Očito nije suđeno

Mlad gospon, vi… Što to radite? Kako vas nije sram?! djevojka sa strahom i nevjericom u očima promatra Tea, a on toliko zbunjen da ni sam ne zna što bi rekao.

Molim vas, niste dobro shvatili promrmlja Teo neuvjerljivo.

No djevojka ne želi slušati njegova opravdanja. Samo mu prilazi, uzima svoj novčanik i od sveg srca opali mu šamar.

*****

Od sinoć pa do zore Teo nije radio ništa drugo nego pio kavu i dopisivao se na chatu s korisnicom TvojaMala.

On joj je prvi poslao obični Bok!, na što mu ona odgovara više-manje istim tonom, a zatim riječ po riječ Uglavnom, razgovor se brzo zahuktao.

Tako su si lijepo tipkali, tako lako mu je to išlo, da je Teo pomislio kako s tom simpatičnom plavookom curom (nadao se da je fotografija prava) ima šanse. Bile one prijateljske ili nešto više manje je važno.

Najbitnije mu je što je djevojka bila spremna na idući korak. Kad ju je pitao: Možemo li ovih dana na kavu, popričati i bolje se upoznati?, ona mu je odgovorila: Svašta je moguće, i poslala mu smajlić koji namiguje.

Zatim ga je pitala gdje radi i

tu je sve pošlo po zlu. Nije prošlo kako je zamislio.

Zašto sam joj uopće rekao što radim? Još sam poslao i fotku iz ureda ljutio se Teo.

Ne na nju, naravno. Na sebe.

Pa i da nije, kad-tad bi ona saznala. I što onda? Da se pravda kasnije?

Nije vrijedio ni pokušavati odgovoriti na to pitanje. Sve mu je jasno.

Saznala bi što radi i napisala ili, još gore, rekla u lice upravo ono što je sada napisala.

Još jednom pročita poruku: sistemcu koji truni traperke na uredskoj stolici nema što tražiti u ljubavnom životu. Već je poželio napisati neki slatki odgovor.

No, onda odluči da joj ne daje toliko na značaju. Neka misli da ga nije dirnula.

Zato joj samo šalje smajlić koji plače od smijeha pa snažno zalupi poklopcem laptopa.

Tako snažno, od srca! Za sve hrvatske sistemce kojima su cure dale košaricu baš iz tog razloga.

Čini mu se da je nešto puklo ispod poklopca. Možda ekran, možda tipka bolje ni ne gledati. Dosta mu je već razočaranja. Sitan je život, kako kažu…

Već tri mjeseca slobodno vrijeme provodi na servisima za upoznavanje nadajući se da će baš tamo naići na onu pravu

Ali, sve više mu se čini da je to uzalud. Na tom portalu nikoga neće naći.

Eto, s malom je proveo cijelu noć (ajmo tako reći), a rezultat je nikakav. Ta ga je otpilila.

Kao i mnoge prije nje koje, izgleda, misle da muškarac vrijedi tek ako ima svoj biznis, a ne ako pegla Windowse po uredima.

A Teo ne instalira samo Windowse, ima on drugih zaduženja za koja dobro zaradi.

Ali sad je to nebitno, zar ne?

Uključio je retro radio da otjera loše misli, kad ono, baš tada pjesma od Nede Ukraden:

Očito nije sudbina, očito nije sudbina… pjeva, kao da mu se ruga. Očito nema ljubavi, očito nema ljubavi…

Odmah je isključio. Ali u sebi se složio očito nije sudbina i ljubavi nema.

Što sam uopće radio na tim aplikacijama za spojeve? Samo sam vrijeme potratio.

Ali, morao je barem probati, što kad mu je Ivan, najbolji prijatelj, savjetovao baš to.

Pa i ja sam svoju Mariju upoznao na chatu! hvalio se Ivan. Tako da se Teo osjetio pomalo povrijeđenim…

i ljubomornim.

A što sam ja gori? Zar neću naći nekoga kao što je Marija?

