Treba ti muško u kući, Marica! Treba! Ali gdje ga pronaći, muške više nema! uzdahnula je i grickala sjemenke, dubokim glasom šaptala Darija Vulinić. Izumrli su, kažem ti, muški. Ja sam, evo, zadnjeg ugrabila, svog Mate, pa i on mi umro. Ne nadaj se Maro, nema više sreće! Pogotovo ti, kad nosiš teret… Bit će ti život samica, nek ti bude jasno, Marice.
Darija Vulinić, susjeda iz kuće do, namjestila je teške, zdepaste noge na drvenoj klupi, pljunula ljuske sjemenki u dlan i snatrila, dok je Marica, vitka i pjegava, u pamuku i dugačkoj, poluprozirnoj suknji, bosa, vješala rublje na dugački kanap razapet između dva stara javora. Plahte su vijorile, bijele poput zastava, navlake na jastuke napuhavale se pod vjetrom, Egorove košuljice i hlačice ćutale su pod štipaljkama, neka ptica bi doletjela, vjetar ih prijetio odnijeti, ali ne, Marica to ne bi dopustila!
Dalje u dubokoj sjeni kuće, gdje s ulice nitko ne vidi, Marica će pažljivo prišiti svoje haljine, spavaćicu, tu najdražu s čipkom, kao iz starog modnog žurnala, kupljenu u Zagrebu kad su išli s Egorom u zoološki vrt.
Kiša će, kažem ti! nije odustajala teta Darija. Skini to s kanapa, sve će ti se smočiti! Gledaj, evo, oblaka prema zapadu, samo što ne grmi! A koljena me od jutra bole, to ti je siguran znak.
Stići će se osušiti, nemojte kletvu zvati, teta Daro! Nije šala, munja ovako, kad je žega… Marica rukom očešlja čuperak plave, izblijedjele kose, osmatra u nebo. Egore! Egore, za stol, ručak je! vikne ususret djeci što čučeći zaigrano nešto kopaju po prašnjavoj stazi. Dođite s nama? obrati se Marica susjedi.
Kao da se premišljala, slegnula je ramenima i ipak, nevoljko, pristala.
Hajde, doći ću, kad već toliko moliš ustane Darija, na brzinu baci ljuske u bačvu pred vratima i krene k kući, a pred noge joj protrči Maricin mačak, Fikret.
Fuj, beštijo! odgurnula ga je nogom. Uzrujala si me! Vidiš, ni mačke nisu pristojne kod tebe. Ajde, ajde! zamahne rukom prema Fikretu, on se izvije, prosikće pa mu pažnju ukradu ptice u grmlju, pa jurne u travu.
Teta Darija za sebe je slutila da je Marici dobročinitelj. Kako i ne bi! Vratila se mala iz škole, a nema ni diplome ni igdje roditelja, nego puna trbuha. Sramota! Tko će je zaštititi? Zato je Darija tu, podupire, pazi, prozborit će pokoju toplu.
Marice, ja te razumijem. Žena želi sreću normalnu, domaću, pa te prepuklo bez majke. A ako je grijeh, molit ćemo za oprost. S tobom nećeš nestati, uvjerava ona šećući po ne baš svojoj kući, sasvim domaće.
Marica je imala urednu drvenu kuću, mirnu, s dvije sobice, toplo predsoblje mirisalo je po ljekovitom bilju i suhovini, a drugi kat sada skrivao Egorovu tajnu prostoriju.
Dariji bi takva kuća dobro došla, ne ona škripa što joj ostala od pokojnog pijanca
Goropadna teta Darija šinjala je zlom, proširivala priče, a zatim tešila Maricu, da ne brine što selo priča.
Neka, Marice, ljudi su svakakvi, ali ti mene slušaj! Branit ću te, nema straha.
Isprva bi klimnula, teta je ipak susjeda, odmalena je poznaje. Nedaća je to, ratno dijete, prošla svašta, treba joj oprostiti.
