iz auta.
Kretao se polako, uz duboko uzdahivanje, i stalno je mrmljao: Eh što ti je život Napokon je stao na asfalt i povukao se sa strane.
Samo ti čekaj, brzo ću ja, nemoj nikuda! naređivala je Marica, a zatim skočila za volan da uparkira auto između crvenog golfa i tamnoplavog mercedesa. Ma vidi ti samo tko sve dolazi u naš dom zdravlja! Pacijenti s velikim slovom P! gundjala je. Ali parkirati ne znaju, sve nakrivo, sve naopak!
Voziti Maricu naučio je otac. O, koliko je tada živaca izgubila i suza prolila! No, Stjepan Kovačević je iskreno mislio kako svojoj kćeri čini dobro djelo.
Gas! Gas, gas! vikao bi sjedeći pored Marice, pa bi i sam potajno stisko nogu u pod. A kad bi Marica, ispravljenih ramena, s ugrizenim jezikom poslušno stisla gas i ubrzala starog fiću, Stjepan bi joj odmah u uho zarežao: Di žuriš?! Kud juriš?!
Naredbe su se mijenjale tolko brzo da je Marica gubila glavu, dlanovi su joj se znojili, u glavi bi joj zujalo kao da razgovara telefonom.
Što trubiš, Marice?! Svi će pomislit da smo svatovski auto! ljutio se Stjepan, iako su ih zapravo tako gledale samo krave ostavljene na pašnjaku pored ceste.
Krave su polako pratili očima zbunjenu Maricu, ponekad trepnule, pa ponovo pogrbljeno pasle
No naučila je. Sve su njezine muke na kraju prešle u vještinu, pa ubrzo, nakon što je iz prve položila teoriju, sjela je na ispit s prometnim policajcem uz bok. Poznavala je gradske ulice kao vlastiti dlan i znala gdje je koje pravilo, gdje valja paziti.
Marice Stjepanović, ovdje zaustavite, molim! rekao joj je policajac u finom odijelu, s brkovima, i lukavo prikrivenim osmijehom.
Ovdje? preupitala je Marica.
Upravo tu, ozbiljno je kimnuo glavom.
Pa, ako vi izlazite, može ali inače je ovdje zabranjeno parkiranje. Pa, želite izaći? Vi odlučite! Marica ga je provocirala krajičkom oka.
Ma, nastavimo pametna si ti itekako! brkati pripovjedi. Tko te učio voziti?
Tata! ponosno je rekla i promijenila pozu, naslonila se bolje.
Lijepo, svaki otac je isti progunđao je čovjek. I sam je nedavno učio sina autu, ali ili je sin divlji ili je pogrešno pristupio, pa nikako da se stražnje svjetlo i branik vrate na mjesto
Prošlo je od tada dovoljno godina da Marica shvati: ili je auto njeno ili nije. I točka. Nema kompromisa.
Otac ju je naučio da se ne boji za volanom, da brzo odlučuje, da pročita vozače prije nego što naprave glupost. Bez toga bi bilo svega
Čak je Marica nekoliko mjeseci vozila kao taksistica. Vozila je mame s djecom, bake, gospođe koje s muškim vozačima nisu mogle, valjda iz čistog ženskog inata. Zarada je bila jako dobra, ali mora je prestati kad joj je jedna dobrodržeća dama, obilne prsevine, pod nos stavila elektrošoker i naredila da preda sav zarađeni novac
Mogla je tada, od straha, skrenuti auta u prvi stup što se našao pored ceste a bogme, stupova ima koliko hoćeš ali odjekivalo je, kao melodija, u ušima: Di juriš?! Kud juriš?!, pa je noga stisnula kočnicu i auto naglo zakočio, a ta elegantna putnica svom je silinom lupila nosom o sjedalo ispred. Slomila je nos, a Marica prošla samo s laganim prepadom, hvala tati!
Maro, daj, idem ja sam! pogledao je Stjepan kćer ravno u oči. Ti me samo pričekaj. Dogovoreno?
Marica je stegnula usnice.
