I snila je svojeg Ivana
Baka Grga slušala je viku koja je dopirala iz kuhinje. Svađale se unuka i praunuka. Njena unuka, četrdesetogodišnja Marina, bila je došla s kćeri svojom, visokom i dugonogom Lucijom, koja se vraćala doma iz izlaska naravno, kasno noću.
Izgleda da je Marina opalila Luciju krpom. Lucija je plakala, pravdala se i pokušavala nešto dokazati, Marina je vrištala optužbe opća drama.
Je li sad stvarno vrijeme za svađu? Mrkla noć, ljudi spavaju. S visine svojih godina i mudrosti života, baka Grga je svake galame i dernjave već odavno uvrstila pod grijehe, totalni višak koji ne vodi ničemu, nepotreban i grozan.
Ona je, jadna, razmišljala o vječnosti, o svojim greškama, a svađe je u glavi pospremila među promašaje svoga života. Slabašnom staricom je ostalo uglavnom razmišljanje i analiziranje, pak to joj je posao sad.
Bože, smiri ih! molila se baka Grga, Bože, smiri ih…
Činilo se Grgi da je njen kraj blizu. Al stalno ju je nešto držalo. Nije bilo straha ni boli, samo je nerviralo što nikako da se izbavi iz tog svog starog, nepokretnog tijela. Zašto čovjek ni na kraju ne može odustati od sitnih potreba: pojela bi nešto, okrenula se lijevo-desno, sjela na krevet i gledala kroz prozor…
Uvijek navečer zamoli Marinu da ju malo podigne na jastucima, otvori prozor i razmota zavjese. Gleda ulicu, pa joj se priviđaju zvijezde na nebu. Tako i sada kad je drama započela, ona je bila već spremna za noć, dignuta na jastucima.
Mariaaa… Marinaa…, vikala je, htjela skrenuti pažnju s prepirke, ali Marina u svom bijesu prema kćeri nije ni reagirala.
Ali zato je malo kasnije Lucija zgrabila kvaku, zalupila vratima, bacila se u fotelju kod bakinih nogu i sklupčala se. Plakala je, cvilila, razdragala nosom.
Za pet minuta dotrčala je i Marina, s nekom izlikom, popravila nešto baki, ošinula kćer pogledom:
U krevet!
Ma pusti, spavat ću ovdje kraj bake u fotelji, rasklopit ću je sama.
Lucija je skočila, nabrzinu dovukla posteljinu. Soba gdje je baka Grga spavala bila je na suprotnoj strani kuće od kuhinje. To je bio Lucijin tihi prosvjed nije htjela spavati blizu mame.
Brat je u izviđačkom kampu, a njen otac Ante na privremenom radu u Njemačkoj. Bio je mekan na kćer, uvijek ju branio, a sad nema tko umiriti strogu majku.
Gle ti, bako! Lijepo joj je rečeno do jedanaest doma! A sad je skoro dva ujutro. I opet s onim balvanom Vidićem. Taj je na policiji već zabilježen… Pričam, pričam sve bezveze! I fakultet će propustiti!
Lucija je bez riječi raspremala fotelju, pokreti su joj bili nervozni. Grga je šutjela, utonula u svoje jastuke. Nije htjela dolijevati ulje na vatru. Uzela je češalj sa stola, polako pročešljala kosu, pa ga zabola natrag, kao da je shvatila večeras snu ni traga.
Lucija ode umiti se, svuče hlače i džemper, ostane u majici i gaćicama, zavuce se pod deku. Još uvijek šmrca, nos joj zuji.
Bako… začuje se iz fotelje, Je li ti smeta ovaj mjesec?
Meni? Ma baš ga ni ne vidim. Ako ti smeta, zatvori zavjesu odgovori baka.
Neka, neka. Mjesec mi je kao jedina publika, kao da me razumije.
Nitko nije sam, Lucija. Ljubav svi razumiju, samo mladi pretjerano griješe, pa se majke brinu.
Je li i ona griješila?
Aha, i ona… Popričajte jednom od srca, možda ti kaže…
A ti ne možeš? podigla je Lucija svijetlu glavu s jastuka, Možda bih shvatila što ju muči? Možda joj se nešto važno dogodilo…
Aaa, već sam zaboravila… Sama pitaj.
Ma daj. Kao da bi mi ispričala! donekle uvrijeđeno opet spusti glavu.