No kad je teta Darija počela peckati Egora, Marici se ukazalo nešto novo. Ne svađa se ona, ali ni stara naklonost nije više tu. Za vrata je poslati ne smije, ni to još nije mogla. Trebala bi biti hrabrija
Egor, zadihan, brisanih ruku o goli trbuh, također bos i osunčan, već trči stazom, Marica ga uzima, podiže kao perce, ljubi u obraze, vlažne usne i izborano čelo.
Grči ruke u zraku, buni se, otima.
Pusti, mama! Ajde, pusti! Gledaju me, mama! Dosta! Fuuu, opet si me smočila! pokušava se Egor izvući, na koncu se oslobodi, pa prezrivo obriše poljakom uprljano lice.
Po selu je Egor veliki, već šest godina samostalan, nestašan. Prošle ga je godine selo skidalo s vatrogasnog tornja, spašavalo iz zdenca, kad se bio nagnuo pa skoro vrat slomio! Skače s ljuljačke na rječicu, noću hoda grobljem na okladu, uznemirujući župnika, baca se košticama od višanja i pokušava cijepati drva, što baš i ne ide. Egor je velik, samostalan, ne trebaju mu mamine brige!
No to samo danju. Noću, kad nitko ne gleda, dođe k mami u krevet, stisne joj se uz bok, zagrli za trbuh i miruje.
A Marica, jedva budna, miluje njegove guste, tvrde vlasi, gladi lice i ramenca, grli vrele ručice.
Mama, hoće nam biti dobro? Voliš li me ti? Teta Darija kaže da nisam trebao ni postojati, da sam ti uništio cijeli život.
Volim! Više od svega! Nema niti jednog, ni na ovome ni na onome svijetu, koga bih više voljela od tebe! Marica šapće. Nikoga ne slušaj, sine moj! Da nije tebe, bila bih jadnica, shvaćaš?
A tata? Jesi njega isto voljela? ne popušta dječak.
Jesam, ali… Marica pogleda kroz prozor. O tom nije sada željela govorit.
Kaže teta Darija da je bio loš, ostavio nas je. Kako si mogla voljeti lošeg čovjeka? Pa ako sam i ja loš? Teta Darija kaže da ću i ja biti kao on! Egor sjeda na krevet, trepće na mjesečini, trlja oči. Umor ga obuzima, ali boji se spavati što ako mama nestane?! Teta Darija kaže, Ega treba predati, pa dalje po svom…
Ma pusti, dijete drago! Ti si moj, moj sin, i odrast ćeš u dobrog, najboljeg muža na cijelom svijetu! Dobar si, nježan, snažan i brižan! šapće Masha i stisne dječju glavicu uz grudi. Malcu je nezgodno, otima se. Tetu Dariju ne slušaj, priča gluposti!
Znači, ja sam muško? Pravo muško? skuplja šake i prikazuje mišiće.
Da, smije se Marica. Pravi muškarac.
E, onda ona laže! Ona kaže, nema muških. A ja sam tu! Nek’ ne dolazi više k nama, mama! šapće Egor, više odlučno.
Ne smiješ tako, Egore. Susjeda nam je, a pomagala je dok si bio beba, kad sam bila bolesna. Dugujemo joj dosta. Ne budi ljut, sine. Spavaj, spavaj, već je kasno
Marica ga privuče uz sebe, a nikome ne bi odala, da joj je noću još uvijek samo mali, nježni mačić što joj vrelo diše u potiljak. Samo njihova tajna…
Darija se nespretno smjesti za stol, Marica donese tanjur juhe.
Egore! Idi operi ruke! prosikta susjeda.
Opr’o sam! Mama, reci joj! pogleda Egor ispod obrva.
Je, opr’o je, sjedi, Egorčiću. Moram žuriti na poštu, teta Tonka tražila zamjenu. Jedi, sine. Uzmi kruh, luka
Marica sjeda.
Darija mljacka juhu, otkida komade kruha i gura ih prstima kao da će joj oteti.
Daj, Maro! Naspi, ajde! Nemoj škrtarit! promrmlja pekareći.
Marica uzdahne, natoči čašicu do vrha.
