– Ivana Kovačević, ovdje trebate potpisati. I ovdje. I još na ovoj stranici.
– Samo malo. Prvo želim pročitati.
– Naravno, imate vremena koliko želite.
Bilježnik Petar Delić odmaknuo je fascikl i prekrižio ruke preko trbuha. Dobrodržeći muškarac u kasnim pedesetima, tihi, s glasom čovjeka koji je u karijeri morao ljudima reći svakakve vijesti. Dobro je znao kako izbjeći pogled u takvim trenucima; uvijek je gledao negdje u kut, između prozora i ormara, i tušina bi postala gotovo suosjećanje.
Ivana je čitala polako. Pročitala jednom, pa opet. Onda je odložila papire i pogledala Petra.
– To je sve?
– Da. To je cijeli tekst oporuke.
– Vikendica, dvije trećine tvrtke, račun u banci i polica osiguranja. Nije meni.
– Tako piše u dokumentu.
– Petre… S Matom sam provela dvadeset tri godine. U naš posao sam ulagale iste živce, isto vrijeme. Vodila sastanke kad je on pecao. Pokretala nove projekte dok se on žalio na tlak.
– Ivana, razumijem. Ali dokument je pravovaljan, ovjeren i sastavljen prije dvije godine.
– Prije dvije godine.
Nije to pitala kao pitanje. Više kao da provjerava je li brojčanika od stakla.
– Da.
– I tko sve to nasljeđuje?
– Prema oporuci, maloljetni Patrik Matić i njegova majka Ana Mandić, koja je zakonska skrbnica djeteta do punoljetnosti.
Ivana je ustala. Uzela torbu, pažljivo ju zakopčala, kao da tome pridaje velik značaj. Izašla bez riječi.
Vani je bio listopad. Mokro lišće u ravnom sloju na pločniku. Stajala je uz auto, otvorila vrata, pa zatvorila. U njoj se nešto stislo i ukočilo. Nije to bila bol. Više neki hladan osjećaj kad shvatiš da si živjela jednu priču, a zapravo je iza svega bila potpuno druga.
Prije dvije i pol godine Mate joj je rekao da ide na sastanak u Split. Iznenadilo ju je, jer je sve sastanke vodio preko videopoziva. Nije pitala ništa. Nikad nije bila od onih s previše pitanja. Zamišljala je da je to njezina snaga. Zapravo sada zna to je bila njezina sljepoća.
Upoznali su se kad je njoj bilo trideset i dvije, njemu trideset i osam. Mršav, energičan, s osmijehom koji prerano stari i načinom govora zbog kojeg ga stalno želiš čuti bliže. Brzo ga je prozrela, ali je i dalje upadala u isti trik.
Posao su gradili zajedno. Prvo malu konzultantsku agenciju, onda tri odjela, svaki s timom. Ivana je brinula o velikim klijentima i novcu. Mate je bio lice firme. Ulazio je u prostoriju i ljudi su ga odmah željeli za partnera. Ona je osiguravala da se posao ne raspadne.
U bolnicu je završio krajem rujna; tlak, srce, hitno. Nije bilo iznenađenje zadnje tri godine debljao se, loše spavao. Liječnici su mu govorili da mora usporiti. Kimnuo bi, ali ništa se ne bi promijenilo.
Ivana je dolazila svaki dan. Jednom je uzela njegov mobitel s noćnog ormarića nije sumnjala ništa, zaboravila je svoj u autu, a trebala nazvati Bojanu iz računovodstva. Zasvijetli poruka od Anči: Mate, Patrik stalno pita kad će tata doći. Tjedan dana ga čekamo. I ja.
Vratila je mobitel, ustala, uzela kaput sa stolca, popravila ga. Onda opet sjela.
– Mate.
Ležao je zatvorenih očiju, ali znala je da ne spava. Uvijek tako lažira kad ne želi pričati.
– Mate, pogledaj me.
Otvorio je oči.
– Patrik. Tko je to?
Tišina gusta kao beton.
– Ivana, molim te…
– Ne molim te, odgovori.
Okrenuo se prema prozoru.
– Sin.
– Tvoj sin.
– Da.
– Koliko ima godina?
– Šest.