Bez iskrenog razgovora teško se ljudi razumiju. Pitaj…
Nisu sve stvari za djecu. Mada… Bako, ja ću za mjesec dana imati osamnaest! Zar nemam pravo na svoj život? S kim da pričam, ako ne s majkom? S Ivanom? On stalno kaže da sam glupa…
Zašto glupa? začudi se baka.
Eh, tako… ušuti ona.
Ostadoše nijemi.
Znaš, Lucija je ipak morala iznijeti svoje, Ljubav nekad upadne u slijepu ulicu. Nema više razvoja. A trebalo bi biti. A sama postaviš granicu i kažeš “Ne, ne ide dalje!” A on se ohladi, kužiš?
Baka Grga nabora čelo, pokušavala je pohvatati konce, ali mudre riječi su sporije dolazile. Nije baš najbolje shvatila praunuku. Pa uzdahne:
Ljubav je ljubav. Zna biti bol, gorčina, zna biti i sreća. Al slijepa ulica ne postoji. Kakva je to ljubav ako zapne? Nisam čula da bi ljubav bila u slijepoj ulici.
Treba reći baka Grga je bila obrazovana. Od rata, još kao djevojka, radila kao medicinska sestra partizanima. Tamo je sazrela, a kasnije završila školu i cijeli život radila kao medicinska sestra u bolnici.
Dešava se, bako.
Opet muk obje neshvaćene. Luciji se činilo da je baka predjednostavna i prestara za razumjeti vatru u Filipu, i njoj samoj. A Grgi se činilo da Lucija priča zbrda-zdola o nekoj opasnoj struji koju još ne razumije.
Ali, ni jednoj se nije spavalo. Lucija se meškoljila, uzdisala.
Gledaš nebo, Lucija? upita baka, fotelja je bila niže i nije vidjela unuku, Znaš kako tvoj pradjed ima običaj reći: ako dugo gledaš u jednu zvijezdu, dođe osjećaj kao da te netko od tamo gleda nazad. Kao da je odgovor.
Jesi ga voljela, bako? prošapće Lucija iz fotelje.
Koga? Djeda? Eh… Bilo je svakako. Život je dug. Ali sad mi fali više nego što sam mislila da može čovjek voljeti.
Oj! Lucija se sjeti, pa joj se glava pomoli iznad naslona, A ipak si ti za njega udala rano, sa šesnaest? Eto, vama je moglo, a nama ni s osamnaest nije vrijeme!, dobaci s malom ljutnjom, pa se opet zavali.
Eh, Lucija, vrijeme je tada bilo malo drugačije…
Ma nije stvar u vremenu! prekine je Lucija, Ljubav je kroz sva vremena ista!
Baka nije proturječila. Tko zna ovdje više? Možda Lucija i nije u krivu. Samo, činilo joj se da su oni tada gledali na muškarce kao na nositelje, domaćine i oslonac, a sad?
Bakooo, opet je prigrlila jastuk, Sjetila sam se sad. On je bio petnaest godina stariji od tebe. A ti još dijete. Jasno mi je na što je pao. Svi bi na mladu curu, pa tako i on. Onda? Je li to zapravo ljubav?
Baka Grga je šutjela, pa i Lucija. I sama joj je bilo neugodno zbog rečenoga.
Bako, jesam blesava? Ajde, pričaj… Ionako ne spavamo. Ispričaj mi sve. Evo, pojačat ću ti jastuke.
Brzo je odbacila pokrivač, svjetlucale su bijele gaćice na mjesečini, podigla baki jastuke, pa sjela u fotelju, spremna na priču.
Baka Grga bila je umorna od dana, nije joj se posebno pričalo, ali kad je vidjela kako je Lucija potištena, ipak je počela.
E, nema tu priče pomakne se, pa usna zatitra, Sama bol. U bolnici smo se upoznali. Kraj četrdeset i treće, a ranjenih puna bolnica. Gaza, krv, operacije. Jedva smo stajale na nogama. Više sam ličila na dječaka. Šišali su nas kratko, zbog ušiju, u uniformama smo bile, svi su nas zvali brate. Ruke izgrizene karbolom i alkoholom. Gradom idu kolone… Pešadija, oružje, auta, sve kao rijeka koja ide na Zapad. A ti koji su pali završavali su kod nas.
