Tatjanina krivnja
Mama! Napokon! Zovem te već peti put! Što sam ti rekla? Da uvijek nosiš mobitel sa sobom, zato sam ti ga i dala! Dobro, star je, od Marka, ali radi. Samo je stajao u ladici. Marko si je kupio skup novi, taj potrošač, a ovaj je maknuo sa strane. Jesi li čula za koliko je kupio novi…? Ljerka je sipala u slušalicu brzinom koja nije marila tko u autobusu sluša. I što onda? Da, brine za svoju majku, zove je, pita je…
Što zapravo pita? Nije ni važan razlog. Zove, i to je dovoljno. Na televiziji stalno pričaju kako današnja mladost zaboravlja roditelje, kako su nova pokoljenja hladna, nezahvalna…
Gluposti! Ljerka je odlična kći. Najbolja!
Što šutiš? Samo hropćeš… Spuštaj se, stižemo za deset minuta. Vidimo se, mama!
Tatjana Plećaš kimnula je glavom i polako zatvorila oči. Sve joj je lebdjelo pred očima, soba se vrtjela i morala se čvrsto držati za hladan željezni okvir kreveta. Metalne stranice upijale su se u njene opuštene dlanove, ali dobro je, to ju je prizemljivalo. Još malo će ležati, oblizati suhe usne i onda ustati. Morala je, naravno, ustati, navući svoj flanelasti ogrtač, onaj kremasti s ružičastim cvjetićima, kojeg je dobila od starije kćeri Ivke za Novu godinu, ugurati stopala u papuče i sići dolje, na prvi kat. Papuče nije voljela činile su joj se kao u nekim ustanovama, ali…
U bolnici su ti papuče najbolji, Marko! Lako se operu, ako što bude! govorila je Ljerka svom mužu dok joj je pakirao stvari za bolnicu. Kako što? Pa, mama više nije mlada, može joj se desiti svašta! i prezrivo je otpuhnula na njegova pitanja.
Marko je iz inata stavio papuče, cijeli broj veće no što ih Tatjana nosi, ali vrijeme za nove nije imao…
Oprostite, gospođo Tatjana uzdahnuo je. Kupićemo bolje kad se vratite. Uostalom, ništa strašno! Brzo ćete van, ni nećete primijetiti! Ove stare cipele ćemo baciti, pa gotovo! nastojao je biti veseo. Napomenuo je da ima i mandarina u torbi, neka odmah pojede. Vitamini su, dobro uvijek dođu!
Ljerka je smatrala da je mami operacija baš sada nepotrebna. Opet su nešto pronašli, tko zna što zapravo. Zar se baš morala sad javiti doktorima?! A ona sama morala je ići na poslovni put do mora, baš nešto lijepo, pa tko bi tad čuvao njezinu kćer Katarinu? Pustiti je s Markom? On bi je zamarao stalnim pozivima: što da jede, što da obuče. Baka je ipak sigurniji izbor! K’o da ju pohraniš u švicarsku banku bez brige i bez troška. Baka ima i svoju mirovinu…
Možeš li odgoditi to svoje čudo? već ne znam koliko puta, preklinjala je Ljerka. Kasnije, nekako…
Ali kasnije nije bilo moguće. Tatjana je patila s ženskim problemima, liječnici su rekli javiti se na pregled, pripremiti nalaze pa onda na zahvat.
Živjet’ želite? Onda nema izvlačenja! rekao joj je doktor.
Tatjana se okrenula na bok, zažmirila, jer je soba podivljala pred pogledom. Mučnina, trbuh para i pulsira. Ali mora ustati.
Tatjana, kamo si krenula? začuje se s druge strane kreveta.
Sići moram, kći je stigla, zamolila da dođem dolje. Nije teško, polako ću. Doktor veli da moram i hodati…
Nek ona dođe gore. Zar ne zna da su posjeti od tad do tad?
Ljerka ne podnosi bolnički miris. Kao mala bila je previše po bolnicama…
Tko god može reći da to voli? Ali kad se mora… reče susjeda iz kreveta.
Snaći ćemo se, hvala.
Navukla je ogrtač preko spavaćice. Po leđima je skliznula hladna, ljepljiva kap znoja, drhtnula od nelagode. Ništa, samo polako, do lifta…
Dolje u velikom, prostranom bolničkom predvorju s metalnim stolicama i zelenilom u središtu, čekala ih je Ljerka. Sa stolicama kao šareno cvijeće između ogrtača i trenirki, rodbina s vrećicama i torbama, vječno žureći liječnici, bolesnici… Lift svako malo izbacuje one koji odlaze. Oni hodaju s torbama i papirima u rukama otpusna pisma, preporuke, recepti.
Ljerka škilji, traži mamu u svakoj grupi, grabi kćerku za ruku.
Ne mlataraj! I stavi šal na nos! Tu sve vrvi od virusa! naređuje.
Katarina poslušno navuče grubi šal skoro do očiju. Ali sad je teško disati, u dvorani je vruće, kao da miriše na varivo.
