Sačekaj me
Drhtavom rukom, Franjo je utipkao broj Ene i brzo prislonio mobitel na uho. Samo da se javi, samo da se javi izgovarao je u sebi, moleći se.
Pretplatnik trenutno nije dostupan ili se nalazi izvan područja pokrivenosti, čuo je Franjo muški glas i shvatio da ga Bog ipak nije uslišio.
*****
Ljubav ne pita prije nego što ti se uvuče pod kožu, ne tapka nježno po vratima prije nego što uđe. Ne, ona te preplavi poput bure iznenada, visoko, razarajuće, ne ostavljajući ti ni trunku šanse za spas. Netko, zamišljajući ovu golemi val u romantičnoj oluji, mogao bi pomisliti:
Koja strava!
Ali ne
Baš je u tome ljepota ljubavi, što te natjera da osjetiš ono što nigdje drugdje nikad nećeš doživjeti, pa makar deset puta za redom išao na rollercoaster u Gardalandu.
Da, ljubav je jača od svih vožnji, svih atrakcija.
I uglavnom je rođena u trenutku. Kao zvijezda padalica što bljesne izvan granica poznatog svemira tvojih navika.
To je kao da te netko udari toljagom s leđa bum i ti si već do ušiju zaljubljen, izgubljen, zaboravljen na sve drugo.
To je ona ljubav na prvi pogled o kojoj su pisali naši pjesnici: Matoš, Ujević, Cesarić i još uvijek pišu, i pišu.
A Franjo on je sumnjao. Nije vjerovao da to postoji izvan filmova i knjiga.
To ti je bajka, toga nema u stvarnom životu govorio bi on svima koji su ga pokušavali razuvjeriti.
Pa jednom
…Franjo je stajao kod glavnog autobusnog kolodvora u Zagrebu, blizu stare klupe, vrebajući svoj bus koji je trebao stići svakog trena.
Nije smio zakasniti, jer autobus je prolazni neće čekati one koje sanjare:
Tko zakasni znaju ponavljati vozači čekat će slijedećeg.
A sljedeći bus je tek ujutro. To ti je barem 12 sati čekanja. A Franjo je već iselio iz podstanarstva.
…zato je pogledom pratio svaki autobus koji je ulazio na peron.
Da ne propusti
Franjo, ajde ovamo! Autobus ti je stigao! začuje ženski glas koji ga zove imenom.
Kasnije će shvatiti zvala je nekog dječaka, možda osam godina. Ali tad
Naglo se okrene da vidi tko ga tako nježno doziva, kad ga, niotkud, pogodi snažan udarac u glavu. I zatim – iskre pred očima.
Tisuću iskri Kao da mu je netko pred nosom zapalio vatromet za Svetog Nikolu.
Da je prosinac, još bi povjerovao. Ali bio je kraj svibnja. Nebuloza, potpuna.
Što je ovo bilo? kasno se zapita Franjo.
Brzo doći k sebi nije išlo: nakon iskri provali mrak pred očima.
Tek nakon desetak sekundi počinje raspoznavati obrise ljudi i predmeta, a kad mu se pogled izoštrio, pred njim stoji djevojka.
Stajala je, trljajući čelo. Gledajući nju, Franjo se sjeti svoga čela i učini isto.
Oči su im bile pune čuđenja i začuđenih pitanja onih što ih imaš kad ne razumiješ što se dogodilo.
I tako stoje nasred bučnog kolodvora, gledaju jedno drugo i ne mogu skinuti pogled.
Niti plaču, niti se smiju samo gledaju, šutke. On nju, ona njega.
Prošlo je možda samo nekoliko minuta od sudara, ali Franu se činilo kao cijela vječnost. Osjetio je, iznenada zaljubio se. Tako, u sekundi.
Gledao je zaneseno u oči nepoznate djevojke, ne mogavši se pomaknuti.
Nekim pojačanim šestim čulom, Franjo je osjećao Ova djevojka nije samo slučajno ovdje.
Kao da ih je sama sudbina tresnula glavama da ne prođu jedno pored drugog, ne izgube se u kolodvorskoj gužvi.
Sudi, kao da je i njoj bilo previše mobitela i buljenja u tko-zna-što, pa se morala umiješati.
Oprostite, zaboga! prekine tišinu djevojka, podižući s asfalta rasprsnuti mobitel. Toliko sam žurila, da vas nisam ni primijetila. Jeste li dobro? Bolje da sjednete
Molim? Franjo jasno vidi njezine usne, ali ne čuje ništa.
Pitam jeste li jako udarili glavom? Vrtjet li vam se?
Vrtim Vrtim jako, klimne Franjo. Gledam u vaše oči i kao da mi tlo bježi pod nogama. Je li to ona, prava ljubav? Na prvi pogled možda?