Osmislila je. Šest godina. Šest plus devet mjeseci. Sedam godina. Sedam godina prije bili su zajedno na odmoru mali hotel u Gorskom kotaru. Baš ga je dobro pamtila prvi put nakon dugo vremena zaboravila je posao, hodali su šumama, on ju je držao za ruku.
– I što, Mate. Sve ovo vrijeme…
– Ivana, molim te, nije mi dobro.
– Ni meni nije dobro. Ali još jedno oporuka. Jesi li je mijenjao?
Ponovo zatvorene oči.
– Da.
– Kada?
– Prije dvije godine.
– Zašto mi nisi rekao?
– Mislio sam reći kasnije.
– Kad kasnije?
Ali tog kasnije nije bilo. Sljedeće jutro srce mu je stalo. Liječnici su dugo pokušavali, naposlijetku izjurili iz sobe s onim poznatim izrazom lica. Mate je umro u šest ujutro u četvrtak, a ona je to saznala u sedam i dvadeset kad su joj javili iz bolnice.
Ostatak dana pamtila je loše. Ne zato što nije izdržala, nego što je svaki izgledao isto: sivo, bučno, ljudi dolaze, nešto govore, grle je. Ona kima, dijeli kavu. Jede nešto, spava malo. Glavi joj odjekuje ista slika ekran mobitela, poruka od Anči, riječi koje su porušile sve što je ikad držala istinitim.
Deveti dan otišla je kod bilježnika. Tek tad, nakon što je stajala uz auto na vjetru, nazvala je Tihanu.
Tihana je bila njezina prijateljica s faksa. Dijelile su studentski dom, kasnije se godinama nisu viđale, pa završile u istom gradu. Tihana je radila kao psihologinja, sabrana i precizna. Kad je trebalo misliti, a ne tugovati, Ivana je zvala nju.
– Je li pročitao? pitala je Tihana bez uvoda.
– Pročitao.
– I?
– Kuća, firma, osiguranje. Ljubavnici i djetetu.
Pauza.
– Sve mi je jasno. Gdje si sada?
– U autu, kod bilježnika.
– Dođi meni. Nemoj doma. Kod mene ostani.
– Trebam razmisliti.
– Kod mene ćeš razmišljat s kavom i mirom.
Tihana je živjela na petom katu u mirnom kvartu. Uvijek kava u zraku, police s knjigama, malo namještaja, toplina neopisiva riječima. Sjele su u kuhinju. Tihana je natočila kavu, stavila kekse i šutjela onako kako to samo prave prijateljice znaju i ta šutnja je bila podrška veća od svih riječi.
– Ljuta sam, napokon je rekla Ivana.
– Normalno.
– Nije to obična ljutnja. Tu je. Položila je ruku na grudi. To nije plač. To nešto čvrsto i teško.
– Dvadeset tri godine paralelnog života, izmijenjena oporuka. To nije uvreda, to je šok.
– Zanima me nešto drugo. Ivana je podigla pogled. Je li me uopće volio? Ili samo… praktično.
Tihana je kratko šutjela. Bila je od onih koji ne odgovaraju napamet.
– Možda ni sam to nije znao.
– To je još gore.
– Razmišljaš ići do nje?
– Da. Hoću vidjeti. Razumjeti što je to bilo.
– To može bolit.
– Teže već ne može.
Tihana je kratko klimnula.
– Onda pažljivo. Ne govoriti više nego treba. I nemoj vozit u tom stanju.
– Smirena sam.
– To me najviše brine.
Adresa Ane Mandić bila je u papirima. Ispisali su joj iz gruntovnice. Stan na sjeveru grada, sasvim običan kvart. Zamislila je nešto drugo, nije ni znala što točno.
Prolazili su dani. Rješavala je papire, odgovarala na mailove, dogovarala se s odvjetnikom. Na upite suradnika kako ste hladno u redu, pa radne teme. Noći gotovo bez sna; nije mislila na Matu, nego na sebe.
Pomisli, zapravo je godinama vidjela signale. Samo ih je gurala pod tepih. Povremene nestanke bez objašnjenja, rastresenost, sve rijeđe večernje razgovore. Sve je to opravdavala poslom, umorom, godinama. Ne zato što nije znala drugu istinu, nego jer joj je bilo lakše ne znati. To ju je i najviše ljutilo: vlastita spremnost da ne vidi ono što je bilo očito.