Ne, tata. Nije dogovor. Mama je rekla da te s ruke na ruku predam doktoru. Predat ću.
Ma Maro! bunio se Stjepan, počeo zavrtati rukave svoje vječne karirane košulje. Pa to je i ponižavajuće! Vi meni ne vjerujete?!
Marica je gledala kako se tata muči s rukavima, pa ih je sama podbočila, poravnala košulju, popravila mu ovratnik.
Takvu košulju, ili posve sličnu (uvijek je bio u istom kockastom stilu), prebacio joj je jednom preko ramena, dok je tresla od hladnoće uz ribnjak, nakon što je skoro upala i utopila se. Otac ju je učio što raditi kad ti utrne noga u vodi, ali bol je bila prejaka i mozak kao da se isključio. Marica je tonula. Sekunde su se razvukle u vječnost, i sjećala se kako su se pokretale vodene biljke, kako je jato riba šmugnulo od njezinih trzaja
A onda su snažne ruke izvukle Maricu, plakala je, sjela na obalu, okrenula glavu, a Stjepan joj prebacio svoju košulju preko ramena…
Kao iz nekog drugog života
Marica je namrgođeno klimnula glavom.
Dobro, idi sam. Treći kat, sto treća ordinacija. Evo ti dokumenti, stavit ću ti u džep. Ja ću za to vrijeme na kavu, pristala je.
Otac se razvedrio, nasmijao, kimnuo nekoliko puta. Ništa mu više ne dopuštaju sami, sve mu skrivaju, pogotovo alati. Na vikendici dovode nepoznate ljude u radnim odijelima, tu nešto popravljaju, a njega žena njegova, Ana, vodi u kuću. A Stjepan sve zna sam! Da, da! Samo što…gdje je ono…? Što? Ni pas mu ne zna, što. Zaboravio je
A ti pogledi, stalna ispitivanja: Gdje ideš?, Što si htio?. Kad treba doktoru, navaljuju, dvije žene u glavu žena i kći nema predaha.
…Sam ću! Ne trebate mi! pokušava odbiti Tolek, odugovlači tjednima, pa kad baš više ne može, Ana ga uhvati za ruku i vodi. Ponižavajuće! On je muškarac! Kakvo mišljenje će on onda imati o sebi?!
Ana je uvijek sjedila kod doktora s njim, sve ispričala umjesto njega, pametna kao da je ona doktor, a uvijek pogrešno ispriča! Izmišlja nešto, kaže, primijetila sam… Ili čini mi se da Stjepana boli baš ovdje
A ništa ga ne boli! Liječnici mu nikad nisu trebali!..
Pa eto, Marica mu je danas izašla u susret, pustila ga samog doktoru, hvala joj!
Marica je pratila pogrbljenu očevu figuru dok nije nestao iza vrata, zaključala auto i zaputila se prema obližnjoj kavani. Htjela je kavu. I možda cigaretu. Nikad nije pušila, ali uvijek joj je bilo lijepo gledati kako žene s dugim, lakiranim noktima elegantno drže tanke cigarete, prinose ih usnama, uvuku dim tako da im se obrazi utonu, a zatim, izduženim pokretom, ispuše dim iz naglašenih crvenih usana.
Baš je to otmjeno! uzdahnula je.
To je prosto i nezdravo! odrješito bi prekinula mama. Vidim li te s cigaretom, ne bu dobro prošlo!
Tako je nikad nije ni probala, a sad joj se iz nekog razloga jako pušilo. Kažu da smiruje živce. Da bar! Marica se skroz napela, nije smjela ni razmišljati kako će im biti kad tate više ne bude ni njoj, ni Ani, ni tati Toleku…
Nije se usudila ostati u kafiću. Što ako tata izađe prije, počne ju tražiti ili, ne daj Bože, odluči da je sam i ode kući? Mama je strogo rekla: Motri na oca! Treba motriti…
Stjepan se provukao kroz poluotvorena vrata, pozdravio zaštitarku za niskim stolom, navukao plave papuče, kao da traži kako na treći kat A onda se lukavo osmjehnuo, približio prozorčiću što izlazi na dvorište, pazeći da ga se ne vidi.
