Lekcija samopouzdanja
Mirjana! Trebam tvoju pomoć odmah! prosiktala je Sara u slušalicu, čim je najbolja prijateljica podignula mobitel. Glas joj je titrao poput jadranskog maestrala, ni sama ga više nije prepoznavala. U ušima je odzvanjao tupi puls, kao da neko udara po bubnju iz djetinjstva, i taj je zvuk gotovo ugušio njezine riječi. Radi se o životu i smrti! U dva mjeseca moram se pretvoriti iz gusjenice u leptira! I to takvog da nitko ne može skinuti pogled s mene.
S druge strane slušalice razlilo se dugačko tiho more. Sara je zatvorila oči i odmah zamislila Mirjanu podiže obrve, napola naginje glavu, blago zbunjena promatra mobitel kao da gleda neki zaboravljeni splitski grafit. Sara je mogla zamisliti kako Mirjana lagano odmahuje glavom, pokušavajući pojmiti što joj je doviknula.
Lijepa izjava! odbrusila je napokon Mirjana. U njenom je glasu bio čisti šok i prstohvat splitske ironije. U dva mjeseca… teoretski moguće, ali morat ćeš zagrabiti kao baba u Splitu na pazaru. Što se dogodilo?
Sara je nervozno prešla prstima kroz svoju kosu dugačku, ali beživotnu, vrhovi su se ljuštili i trebalo ih je ošišati još kad je padala prva jesenska kiša u Zagrebu. Cerek je preletio njezinim mislima, kakav paradoks pet godina Mirjana je uporno laprdala o frizerima, teretani kod Jokera, predlagala zajedničke yoga satove u Maksimiru ili trčanje na Marjanu, a Sara samo odmahivala, izmišljajući razloge protiv. A sad ona sama zove Mirjanu s vapajem, sama traži rješenja, spremna je na sve što je toliko puta odbijala.
Sjećaš se onog dečka s Iskrice? počela je Sara, trudeći se zvučati ravnomjerno, ali uzbuđenje je trzalo riječi kao što bura lomi škure na prozoru. Duboko je udahnula, skupljajući odvažnost, i nastavila: Dugo smo dopisivali, bilo je baš odlično… I onda je predložio da se upoznamo.
Kojeg točno? zadirkivala je Mirjana, Sara je odmah zamislila njezin poznati shematizam, osmijeh s kutom usana za podsmijeh, kao kad komentira Dinamov obrambeni red. Mirjana je uvijek snishodljivo gledala na Sarine pokušaje da upozna pravog kroz računalni ekran, često ju je pitala u šali hoće li otvoriti servis za traženje princa na daljinu. Na Sari je profilna slika bila toliko izglancana filterima da bi i Debeli iz Brača ostao bez bora. Mirjana je o tome znala sve i povremeno suptilno upućivala da će istina kad-tad plutati na površinu. Sara bi odgovarala: A možda se uopće nikad i ne nađemo.
Pa onaj Ivan, visoki plavušan sa zelenim očima! brzo doda Sara. I tebi se svidio, rekla si da ima dobar osmijeh i pametan pogled.
Aha, taj… Mirjanin glas je tiho zadrhtao, kao da je spustila mobitel na stari drveni stol. Sara, preplavljena nervozom, nije to ni primijetila. Dobro ga se sjećam. I što je sad?
Dolazi za praznike u Split! ispalila je Sara, riječi su klizile poput čamca na Cetini, kao da ih je dugo zadržavala. Za dva mjeseca! Ne želim da mu u očima pročitam prezir kad me vidi. Na slikama sam… malo drugačija. Ni figura nije to što je nekad, ni kosa ne blista. Ukratko…
Sara je osjećala kako minute cure kroz prste, svaka nezaustavljena kao tramvaj iz Maksimira. Silno je željela da joj Mirjana već kaže: “Ne brini, bit će sve super!” ali podružje bez i jedne riječi samo je pojačavalo napetost.
A zašto si pristala na susret? konačno je izustila Mirjana, u tonu joj se povijao vjetar skepsu s gornjeg kata stare osječke kuće. Nikad nije skrivala da ne vjeruje online poznanstvima tko zna što je iza slike?
