Kopija supruge
Jesi li sigurna da ti neće biti neugodno? upitala je Marina na pragu, s torbom preko ramena i nekim zbunjenim osmijehom koji Olja kod nje nikada prije nije vidjela. Znam da je nezgodno. Znam.
Ma, dosta, Marina. Uđi već jednom rekla je Olja, pomaknula se s puta i zadržala vrata. Soba je slobodna, Marko se ne buni. Sve je okej.
Marko se ne buni ponovila je Marina, u tom ponavljanju bilo je nešto nerazumljivo. Ne ironija. Više čuđenje. Kao da sama riječ ne buni ima neku težinu.
On se općenito rijetko buni rekla je Olja i krenula prema kuhinji. Skini cipele. Papuče su lijevo.
Tako je sve i počelo.
Olja je imala pedeset dvije godine, Marina, njezina prijateljica s fakulteta, godinu manje. Nisu se vidjele ozbiljno pet godina, ponekad bi se čule ili srele na kavi u centru, i Olja je uvjerena znala tko je Marina. Dovoljno dobro da joj otvori vrata bez razmišljanja. Marina se nedavno razvela, istekao joj je najam stana. Nove papire je čekala. Trebale su joj dvije-tri tjedna, mjesec najviše. Malo da pričeka, da se snađe, da stane na noge.
Živjele su u Rijeci ni velik grad, ni mali, onaj gdje su kvartovi svi pomalo isti, a u dućanu poznaju kupce po glasu. Oljin stan bio je trosobni, treći kat, pogled na mirnu ulicu. Muž Marko radio je u građevinskoj firmi, visoka pozicija, ali ne eksponiran. Olja je predavala ekonomiju u srednjoj školi. Dvadeset i tri godine zajedničkog života. Kćerka već dugo u Zagrebu. Stan prostran i naviknut na red. Sve po svom mjestu, ništa se ne želi mijenjati.
Marina je stigla s jednom velikom torbom i kutijom. Otpakirala se tiho, gotovo neprimjetno. Prva tri dana Olja je jedva i primijetila da je tu: izlazila je rano, vraćala se kasno, jela malo, govorila još manje. Marko je prve večeri samo upitao:
Koliko dugo?
Mjesec dana rekla je Olja.
Mjesec dana ponovio je on, istim tonom kao Marina na pragu.
Olja nije obraćala pažnju. Nije bila taj tip osobe koji obraća pažnju na sitnice. Barem je mislila da nije.
Prvi alarm dogodio se druge nedjelje. Olja je ušla u kupaonu ujutro i ugledala bocu parfema na pogrešnom mjestu. Gardenija tamnozelena boca, srebrni čep, koristi ju već tri godine, uvijek kupuje u parfumeriji na Korzu. Boca nije bila na lijevoj polici, nego na rubu umivaonika. Pomislila je da ju je sama maknula. Vratila ju je na mjesto. Zaboravila.
Treći tjedan primijetila je nešto drugo.
Zajedno su doručkovali, sva troje. Olja je kuhala kavu na svoj način: malo hladne vode, onda vruća, bez kipuće, inače ogorči. Marko to zna, uvijek je hvali. Tog jutra kavu je kuhala Marina, Olja je bila na telefonu. Marko, kušajući, reče:
E, dobro.
Vidjela sam od Oljice reče Marina. Ona uvijek tako radi.
Olja ju pogleda. Marina se nasmiješila. Sve je bilo simpatično i nevino. Olja se nasmiješila nazad.
Ali nešto je zapelo. Negdje unutra, bez riječi, neopisivo.
Radni tjedan ju je odvukao, a to nešto je nestalo u obvezama i kontrolnim zadacima. Olja je dolazila kući i stan bi bio tiši, pospremljen. Marina je nešto oprala, nešto presložila. Marko se navikao na to brže nego što je Olja očekivala.
Danas je ona kuhala rekao je jedne večeri s osmijehom, kao da donosi dobru vijest. Varivo s fažolom. Baš fino.
Pa i ja kuham s fažolom rekla je Olja.