Darija je ispi u dahu, priprijeti šakom po stolu, zadah pokrije lukom.
Ta žena nije lipo pila. Dida Ivan, kod kojeg Egor često svraća, pije ukusno, s pričom, pjesmom, nikad zlobno Egora ne pogleda!
Egor se mršti, pogleda majku, ona mu klimne ohrabrujuće.
Što je, Egore, ne jedeš? Tako slab radnik ne valja! Moj je otac znao reći, tko dobro jede, dobar radnik. Ako petlja po zdjeli, van s dvorišta s takvim! Evo, govorim, nema više muža, i kakvih ni bilo nije više. Sama si rađaj, svejedno, nikakvog posla nema… Darija zveknu žlicom po praznom tanjuru, zatrese stol držeći se za njega.
Egor naduri obraze, jeca. Marica odlaže žlicu, uspravlja leđa. Tako stroga još je nije nikad vidio.
Niste u pravu, teta Daro! Egor je najbolji mužkarac. On je moj oslonac. Molim vas, nemojte više loše govoriti o njemu. Ako vam ne odgovara, ne morate dolaziti.
Čuj, tko to meni prigovara? Da ti začepim ta usta, Marice! Naigrala si se i sad glumiš gospu! Trebala bi šutjeti, Egor zna od čega je… crv kao otac, crv i postao!
Darija pocrveni, suzi oči, trese se. Marica ju iritira, sve na njoj ljepota, čestitost, ta osmijeh kao da nešto skriva, sve je mučilo Dariju.
Idite doma, teta Darija. Vrijeme je, Marica otvara vrata i čeka da susjeda ode.
Ja ću sama odlučiti kad je vrijeme! Naći ćemo ti muža, pa ćeš vidjeti! baci kroz zube Darija. Al’ tebi više ništa
Zastane jer Egor iskoči, šakama na nju.
Marica ga uhvati, pritisne uz sebe, zatvori vrata brzo za tetom Darijom
Od tada više ne navraća do Marice, ni na ogradu proviriti, sjeme krckati na klupi, samo zlobno škripi zubima šapće pod nos.
Marica ne mari. Egora će braniti kao vučica!
Poslije toga dođe Dariji Vulinić nećak, Sergej Borić, čovjek u četrdesetima, ozbiljan, u panama šeširu i bijelom odijelu, u sandalama i s tortom u ruci.
Dobar dan, Maro! vikne kroz ogradu.
Marica se ispravi iznad jagoda, popravi maramu.
Maro, ne sjećaš me se? Sergej dolazi do ograde i maše. Ljeti smo bili susjedi kad sam do tete dolazio.
Marica slegne ramenima.
I kad smo se u jezeru kupali, bralam ti lopoče, pa nam ribari pržili šarane. Ni toga se ne sjećaš? široko se nasmije otvoreno i drago Sergej.
Marica nije zaboravila, ali ne želi razgovarati. Sergej je uvijek bio tvrdoglav, pomalo arogantan, na biciklu bi dao voziti samo za čokoladu.
Oprostite, nemam vremena okrene se, počne brati jagode. Egore! Donesi košaru! Pomozi mami!
Egor se digne s trijema, gdje se igrao s Fikretom, grabi svoju malu košaricu koju mu je dida Ivan ispleo i trči k majci.
E to ti je, dobaci Sergej. Majka mi reče, teško ti je… Samohranoj ženi nije lako!
Snalazim se, dobaci Marica preko ramena. Nesreća je kad kuća zjapi prazna, a stariji nemaju nikoga. Ja imam Egora sreća moja.
E, zaštitnik! Majci bi trebao dati najveću jagodu, a tebi samo… Sergej se okrene i ode.
Egor zastane, no Marica mu mahne rukom. Sve u redu!
Sergeju se Marica ipak svidjela. Prije joj se smijao, a sada, sitna ali snažna, domaćica prava.
Muškarac škripi po stepenicama, sjeda u sobu. Darija prilazi, naginje se, oslanja šakama.
