Marko, ove su mace živjele ovdje još davno prije nego što smo se ti i ja upoznali. Zašto bih ih sada odjednom trebala nekome dati? upitala sam ga ledenim glasom. Ono što ti predlažeš zove se izdaja
Odrasla sam u malom gradiću, sakrivenom u zelenilu, usred Slavonije. Ljeti bi ulice nestajale pod gustim krošnjama, a cvjetnjaci mirisali od ranog proljeća do kasne jeseni, šireći medenu svježinu svuda oko nas. Na takvom mjestu lako sam uranjala u razmišljanja o sreći, životu i što je uistinu važno
Moja mama umrla je još dok sam bila jako mala, pa me othranila majčina sestrična, teta Marta. Nikad nije našla nekog koga bi istinski voljela: bila je pomalo nespretna, tiha i uvijek pomagala drugima, ali za pravu ljubav kao da nije imala sreće. Ipak, svu nježnost darovala je meni. Marta mi je postala prava mama, a ja sam je zvala mama Marta.
Mama Marta, bok! Evo me doma, vikala sam vedro kad bih se vratila iz škole, s igrališta, pa kasnije s faksa.
Ljubavi, srce moje! Kako si mi danas?
Naučila sam čitati dok sam još bila mala mama Marta mi je svaku večer čitala knjige, najviše o životinjama i prirodi. Takve večeri uz knjige bile su naša mala sveta tradicija.
Sa svojih dvanaest, jednog dana donijela sam kući promrzlu macu koju sam našla uz cestu.
Mama Marta, tako je tužna. Sama, jadna i nikome ne treba, suze su mi se kotrljale niz lice dok sam govorila.
Ma Anica, pa zadržat ćemo je! drhtavim glasom zagrlila me.
Tako je u naš dom došla mala Maca. Nekoliko godina kasnije, mama Marta donijela je još jedno mače s posla.
Zamisli, Anica, netko je ostavio kutiju s macama pred ambulantom. Razdijelili smo ih između nas uzdahnula je s umorom dok je ulazila u hodnik.
Mama Marta, sad imamo dvije mace! Baš mi je drago!
Radosno sam prigrlila novu ukućanku. Maca ju je prvo promatrala svisoka, ali se brzo priviknula, pa joj je ljubazno lizala šapice, a zatim se sklupčala uz nju na kauču.
Godine su prolazile. Učila sam se brinuti o kući: čišćenje, kuhanje, nabavka. Znala sam koje lijekove treba moja mama Marta, imala sve liječnike upisane u mobitel i išla s njom na svaki pregled. Nama dvjema bilo je lijepo: zajedničko gledanje filmova, pričanje o knjigama, razgovori do kasno u noć
Kad sam upoznala Marka na jednoj izložbi, nisam skrivala koliko mi je obitelj važna. Mama Marta osjetila je nelagodu kad ga je upoznala kao da nije bio posve iskren. Ali uvjerila je samu sebe da je samo brinu i možda malo ljubomori.
Za nju je moja sreća bila najvažnija, pa me pustila u život. Marko i ja iznajmili smo stan i počeli zajednički život.
Posjećivala sam mamu Martu dvaput tjedno, utorkom i subotom. Subotom bih Marku uvijek predložila da pođe, no on bi svaki put pronašao neki razlog za odbiti.
Anica, pa tamo su te mace Nije ti smetao taj miris, dlake, zdjelice? Kako si uopće mogla živjeti u toj kući?
Marko bi se cerio, a ja bih se trudila nasmijati i preokrenuti razgovor na šalu.
Ma Marko, nemaš pojma koliko s njima ima radosti!
Kakve radosti, molim te?
Vidi, smiješne su! Napuhnu se kad se igraju, preddu, ganjaju šlape po kući, love miša na konac, ma, smijeh do suza! Kad mi legnu na prsa, to predenje je prava terapija!
Znaš, Anica, ja ih baš ne volim. Nemoj se ljutit govorio je tmurno. To su ženske stvari: brisanje, ogovaranje Ja ću radije pričekat doma, a ti samo nešto skuhaj fino, pa ću te, znaš, valjda i poželjeti
S vremenom, mama Marta je postajala slabija. Gotovo svakodnevno sam svraćala k njoj nakon posla. Predlagala sam Marku da se preselimo k njoj, no on je kategorički odbijao, pa sam bila razapeta između njih dvoje, pokušavajući biti svima dobra.
Domaćih obveza bilo je još i više: stalno pranje, brisanje podova s Domestosom. Miris starosti i bolesti uvlačio se među zidove. Strahovala sam, ali kraj je bio neminovan
Mama Marta otišla je tiho, rano ujutro. Tu noć ostala sam s njom. Dugo smo tiho šaputale, poslije sam joj čitala knjigu, a onda ostavila upaljenu lampu i legla spavati.
Probudio me pjev ptica ispod prozora. Oprala sam lice i ušla u njenu sobu:
Mama Marta o, majčice moja
Mašila sam se za telefon.
Marko, mama je umrla moj drhtavi, uplakani glas trgnuo ga je iz sna.
Nakon pogreba osjećala sam prazninu kakvu do tada nisam poznavala. Izgubila sam jedinog pravog člana obitelji. Kad sam je pronašla tog jutra, na podu uz krevet bio je omotnica oporuka i pismo.
Moja Anica,
znam da ti je teško. Nema više nikoga da te zagrli i poljubi, nema ni mame ni oca. Ostala si sama, ali znaj da te jako volim! Bit ću tu, blizu, uvijek kad osjetiš i tugu i veselja.