Ispalo je da je pronaći curu poput Marije u online svijetu, kao naći iglu u plastu sijena. Ivan je, očito, bio taj sretni dobitnik.

A on On mora prihvatiti da sistemci nisu moderni. Ili jednostavno nije mu suđeno.

Dosta jadanja! odluči Teo. Možda ni s njom ne bi uspio, a ti…

Pogleda na sat pola osam ujutro. Pljesne si dlanovima po licu, zijevne i pomisli da bi mogao odspavati. Danas je slobodan i ništa hitno ne planira.

*****

Tek što se ispružio na krevetu i krenuo utišati mobitel, zvoni Ivan.

“Taman kad sam ga spomenuo.”

Teo, bok! Čuj, trebaš mi hitno! Ivan gotovo da ni ne udahne.

Bok, Ivane Ne spavam cijelu noć, planirao sam odmor, može sutra?

Ne može, buraz, sad treba. Osim toga, nemam tebi više nikoga koga mogu toliko povjeriti.

Sad počinje…

Dobro, zapravo, samo tebi vjerujem. Nije stvar života i smrti, ali vrlo važno. Ako ne pomogneš… Moja slabašna sreća mogla bi puknuti k’o balon.

Kako on to postiže? Ništa posebno ne kaže, a ja se odmah osjećam dužan…
No, možda je i normalno obzirom na to da je Ivan voditelj IT-a, a Teo njegov zaposlenik.

Što je? Opet poslužitelj zapeo ili baza podataka? Pa upozoravao sam na probleme…

Nije posao. Dolazim kod tebe pa ti sve objasnim. Samo ostani doma.

Važi.

I, naravno, za minut zvono na vratima. Teo još nije ni oči zatvorio, a mora ustati. Pred njim, smješkajući se, stoji Ivan i…

…Bono.

Čemu sad pas? pita se Teo.

Brz si, vidim. Sigurno si stajao ispred zgrade pa nazvao tek kad je sigurno.

Ma, znaš i sam potvrđuje Ivan i pruža mu ruku.

Teo prihvaća ruku, misleći da slijedi čvrsti stisak, ali Ivan mu gurne povodac u ruku.

Teo iznenađeno pogleda povodac, vezan za Bonov ogrlicu, pa vrati pogled na prijatelja.

Što je sad ovo?

Čuj, moja Marija osvojila je tjedan u Rimu, put za dvoje, hotel s pet zvjezdica, vodič, sve. Naravno, želi ići.

I ti nisi baš oduševljen, ha? zna dobro kako Ivan mrzi letjeti.

Naravno da ne. Kažem joj: Povedi frendicu, a ona meni Hoću s tobom!. I doda da, ako ne idem, ostaje živjeti tamo.

Lijepo, nasmiješi se Teo, gledajući Bonu. Pas bulji u njega k’o da Teo njoj nešto duguje Nešto tu nije kako treba, osjeti on.

Polako gleda Ivana, iako mu je jasno što će prijatelj zatražiti.

Znam da Marija voli dramatizirat, neće ona ostati… valjda. Ali ozbiljno ne puštam je samu u Italiju.

Pa i ne trebaš

Ni frendici ne vjerujem. Dakle, prihvatio sam; idemo oboje.

A posao?

Šef… čudo jedno rekao je: Pa baš trebaš odmor, idi, Ivane!. Možeš to zamisliti?

Teško, iskreno, nasmiješi se Teo. Već godinama bez pravog godišnjeg.

Valjda ga je Marija zvala. Uglavnom, ti ćeš biti glavni u uredu dok me nema.

Svaka čast!

Znao sam da ćeš se razveseliti.

Jasno, veselje na kvadrat.

Jedino, Bono nema tko pričuvati. Ne mogu ga voditi Možeš li ti, molim te, malo pripaziti?

Ajme, Ivane Znaš da nisam baš s psima, a nemam ni iskustva.

Nema tu puno nasmiješi se Ivan. Donosim ti hranu, posudu i njezin jastučić. Nema brige, ona nije štene.