Snage… A umirali su mi u rukama jedan po jedan. Negdje ih čekaju, a oni…
Jednom je došao dečko, kao i ja, šesnaest godina. Partizanski izviđač. Mislili smo da će umrijeti, ali borio se dugo. Prirasao mi srcu. U zadnjim trenucima me pogledom držao. Oči pune života. Pala sam na koljena kraj kreveta, ljubila ga po licu, suha usta mu.
Nemoj umrijet, nemoj otići, molila sam.
A kad sam vidjela ledeni zastor na očima, kad sam osjetila smrt, pala sam na pod, plakala kao dijete… Prvi put se tako slomih. Toliko ih je prošlo ispod mojih ruku. Mislila sam da sam se navikla. A duša je pucala.
Osjetim rame uz sebe, netko me grli, gladi po glavi, nešto šapće. Kaže:
Isplači se, mala. Toliko je na tvoja ramena palo. Mi muški smo debele kože, a ti si još dijete.
Baka Grga uzdahne.
Isplakala sam mu se na ramenu tada. Liječnik je kasnije vikao na mene, sramio me. Onda su njih dvojica taj doktor Ante Rogić i Ivan pričali ispred bolnice, pušili, šutjeli.
To ti je bio tvoj pradjed Ivan, taj ranjeni.
I, svidjela si mu se?
Eh… Zadržan je kod nas zbog rane. Trebalo je grad obnoviti, tvornice pokrenuti što su Nijemci uništili. Svraćao bi u bolnicu, noga mu loše zarastala. Donio bi mi jabuku u džep. Nisam ga ni doživljavala kao muža brkato, hrom, trideset godina, za mene starac.
Baka zastane, glas joj slabi.
Ali kad su zatvarali bolnicu, postao mi je kao neko domaći. Znao je da želim u medicinsku. Jednog dana dođe sav izbrijan, povede me doktoru. Taj nas je zvao kod sebe, znao je da sam sama na svijetu. Prije rata umrla mi majka, baba rat nije preživjela, otac i brat poginuli. Oni me pitaju, što ću sada? Samo ponavljam želim školu.
Doktor kaže da nemam još dovoljno škole za medicinsku, trebam još malo učiti.
Naučit ću, velim, oni se gledaju.
Ivan odjednom stane:
Moji svi su poginuli. Pod bombama su stradali žena i kći dok su bježali. Sad mene šalju u Rijeku. Ima tamo medicinska. Udaj se za mene, Grga. Onda ideš sa mnom, pomognem ti da završiš školu. A ako ne uspije, neću te zadržavati. Eto, pred doktorom dajem riječ.
Baka Grga utihne, kao da se zamislila. Ni Lucija ne govori, pritisla koljena pod bradu.
Sjedim, ni živa ni mrtva. Nisam ga gledala kao muža nego više kao tatu. Onda vidim, uredan, oči mu pune nade. A ja? Boga pitaj! Gaće sam si sama šivala, kosa u čudu, samo me marama spašavala, grudi nigdje od mršavosti, haljina mi visila. Prava mladenka…
Samo slegnem ramenima, oči dolje. Doktor mu nešto šapće.
Ne boj se, Grga. Samo se na papiru vjenčamo da možeš sa mnom, dići te neću.
Opet stanka.
I, potom? nestrpljivo Lucija.
Potom? Aaa… Sedamnaest mi je bilo, ipak, ne šesnaest. Vjenčali su nas u općini. Poveli smo se. Ponesem malu vojničku torbu, doktor mi dao novu odoru, i krenemo. On uzbuđen, stalno gleda oko mene, ne vjeruje da je stvarno.
Dvije godine smo živjeli kao otac i kći. Doslovno ništa među nama.
Opet baka zastane.
Ne kužim… Kako ste spavali? I presvlačenje? Kako?
Eh, ne znam ni ja. Prvi put ga zamolim da izađe, da se mogu presvući. Zbunio se, brzo pobjegao. Kasnije sam se toliko navikla da bih i ja njemu u krevet utrčala da mi noge ne budu hladne ili da ispričam što mi se dogodilo. Tek kad sam odrasla, žao mi bi patio je, a ja bila dijete. Zbilja me volio, poklanjao mi odjeću, cipele, omiljenu plavu haljinicu s modrim zvjezdicama i dugom zrakom. Dugo sam je nosila. Pomalo sam se oporavila, rasla mi kosa, vratile se grudi, završila sam večernju školu, upisala medicinsku. Mladi doktori su me zamjećivali. Ponekad bi mi i žao bilo što sam udana svi su mislili da sam gospođa, a ja curka… Ali znala sam, jedan mi je samo pravi muškarac Ivan.