Šaljivdžija ste? osmjehne se djevojka. Dobro je ako šaljivo mislite. Hajmo sjesti ovdje na klupu, da slučajno ne padnete u nesvijest. Dat ću vam vode.
Osmijeh joj je bio pravi sunčev sjaj, sjajna ona, prirodna.
Franjo je vidio i osjetio iskreno je brinula. Pa mu je bilo milo, makar mu mozak lebdi u magli.
Evo, izvolite! gurne mu plastičnu bocu. On halapljivo popije nekoliko gutljaja.
Odmah mu je lakše, i svijet oko njega postaje ponešto jasniji.
Ja sam Ena, predstavi se ona.
Franjo.
Drago mi je. Oprostite mi, stvarno, nisam vas vidjela. Trčala sam na bus, ali pogleda prema peronima. Otišao je. Sama si kriva. I mobitel sam još razbila
Autobus! sijevne Franju kroz glavu. I okrene se i vidi svoj autobus već odlazi. Zadnji.
Kao da još čuje vozača kako cinično kaže: Tko nije stigao, čekat će idući.
Joj, i ja sam zakasnio.
Stvarno? zavapi djevojka, pogledavajući gdje i on.
Da
Sve zbog mene Moja mama uvijek govori da sam smotana.
Ma niste krivi, nasmije se Franjo. Sudbina, čista.
Kada vam je sljedeći autobus?
Ujutro.
I meni. Eto ti ga Kako moja mama zna reć: Dvije izgubljenosti su se srele.
Znaš što, Eno? dobije Franjo iznenadni poriv. Kad smo već fulali oba busa, idemo se prošetati malo po parku? Ovdje je blizu.
A znaš što Idemo, nasmije se Ena, spremajući slomljeni mobitel u torbu.
*****
Kupivši dva sladoleda, Franjo dotrči do svoje prelijepe pratiteljice koja ga je čekala na klupi.
Bojio se, nekako, da ga Ena neće čekati. Da će jednostavno nestati. Nije bilo razloga za to, ali u srcu tjeskoba.
Kad je ugledao klupu i na njoj Enu, odahnuo je.
Uspravi se, pa zastane na šetnici i gleda je izdaleka.
Ena mu se urezala duboko u dušu. Toliko da je ništa više ne bi moglo iščupati.
Eto, takva ti je ta ljubav na prvi pogled Pomisli kako mu je sada žao što nije vjerovao u sve te priče.
Što stojiš?! Pomakni se malo! dočeka ga cendrav glas iza leđa.
Okrene se starica sa štapom muro ga gleda mrko, bez srama.
Oprostite, zamislio sam se, promrmlja Franjo, sklanjajući se.
U nju gledaš? pokaže starica štapom prema Eni.
Da Divna je.
Badava gledaš! Nećete nikad biti skupa! procijedi starica i nestane u smjeru izlaza iz parka.
Šok lažna riječ. Bio je ukopan.
Sama pomisao da možda nikad više neće vidjeti Enu, ledila mu je krv.
Pogleda prema klupi i…
…ostane bez zraka.
Nema nikog.
Koja glupost?!
Nervozno pogleda oko sebe djevojke ni nigdje. Osjeća da je blizu, ali ne vidi je.
Ljudi prolaze, lica se stapaju. Još mu zvone riječi one starice Nećete vi nikad…
Htio je viknuti: Zašto?! Što smo vam napravili?!
A gdje to ti stojiš? Zaboravio na kojoj klupi sam te čekala?
Okrene se na Enin glas i odmah se još jednom lupnu čelima.
Ena, ti si tu! usklikne, zagrli zbunjenu djevojku.
Franjo, pusti, još ćeš me ugušiti nasmije se. Samo sam otišla baciti bocu, i onda sam te odavde ugledala, pa došla vidjeti što tu sanjariš.
Prestrašio sam se da si nestala…
Nisam, ne brini. A dogovorimo se, više nećemo glavama, ipak imam ispite, mogla bih zaboraviti sve što sam učila!
Sorry, nasmiješi se Franjo, neka starica malo prije… Ma, nije važno. Idemo šetati?
Nakon tebe.
Pružajući Eni sladoled, uhvatio ju je za ruku i zajedno su krenuli u šetnju parkom.
Poslije su otišli na obalu Save, lutali praznim ulicama, do svanuća.
Vrijeme je proletjelo. Franjo joj se raspisao o svom životu, pričao o budućnosti. Rekao je da je zavarivač, i da je došao privremeno raditi u Zagreb.
Eno je slušala, pričala o sebi: živi u studentskom domu, završna godina medicine, sanja biti doktorica i pomagati ljudima.
Ujutro su ponovno na kolodvoru, ne mogu se oprostiti. Ne žele.