Baš da vidimo…

Samo ju šetaj ujutro i navečer. Neću ti nuditi lovu ne bi je uzeo. Ali slobodan dan ti ostajem dužan.

Ne grize? Ne žvače obuću? Ne laje u sitne sate?

Ma ne! Bono je pametna k’o enciklopedija. Jedino Ivan pogleda psa.

Što?

Voli pobjeći na ulici, ne voli povodac, slobodu traži.

Da ja onda trčim za njom po cijeloj Zagrebu?

Ma kakvi, smije se Ivan. Sama će ona tebe opet pronaći. Al’ ipak ju pazi nikad ne znaš.

Ma dobro, čuvat ću tvoju Bonu, diše Teo duboko stisnuvši povodac.

Ivan još nije ni otišao, a Teo osjeća odgovornost.

Znao sam da mogu na tebe računati! Hvala, buraz!

Ali odmah da se dogovorimo: ako mi Bono napravi rusvaj u stanu, ti plaćaš štetu. Dogovoreno?

Dogovoreno. Vjeruj mi ništa takvo se neće dogoditi.

*****

Kad se Teo naspavao, vani je već padala noć. Uzme zdjelicu, naspe hranu pa stavi pred Bonu koja je, cijeli dan dok je Teo spavao k’o top, mirno ležala na podu.

E, mala, dosta ti je odmora vrijeme za večeru, pogladi Bonu po glavi.

Ali ona ga pogleda “čovječjim” pogledom punim čuđenja i…

…ostane ležati. Niti ne pogleda zdjelicu.

Nisi gladna? Ili…

Aha, sjeti se Teo. Ivan je rekao, imaš ti svoje principe. Jedeš kad se prvo prošećeš.

Ajmo onda, van. I meni treba zraka. Bar ću vidjeti kako izgleda sretna ekipa, jer meni u ljubavi baš ne ide…

Bono, kao da ga razumije, odmah skače, maše repom i na brzinu zgrabi povodac čekajući šefa.

*****

Na ulici prošeću sat vremena. Što je zanimljivo nijednom nije pobjegla.

Samo zategne povodac kad Teo dulje zastane.

Dakle, vrlo pristojan pas. Bez razloga se brinuo.

Međutim, problem nastane drugi dan.

Ujutro još sve štima, ali kad navečer povede Bonu u park…

…Odluta doslovno na minutu, da pošalje Ivanu poruku Sve super, a povodac prazan. I psa nigdje.

E, baš mi je to sad trebalo… uzdahne Teo i krene je tražiti.

Bio je već često u tom Maksimiru, zna gdje se može zagubiti. On zna; što pas u glavi nosi nema pojma.

Prođe pol sata od njezina nestanka, a Teo šeće parkom nadajući se da nije daleko odmakla. Putem sretne djevojku.

Prekrasnu, ali zabrinutu i pomalo tužnu.

Oprostite, jeste li možda vidjeli psa? Srednje veličine, riđ, s bijelim flekama.

Molim? Djevojci treba trenutak da shvati da se obraća njoj.

Baš je slatka, pomisli Teo, izlije pohvalu u glavi, ali naglas ponovno pita:

Pas, nije na povodcu, luta okolo…

Nisam, žao mi je odgovori i ode dalje, bez riječi.

Teo je htio nastaviti potragu, ali pogleda za djevojkom i krene za njom.

Oprostite, sve u redu? Nekako djelujete zamišljeno. Nešto se dogodilo?

Dogodilo se…

Mogu pomoći?

Teško. Izgubila sam novčanik, a trebaju mi novci za lijekove mami. Jeste li slučajno našli novčanik?

Nisam.

Šteta, ali hvala što ste barem pitali. Lijepo je vidjeti da još ima dobrih ljudi.

Tu je razgovor završio svatko je krenuo svojim putem.

Ne zna Teo je li se djevojka kasnije prisjetila slučajnog susreta, ali njemu joj lice ne izlazi iz glave.
Nije ona virtualna plavuša sa chata, ali je puno ljepša. Prava.