Kako može biti pravi muž kad je kao otac? bunila se Lucija.
Nije baš. Nisam se sramila kao pred tatom, to da. Dva kreveta, presvlačiš se iza ormara, ali ga voljela posebno. Nitko mi nije bio bolji. Ponosila sam se njime. Stalno smo sve dijelili, kuhala sam mu. Kad je s posla dobio auto, vozio me u školu. A ja važna…
Ne shvaćam! Ponosna na njega kao muža, a… A onda?
Onda je krenulo loše.
Repr… progon? Čula sam od bake.
Da, da. Uhitili ga. Došli su noću i odveli ga, kao i mnoge tad. Ivana zbog štete na državnoj imovini nešto su krivo popravili u tvornici. Tjedan dana ga držali do suđenja. Nosila sam mu pakete, plela mu čarape. Na sudu je bilo puno ljudi… On mi prošapće kad sam se uspela:
Razvedi se, Grga. Razvedi se brzo pa budi slobodna. Ja sam sad državni neprijatelj. Razvedi se!
Baka Grga zašuti, suza sklizne niz obraz.
Lucija se preseli k njoj na krevet, na noge.
Plačeš, bako? Ne plači! Tad su puno njih progonili, zar ne?
Da, šmrkne baka, Najgore mi je bilo gledati djecu, stisnuta uz mame, a mame odvode vlakovima… I ja sam…
Išla si za njim, znam, mama mi pričala!
Da. Napustila školu, otišla na Gorski kotar, prvo su radili u šumi, žene došle za njima, i djeca isto. Sprijateljili se. Kasnije su ih prebacili u rudnike. Sreća je htjela trebali su medicinsku sestru. Uzeli su mene. Smrtnost je bila ogromna.
Tamo sam prvi put sama legla k njemu u krevet. Nema skrivanja! I rekla sam mu hoću biti prava žena. Tamo nam se rodio Goran, a tvoja baka Lena u Zagrebu, kad su nas amnestirali i vratili. Izdržala sam i trudnoću i medicinsku. Kasnije se rodio Nikola, kad smo ovu kuću sagradili, meni je bilo već gotovo četrdeset, Ivanu pedeset i nešto. Kratko je poživo… Nikoli je bilo devet kad je umro.
Lucija je mirno sjedila, užmikana kraj tepiha, bradu na koljenu.
Ba… ništa ja ne kužim u ovom životu zamišljeno će ona. Kod vas je sve naopako.
Naopako? Možda i je… Što je baš naopako?
Pa, ljubav je tek kasnije došla. Sada svi očekuju da ljubav bude prva.
Ljubav tražiti, Lucija, nije moguće. Ili je zaslužiš ili ti je darovana, bezuvjetno. A zahtijevati… Život o tome ništa ne zna.
Možda mi pričamo o različitim stvarima, bako…
O različitim? okrene se baka, pa prema posramljeno spuštenoj Lucijinoj glavi odmah pogodi. O, stara luda! Aaa, ti misliš na krevet, na ono?
Na to, kimne Lucija, treba joj razgovor, O tome sada svi pričaju. Bliskost.
Iva joj je davno rekla kako neće biti napretka s Filipom, dok ne popusti njegovim aluzijama.
To je sasvim drugačije protegne baka, To nije ljubav.
Kako god nazvala, to je ipak najviši izraz ljubavi! ubrza Lucija.
Nije, Lucija. Najviše je kad tvoj pradjed mene nakon poroda nosi u wc. Kad tvoj tata juri cijeli grad, dok je bila eksplozija na poslu tvoje mame. Kad tetka Jadranka skoči u rijeku za mužem, a on se utapa, a ona ni plivat ne zna. Kad te doma netko čeka, skuha, brine, pazi… To je ljubav, to je najviše.
Baka Grga se zadihala od priče.
Evo vode, bako Lucija otvara termosicu. Grga nije voljela hladnu vodu.
Baka otpije gutljaj, legne.
A što ako on toliko voli, da ne može više čekati? Kaže daj sve, inače nema smisla, nema više ljubavi… Prijeti da će otići kod druge. Onako, između ostalog, spomenuo je da ga Ena već dugo čeka.
A što ti želiš? Bojiš li se? Da se neće oženiti? Ili?