Ulazeći u autobus, Franjo joj obeća da će se sigurno vratiti.
Pokušao je zapisati njezin broj, a Ena samo slegne ramenima, pokazujući razbijeni mobitel.
Ne mogu se trenutno javiti Ali čim dođem doma, kupujem novi i prebacujem karticu. Evo ti moj broj za svaki slučaj.
I ti moj, veselo će on.
Gospodine, autobus polazi! zagrmi vozač. Idete ili ostajete?
Dolazim! vikne Franjo pa se obrati Eni:
Samo me čekaj, molim te! Doći ću sigurno!
Čekat ću, čujem, mahne mu Ena.
Ostane on na stepenicama još tren, gledajući svoje iznenadno, čudesno veselje, pa onda uđe u autobus.
*****
Prošao je mjesec.
Bilo je to najtežih mjesec dana u Franjinom životu. Nije bilo Eninih poziva, on do nje ne može doći. Napokon iskamči od šefa dva tjedna slobodno, kad sve propadne
mama završi u bolnici.
Mama, Marica, živi u selu kod Jastrebarskog, i Franjo mora natrag.
Dođe, sazna moždani udar, nepokretna.
Trebat će stalna njega, kaže liječnik. Oporavak će trajati.
Franjo tupo klima glavom: Ko za vraga sve sad!
Morao je birati, ali ostaje uz majku. Nitko drugi nema.
A Eni Naći će Eni. Kad se mama oporavi.
*****
No majka nikad nije stala na noge nekoliko mjeseci poslije, umre. Franjo je sahrani, domaće životinje razdijeli susjedima, zaključa kuću i krene potražiti Enu. Prošlo je pola godine ne zna hoće li uspjeti, ali mora pokušati.
Prilazeći studentskom domu, drhti ono unutarnje titranje od glave do pete.
A što ako već ima nekoga?, misli. Puno vremena je prošlo
Prisjeti se proročkih riječi stare sa štapom Nećete biti zajedno!
A što, ako je stvarno tako?
Nejasno mu je i zašto se Ena nikad nije javila. Imala je njegov broj. Zašto ni on nju nije nikad mogao dobiti
Koga trebaš? promrsi portirka kad Franjo uleti u dom.
Enu. Prezime ne znam, ali znam studira medicinu. Imam i našu sliku.
Pokaže joj fotografiju s kolodvora.
Eh, stigao napokon zaručnik, zlobno se nasmije portirka. Nema tvoje Ene, otišla. I u domu sam sad sama danas ti je 31. prosinca
Pa kamo? Kada?
Otišla. Završila fakultet, uzela diplomu i vratila se kući, u selo. Nije mi rekla gdje točno. Ali imaš pismo, to ti je ostavila.
Portirka kopa po ladici.
Samo Toliko si vremena propustio, možda ti vlak ode Cura je lijepa, znaš
Dajte pismo, molim vas! nervozno kaže Franjo.
Evo, evo Samo, ne zamjeri, polila sam ga kavom a dolje je bio adresu napisala. Sad se ne može pročitati koja ulica ili selo No, broj mobitela je jasan.
Franjo nije slušao dalje, već otvara pismo i čita.
Franja dragi, koliko mi fališ! Ne možeš ni zamisliti Oprosti meni traljavoj, izgubila sam tvoj broj. Istog dana kad si otišao, ma nije ni izgubljen nego su mi ukrali torbu na kolodvoru, a u njoj moj slomljeni mobitel i tvoj broj. Kako da te sad nađem nisi mi ostavio adresu. Obećao si zvati. Ali ja više nemam ni broj stari.
Ali sam te čekala, Franja, stvarno. Svaki dan nakon faksa dođem na onu klupu gdje smo se sudarili i čekam. Možda ćeš naići. Mjesec dana, svaki dan. Nisi došao. Samo je mačak bio tu, ogroman, žut. Oči kao tvoje. Nazvala sam ga Franjo. O njemu sam ti pričala, šaputala mu o nama satima. Sad sve zna 
Nisam ga mogla uzeti sa sobom, u domu ne dopuštaju mačke. Ako ga sretneš, nahrani ga. Najviše voli hranu s puretinom, kupi u dućanu iza ugla.
Čekala bih te još, ali diplomu sam primila, a mama mi se razboljela. Moram hitno kući.
Ne znam hoćeš li me naći, i sjećaš li se obećanja ali ostavljam ti adresu sela, pet minuta od stanice do kuće. Kupila sam novi mobitel, novi broj. Javi se, molim te. Ovdje dolje piše broj. Čekam te!
Drhtavo Franjo utipka broj Samo da se javi
Pretplatnik je trenutačno nedostupan ili izvan dometa, čuje poznat glas.