Dvadeseti dan nakon bilježnika sjela je pred Anin stan.
Obična zgrada, s kraja osamdesetih. Lift je radio. Pia se na četvrti kat, sekundu pred vratima staje. Zvonila je.
Vrata se otvore gotovo odmah. Mala žena u trapericama, svijetlom džemperu, tamna kosa začešljana nemarno. Lice umorno, oči sive. Trideset i nešto godina. Pogledala je Ivanu i odmah shvatila tko je.
– Ivana Kovačević?
– Da.
– Očekivala sam vas. Uđite.
Stan mali, ali uredan. U hodniku dječje tenisice. Iz boravka crtani film.
Ana ju odvede u kuhinju. Nudi čaj. Ivana je prvo htjela odbiti, ali ipak je pristala ruke su trebale nešto raditi.
Sjelo se jedno nasuprot drugome. Šutnja.
– Nisam znala dugo, rekla je Ana. Zapravo tek nakon što ga više nije bilo. Da ima službenu obitelj.
Ivana je podigla pogled.
– Niste znali?
– Ne. Govorio je da je razveden, da nema nikog, da odavno živi sam.
– Razumijem.
– Mislite da sam sve znala?
– Ništa ne mislim. Došla sam vidjeti.
– Što vidjeti?
– Što je izabrao umjesto mene.
Ana je spustila šalicu na stol.
– Nije birao. Samo je živio na dva mjesta. Nije to isto.
– Dobro ste to rekli.
Iz boravka istrči dječak. Mali, tamnokos, iste Matine oči. Osjetila je nelagodu nije očekivala da će biti tako očito.
– Mama, završio crtić!
– Patrik, čekaj. Gošća je.
– A tko je to?
– To je teta. Idi si pusti drugi crtić.
Dječak ju pogleda radoznalo, pa nestane. Ona ga prati pogledom i osjeti čudan mir. Ne ljutnju. Više zbunjenost. To dijete nije ni za što krivo. To barem zna.
– Zove li ga tata? upita Ivana.
– Da.
– I čekao ga je?
– Svakog tjedna je dolazio. Subotom od jutra do večeri. U tome je jedini bio dosljedan.
Ivana otpije gutljaj čaja.
– Jeste li mislili da će vas ikad odabrati?
– U početku. Kasnije više ne. Počela sam pitati. Uvijek uskoro, samo još malo. Sedam godina uskoro.
– Mlađi ste bili. Lako se to primi.
– Nisam prihvaćala, samo sam mislila da je privremeno.
Dvije žene sjede za malim stolom. Govore o čovjeku kojeg više nema. Drže šalice. Iza zida crtić, vani sipi kiša.
– Je li vam rekao za oporuku? pita Ivana.
– Nije.
– Ništa o novcima?
– Samo da će nas zbrinuti. Bez detalja. Nisam ni željela znati. Osjećala sam se kao da mu brojim dane do odlaska.
– A on je, izgleda, razmišljao o detaljima.
– Izgleda, da.
Ivana ustane, uzme kaput.
– Ana, nisam došla svađati se. I ne krivim vas, ako ste stvarno bili u neznanju. Ovdje su dvojica krivih. Jedan više ne može odgovoriti.
– A drugi?
– Drugi sam vjerojatno ja. Jer nisam gledala.
– Niste mogli znati. Vjerovali ste mu.
– Baš to.
Zatvara kaput, izlazi. Na vratima se još jednom okrene.
– Moći ćete?
Ana na ulazu u kuhinju gleda je ravno.
– Ne znam. Valjda hoću. A vi?
– Hoću.
Silazi niz stepenice. Kiša je još jača. Ne otvara kišobran. Samo ide prema autu.
Dok vozi, nešto se počinje mijenjati. Ljutnja još uvijek tu, ali nekako smirenija, korisna, spremna za akciju.
Doma otvara laptop, kopa po folderu koji godinama nije taknula. Tamo su papiri od svega što je njeno mala garsonijera kupljena prije braka, udio u jednom od važnijih odjela, štednja. Nije puno, ali njeno je.
Nazvala je odvjetnika, Davora Jurića. Odmah se javio.
– Ivana, dobro veče. Očekivao sam vaš poziv.
– Trebalo mi je vremena.