Ali on je inzistirao… šaptom prizna Sara, gledajući u pod, iako je znala da je Mirjana ne vidi. Istina, bilo ju je sram što je tako lako pristala bez promišljanja posljedica. Dugo smo se dopisivali, bio je baš pažljiv, postavljao pitanja… I onda je napisao da me stvarno želi upoznati, da ima osjećaj kao da bi nešto između nas moglo biti ozbiljno. Razmišljala sam danima, vagala, ali naposljetku… nisam mogla reći ne.
Opet šutnja; Sara grize usnice. Ivan je pisao da je tražio baš takvu osobu za razgovore, da je s njom lako biti. Što više su komunicirali, sve više joj se činilo da su stvoreni jedno za drugo.
Onda krenimo uzdahne Mirjana, i u tom uzdahu Sara je osjetila snagu splitskog pelina i trunku zabrinutosti. Mirjana je uvijek bila ta koja vodi stvari, pa i kad je izgledalo da nema šanse. Bit će teško! Dva mjeseca je kratko, ali možemo stići. Samo ćeš morat uzeti godišnji nakon treninga će te mišići boljeti kao da radiš u konobi na Hvaru.
Treninga? upita Sara, osjećajući val nelagode.
Teretana, pravilna prehrana, briga o sebi nabraja Mirjana tonom kao da kupuje krumpir na Dolcu. Bez svega toga nema transformacije. Ne želiš valjda da Ivan vidi istu Saru, samo s novom bojom kose?
Sara je šutjela, probavljajući grozdove novih zadataka. Slika teretane stvarala joj je više nervoze nego ijedan poslovni sastanak hodanje po traci, tegovi, sve joj se činilo kao nešto iz druge galaksije.
A ako… ne uspijem? prošaputa tako tiho da je mislila da će joj riječi nestati u eternom splitskom sumraku.
Uspjet ćeš bila je čvrsta Mirjana. Ja sam tu. Ali moraš raditi. Nema magije, Sara. Sve dobre stvari traže trud.
Sara duboko udahne, stisne šake i šapne sebi u snu: U redu. Probajmo. Bar zbog njega.
********************
Prvi tjedni bili su kao snijeg u svibnju teški, pomalo nadrealni i nestvarni. Svako jutro isto: budilica zvoni u sedam, a Sara poželi leći još malo, brojiti čvorove na stropu, uvjeriti sebe da može ustati pet minuta prije. Početne vježbe trajale su pet minuta par zamaha, nekoliko čučnjeva, nekoliko treptaja u ogledalo. Pred njom u staklu gledala je neka nepoznata, pajzlasta žena, oči su tiho tražile brz izlazak, kosa je djelovala kao nema splitska traka nakon bure.
Ali Mirjana je strogo nadgledala plan: Sutra deset minuta, i tako dalje. Tjelesna bol, upale mišića, stepenice postaju neprijatelji, ruke odbijaju podići šalicu duple kave. Ali Mirjana ne popušta uvijek je prisutna, glas joj je tvrd i siguran poput trajekta koji pristaje uz Rivu.
Možeš ti to ponavljala je, gledajući Saru kako se bori sa svakim setom, dok joj se dlanovi znoje kao ljeti na Bačvicama. Samo još jedan krug. Imamo još vremena.
Sara stisne zube, duboko udahne, i natjera se nastaviti. Lako je bilo odustati ostati u krevetu, pojesti fritule, zaboraviti na besmislene vježbe. Ali Ivanovi mailovi, njegove riječi, slika iz snova i nada da će napokon sve sjesti, tjerali su je naprijed.
Prehrana je doživjela najčudniji san snova dosadašnje slatke kiflice zamijenili su salate s maslinovim uljem, skuhana puretina, heljda i zeleni smoothie koji je Sara prvih dana pokušavala samo progutati. Ruka bi po navici posegnula za keksima, ali zastala bi na pola. Uvijek su joj pred očima bile one Ivanove zelenkaste oči, njegova sjena u poruci: Veselim se našem susretu.