Da, slično složio se on.
Nije pitala čije je bolje. On nije rekao.
Marina je tih dana radila na daljinu, nešto s papirima, Olja nije ulazila u detalje. Po cijele dane zatvorena u gostinjskoj sobi, za ručkom bi kuhala nešto jednostavno, navečer bi bila počešljana i uredna. Ne u pidžami, nego u normalnoj odjeći. To je Olja zamijetila, jer sama se navečer presvlačila u meke hlače i stari džemper, a Marina je uvijek izgledala dotjeranije i bolje u njezinom vlastitom stanu.
Jedne večeri Marko je sjeo do Marine gledati nešto na televiziji. Olja je za to vrijeme pregledavala bilježnice u spavaćoj. Kroz zid se čuo razgovor, miran, bez zastoja. Marko je nešto pripovijedao, Marina se smijala. Njezin smijeh zvučao je poput Oljinog, samo mekši. Olja je to zamijetila i odmahnuo rukom. Smijeh je smijeh. I što onda?
Ali opet je mislila o tome. Više nije odmahivala.
Marina je počela puštati kosu. Prije je imala kratku, modernu frizuru. Sad je puštala da valovito ide unazad, ležerno, kao što je Olja nosila. Olja je to zamijetila pred ogledalom u hodniku. Bile su obje u odrazu: Olja bliže, Marina iza. Bilo je nečeg zajedničkog, onako kako stare slike izgledaju kao nove, snimljene na istom mjestu.
Lijepo ti stoji ta frizura rekla je Olja.
Stvarno? Marina je pogledala u ogledalo, popravila pramen. Mislila sam probati. Vidjela kod tebe.
Opet kod tebe. Opet to lagano, gotovo neprimjetno kopiranje. Olja se osmjehnula i otišla u kuhinju. Unutra, nešto se nije smiješilo.
Nazvala je kćerku u nedjelju.
Mama, kako vas dvoje?
Dobro. Marina je tu. Sjećaš se što sam ti pričala?
Da, još živi kod vas?
Da, još je kod nas. Papierologija kasni.
Dobro. A tata?
U redu. On i Marina slažu se.
Pauza.
Je li to dobro ili loše? upitala je kćerka.
Dobro rekla je Olja. Dobro je.
Nakon razgovora dugo je sjedila uz prozor s hladnim čajem. Mislila o tome da je slažu se neutralna rečenica. Ali izgovorila ju je oprezno, kao da opipava teren.
Peti tjedan, Marina je tražila recept za kolač.
Onaj što si radila prošlu nedjelju. S jabukama i cimetom.
Nemam to zapisano, sve odokativno.
Onda objasni? Ja ću probati.
Olja joj je detaljno objasnila. Marina je zapisala na mobitel. Za tri dana ispekla kolač. Marko je jeo i samo govorio dobro, a Olja nije mogla razlučiti govori li to jer je kolač dobar ili zato što uopće ne razlikuje tko kuha.
Te večeri otvorila je ormar u hodniku i ugledala jaknu. Svjetlosivu, s pojasom. Gotovo istu kakvu ima i ona. Marina ju je očito kupila. Olja je svoju stavila kraj njezine i dugo gledala te dvije iste, sive jakne, jedna uz drugu.
Nije pitala. Ne zato što se bojala odgovora. Nego jer nije znala kako to pitati, da ne zvuči glupo.
Posao je tih dana bio naporan: škola se spremala za inspekciju, Olja zatrpana papirologijom. Marko je više vremena navečer ostajao u dnevnoj. Marina također. Olja bi kroz zatvorena vrata čula komadiće razgovora. Ponekad bi ušla, razgovor se ne bi prekinuo, samo bi se blago promijenio. Ubacivali su je unutra, ali je osjećala da je treća, ne glavna.
Jedne večeri ipak je rekla mužu. Kad je Marina već otišla u svoju sobu.
Marko, jel ti se čini da me ona kopira?
On je pogledao zbunjeno.
Tko? Marina?
Da. Frizura, jakna, recepti, parfem.