Ma ne znam. Možda mi se samo čini da volim. I njemu. A ja bih za cijeli život. Kao ti s pradjedom, ili baka s djedom, ili mama s tatom.
Onda slušaj svoje srce. Onaj tko voli, ne sili. Vatra treba pažnju istinska ljubav je mirna i jasna. Kad te tako želja povede, bez imalo straha, onda znaš da je to.
Baka Grga sama se iznenadila koliku je iskrenost izbacila iz sebe. I to praunuci!
Gledala je u noćno nebo, u jednu zvijezdu, i osjećala da s te zvijezde netko gleda nju i tjera je da sve to ispriča.
Toliko se umorila, da nije ni osjetila kad je zaspala. Probudi se, Lucija već spava u svojoj fotelji. Nije ni čula kad je sišla s kreveta. Ni ne sjeća se jesu li zapravo završile razgovor.
Otkud joj ta potreba za otvaranjem? Neki ljudi tvrde da noć ima moć.
Podiže se, pogleda praunuku sklupčana u bijelim gaćicama, a pričale o tako ozbiljnim stvarima. Možda ne bi trebalo? A možda i jest trebalo. Možda ju je sam Bog poslao tu baš tu noć. Tko će znati…
Eto, njena kći Lana umrla je mlada od teške bolesti. Ostala od nje unuka Marina. Spretna, brza na jeziku, ali blaga u duši. Brine o baki, a teško joj: velika kuća, posao, dvoje djece, i još starica… Nije lako, pa zna planuti.
Ujutro baka Grga spava dugo. Marina joj kasnije pomaže oko jutarnje rutine, opere je, pa dođe s kašom.
Nemoj tako vikati na Luciju pomalo prigovori baka, Što mora biti, bit će. Popričaj s njom, ispričaj joj svoju priču.
Ma neka! Kako ću o tim stvarima s mladom? Kad ga vidim, onako s pivom, drži drugom rukom nju kao da je vlasništvo. A ona zaljubljeno u njega gleda… Ajde, jedi. Moram u trgovinu.
A ti si isto tako gledala nekoga. Je li te mama slušala?
Ajde, bako, molim te. Kad se sjetim… A o čemu ste vi pričale cijelu noć? Čula sam…
O sebi. Tko zna kako, sve sam joj ispričala.
Marina ode, a baka Grga se prisjeti kad su svi brinuli oko Marine. Marina je, isto tako, doživjela veliku ljubav. Spremala se udati, svi su čekali oboje u gostima. Onda se pojavila sama zapravo, ne sama nego trudna, u suzama. Ni traga od ljubavi koju je čekala.
Svi su brinuli što će biti. Baka odmah rekla roditi ćemo, uzdignuti dijete. Nije bilo suđeno na petom mjesecu je izgubila, koliko god trudili se. Djeca to ne znaju, a njen muž zna. Ljubav sve prašta. Dobro je ispalo, Ante ju voli.
Tijekom dana došla joj je prijateljica iz susjedstva. Prisjećale su se mladosti, plakale obje.
Drugi dan Marina joj šapne s zahvalnošću.
Bako, ne znam što si sve ispričala Luciji, ali raskinula je s Filipom. Hvala Bogu! Rekla je za sva vremena. I da on sad već sdrugom šeće…
E pa super. Brineš za nju, jel ne?
Da. Cijeli dan leži. Ne diram je.
Pričaj joj svoju priču.
Misliš? Sram me… Majka sam ipak.
Pričaj. Sad je vrijeme.
Ajde, idem probat…
I do bake dopire tihi glas majke i kćeri. Izgleda da leže jedna kraj druge i razgovaraju o svemu onome o čemu je s djecom uvijek teško govoriti. U sobi je svijetlo i toplo.
Kada kasnije iziđu u kuhinju, počnu lupkati loncima, smijati se jasno i glasno, baka Grga mirno utone u san.
I sniva svojeg Ivana. Onako čvrstog i dragog, ispunjenog tihom pažnjom i nježnošću, kao da je došao s one zvijezde.
I trči ona prema njemu po rosnoj livadi, u onoj plavoj haljini sa zvjezdicom. Svaku travku i cvijet vidi.
A njega vidi u sredini livade, u bijeloj košulji, raširenih ruku. Snažan i mlad. Čeka je u svom zagrljaju. Tako je slatko potrčala u taj zagrljaj, kao da su im se duše spojile na samim usnama…