Samo dva mjeseca izdrži ponavljala je, dok je žvakala kuhanu brokulu i pila vodu bez mjehurića. Samo dva mjeseca.
Novo je postalo staro, i navike su ulazile pod kožu. Sara je naučila kuhati jednostavna, ali fina i zdrava jela, pronašla nekoliko smoothieja koji su mirisali više na proljeće nego na apoteku. Jutra su postala lakša, ali je navečer i dalje bolila neizvjesnost gledanja u vlastito ogledalo.
Mirjana je kontrolirala sve, ali sad je u njezinom glasu bilo ohrabrenja: Vidiš? Napredak! Nije to više ona Sara od jučer.
No tjeskoba se nije dala, uvijek je bilo: Je li dovoljno? Hoće li Ivan prepoznati sve te promjene?
Zajedno s promjenom tijela, išla je detaljna obnova vanjštine. Mirjana je osmislila makeover rutu i naručila Saru u mali, ali poznati frizerski salon na Zvončacu, gdje su joj stručne ruke ošišale vrhove, osvježile boju kose s blagim prijelazima nema agresivno plavog, više miris mediterana, morsko-šljunkovita nijansa. Za ruke je zadužila poznatu manikerku iz Gajeve nokti su prvi put izgledali kao s plakata. Make-up artist, Mirjanin poznanik, objasnio joj je kako naglasiti oči, a ne izgubiti svježinu sve je moralo biti nježno, prirodno, samo naglasiti ono što treba, baš kao ribarska mreža na Hvaru.
Pogledaj se, čudo si! Mirjana je iskreno uskliknula, gledajući Saru nakon svakog novog posjeta salonima. Sara je dugo stajala pred velikim zrcalom i pitala se je li to doista ona? Oči, kosa, stav, sve je bilo drukčije, vedrije, prozračnije, kao da je probudio splitski vjetar.
Sve je postajalo navika. Naučila je birati suknje koje joj laskaju, usvojila skincare rutinu, svaki dan nanosila malo maskare i lagani ruž. Ljudi su češće osmjehivali na ulici, Mirjanini kolege na poslu dulje bi gledali kad bi prošla hodnikom.
Ali najteže je bilo naviknuti se da sad ljudi gledaju u nju. Prije bi brzo skretala pogled, spuštala ramena kao da juri kroz Petrinjsku, izbjegavala bilo kakav pogled. Sad je morala naučiti stajati uspravno, gledati druge ravno u oči i vratiti osmijeh. Mirjana je strpljivo ponavljala:
Izgledaš odlično. Ne skrivaj se, ljudi samo primijete ljepotu. To je normalno.
Vremenom se strah sustizao glas joj je postao jači, više nije mucala kad bi naručivala u pekari, nije se grčila ni pred šefom. Fokusirala se na dobre stvari komplimente, topao pogled prodavača, lakoću biranja haljine, red u životu.
Navikni se voljeti samu sebe govorila je Mirjana. Vrijediš, i to svi vide. Imaš sad vremena da do kraja zaživiš ovo novo.
Jednog jutra u redakciji, presrela ju je Marijeta iz računovodstva i radosno dobacila:
Sara, izgledaš fantastično! Što je to drugačije, ne znam ni reći, ali zablistaš!
Sara se pocrvenila, pokušajući reći: Ma ništa posebno, samo sam malo osvježila ormar…
Marijeta je prekinula: Ne, nije samo odjeća! I u očima si veselija, sve ti proljepšalo. Stvarno ti dobro stoji!
Istog dana Slovodan iz prodaje zatekao ju je kod aparata za kavu i našalio se:
Što to svijetli u hodniku? Kao da imaš lampice! Daj otkrij recept, možda i mi prosvijetlimo.
Zbunjena Sara nasmiješila se i stidljivo zahvalila. Ugodno joj je bilo ali ne sasvim navikla. Prije su je svi izbjegavali, a sad joj se stalno javljaju, zapodijevaju mali razgovor.
Nove stvari plivale su prema njoj u obližnjem bistrou konobar ju je pozdravljao imenom, nepoznati mladići su se smješkali, upućivali komplimente dok je noću sanjala šetnju splitskom rivom.