Sviđala se tebi mala, je lda? Uzmi je, ne srami se! Malo je oštećena, ima balavca, ali… napuni dvije čašice, izvuče iz vitrinu bocu.
Od kud je sin? upita Sergej, oblizujući usne.
Bila ti je Marica studentica u Zagrebu. Dovela dijete, a diplome nigdje. Nije ona tako nedostupna, pritisni je vidjet ćeš moć! A posjed, zemlja, kuća dođeš, odmaraš, odeš. Imat će tko za te radit, još ti u gradu netko Darija se smješka, probada Sergeja laktom, a on se zaguši, prolije rakiju po stolu.
Kad se najeo, Sergej se rastegne, pa gleda kroz prozor.
Dobra je Marica Teta je u pravu! šapće gledajući Maricu kako veže podvez suknje i cijepa drva.
Diže se, protrlja bradu, navuče potkošulju.
Idem pomoći, jadna sama
Darija klima i škilji na prozor, baš da vidi!
Marica ga ne čuje, no osjeti prije nego ugleda, i ništa ne stigne. Sergej je pijan, snažan, zgrabi je s leđa, prisloni usta zadahom na njene usne.
Marica udara, mrda, roni suze, topor pada. Ugrize ga i pokušava vrištati, ali dlan joj stisne usta.
Odmakni! u leđa Sergeju nešto tvrdo nasloni.
Puška! prepadne se Sergej, nije, to je dječji glas! shvati.
Marica se otima, zgrabi drvo i njime zafitilji uljeza. Ovaj pada, na Egora, i on zaplače.
Bježi, ne dolazi više! Marica mu izgužva potkošulju i zamahne ponovno. Još jednom, neću te ni pokupiti od avlije, jasno?
Sergej psuje, masira glavu, puzi dalje.
Darija dolazi, crvena, pjeva kroz smijeh.
Nećak je odgurne, propada u hodnik, ona za njim
Mama! Mama, bojao sam se! Nisam muško, ne mogu te zaštititi! Egor se jeca, uvlači prstiće u njezinu kosu. Drži ga čvrsti zagrljaj.
Ne govori gluposti! Postupio si hrabro, upravo si ti bio muško, Egore! Upamti to, sine! Nema veze što nisi veliki kao onaj knap kod teta Darije imaš pravu snagu, pravu, poštenu. Hvala ti, Egore. Ne plači!
Plaakat ću! Doći će opet! Treba nam tata ili dida Ivan, on bar ima pravu pušku, a ne moj štap Egor snažno stegne mamina ramena.
Odjednom se Marica nasmije. Kakav bi to par bio ona i stari Ivan, devet desetljeća na leđima!
Egor se zakikoće, prepušta da ga odnese i izljubi, ali misli o ocu muče ga.
Sergej Borić ode nakon dva dana, navodno na posao, Darija Vulinić sad pri pogledima na Maricu pljuje, okreće se.
A što, teta Darija? Zar je teško u oči gledati? nasmije se Marica, ruke u bokove. Eto, muško ste podigli, jedino još što šteka!
Zatvori, što si i mog i svog sina udarila, prokleto tvoje ruke Na tebe ću prijavit, da kradeš, iselit ćete oboje! sije ispod glasa Darija.
Pa prijavite Lijep dan, susjeda! Marica se glasno nasmije, ali nije joj do smijeha. Iza ograde Egor gleda, ne smije znati da se mama boji
Darija nije zaboravila, samo je čekala, pa prijavila predsjedniku da joj je nestala vreća krumpira, a sigurno ga je Marica uzela.
Došla je komisija, no mladi Kiril, Egorov prijatelj, iz dvorišta viče:
Nije, zabila ga je ona, kod banje!
Komunalni redar proviri, vidi ga, pita:
Znaš pokazati?
Znam! Ajmo! K’o pravi agenti!
Naravno! smije se redar…
Darija brizne u plač, kune se, đavao ju natjerao, nije mislila ništa loše! Ispričava se, Egoru nudi lizalicu, al dječak ga ne uzima.