Ma prijateljice se često kopiraju. Normalno.
Valjda rekla je Olja. Valjda.
Već je gledao na mobitelu. Tema se zatvorila sama od sebe.
Olja je onda u mraku dugo mislila da je Marko u pravu. Prijateljice ponekad kopiraju. I sama je možda nešto preuzela od Marine, ali ne sjeća se. Normalno ponavljala je tu riječ, kao da je mora utisnuti sebi. Normalno. Samo što nije prolazilo.
Sljedećih dana Olja je pratila pažljivije. Gledala je ono što bi prije propustila. Marina bi, razgovarajući s Markom, pomicala glavu desno Olja je to radila kad je pažljivo slušala. Marina je govorila pa točno to, istezala točno, baš kao Olja. Marina je pila čaj bez šećera, a Olja se točno sjećala da je prije uvijek stavljala dva šećera. Sad bez.
To više nisu bile slučajnosti.
Olja je nazvala kolegicu Ninu, za koju je znala da ima osjećaj za ovakve teme.
Nina, jesi li ikad imala situaciju da netko pored tebe doslovno postaje ti?
Kako misliš?
Pa, preuzima izgled, geste, navike.
To je tiha zavist rekla je Nina odmah. Čitala sam o tome. Neki ljudi žele tvoj život, pa ga uzimaju u dijelovima.
Olja je šutjela.
Netko tebe kopira?
Ne znam rekla je Olja. Možda.
Ali znala je. Dada.
Razgovor s Marinom nije bio njena inicijativa. Samo je jedne večeri, dok su pile čaj na kuhinji, Marina rekla:
Olja, ti si toliko svoja. Gledam te i mislim tako se treba živjeti. Stan, muž, posao. Sve na svome mjestu kod tebe.
Dvadeset godina gradila sam to svoje mjesto rekla je Olja.
Znam klimnula je Marina. Vidi se. Osjeti se. I Marko isto
Stala je.
Što i Marko?
Pa, cijeni te. Rekao mi je da vam je dobro. Da se razumijete.
Olja je spustila šalicu.
Pričaš s njim o meni?
Ponekad. U razgovoru. Hvali te.
To je lijepo rekla je Olja, premda nije tako osjećala.
Nije mogla objasniti zašto joj je to neugodno. Muž hvali ženu pred prijateljicom. Što je tu loše? Ništa. I opet nešto nije u redu. Znala je to ženski instinkt, kojem se oduvijek potajice smijala, sad je radio na punoj snazi. I šutio jer još nije našla prave riječi.
Krajem šestog tjedna, Marina je zamolila može li koristiti njezin parfem, Gardeniju.
Moj je gotov rekla je. A neću stići do dućana. Mogu nekoliko puta?
Može rekla je Olja.
Navečer je otvorila bocu, ostalo je manje od trećine. Sjećala se da je prošli tjedan bila više od pola.
Zatvorila je bocu, spremila je u ormarić i zaključala malim lokotom na koji je zaboravila da još radi. Pogledala se u ogledalu: eto, skrivam parfem od prijateljice. Kakva sam to osoba?
Nije ga više otvorila.
Marko je iste večeri stigao doma dobre volje, kao u zadnje vrijeme kad je Marina kući. Donio je tortu. Bez posebnog razloga.
Malo da se počastimo rekao je.
Marina se razveselila baš kako bi Olja reagirala da joj muž donese tortu ni više, ni manje. Ispravno. Olja je iz kuhinje gledala prizor i shvatila da Marina na sve reagira ispravno. Ispravno pohvali kavu. Ispravno se smije. Ispravno nagne glavu. Ispravno se iznenadi. Radi sve što radi Olja, samo pažljivije i spremnije. Bez umora. Bez dvadeset i tri godine navike.
I Marko je to primjećivao. Možda nije znao što točno zamjećuje ali primjetio je.
Olja je ušla u kuhinju, pojela komad torte, bila je to dobra torta, i razgovarali su o nečemu nevažnom. Sve je izgledalo normalno. Ali iznutra, osjećaj koji nije znala imenovati. Kao kad dođeš kući i sve je na svom mjestu, ali malo pomaknuto. Ne presloženo, samo odmaknuto za centimetar.