Gdje je više? Toliko vremena… S trećeg kata ne možeš sići?! A, evo je! Trči, Katija, povedi baku! Ljerka gurne kćer prema ogrtaču u cvjetiće.
Katarina raširi ruke, pojuri baki, skoro je sruši.
Polako, mila moja! Još ćeš me oboriti! nasmiješila se Tatjana, iako ju je bol presijekla kroz trbuh. Brzo je sakrila ruke, vidjevši zabrinut pogled unuke. A ti, Katarina, što radiš ovdje? Djeci nije za bolnicu…
Pa gdje bih je ostavila? Ti si stvarno zanimljiva, mama! umiješa se Ljerka. Povela ju je do klupe. Sklonite malo te vaše stvari, moja mama je nakon operacije, neka sjedne! obratila se muškarcu u prugastoj pidžami. I on je, bez riječi, sklonio pakete.
Evo, sjedi. Slobodno, ne grize! nasmijala se Ljerka. Tatjana sjede oprezno. Da se šavovi ne raziđu… Tu su ti hrana, piletina, makaroni, Marko ti je skuhao. Ma reko’ sam mu, kakvi makaroni?! Samo ćeš dobiti zatvor!
Tatjani se činilo da su svi utihnuli i gledaju u nju kao da će svaki čas upitati o tom zatvoru. Pocrvenjela je. Ali Ljerka nije prestajala…
Evo ti sok. Na sniženju je bio ovaj od trešnje. Znam, ne voliš. Ali ne gledaj poklonu u zube…
Tatjana je prihvatila torbu, znala da sama ne bi stigla do sobe.
Hvala ti, drago dijete. Katija, skini šal, znojit ćeš se pa na hladnoću… povukla je šal, no Ljerka joj odmah skliznu rukom.
Hoćeš da se razboli? Ovo je bolnica, puna zaraze! Ne dam njezino zdravlje! procijedila je, gotovo kao zmija.
Ma kakva zaraza, nije ni takvo odjeljenje… I stvarno, zašto si dijete vodila? Djeci nije ovdje mjesto, rekla je blago.
A gdje je joj mjesto? Ostaviti je doma pa ludjeti na svaki telefonski poziv, bojeći se što je napravila? Sve bi bilo bolje da nisi započela ovo s operacijom, mama! Nadam se da te uskoro otpuštaju. Što govore doktori? podigne oči Ljerka.
Trebam hodati, tako kažu, slegnula je ramenima Tatjana. Ali bolno je… Trebala bih drugi steznik, rekli su mi da tu, u kiosku, ima dobrih. Moj je loš.
Je, njima reći da kupuješ što oni prodaju! Marko je već skupo platio novi, sad opet?! Ma, zaveži šal, bit će dobro. A što se tiče novca, baš sam ti htjela reći… Ljerkino lice postalo je meko, ruka je nježno pogladila mamin ogrtač, osjetila drhtaj Tatjaninih ramena.
Što, dijete? Tatjana je pripazila na Katarinu, zadivljena koliko je poslušna i mirna. No, oči joj razgledavaju bolesnike, cijevi, kolica… Bolnice nisu za djecu. Čak ni dječje.
Opet ponavljam bez veze si vodila Katarinu, tiho je ponovila Tatjana. Dakle?
Ljerka je zato povela kćer da izazove suosjećanje!
Mama, stigao nam je račun za stan. Hrana, steznik, a nismo milijunaši. Ivka i Viktor uvijek su zauzeti, sve je na meni, jer živim blizu, valjda ja mogu rintati!? Ma, piši mi svoj broj od kartice, odmah sad.
Koje kartice? zbunjeno je pogledala Tatjana.
Bankovne, mama! Jesam li ja neka prevarantica?! Ja sam ti kći! Piši ovdje, imam papir i olovku. Katija, sjedi! Ljerka je postala nervozna. Mama spora, neće odmah predati mirovinu, a njoj bi sada baš dobro došla ona nerc bunda s dućanskog izloga.
Ma… je li to uopće dopušteno? pobrkala bi Tatjana.
Mama, pa ti meni ne vjeruješ?! Uvijek mene optužuješ! Cijeli život…
Ljerka se uživljavala u suze, okrenula se, kao da joj je neugodno pred svima. I neka svi vide, kako joj majka ne vjeruje.
Vjerujem ti, naravno… Ali, rekli su na televiziji kako može biti problema… Daj dođem doma i sama dignem pa ti dam…
A hoću li baš dati za sve?, tužno se prolomilo Tatjanom. Toliko je kriva prema Ljerki, svojoj najmlađoj, svojoj ljepotici, pametnoj, marljivoj kćeri. Tako kriva da joj život ne bi bio dovoljan otplatiti.
Eh, mama! Koliko dugo već Kati daješ za cipele?… Dobro, piši brojeve! Ljerka se već spremala zapisati. Ako uspije, bunde i torba su već njezini!
Ali odjednom, ubaci se muškarac u prugastoj pidžami, nespretno, ali odlučno.