Motrio je na kćer. Aha Pošla je po kavu, dakle, sve je u redu, barem deset minuta mira.
Stjepan se namjestio na klupici, dohvatio čašu, natočio si vode, popio. Pravo osvježenje!
Potom se prenuo, opet gledao kroz prozor, Marice nije bilo.
Šetao je ukrug, gledao na sat, saginjao se, provirivao pored saksija, motrio parkiralište, pa lijevo, pa desno. Kao vjeverica kod susjeda iz sela, samo što je Stjepan bio puuuno sporiji.
Zamalo nije srušio palmu u lažnom loncu. Stjepan se napokon uspravio i trgnuo kad mu je netko tiho, pravo u uho, šapnuo:
Otišla je?
Okrenuo se.
Do njega stoji muškarac, možda u srednjim četrdesetima, ali za Stjepana još dečko. Na sebi smiješna majica s crtićem, traperice, za leđima ruksak. Na nogama sportske tenisice, vezane različitim vezicama.
Kako ga nije sram, to je ko za djecu! pomisli Stjepan, možda i glasno, jer mu je neznanac odvraća:
A to? Ma, brat mi je šaljivdžija. Kasnio sam, a on mi zamijenio vezice. Smiješno, ha? Hodam po gradu i stalno se smijem.
Nasmiješio se Stjepanu.
Marko, pružio je ruku.
Tolek, prihvatio je.
Sakrivate se? kimnu Marko prema prozoru.
Aha.
Pametno. Žene nam stalno nešto kontroliraju, ne daju mira, svuda guraju nos!
Stjepan je odmah znao, Marko je svoj, neće ga odati. Razumije situaciju.
Kolko ćete se još ovako kriti? pitao je Marko.
Ja? Ne znam, slegnuo je zbunjeno ramenima, A koliko treba?
Niti ja ne znam. Ajmo ovako, šefovski će Marko, Vi sad idite svojim poslom, tu ste zbog toga došli, vidim, papuče ste obuli. Ja ću ovdje čuvati. Ako što bude, javim vam!
Ići? Ma dajte, neću! Dosadili su mi ti doktori, njihova pitanja i papiri. Ništa od mene! udari nogom Stjepan.
Marko je samo slegnuo ramenima.
A kako ćete onda? Ako ne idete, iznevjerit ćete onu što vas je dovela. Sigurno će njoj biti neugodnosti. Je l ona socijalna radnica? Naginje stalno nešto, stalno stoji nad glavom? suosjećao Marko, mijenjajući položaj stopala. Stjepan opet pogleda te šarene vezice.
Ne. To je kćer! Moja Marica! Koja radnica, što pričate? Dovezao sam se s njom, ona sad pije kavu, a ja… usplamtio se on.
Morate ići. Ne smijete iznevjeriti Maricu, naljutit će se! Idite! Marko pokaza stepenice. Ja ovdje motrim.
Stvarno? sumnjičavo Stjepan.
Naravno. U školi sam uvijek bio čuvarka kod vrata. I znam fućkati. Da vam pokažem?
Već je bio duboko udahnuo, ali Tolek ga prestraši uhvativši ga za ruku.
Ne! Ne treba. Vi samo motrite, gledajte kad će moja kćer. Ja odmah idem!
Prošli ste treći kat, sto treća soba! povikao je Marko za njim.
Stjepan potrča, pa zastao, podignuo obrve.
Čekajte! Sto treća! Evo, tu piše! Ana mi sve napisala! gurao je ruku u džep košulje, izvadio popis za trgovinu, pa maramicu, pa naposlijetku šest puta presavijen papirić s točnom adresom i terminom.
Tako je! Oprostite. Brzo sad! Mogla bi naići svaki čas! šaptao je Marko, mahao mu kao da tjera pticu.