Komandni seminar došao je naglo. Škola je trebala nekog poslati na stručni seminar u Osijek četiri dana. Ravnatelj je pitao Olju u petak; pristala je u ponedjeljak. Na trenutak je pomislila: ostavit će Marka s Marinom četiri dana. Ali brzo samu sebe pribrala. Odrasli ljudi. Ništa se neće dogoditi. Previše razmišlja. Treba malo izdahnuti.
Prije puta, pričala je s Markom u kuhinji.
Vraćam se u petak navečer rekla je Olja Marina će pomoći s večerom, zna sve.
Snaći ćemo se rekao je on Ne brini.
Ne brinem rekla je Olja.
Gledala ga je pomno. Bio je smiren. Običan. Dvadeset i tri godine znala je svaku crtu njegova lica. Sada je to lice izgledalo obično. Samo možda… lakše. Kao kod nekog kome ništa teško nije na pameti.
Otišla je u srijedu ujutro. U vlaku je čitala materijale, pila kavu iz kartonske čaše, gledala ravnicu kroz prozor. Seminar dosadan, ali koristan. Navečer je zvala Marka. Razgovor je bio kratak.
Kako ste vas dvoje?
Dobro. Jeli smo. Sve u redu.
Marina doma?
Da, u svojoj sobi.
Dobro. Laku noć.
Laku noć.
Ništa sumnjivo. Ništa posebno. Legla je u hotelski krevet i dugo nije mogla zaspati, premda je bila umorna. Mislila je o svemu seminaru, kćerki, staroj šalici koju treba zamijeniti. Onda opet o Marini, dvjema sivim jaknama, parfemu.
U četvrtak poslije podne nazvao ju je ravnatelj.
Olja, sutra je samo ponavljanje gradiva. Možeš se vratiti već večeras. Dogovorili smo s organizatorima.
Bila je kod kuće u pola deset navečer. Vlak ranije, taksi bez gužve.
Otvorila je vrata svojim ključem. Nije zvonila, mislila je da Marko možda već spava.
Ali nije spavao.
U dnevnoj su gorjele svijeće. Dvije, na stoliću kod kauča. Na stolu tanjuri, čaše, nešto u manjim zdjelicama. Mirisalo je na jelo i parfem. Na Gardeniju. Parfem je bio zaključan dakle, Marina je kupila svoj.
Marko je sjedio na kauču. Marina kraj njega. Nosila je plavu haljinu koja se Oljci činila poznata po kroju baš takvu i boju kakvu je najviše voljela. Kosa položena valovito. Ruke na krilu. Razgovarali su. Kad je Olja otvorila vrata, oboje su podigli oči.
Pauza tri sekunde.
Rano se vratila rekao je Marko.
Vidim rekla je Olja.
Spustila je torbu. Prišla vješalici, skinula kaput polako, precizno, pazeći na svaki pokret.
Olja, samo večera rekla je Marina Jeli smo i…
Vidim, večera je rekla je Olja. I svijeće.
Opet pauza.
Romantično dodala je Olja, ravnim glasom, iznenadila samu sebe.
Marko je ustao.
Nemoj drama praviti od…
Marko, prekinula ga je Olja tiho Nemoj mi govoriti što da ne radim.
On je ušutio. Marina je gledala u stolnjak.
Olja je otišla u kuhinju. Natočila vode. Popila. Pogledala na prozor gdje je u teglu bila pelargonija koju uvijek zalijeva srijedom. Srijeda je bila prekjučer. Nije bila doma, pa nije zalila. Pelargonija je izgledala kao uvijek.
Marina je zalila, shvatila je Olja.
Vratila se u dnevnu.
Marina, rekla je možeš li sutra naći drugi smještaj?
Marina je podigla pogled.
Olja, znam kako to izgleda…
Možeš li sutra naći drugi smještaj? ponovila je. Bez povišenog tona. Samo drugi put.
Da rekla je Marina. Mogu.