Bono! Bono! zove Teo kroz cijeli park, utone na klupu i već želi javiti Ivanu lošu vijest, kad na vidiku ugleda siluetu psa.

Bono… lakne mu.

Mašući repom dotrči do svog čuvara, a u zubima nešto nosi.

Izdaleka ne vidi što. Kad priđe bliže, vidi: novčanik.

Ružičasti, s malim rombovima i zlatnom krunom baš kako je opisala djevojka. Sto posto njen.

Gle, slučajnosti! umalo poviče Teo, zamislivši se kao junak bajke.

Sad će joj vratiti novčanik, pozvati je na kavu, pa možda…

Otvara novčanik tražeći vizitku ili nešto da je pronađe, kad odjednom djevojka se stvori niotkuda.

Mlad gospon, što radite?! Kako vas nije sram?! u očima joj plamti gnjev, a Teo toliko zbunjen da ne zna ni riječ reći.

Sasvim neugodna situacija.

Krivo ste shvatili, promuca Teo. Mogu objasniti…

No, ne želi ga slušati. Grabi novčanik i opali mu šamar.

Zašto? Pa nisam ništa ukrao! Pas mi je donio taj novčanik! Samo sam tražio broj da vam nazovem.

Mislila sam da ste pristojan dečko, a vi običan lažac. I bez imalo srama izmišljate psa.

Kako mislite izmišljam?

Gdje je onda taj vaš pas?!

Teo se okrene, a Bonu nigdje. Opet je nestala! Djevojka bez riječi ode, a on ostane na klupi masirajući upaljeni obraz.

Koja sam ja pegula… Da se baš tako glupo provalim… Bono!

Pas odmah izviri iz grmlja i sjedne pored, gledajući ga odano.

Hvala ti, prijateljice, stvarno si pomogla!

Bono otresito mahne repom u stilu: Nema na čemu!

Onda krenu kući…

*****

Iduća četiri dana Teo uporno s Bonu ujutro i navečer šeće po istom parku, nadajući se slučajnom susretu.

Htio se ispričati, objasniti. No, te lijepe nepoznate više nema u blizini.

Ali Bono uživa umjesto sat, vani je tri puta duže.

Zanimljivo, više nijednom nije pobjegla. Poslušno hoda uz njega.

A onda, u petak, konačno ugleda djevojku na klupi.

Pozdrav…

Opet vi?! Što sad trebate?

Samo objasniti što se prošli put dogodilo. Nije bilo kako je izgledalo.

Sa lopovima i lažljivcima nemam što razgovarati. Sve mi je jasno.

Ma kakav sam ja lopov, osmjehne se Teo. Novčanik sam vratio.

Vratili? Svojim rukama sam ga uzela iz vaših ruku! Da nisam stigla, tko zna što bi bilo s mojim novcima. A to su novci za lijekove majci.

Bome, novci mi stvarno ne trebaju. Otvorio sam ga samo radi vizitke da vas mogu nazvati. Nije moj stil dirati tuđe stvari. Vaš mi je novčanik donio pas.

Pa dosta više! plane djevojka. O kakvom psu stalno pričate? Zbog čega izmišljate psa?

Kakav izmišljeni, kad je tu! ne izdrži Teo i povuče za povodac. Ali…

Bono nigdje.

Pametna k’o što je, iskliznula iz ogrlice!

Teo opsuje u sebi i krene u potragu, a noć se spušta mora je pronaći prije mraka.

Oprostite, moram ići… reče Teo djevojci, potišten, što ni danas nije stigao ispričati.

Djevojka, pak, sretna.

Neću vas zaustavljati. Nadam se da se više nikad ne susretnemo!

*****

Pronaći Bonu do noći nije uspio. Šeta samotnom alejom, osluškuje svaki šum.

U mislima: Kakav sam luđak pas pobjegne baš kad treba… kao da to namjerno radi.

Odjednom začuje glasove. Ženski i muške. Ženski odmah prepozna djevojka iz parka, ali muški prvi put čuje. Ne sviđa mu se ton.

Ej, ljepotice, da nam praviš društvo? Grijat ćemo te, vidimo da se smrzavaš.