Marica je sjela na klupicu pod lipom. Tamo je divno mirisalo, lipa je upravo počela cvjetati, opijala slatko, medno, toplo baš kao u njezinom djetinjstvu, pa se nasmiješila.
Na vikendici su imali lipu. Brali su cvijet, sušili za čaj. Lipov cvijet bio je za Maricu kao dijete nešto tajanstveno, mekano, slatko, puno mekanih dlačica, jer cijeli cvijet je pahuljast
Otac bi došao vlakom s posla, Marica ga dočekivala kod pruge, zajedno bi kupili perece i žurili kući. Nakon večere bi pili čaj od lipe, sjedili u natkrivenom vrtu, gledali leptire oko žarulje i jeli perece. Bilo je lijepo…
Tu su lipu potom morali srušiti radi gradnje nove kuće, a sjenicu su također porušili Šteta
On je krenuo, čula je Marica muški glas, na klupicu do nje sjedao je muškarac u tenisicama s različitim vezicama.
Marica se pravila da ih ne primjećuje, ali pogledala ih je krajičkom oka i malo se odmaknula.
Tko? upitala je.
Vaš otac. Vidio sam ga kako ide stepenicama, odgovorio je Marko.
A kakve vi veze imate s time? namrštila se Marica.
Nikakve. Samo sam ga ranije par puta primao, bio sam pod maskom pa me nije prepoznao. Inače uvijek idete s njim, danas
Danas ne mogu. Uopće više ne mogu. To mu je ponižavajuće. Sjećam ga se snažnog, samostalnog, uvijek sam bila pod njegovom zaštitom, a danas Ne mogu ga ni gledati, jer vidim drugo lice i stid me. Znam da ni njemu nije lako. Neka bar jednom ode doktoru sam, jedanput. Ionako ćemo poslije saznat sve, mama ima broj doktorice u mobitelu, a i kartoni nisu više tajna. Ili možda neće otići i to će biti njegova mala tajna Ne želim tatino dijete, razumijete? Vi ste liječnici, vi bi morali pomoći! Zar nemate ni jednu tabletu, neku proceduru! Vi Marica je ustala, okrenula leđa. Počeli su joj ići na živce ti šareni vezovi u životu, preveseli za ovako tužan dan.
Pomažemo. I vi pomažete. Dajete lijekove, podsjećate, opraštate, dopuštate čovjeku biti čovjek. Štitite svog oca, kao što je i on vas čuvao. Svi počinjemo kao djeca i često tako završavamo, ne znam zašto možda nas život previše pritisne, pa na starost više ne možemo. Ne znam. Ali danas ste vi uz njega, a i on uz vas. Sad još možete brinuti o njemu. Kasnije će to biti sve teže, nažalost. Kako se vi zovete? Marko također ustane, otrgne cvijet lipe, okreće ga u ruci, miriši.
Marica. Da nije važno! Vi ne razumijete! Kako ću ja živjeti? Da li ću ga takvog pamtiti? Zašto trgajte tu lipu?! Prestanite!
Dobro, evo, neću više! Marko digne ruke. Kako živjeti? Kao stotine ljudi prije vas. Za njega. Sve vam je život dao, ni njemu nije bilo lako. Tko živi lako, na kraju sretno poludi, vaš otac želi ostati. Sami birate što ćete pamtiti. Njega iz prošlosti, sadašnjosti ili oboje. To je njegov, vaš život! Kako išta izbrisati, a drugo zadržati? Ja
Ah, svi lijepo pričate, ali to nije to! Pustite me sa sentimentalnostima, to mene ne zanima, ovo je nešto drugo! Marica stisne šake.
Ipak znam kako je. Mama mi je oboljela od encefalitisa kad sam imao petnaest. Kad mi je bilo dvadeset i pet, još je bila svjesna, a onda je otišla za godinu, prebrzo. Jučer me još zvala imenom, danas ne zna tko sam. Danas razgovara, sutra ne zna ni govoriti. To je strašno. Nisam ni stigao prihvatiti, a brat mi je imao samo deset. A vi imate vremena, imate šansu pomiriti se. Boli to, ali bude lakše. Oprostite, idem. Obećao sam skrbiti ako naiđete. Idem Tužni osmijeh sada ne rasipa zvonki smijeh davnih dana. Otkvitnula mi je bijela lipa, odzvonilo slavujsko jutro. Tako je pisao Cesarić Idem!