Dobro.
Olja je uzela torbu i otišla u spavaću. Zatvorila vrata, ne na ključ, samo tiho. Ležala je na pokrivaču i gledala u strop. Iza zida nešto je tiho zveckalo, sređivali su stol. Onda sve tiho. Onda je škripila vrata gostinjske sobe.
Marko te noći nije došao u spavaću. Čula ga je da je zaspao na kauču. To je bilo rječitije od riječi.
Ujutro je ustala prva. Skuhala kavu, popila uz prozor. Grad se budio sporo. Petak. Ulicom je prošla žena sa psom. Golubovi na susjednoj zgradi. Obično jutro.
Marko je izišao oko osam. Stao na vratima kuhinje.
Moramo razgovarati rekao je.
Da složila se Olja.
Između mene i Marine nema ničega.
Možda.
Nema. Stvarno.
Marko rekla je i dalje gledajući kroz prozor Ne razumiješ što ja govorim. Ne radi se o tome ima li išta ili ne. Radi se o onome što sam sinoć vidjela i što gledam zadnjih mjesec i pol.
Što si vidjela?
Okrenula se.
Vidjela sam kako se u mom stanu pojavila osoba koja postepeno postaje ja. Moja frizura. Moj parfem. Moji recepti. Moja jakna. Moje geste. I muž kojemu to odgovara. Jer to sam ja, ali bez umora. Bez navike. Bez dvadeset i tri godine.
Šutio je.
To nije pitanje nadovezala je Samo sam ti rekla što sam vidjela.
Uveličavaš napokon je rekao.
Možda priznala je. Sad idem na posao. Kad se vratim, želim da stvari iz gostinjske nisu više tamo.
Olja…
I još nešto rekla je već u hodniku, oblačeći kaput Sljepa vjera. To sam ja. Previše sam vjerovala. Oboje.
Izišla je. Vrata su tiho kliknula.
Na poslu je održala dva sata. Odgovarala na pitanja. Provjeravala prisutnost. U pauzi pila čaj s Ninom, koja je pričala nešto, a Olja je samo klimala na pravim mjestima. Nina ništa nije pitala, ali je pogledala s razumijevanjem. Neki ljudi znaju gledati tako da više ne treba ništa pitati.
Vratila se kući u pola četiri. Gostinjska je bila prazna. Krevet zategnut, bez traga. Marina je otišla čisto, kao da ju nikad nije bilo. Tek mali češalj na polici u kupaoni, bijeli, tuđi. Uzela ga je s dva prsta i bacila u smeće.
Marko doma. Sjedi u dnevnoj, gleda u mobitel. Kad je ušla, podigao pogled.
Otišla je rekao je.
Vidim rekla je Olja.
Što sad?
Okačila je kaput, prošla u kuhinju, krenula nešto pripremati na štednjaku, iako nije znala što će kuhati. Trebala se samo kretati.
Olja ušao je za njom Zajedno smo dvadeset tri godine. Ne možeš to tako
Mogu rekla je. Pričekaj. Daj mi vremena.
Koliko?
Ne znam. Par dana. Moram razmisliti.
Par dana pretvorilo se u tjedan. Živjeli su zajedno, kao dva stranca pod istim krovom. Pristojno. Bez svađa. Jeli su odvojeno. Spavali odvojeno. Marko je više puta pokušao razgovarati, Olja je odgovarala kratko. Ne iz inata, nego jer nije bila spremna reći naglas ono što je unutra slagala poput hrpe papira i bojala se da, kad progovori, neće znati zaustaviti se.
Ta tjedan puno je razmišljala. O tome kako je sve počelo. Kako je Marinu pustila bez razmišljanja jer tako ljudi rade. Jer je prijateljica u nevolji. Jer je normalno. O tome kada je prvi put osjetila nemir i zašto to nije odmah imenovala. Tiha zavist, kako je rekla Nina. Kopiranje identiteta, polako, bez zadnjih namjera. Možda bez zla. Netko kome je falio vlastiti život, počne uzimati tuđi u parfemu, u kolaču, u detaljima.