Mama, možda nam ipak treba tata! zimi, dočekujući Maricu s posla, ozbiljno izusti Egor.
Marica skida rubac, zastane iznenađena.
Zašto? Je l što ne valja?
Ne, al ja ću u vojnu školu. Pričali su nam o časnim junačinama, odlučio sam ići s Kirilom. Što ćeš sama? Ako dođe onaj… tko će te čuvati? Gdje ćemo ti naći zaštitnika… Egor uzdahne i ode u svoju sobu.
Odlaziš, znači? kao da strogo upita Marica.
Još ne. Prvo moram završiti osnovnu Ali brzo to bude! Al kako ćeš ti
Ne brini, nešto ćemo smisliti. Dida Ivan je slobodan, uzet ću njega ko si predložio, trepne ona kroz smijeh. Hajde, pomozi postaviti večeru?
Egor samo klimne.
Bojao se Egor da prebrzo odraste pa neće stići mamu zbrinuti prije škole. Promatrao bi svakog stranca, mjerikao, uspoređivao. Al svi nisu naši. Nije dobro…
Zima već napola prošla, sunce sve češće žari, krasi snijeg čipkastim šarama.
Egor trči cestom u krznenoj kapi, sofisticiran i važan, žuri jer je dogovorio sanašanje s Kirilom. Gleda pod noge, pjevuši. Izza zavoja najednom auto bane. Kako ga ne ču primijetiti? Sve zbog te kapuljače! Vozač prvi vidi djetešce, naglo koči, auto klizi ustranu, tresne u bukvu, staklo prsne, vozač jaukne.
Egor zgranut, vuče uzicu od sanki.
Vozač se trgne, krv mu curi niz čelo po košulji.
Nema veze, diši duboko! Kako smo se tu našli… naglo upita vozač.
Muči se s vratima, pa ih izvali nogom, izađe van.
Egor odluči u trenu taj je pilot, mornar, samo nema uniformu. Na dopustu je, zato nema!
Ti si u redu? nastavi ‘pilot’.
Jesam. Vi krvarite! Dođite k meni! Mama će vas previti. Samo nemojte reći da sam ja podletio, zabrinut će se. Egor pogleda čovjeka odozdo.
Pravi si ti muškarac! Mene ne znaš, a u kuću zoveš? Ne bojiš se?
Ne bojim se. Ja sam i onog đikana potjerao štapom! Egor ponosno.
A svaka ti čast! Nisam strašan, idem kod načelnika, vodi, malac, di vam je ambulanta!
Marica ih vidi kroz prozor krvlju umrljanog čovjeka i sina i istrči, zbunjena.
Isprike! Malo sam zabunio, skliznuo s ceste, staklo razbio. Htio sam ambulantu, ali vaš je sin tako uporan vuče i vuče… Ja sam Juraj Gavrilović predstavlja se.
Egor te dovukao? Znači, nisi gledao kamo trčiš? Nećeš više iz kuće, čuješ? Uđite, previt ću vas. Egor, kako si mogao uzrujana domaćica uzmiče čovjeku.
Nemojte se ljutit, tako je dan sunčan, ne treba ljutnje samouvjereno, s velikom šakom popravlja kosu Juraj…
Kad su flasteri već na glavi, a Juraj je nacijepao drva, donio vode, Marica podgrijava juhu, Egor prijekorno pogleda gosta.
Striček Jura, jeste li vi stvarno muž? Ili crv?
Jura se zbuni.
Naša zločesta susjeda Darija kaže: ili si crv, ili muž. Što ste vi?
Ja? Ja sam čovjek. Kakvi crvi!
Onda, da ste muško, biste vi mogli paziti mamu kad ja odem u vojnu školu? Kiril i ja idemo, a mama ostaje sama Dobra je, zna paziti Dogovoreno?
Egor pruži dlan, Juraju se oznoje ruke. Okrene se, Marica ga gleda, suzdržava smijeh. Tako ga je sin upisao pod njezino krilo. Kakav Egor izumitelj!