– Razumijem. Jeste vidjeli oporuku?
– Jesam.
– Želite osporavati?
– Ne. Želim nešto drugo. Hoću izaći iz firme. Prodati udio, predati ga, što već treba.
Šutnja.
– Bit će kompliciranije nego što mislite. Ima tu ugovora, partnera…
– Zato i zovem vas. Koliko bi to trajalo?
– Tri, možda četiri mjeseca.
– U redu. Krenite.
– Sigurni ste?
– Jesam. Razmišljam o tome već tjednima.
Zatvorila je laptop. Nasula si vode, stala uz prozor.
Ispod prozora bio je grad koji je poznavala dvadeset tri godine. Istu facu, isti pogled, isti vikendicu koja je sad pripala Ani i Patriku. Zidovi koji pamte nekog Matu koji se smijao za blagovaonskim stolom, raspravljao o ugovorima. Onoga kojeg možda nikad nije zapravo ni bilo, onako kako ga je ona pamtila.
Bilo joj je pedeset i četiri godine. Doba kad mnogi zbrajaju sve što su učinili. Nije htjela zbrajati. Željela je započeti nešto drugo.
Sljedeća tri mjeseca bila su krcata poslom. Sastanci, papiri, pravne zavrzlame. Klijenti ništa nisu znali. Kolege samo “Ivana restrukturira poslovanje”. Nikome nije objašnjavala pravi razlog.
S vremena na vrijeme zvonili bi njegovi bivši partneri, stari znanci. Sve njihove brige zapravo su bile pitanja o budućnosti posla. Odgovarala je kratko i uljudno.
Tihana je dolazila bar jednom tjedno. Čaj, razgovor, ponekad samo o knjigama, vremenu, glupostima. To joj je pomagalo da ne upadne u začarani krug misli.
U siječnju, dok je Zagreb bio pod snijegom i izgledao ogoljeno, Tihana je donijela tortu. Bez povoda.
– Znaš li već kamo ideš? pitala je dok su pile čaj.
– Razmišljam. Imam par opcija. Više mi se ne radi posao koji se mora, nego koji želim. Bez gledanja unatrag.
– Na primjer?
– Mala konzultantska tvrtka. Sasvim nova vrsta klijenata. Ne više velike korporacije, nego mali timovi gdje je svaka pomoć konkretna. Možda čak negdje drugo, izvan Hrvatske.
– Gdje?
– Gledala sam Lisabon. Tamo je sad puno ljudi s zanimljivim idejama, klimat odgovara, grad mi je drag.
– Bila si?
– Prije petnaestak godina, na kratko. Ostalo nešto posebno.
Tihana ju promatra.
– Ivana, bolje izgledaš nego u listopadu.
– I bolje se osjećam, čudno ali istina.
– To nije čudno. Kad imaš neki smjer, sve je lakše.
U veljači je prodala udio. Novac na računu. Spakirala najvažnije stvari knjige, odjeću, laptop, par sitnica. Predala ključeve vikendice bilježniku, stan ostavila za najam čuvaj, zlu ne trebalo.
Pred polazak je nazvala Anu.
– Odlazim.
– Znam, javili su mi iz bilježničkog ureda za kuću.
– Ne radi kuće zovem. Samo… Patrik je dobar dječak. Vidi se odmah.
Tišina.
– Hvala.
– Hoćete mu jednom reći istinu? Sve?
– Ne znam. Mali je još. Kad odraste, valjda ću morati.
– Hoćete.
– Ivana… Jeste li ok?
– Jesam. Bilo je i puno gore.
– Stvarno?
– Stvarno. Jednom sam izgubila projekt kojem sam dala dvije godine. Mislila sam, propast ću. Onda se otvorila druga vrata. Uvijek se otvori novi put.
– Nadam se.
– Hoćeš vidjeti.
Avion je jurio iznad oblaka. Ivana je gledala kroz prozor to veliko bijelo polje i shvatila da nijedan jedini dan u zadnjih pet mjeseci nije poželjela zaustaviti vrijeme i vratiti se. Bilo joj je važno. Ne zato što je bila jaka, nego jer je znala život kakav je imala, prestao je davno prije nego što je ona to shvatila.
On je gradio za sebe. Ona za njih. To su bila dva različita gradilišta.