Ne preporučujem trećim osobama, reče tiho, a Ljerka ga oštro spali pogledom.
Tko vas molio? Samo slušate i kradete penzionere! histerično će ona. Mama, idemo odavde! Donesem ti hranu, vodim dijete, a sad ti izvolijevaš! Dosta! Sve si mi pokvarila, ni sad mi ne vjeruješ! Katarina, idemo! Baka nas ne voli!
Ljerka bučno navuče kaput, brisne nos, napravi scenu da svi gledaju. I gledaju. Tatjana ne voli pažnju.
Ljerka! Čekaj… Upisat ću ti brojeve, što se ljutiš… Samo nisam odmah shvatila…
Pusti je, dobročiniteljica, promrmljao je onaj čovjek. Sramota što te kćer skida do kože. Ni to nije lako. Hoćete do lifta?
Do lifta su šutjeli. Tatjana je stalno gledala za kćeri, ali nje više nije bilo.
Na koji kat? Ja sam, usput, Juraj Župan, gastroenterologija, predstavio se muškarac.
Treći kat, kirurgija, jedva reče Tatjana.
Znam, tamo raste palma u hodniku. Lijepa je, zamaknuo je Juraj, ali Tatjana ga nije ni čula.
Kad su izašli, Juraj ostavi torbu, raširi ruke.
Kako dopuštate da vas tako tretira? Vi ste je podigli, a ona vas gazi! Djecom se ne maše kao štitom! Djeca bi trebala…
Djeca ništa ne moraju. Nisu tražila da ih rodimo… istrošeno reče Tatjana.
Kako!? Pa vi ste joj dali sve! Juraj crveni, ali zašuti kad je Tatjanu zaboljelo.
Sjednite. Idite na svoj odjel… umorno sjede na klupu.
Sjest ću i ja. Kakvi muški… sjedne do nje, ispruži papuče s tratinčicama, izdahne.
Mirisao je lijepo, svježe. Tatjani se učinilo da je Juraj srodan dušom njezinom pokojnom mužu, ozbiljan, jak, pouzdan.
Puno je volim i želim ispraviti sve, uzdahnula je Tatjana. Trebam joj dati novce, to je ispravno.
Juraj izdahne kao što je njen Timotej nekad znao. Zatim kaže:
Odgojili ste sebičnjaka. Pije vas do kraja, a vi mislite da ste dužni. Niste! Djeca moraju ne znam objasniti zašto, ali moraju poštovati, truditi se. Ljubav je to. Nije lako. Moj Romanko i ja nismo bili bliski, nisam mu otac, bio sam strog, ali kad je žena oboljela, on me spasio. Povukao me iz pijanstva, brinuo. Sad mi je sin.
Tatjana dugu tišinu sluša njegove riječi, bol i, nečujna, vlastitu krivnju.
Što sad? tiho pita.
Živite za sebe. Dosta je krivnje. Zaslužili ste život bez isprika. slegne ramenima Juraj.
Tatjana se osmjehne prvi put nakon dugo vremena. Možda je stvarno vrijeme…
Te noći Tatjana je prvi put dobro spavala. Ujutro joj je mlada sestra, Maja, donijela cvijeće.
Od koga? zbunjeno.
Od “gastritisa”, neki Juraj. S puno pozdrava! nasmiješila se Maja.
Uskoro je dobila i papuče s tratinčicama, a iz bolnice ju je kući vozio Roko. Juraj je sjedio naprijed, pričao svašta, zbunjen i zaljubljen, ne znajući kako je pozvati van.
Žuriš li, tata? podsmjehne se Romanko nakon što je čuo Jurajev nespretni monolog.
U našim godinama treba žuriti! brao je Juraj rukom u zrak.
Ljerka je i dalje zvala i prijetila, razdražena što joj mama ne odgovara. A Tatjana Plećaš sada je bila zauzeta novim životom jer Juraj je nastojao da uživa. Nije uvijek dizala slušalicu.
Mama! Našla si si tipa, pa ti je sad dobro, a mene zaboravljaš? zarežala je Ljerka u slušalicu, bijesno i suznih očiju. Kao onda?!
Tatjana je smeteno šutjela pa skupila hrabrost.
Volim te, Ljerka. I u sve sam išla da ti bude bolje, jer je otac ostao bez posla. Nisam kriva. Nisam! Dosta.
Iza nje, u sjeni, stajao je Juraj i pogledao Ljerku strogo.
Ljerka je, još jednom razočarana, povukla Katarinu za ruku i otišla. Tko zna, možda Marko još može biti kriv za nešto?
Marko je mjesec dana kasnije odveo Katarinu kod svoje majke u Osijek. On radi od doma, nije mu važno gdje je, a Katarina rado ode baki.
A mama? upitala je Katarina.
Mama će se malo odmoriti, rekao je Marko i pogledao u suprugu.
Ljerka se okrenula od njih. Ništa! Ima još Ivku i Viktora, i oni su krivi za sve! Nazvat će ih!