Dogovoreno! stisne rukicu. A ti mi obećaj, školu i poštenje, radi majke. Ostani pravi muž, Egor, što god bilo!
Egor klimne.
Odrastao je kakvim ga je majka vidjela snažan, pošten, pravedan. Otišao na Akademiju, pa s Kirilom u daleka bojišta. Kad je kroz vene led teko, kad ga je hvatala panika, sjetio bi se obećanja Juraju Gavriloviću: biti muško, ne crv!
Ajmo, muški, za nas! reći će Egor, kad se svi prijatelji vrate, kad Kiril dođe u novim kolima, nevjesta Olja pod ruku, kad će majka, pritisnuta uz Juraja, stajati na pragu, bojeći se disati. Za sve koji jesu i bit će pravi!
Drugi zdravica bit će za Maricu i njene suze, poljupce, svu majčinsku ljubav u Egoru.
Tata, evo za tebe! Egor će pružiti ruku Juraju i stisnuti je. Dobro je što sam te sreo
Još će dugo kroz kuću Marice zvučati smijeh, zdravice, pjesme, cinkanje čaša, muški glasovi i zvuk gitare. Tamo je veselje, tamo je noćas sreća. Cijelo selo ne spava, brunda, slave sinove.
Samo Dariji Vulinić nije do smijeha. Zaklopit će prozore, navući zavjese, legne k zid, sklopi oči. Ništa! Njoj je dobro! Samo prazno je nešto
Darijo, teta Daro! kuca netko. Dođite k nama, slavlje je!
Marica je došla. Iz samilosti vjerojatno. Darija ne otvara, pravi se da ne čuje.
Teta Daro! Dosta! Egor ti je doma, veseli se s nama! još doziva Marica.
Darija nespretno ustane, sjedne na krevet, pa se najednom rasplače. Ali ne otvara sram ju jeTišina u Darijinoj sobi bila je teža od snijega na krovovima. Godinama je skupljala ispod jezika, tvrdila da sve zna, da je samo ona čuvarica istine. A sad, dok vani pjesma raste, kroz prozor dotječe miris pečenih oraha i vina, shvati ni jedan njen dobar glas, ni prijetnja, ni kletva nisu bili dovoljni da zaustave život. Lijepe oči Egorove nisu je mrzile; Marica je došla, zaboravila, pružila ruku. Na tren je poželjela biti među njima, zarezana u svijetlost, primiti samo jedan zalogaj topline.
Oh, da je mogla ući, hoće li je tjerati? Ili posjesti kraj vrata, pružiti tanjur, nasmijati se smijehu Egorovom? No noge ne slušaju, srce kuca brže. Stara je, pa što? Još uvijek joj trebaju ljudi.
Iz dvorišta netko zaviče: Djeco, zovite tetu Dariju! Bez nje nema pjesme!
Djeca pod prozor, Kiril i Olja, nose limenku s poklopcem punim bombona. Dođite, teta! Bez vas ne možemo bacati kamenčiće ni pričati priče!
Dariji se od vezanog srca ruke otvore, brada joj drhti poput djeteta uspravi se, proguta knedlu. Navuče šal, pojavi se na pragu, spotiče o vlastite papuče. Ne gleda ih u oči, stane na dovratak, ali tada Egor povuče za rukav:
Teta Daro! Dođite, sjedite pored nas. Mama je rekla bez vas nema pravog slavlja!
I u tom smijehu, u vrućoj juhi, u krckanju oraščića i tihoj pjesmi Juraja s gitarom, Darija konačno sjeda među svoje. Osjeti miris djetinjstva, staru radost, davno izgubljeno pripadanje. Netko joj tiho doda čašu, Egor šapne: Oprostite, teta. Svi smo ponekad sami, al’ večeras ste s nama.
I tako, u toploj kući Marice, kroz cvrkut djece, smijeh i pjesmu, Darija se nasmije po prvi put onim smijehom što liječi rane, dok snijeg polako pada, a u peći pucketaju cjepanice, kao srce što opet kuca za dom i ljude.