Stan je sada tvoj. Ionako je oduvijek i bio, sada je službeno tvoj dobro je da djevojka ima svoj kutak. Stari ili skroman, ali svoj.
Imam te jednu molbu: pazi na moje starice. Maca i Cvita, sad su ti jedina obitelj.
Budi sretna! Volim te.
Tvoja mama Marta
Cijele dane plakala sam uz pismo, grleći mace, šaptajući im nježne riječi. One su za mene bile skoro kao mama Marta, milo i drago.
Odlučila sam useliti u tetin stan. Trebalo je sve srediti, useliti, brinuti o macama i započeti život iz početka.
Marko nije želio sa mnom.
Anica, živjet ćemo za sada odvojeno. Ja ne mogu s tvojim macama. I još mi smeta onaj miris starine oči su mu tamnije nego inače.
Boljelo je, ali sve su preplavile tuga i gubitak.
Polako sam se izvlačila iz tuge. Igrala bih se s macama, iščitavala najdraže knjige, promijenila zavjese, preprala sve prostirke. Sve rjeđe bih se viđala s Markom, a svaki novi dan donio je malo više mira.
Jednog dana netko je pozvonio.
Marko? rekla sam s osmijehom, otvarajući. Uđi.
Anice, nedostajala si mi! snažno me zagrlio. Kako ti je sad lijepo ovdje! Nema više onog mirisa! Jesi li ih napokon dala van?
Izmaknula sam se oštro.
Kako to misliš dala van?
Ma te tvoje starice. Zaboravio sam kako je smrdjelo dlake, zdjele
Ušao je u dnevni boravak.
Što je ovo? I dalje su tu?
Maca se igrala repom na podu, dok se Cvita lijeno prala na stolcu.
Marko, ove su mace tu godinama prije nego što sam te upoznala. Zašto bi ih ikamo davala? rekoh mu hladno.
Nemoj biti smiješna. Stan ti je super! Treba ga renovirati, kupit novu garnituru i kupaonu. I maknuti mace!
Prišao mi je posve blizu i gurnuo pogled duboko u oči. Izdržala sam.
Marko, ono što tražiš je izdaja.
Anica, nije to izdaja, to je zdrav razum. Ne tražim da ih baciš van. Nađimo im dom. Mogu ti i dati za držanje u azilu. Samo neka ih više nema!
Novac bi dao? Ti ništa ne razumiješ. Ne mogu ih nikome dati. Trebaju meni koliko i ja njima. One su mi obitelj!
Ma pusti sad filozofiranja. Razmisli malo: karijera, brak, djeca sat otkucava. Ja s macama neću živjet. Ili ja ili one.
Govorio je samouvjereno, kao da je sve već odlučeno. U njegovoj slici svijeta to je bio logičan izbor. No moje tiho šutanje uznemirilo ga je. Nije mi skakalo srce pri spomenu braka ili djece. U očima mi nije bilo ni radosti ni straha samo umor i udaljenost.
Gledao me zbunjeno. Za njega su to bile samo stare, beskorisne, naporne mace. Nije mogao shvatiti da su meni one veza s mamom Martom, dio doma i srca.
Tada sam najednom osjetila da ne mogu živjeti pod stalnim pritiskom zahtjeva i uvjetovanja. Tenzičnost i dvoličnost prevagnula je nad svime što sam osjećala za njega. Ljubav ne podnosi ucjene.
Kako mogu graditi budućnost s nekim tko traži od mene da se odreknem onih koje sam s mamom spašavala i voljela?
Marko, znaš što? Idi, molim te. Treba mi vremena. Još se nisam oporavila od gubitka mame Marte, a ti mi postavljaš ultimatume. Idi.
Okej, ja ću otići! Samo ti razmisli! Neću se ja za tobom vući!
Izašao je, zalupivši vratima tako snažno da je porculan zadrhtao u ormariću. Mace su skočile, a meni se sve stegnulo u prsima.
Bilo mi je teško, ali u isto vrijeme i čudno olakšanje. Sjela sam, privila Macu i Cvitu, zarila lice u njihovu toplu dlaku:
Moje male, moje drage! Nikome vas ne dam! Vi ste moja obitelj. Mama Marta, čuješ li? Ne! Vas! Nikome! Ne dam!
Nekoliko dana kasnije, vraćajući se kući, spazila sam Marka pred zgradom. Gledao je prema prozorima mog stana, kao da se nadao nečemu.
Kad me spazio, pošao je prema meni. Podigla sam dlan u znak da stane i jednostavno prošla kraj njega:
Ne, Marko. Ostajem s macama! rekla sam i nestala u ulazu.
Vrata su se za mnom zalupila, zauvijek zaključavši poglavlje između dobre djevojke i bešćutnog mladića.
Mace su živjele koliko im je bilo suđeno. Svakim svojim korakom, tihim predenjem i mekom dlakom podsjećale su me na mamu Martu, djetinjstvo i one tople godine.
Jer obitelj nije samo krv, nego i oni koji ti osvajaju srce. To je briga, blizina, spremnost biti tu. Ljubav bez uvjetovanja.
I potpuna netrpeljivost prema izdaji. Gdje je prava ljubav, ima mjesta samo za vjernost i razumijevanje.
Jer čisto je ondje gdje se ne baca smeće. Toplo je ondje gdje griješ srcem.
A kad uz tebe tiho prede dlakava kuglica ljubavi, dom je doista dom.