U Lisabonu je u najmu uzela mali stan u starom kvartu, uske ulice, balkoni nad krovovima. Dva tjedna samo je lutala gradom. Ujutro u kafić, kava, knjiga, gledanje ljudi. Navečer priprema nešto jednostavno, sjedi na balkonu. Nije osjećala prazninu, samo tišinu. Drugačiju, ne tešku. Kao kad buka prestane.
Mjesec dana kasnije našla je mali coworking u kvartu, upoznala par ljudi. Svi poduzetnici iz raznih zemalja, neki tek počinju i trebaju baš ono što ona zna financije, ugovore, strukturu.
Prva klijentica nakon šest tjedana Brazilka koja otvara dizajn studio. Nije znala kako složiti financijski model.
– Imate li iskustva s malim timovima? pitala je.
– S velikima sam, ali to me više ne vuče. Mali su puno iskreniji.
– Zašto?
– U malim timovima vidiš stvarnost. I to me zanima.
Počela je raditi. Sporo ali stabilno.
Nekad navečer otvori mini bilježnicu dvije-tri rečenice, datum, kratka misao. Nije znala zašto, ali osjećala je da mora.
Jednom naiđe na zapis iz Zagreba, iz onih prvih tjedana: Ne znam tko sam bez svega ovoga. Pročitala, zatvorila. Htjela nešto dodati, ali… ne treba neke stvari odgovore same na sebe, samo kasnije.
U ožujku joj piše Tihana duga poruka: o svakodnevnici, zima napokon popušta, posao ide. Na kraju: Čujem da im firma ima problema. Neki ugovori su otpali, timovi se raspadaju. Samo kažem.
Ivana pročita. Odloži mobitel. Sjedne na balkon, sluša uličnu buku.
Pomislila je na svoju bivšu tvrtku. Koliko je svega držala na svojim kontaktima, svojom reputacijom. Nisu dolazili zbog Mate, nego zbog nje. Tamo je, bez nje samo lijepa prostorija bez temelja.
Nije osjetila nikakvo zadovoljstvo. Niti gorčinu. Samo činjenicu kao kad kažeš 2+2=4.
Napiše Tihani: Čula sam. Hvala što javljaš. Ja dobro. Upravo uzela drugog klijenta. Dođi ljeti, pa vidi kako izgleda kad je čovjek dobro.
Odgovorila je za minutu: Dolazim. Drži se.
Već se držim, napiše Ivana.
Travanj u Lisabonu bio je blag. Jutra na balkonu uz kavu. Mačke na krovovima, golubovi na rubnjacima, zvuk tramvaja dolje ispod. Život potpuno drugačiji. Polagan, tih, s puno više prostora.
I sviđa joj se. Nije očekivala, mislila je da će joj faliti tempo. Nije. Fale joj stvari koje možda nikada i nije imala onoliko koliko je mislila onaj osjećaj da je netko kraj tebe koji te zna do srži, bez glume. Toga nije bilo. Možda ni neće biti. Ali više nije gradila život oko te jedne, zamišljene želje.
Drugi klijent teže. Mala trgovačka firma, kaos u papirima i partnerstvima. Radila je tri mjeseca, putovala na sastanke, po noći crtala tablice. Na kraju su svi bili zahvalni.
Stižu novi klijenti. Priča se širi.
Ne razmišlja o širenju. Ne planira unaprijed tri godine. To je neobično, pomalo zastrašujuće ali oslobađajuće. Živjeti u ovom sada, jednom trenutku.
U lipnju dobije pismo. Pravo, na papiru, od Ane. Gleda omotnicu, prije nego otvori.
Poštovana Ivana, ne znam jesam li u pravu što pišem, ali moram javiti. Patrik je upisao prvi razred. Možda vam zvuči glupo. Samo je pitao imam li još kakvu rodbinu. Nisam znala što reći. Rekla sam mu da ima, da žive daleko. To je istina. Snalazimo se. Kuću sam iznajmila, daje nam sigurnost. Nadam se da ste dobro. Oprostite ako sam se javila bez veze. Ana.
Ivana pročita dvaput. Uzme papir, sjedne:
Draga Ana, vaše pismo mi nije naporno. Raduje me što Patrik ide u školu i što ste dobro. Pravo ste mu rekli. Rodbina živi daleko to je tako.