Oprostite, čekam prijateljicu.

I nju ćemo ugrijat kad dođe, haha! Daj dođi…

Ekipa, ne komplikirajmo, ja ću vikati…

Vrišti koliko hoćeš tko će te čut’? Daj dođi! Pristojno nudimo, a ti se praviš važna… Ili da mi priđemo?

Ne prilazite! uplašeno poviče djevojka.

Teo shvati da nema čekanja i potrči prema njima.

Dečki, što napadate djevojku? povikne, glumeći da je siguran, iako zna da nema šanse u tučnjavi.

Tko si ti?! Što tu tražiš? zaurla jedan od tipova.

Ja… Ja sam dečko ove djevojke bubne prvo što mu padne na pamet. A još će stigati moj pas. Opasan je, ne voli strance, odmah skače. Vidite povodac?

Malo ih zbuni. Jedan ipak zaključi:

Priča gluposti, nema psa.

I ja tako mislim.

Baš se spremaju doći do Tea, kad iz grmlja zareži netko tako ozbiljno da Teu nije drago što je na toj strani, pa se brže premjesti blizu djevojke da je zaštiti. Dečki ipak odluče ne riskirati i bježe.

Kada se smiri, Bono izleti iz grmlja, dotrči do Tea i sjedne mu uz nogu, mašući repom.

Hvala, Bona! Spasila si stvar, ogrebe je po vratu, pa navlači ogrlicu.

To je ta vaša pas? upita djevojka.

Je, to je Bono. Samo, nije moja, nego od prijatelja. Na čuvanju.

Znači, ipak ste govorili istinu.

Da, stvarno mi je donijela novčanik, a ja sam tražio vašu vizitku. Nikako pogoditi trenutak da je pas pored mene.

Pa dobro, zašto se skrivala u grmlju?

E, mudra ti je ona. Znala je, ako se pojavi, dečki bi rekli Ma laž. Nije to pitbull.

Stvarno je pametna! nasmije se djevojka. Ne grize? Smijem ju pomaziti?

Slobodno. Inače, ja sam Teo. A vi ste?

Dunja.

Drago mi je, Dunja. Ali recite, što tako kasno ovdje radite?

Čekala sam prijateljicu. Dogovorile se, ali nije došla, na pozive se ne javlja… Izgleda da me ostavila, mogu doma.

Ako nije bezobrazno možemo li te ispratiti, Bono i ja?

Ne bih imala ništa protiv…

*****

Otad, Teo svaku večer šeta s Dunjom, sve do njezine zgrade. Istina, sada bez Bone, jer se Ivan vratio iz Italije, pa je pas sad opet doma.

Mada im razgovor lijepo ide, stalno im nešto nedostaje. Ni sami nisu sigurni što…

Jednog dana, dok s Dunjom subotnje popodne provodi šetajući Maksimirom, iz grmlja iskoči štene. U zubima novčanik! Debeo, kožnati, vjerojatno od nekog biznismena.

Štene im dotrči pod noge, iza njih se pojavi gospodin u odijelu:

Daj to ovamo, mali lopove! Vrati odmah moj novčanik! dere se ljutito.

Vratiše čovjeku novčanik, a štene…

Štene Teo odluči zadržati.

Dunja ga podrži.

Samo, dogovorimo se odmah, Teo stavi štene na klupu i prijeteći podigne prst. Nema više uzimanja tuđih stvari, jasno?

Štene prisloni mokri nos, lizne ga tri puta to je dogovor.

Odsad šetaju u troje. Ubrzo su počeli i zajedno stanovati. Svi troje sretni baš kako su i maštali. Samo…

Daj, vrati to, lopov mali! opet viknu netko u daljini.

Teo i Dunja izmijene poglede, a onda ugledaju Sherlocka, njihova novog psa.

Zašto Sherlock? Jer uvijek pronalazi nevolje. I sad, maše repom i nosi hot-dog k njima. Zna on, neće ga oni nikad odati.

Bježimo? šapne Teo.