Poznat jer ga je slušao sve ove mjesece neuspjelih poziva.
I ovaj je nedostupan!, opsuje Franjo za sebe.
Gleda još jednom pismo.
Dolje, na mjestu adrese, samo golema kava. Nemoguće iščitati išta. Sprema papir natrag, preklapa ga i stavlja u džep od jakne.
Gdje i kako da sad traži Enu, nema pojma
*****
Idem polako snježnim Zagrebom prema kolodvoru. Ne mari za razigrane lica ljudi, ni za šarene lampice po izlozima.
Iako je 31. prosinca, njega ništa ne veseli.
Malo ga tješi nada da će se Enin broj jednog dana pojaviti u mreži. Ali kad to samo Bog zna.
Uzme kartu za prvi bus, pogleda na sat ima 40 minuta.
Možda posjetiti našu klupu, nahraniti mačka, ako je tu? pomisli.
Ode, jer ionako nema što drugo raditi. Možda mačka i povede sa sobom za uspomenu na Enu.
Stigne do klupe, i stvarno, tu je ogromni žuti mačak koji promatra prolaznike kao da traži baš nekog.
Ne traži možda mene?, nasmiješi se Franjo.
Približi se, mačak ga prvo ignorira. Mora preuzeti inicijativu.
E bok, imenjače! kaže Franjo.
Mačak okrene glavu, ispod brkova pravo iznenađenje: Majko mila, odakle ti?!
Mačak priđe, njuši ga, trlja se uz noge kao da su stari prijatelji.
Franji se odmah svidio. Ima u njemu nečeg domaćeg, bliskog.
Uze ga u naručje, pomilova po glavi, pa se sjeti Ena je molila da mačka nahrani.
Sjedni ovdje pet minuta, prijatelju, zamoli Franjo. Skočit ću do dućana po tvoju puricu, i vratim se.
Mijau! odgovori žuti.
Samo me čekaj, Franjo, ne odlazi. Brzo ću.
Dućan pun gužva pred novu godinu pa zapne još desetak minuta. Vraća se, kad vidi neku djevojku kako
…pokušava ponijeti njegovog mačka.
Sad ga je već smatrao svojim i nije to namjeravao izgubiti.
Mačak se otima i glasno mijauče, kao da objašnjava nešto bitno.
Šta ti je, mače? pita ga djevojka. Zar me ne prepoznaješ? To sam ja, Ena!
Ena?! izdepilira se Franjo ugledavši je s leđa. Ena, to si ti? brzopleto napravi dva koraka.
Ona se naglo okrene i…
…Franjo opet osjeti onaj famozni udarac i iskre pred očima, kao da mu netko pali vatromet.
Kada se pogled razbistri, ispred njega stoji Ena, trljajući čelo.
U šoku gledaju jedno drugo, smiju se, plaču, grle, ljube nasred ceste. I iskreno, baš ih briga što tko misli.
Glavno da su se pronašli.
I sad Sad ostaju uvijek skupa. Franjo je neće više nikad pustiti.
Kako ti ovdje, Franja? iznenađeno će Ena.
Za tobom sam došao, kako sam i obećao. A ti, zašto si ti tu? upita Franjo.
Završila sam faks, a onda mama bolesna, morala sam kući. Mjesec dana nije više s nama Danas sam došla po Franja. A tu si i ti! Sudbina!
Sudbina, nasmiješi se Franjo. Upravo sam nosio hranu za mačka, kao što si tražila.
I ja vidim, neće Franjo mačak sa mnom. Po očima osjetim prepoznao te je, ali neće ići dok ne dođeš
A ti?
I ja sam čekala, Franja.
Tako mi je drago što sam te našao. Mislio sam da nema šanse, pošto ti je portirka zalila pismo kavom!
Eh, Vera iz portirnice molila sam je! A telefon?
Broj je bio čitljiv. Samo nije bilo signala.
U tom času, Franjin mobitel: sms Ena je opet dostupna. Pokazuje joj poruku, smiju se.
Na vrijeme
Slušaj, danas sam uzela stan. Nisam ništa pripremila, ali ima još vremena. Što kažeš, Nova godina skupa?
Pa naravno! Oboje ruku!
Onda ajmo, Franja! Ne trošimo više ni minutu.
Idemo! reče on, uzevši žutog mačka u naručje. I u sebi obeća da će ga voljeti cijeli život, jer
da nije bilo tog mačka, možda ne bi nikad više vidio Enu.
Ode dvoje mladih u dućan, do stana, naprave stol, okite bor. Zatim otkuca ponoć, započne Nova godina
A svi su sretni: Franjo, jer je pronašao ljubav, mačak jer ima svoj dom i obitelj, a Ena koja je sad imala čak dva Franje.