Marko kimnu, krenuo prema domu zdravlja. Marica se nasmiješi.
Stjepan je već opet provirivao iza prozora.
Što ste joj rekli? Pa valjda sam bio kod doktora! Zašto ste išli k njoj?! pitao je zbunjeno Stjepan Marka.
Da vam pokrijem povlačenje. Mogla je panično krenuti za vama. Ma, zadržavao sam je razgovorom, shvaćate? lukavo je namignuo Marko. Evo, i poezije sam pročitao.
Poezije? Razumijem, razumijem klimnuo je Stjepan. Hvala vam. E, idem sad. Čeka me, brine. Svi stalno brinu za mene, a ja nisam valjda neki stari luđak! Kada će to shvatiti?!
Brzo je stisnuo Markovu ruku, okrenuo se i pošao kćeri.
Gotovo. Idemo doma, reče.
Idemo. Tato, što bi sad najviše htio? pitala ga je Marica kad mu je pomogla u auto.
Ja? Ludariju i u saunu. Ludariju nećete mi dozvoliti, a u saunu ne mogu, nisam pripremio ništa. Što onda preostaje, Marice? veselo je namignuo.
Što?
Ići teti Ruži, piti lipov čaj. Uh, kako miriše lipa! Neopisivo! Čudo pravo! Stjepan se razvedrio, nasmiješio. Bio mu je dobar dan danas. Davno nije imao ovakvih, kao da je sve jasnije.
Tata! prošaptala je Marica. Tata, volim te. Čuješ? Idemo k teti Ruži? Čaj?
Ma što? Zašto? Marice, umoran sam, idemo doma. Kakvi čajevi usred dana. Idemo k mami, na ručak. ozbiljno je rekao Stjepan. I što je to s onim vezicama, to je strašno!
Još je nešto mrmljao, pa ušutio i gledao kroz prozor. Vani se pružao nepoznat grad, s cvatućim lipama i jorgovanima. Grad je sličio onom gdje je Tolek odrastao, ali nekako više nije bio isti. Kamo to Marica vozi? Aha, da Doma. Tamo ga čeka Ana, žena. Jedva čeka, nekako se zaželio kuće. Njegova bijela lipa još nije ocvala.
A Marica je namjerno vozila polako. Pomirila se. Teško je, ali još joj, Bože, ima vremena, što dulje, to boljeU retrovizoru je Marica krajem oka uhvatila očevo lice: spokojno, ranjivo i tvrdoglavo, i na trenutak joj se učinilo kao da mu se u osmijehu zrcali onaj isti dečko kojeg je nekad čekala na pruzi. Dok su vozili kroz raspršene mirise lipovog cvijeta, u tišini što se rastegnula između njih, nalazili su na čudan način mir; sve ono što je izgovoreno i prešućeno, sve brige i gorčina, otapali su se u nježnoj svjetlosti koja se prosipala po cesti pred njima.
Kad su stigli pred kuću, Stjepan se okrenuo prema Marici, rukom joj kratko stegnuo rame i promrmljao:
Znaš, Maro, kad sam bio tvojih godina, mislio sam da sve ide samo ravno naprijed. A sad svaki krug je dragocjen.
Marica je kimnula, pokušavajući progutati knedlu u grlu.
I ja, tata. Idemo unutra još nas čeka čaj od lipe.
Dok su zajedno ulazili kroz rasklimana vrata, Marica je zastala, udahnula miris s dvorišta, i znala možda nije lako, možda nije ni pravedno, ali dom se ne gradi od sjećanja koja bole, nego od onih koja griju u prsima.
A bijela lipa, tamo gdje je odrasla, u inatu života uvijek će ponovno cvjetati ako ne u dvorištu, onda u njima samima.