Najviše ju je boljelo nešto drugo. Ne Marina. Marko.
Mogao je ne primijetiti. Mogao je primijetiti i reći joj. Mogao je ignorirati ovu poboljšanu kopiju koju je Olja nazivala u sebi. Ali nije. Donio je tortu. Sjedio dalje i smijao se. Organizirao večeru sa svijećama kad je žena na putu. Možda nije ni mislio da je nešto sumnjivo. Možda uopće nije razmišljao.
Drugi tjedan, Olja je nazvala kćerku.
Mama, što ti je?
Što?
Ma glas ti je drukčiji.
Mi ćemo se tata i ja vjerojatno rastati rekla je Olja. Prvi put naglas.
Duga pauza.
Zbog Marine?
Ne samo. Marina je samo pokazala ono što je već bilo.
Što je bilo?
Ne znam objasniti. Navikli smo se. I on i ja. Toliko smo navikli da više ne vidimo jedno drugo. A ona je došla i postala ja, ali bolja. Pažljivija. Svježija. I njemu je to odgovaralo.
Mama
Ne brini. Ne plačem. Samo objašnjavam.
Hoćeš sama biti?
Neko vrijeme da. To je normalno.
Izgovorila je to i ovaj put riječ je sjela. Normalno. Jer je sama odlučila.
Razgovor s Markom dogodio se u nedjelju navečer. Rekla je jednostavno:
Mislim da bismo trebali živjeti odvojeno.
Dugo je šutio.
Je li to konačno?
Ne znam. Trebam prostor. Trebam vrijeme da shvatim tko sam sama, izvan ovog stana, tebe, svega.
Je li zbog svijeća. Olja, bila je to samo večera.
Marko strpljivo Ne radi se o svijećama. Svijeće su zadnje. Prije toga bilo je svega i gledala sam i šutjela i govorila sebi normalno, a nije bilo normalno.
Ne znam što sam pogriješio.
Ništa konkretno. Samo si prestao vidjeti me. Da si gledao mene, vidio bi da tuđa osoba postaje tvoja žena.
Nije odgovorio. Ništa se nije moglo reći.
Stan ćemo prodati, ili ću ti isplatiti tvoj dio. Ne sad, kasnije. Dogovorit ćemo.
Kamo ćeš?
Najam. Ovdje ili drugdje. Vidjet ću.
U pedeset i drugoj počinjati ispočetka rekao je s notom sažaljenja, prema kome nije znala.
Da rekla je. U pedeset i drugoj. Neki počinju i kasnije.
Ustala je, otišla do kupaone. Otvorila ormarić, izvadila zaključanu bocu Gardenije. Zastala s njom na dlanu. Onda je izašla u hodnik, otvorila kantu za smeće i stavila bocu unutra. Nije bacila, nego uredno položila, kao stvar koja više ne treba.
Vratila se u kuhinju. Stavljala vodu za čaj.
Sljedećih dana bila je metodična. Nazvala agenciju za nekretnine, raspitala se o prodaji. Nazvala odvjetnicu zbog papira. Posjetila Ninu, ispričala ukratko. Nina nije o ali je slušala i svakim da davala do znanja da razumije. Dobri ljudi znaju izgovoriti da baš tako.
Sjedile su kod Nine u kuhinji.
Jesi li ljuta na nju? pitala je Nina.
Na Marinu? razmislila je Olja. Ne. Gotovo uopće. Ljutita sam što nisam vidjela ono očito. Što sam to zvala normalno, kad nije bilo normalno.
Nisi ti kriva jer si vjerovala.
Sljepa vjera rekla je Olja to sam si sama.
Ne sljepa. Samo vjera to nije isto.
Valjda.
A na Marka?
Na Marka sam ljuta iskreno. Ali to je tiha ljutnja. Proći će.
Što ćeš dalje?
Najmit ću stan. Promijenit ću frizuru. Kupiti drugi parfem. Malo je stala. Vjerojatno ne Gardeniju.
Pametno rekla je Nina.