Meni ide dobro. Radim, živim mirno, ujutro pijem kavu i gledam golubove s balkona. Zvuči banalno, ali to je točno ono što mi treba.
Hvala što ste se javili. Ivana Kovačević.
Zalijepi pismo, odnese na poštu.
Usput svrati u malu pekaru, kupi dvije kifle, jednu pojede odmah, drugu ponese. Prodavačica, starija gospođa s pametnim očima, kaže joj nešto na portugalskom i nasmije se. Ivana se nasmije natrag nije razumjela, ali intonaciju jest.
Najvažnije se često kaže bez riječi.
Tihana joj stigne u srpnju. Tri dana hodaju po gradu, penju se na brdo, sjede u kafićima, pričaju o nebitnom i bitnom. Tihana ju promatra onim liječničkim pogledom više po držanju nego po riječima.
– Nisi ista, kaže jedne večeri, kad sjede uz obalu.
– U kojem smislu?
– Ne znam objasnit. Prije si bila sva na snazi, kao da sve držiš pod kontrolom jer moraš. Sad i dalje držiš, ali zato što ti tako paše.
Ivana razmisli.
– Možda zato što više ne strahujem. Ranije sam se bojala da će se sve raspasti. Sad se raspalo i ispada da nije sve nestalo.
– Najvažnije nije…
– Ostalo je ono što je bitno. Ja. Nasmije se. Zvuči umišljeno, ali…
– Uopće ne. Baš je točno.
Sjede i gledaju rijeku, svjetla, ljude koji prolaze. Miris mora, malo algi. Dobro miriši.
U rujnu, točno godinu nakon što je Mate završio u bolnici, Ivana otvori laptop i napiše kratak opis svog poslovnog iskustva. Ne za klijente za sebe. Što zna, što ju zanima, čega više nikad ne želi. Ispala je strana i pol.
Pročita. Ispisuje. Zalijepi iznad stola.
Uzima mobitel, piše Tihani: Znaš da nisam nikada pitala sebe što želim. Uvijek što treba, što je ispravno, što koristi firmi. Ali što ja želim… kao da mi nikada nije palo na pamet. Neobično što mi je trebalo sve ovo da to shvatim.
Tihana ne odgovara odmah. Onda napiše: Nije neobično. Tako to ide. Bitno je da si pitala.
Nekoliko dana poslije, novi upit za savjetovanje. Mala arhitektonska tvrtka. Partneri se ne mogu dogovoriti oko dobiti, stvar puca.
Na prvom sastanku šuti, sluša obojicu.
– Kad ste kretali, što je bilo najvažnije? Ne novac.
Pogledaju se.
– Dobra arhitektura, odgovori jedan. Prava, ne samo profit.
– Je li se to promijenilo?
– Nije, ali sad novac smeta.
– Počnimo s onim što se nije promijenilo.
Radila je s njima dva mjeseca. Na kraju su našli rješenje. Prilikom pozdrava jedan kaže: Vi niste samo financijski savjetnik. Nije objašnjavala samo zahvalila.
Listopad, blag, bez zagrebačke hladnoće. Ivana sjedi na balkonu s kavom, promatra dolje stariji par. Polako, usklađeni, ne razgovaraju. Žena hoda kao netko tko odavno ne mora ništa dokazivati.
Mobitel zatrepta. Neznan broj.
– Halo?
– Ivana Kovačević. Ana Mandić ovdje, ispričavam se što nazivam. Našla sam broj kod bilježnika, tražila sam…
– Recite, Ana, sve je u redu.
– Nešto bih pitala. Kad ste pisali da se uvijek otvori drugi put… vjerujete li zaista u to?
Ivana, lagano, pogleda stari par već su zaokrenuli u drugi ulaz.
– Vjerujem. Samo, otvaraju se kad tražiš.
– A ako ne znaš odakle krenuti?
– Onda krenite od jedne stvari koju znate o sebi. Što umijete, za što vam je stalo. Jedna stvar, pa dalje.
– Tako ste i vi?
– Oprilike, da.
– Hvala vam.
– Kako je Patrik?
– Dobro. Sad već malo i čita. Sporo, ali sam, bez pomoći.
– To je najbitnije. Da može sam.
– Da. Ana zvuči toplije. Upravo to.
