Ej, moram ti ispričat što mi se dogodilo kad sam išao prema jednom malom selu, negdje blizu Drniša. Večer je već padala, a cesta bila potpuno prazna. Vozim kombi, i taman pokraj autobusne stanice skužim curu kako stoji sama s koferom, jedva da je prolaznika bilo. Stanem, naravno, a ona mi priđe, sva smrznuta.
Hoćete li me povesti? pita me.
Ma naravno, sjedi. Ovdje svako drugo auto naleti, a već je kasno. Jel dugo čekaš ovdje?
Dugo reče i odjednom se rasplače.
Gledam je iznenađeno, pa joj pružim maramicu.
Jesi dobro? Ako ti treba pomoć, samo reci.
Jecajući započne svoju priču:
Ja ti se zovem Nevenka. Danas je Stara godina po starom kalendaru, pa kolegica Anamarija s posla me pozvala kod nje na selo, da ne budem sama. Njen muž je obećao roštilj, pripremili su cijelu večeru i sve to. Rekla mi je da joj javim kad stignem na stanicu kod dućana, pa će ona po mene.
Budući da sam se prije par dana rastala s dečkom i bila malo down, pristala sam, čisto da se maknem iz stana.
I sad, ušla sam ja u bus za Vrpolje, došla, sišla, zovem nju. Ona mi kaže da svratim do dućana, da stiže za pet minuta.
Gledam okolo, mrak svuda, selo udaljeno gotovo pola kilometra od stanice.
A ja tek tad vidim na busu natpis Zagora. Ja sam cijeli bus zamijenila, trebala sam sići u Posavinu, a završih s druge strane brda!
Bus mi već odmaglio Javljam se, nitko ne sluša, a do središta sela pješke se ne bih usudila sama po mraku. Nakon nekih dvadesetak minuta shvatim da više buseva nema taj dan.
Nema auta, ništa ne vozi prema gradu. Stajala sam tamo skoro tri sata, skoro već očajna dok ti nisi naišao! Hvala ti, ne znam što bi bilo da te nije bilo
Ajmo mi sad odmah na ti, kažem joj kroz osmijeh.
Nevenka klimne glavom i nasmije se.
Znaš, skroz simpatična cura, jednostavna i topla, nije umišljena. Totalno mi sjela! Istanem s kombijem na odmorištu pa velim:
Hajd malo ugrij se, a i pojedi nešto. Mama mi napravila domaće pite s krumpirom, putea bez njih ne idem!
Izvadila je iz torbe malo suhog mesa, sira i tamnu čokoladu, pa smo zajedno večerali.
Kad je došlo vrijeme za odmor, nju posjednem gore na ležaj, a ja ostanem na sjedalima. Već smo skoro zaspali kad me upita:
Matija, ti si oženjen?
Nisam.
Zašto?
Evo, tek sam sad upoznao curu koja mi se sviđa, ali još joj nisam stigao to reći.
E pa, sve je jasno.
Idemo spavati, ujutro imam još isporuku za obaviti.
Ostatak puta Nevenka se stalno smijala i govorila kako joj je ovo jedna od najluđih večeri ikad, a sad joj je čak i drago što se pogubila.
Čim smo se vratili prema gradu, skupio sam hrabrosti i pitam je broj.
A što je s onom curom koja ti se sviđa? upita me kroz osmijeh.
Ma to si ti, Nevenka! smijem se ja. Baš mi se sviđaš i volio bih da nastavimo ovo naše slučajno poznanstvo, ako ti nije problem.
Nije, baš si mi super, pravi gospodin nisi me ostavio samu i cijelim putem si bio jako pažljiv.
Ma, da ti pravo kažem, sve se dogodilo nekako kao sudbina U travnju smo se vjenčali!
Eto, vidiš kako život zna iznenaditi, kad najmanje očekuješ.