I možda otkriti što mi se uopće sviđa. Što je moje, a ne od navike.
Dug proces.
Znam. Imam vremena.
Nina je nalila još čaja. Van je padala sitna jesenska kiša. Olja je gledala kroz prozor razmišljajući da je do prije par tjedana znala svaku crtu svog života: stan, Marko, posao, rute, recepti, bočica parfema na polici lijevo u kupaoni. Sve je bilo na mjestu. A sada to na mjestu više nije bilo sigurno.
Ipak, nije osjećala što bi možda trebala. Nije osjećala prazninu ni gubitak. Nešto drugo, čudno, skoro neugodno, kao kad skineš kaput koji ti je godinama pretijesan, pa shvatiš tek tad kako te stezao.
Znaš rekla je Nini prvi put nakon dugo vremena ne znam što će biti dalje. I nekako može se izdržati.
Može se nasmijala se Nina. Dobra riječ.
Prošla je još tjedan. Olja je našla stan, mali jednosobni, u drugom dijelu Rijeke. Svijetao, gleda na park. Skup, ali može si priuštiti. Dogovorila je razgledavanje, otišla, stajala u praznoj sobi. Parket je lagano škripao na jednom mjestu. Hodala gore-dolje i pomislila: može se živjeti.
Uzimam rekla je vlasnici, starijoj gospođi s umornim licem.
Na dugo?
Ne znam. Za početak godinu.
Vlasnica je klimnula.
Doma, u stanu gdje je još bila, počela je polako razdvajati stvari. Ne drastično, ne na silu. Polagala svoje od ne-svojih. Knjige. Posuđe. Odjeća. Nešto je bacala. Pronašla je jednu bluzu koju nije obukla tri godine, ali je čuvala za svaki slučaj. Pogledala ju je i odlučila poklonit će ju.
Sivu jaknu s pojasom također je dala. Kupila drugu, tamno plavu, drugačijeg kroja. Odjenula i pogledala se u ogledalo. Ništa zajedničko s Marininom. Dobro.
S Marinom se nije čula, nije pisala. Marina je jednom poslala poruku: Olja, znam da sam te povrijedila. Oprosti ako možeš. Olja je pročitala, odložila mobitel i nije odgovorila. Ne zato što nije oprostila. Samo nije bila spremna. Ili nije htjela. Razliku još nije definirala.
Marko je još bio u stanu. Komunicirali su po potrebi, tiho, onako kako su znali. Bilo je u tome gorčine i olakšanja. Vidjela je on ne zna kako vratiti staro. Možda jer nije shvatio što je izgubio.
Petak pred selidbu otišla je po parfem. Stajala je pred policom dugo, mirisala testere. Mlada prodavačica, strpljiva, nudila je svašta. Olja je odbijala, nije objašnjavala zašto. Onda je našla. Srebrni cedar. Miris drugačiji, drvenast, sa nečim toplim u podlozi. Ne ono na što je navikla. Zato ga uzela.
Dobar izbor rekla je prodavačica.
Vidjet ćemo rekla je Olja.
Selidba je trajala pola dana. Nina je pomogla s kutijama. Marko također, nije odbila. Radili su u tišini, bez napetosti. Stvari su preseljene. U jednosobnom stanu s pogledom na park sve je došlo na svoje, na nova mjesta koja je sama birala.
Navečer, kad su svi otišli i ostala je sama, Olja je otvorila bočicu Srebrnog cedra i lagano ga nanijela na zapešće. Miris nepoznat, ali ugodan. Ponjušila je još jednom. Pomislila: trebat će se priviknuti. Ili neće morati, samo prihvatiti.
Vani je park bio već listopadski prazan, studeni je skidao zadnje lišće. Svjetla su se upalila rano, kao svake godine. Olja je stavila vodu za čaj, našla među kutijama svoju šalicu onu bez pukotine i stala uz prozor.
Telefon na prozoru. Poziv kćerke.
Pa, mama, kako si? Navikavaš se?
Navikavam se.
Strah te?
Olja je promatrala svjetla vani.
Ne rekla je. Znaš, nije me strah.