Osobito uporan bio je Filip iz susjednog odjela. Prije su se pozdravljali bezvezno, a sad je svaki dan našao razlog za upitati bilo što o novom projektu, vikendu, zajedničkom ručku.
Jednom joj je prišao s kapučinom: Imaš odličan ukus, gdje si kupila taj sako? Baš ti dobro stoji.
Sara je prešla rukom po tkanini, sjećajući se kako ga je birala s Mirjanom. Dugo je bio na policama, evo, sad sam ga izvadila iz ormara.
Filip je klimnuo i pogledao ju izravno: Znaš, izgledaš samopouzdano, drukčije. To je stvarno lijepo vidjeti.
Hvala na komplimentu, izustila je. No u glavi joj je uvijek bio Ivan. Zamislila je njega, kako će doći, ugledati je i biti oduševljen. Te misli su je držale kroz sve teške dane, vježbe, zelene smoothie, znoj i strpljenje.
Katkad, kasno navečer, uhvatila bi se kako sanjari što ako njemu te promjene ne znače ništa? No tjerala je sumnje. Najbitnije ipak je bilo što se sama mijenja iznutra. Nije više ista cura iz prošlog proljeća. Sad može gledati naprijed zbog sebe, a ne zbog njega.
Mirjana je promatrala Saru sa smiješkom, upijala svaku novu gestu držanje, hod, čvrstinu pogleda, besprijekoran osmijeh. Svaki susret bi usporedila s onom Sarom od prije mjesec-dva. Prije je bila sklupčana u sebi, šaptala, krila se. Sad je letjela. To ju je grijalo duboko iznutra.
S užitkom je gledala kako odabire šarene hlače, plete marame, bez straha razgovara. Pogotovo kad bi znala primiti kompliment prvo bi odmahivala, zatim samo zahvalila, a sad može pustiti šalu ili toplu riječ nazad.
Duboko u sebi, Mirjana je bila ponosna. Nije bilo lako svi ti razgovori, pokušaji, zajedno po trgovinama i salonima. Vidjeti uspjeh bilo je pravo splitsko zadovoljstvo.
Ali nešto ju je ipak brinulo; naime, cijela priča s Ivanom je bila… njezina dosjetka. Ivan nije postojao; sve te poruke slala je ona, Mirjana! Nije mogla gledati Saru kako vene, stajala je iza te bajke. Jesi li to sada pogriješila što ako to slomi Saru kad istina ispliva? Ali ne! To se neće dogoditi! Mirjana će sve srediti!
********************
Tjedan dana prije dogovorenog susreta s Ivanom, Sara je stajala pred ogledalom u svojoj sobi i gledala se s promjenom u očima. Opipala je rame, popravila okovratnik bluze, gledala se s boka i u glavi joj je zujalo: Je li moguće da sam to ja?
Tada uđe Mirjana. Naslonila se na vrata s osmijehom, pogleda Saru i reče:
Spremna si. Oduševit će se. Imala si dva mjeseca da upoznaš novu sebe uspjela si!
Sara kimne, no u Mirjaninu glasu čula je nešto čudno, dašak neizrečene riječi. Već je otvorila usta nešto upitati kad je mobitel zatreperio.
Izvadi smartphone, pogleda poruku: Oprosti, neću moći doći. Promijenile su se okolnosti. Vidimo se nekad.”
Sara pročita opet i opet, kao da će joj riječi promijeniti smisao. Ništa, sve je uzalud.
Što je bilo? upita Mirjana.
Ne dolazi prošapće Sara i pokaže mobitel.
Mirjana zastane, bira riječi. Potom sjedne pokraj, stavi ruku na loptasto Sarino rame. Na licu joj bljesne ćud žaljenje, možda i olakšanje ali brzo se pribere.
Znaš, kaže tiho, možda je to najbolje.
Najbolje? Sara podigne oči, zapanjena.
Jer se u ova dva mjeseca pretvorila u nekog sasvim drugog. Našla si samopouzdanje, naučila naći ljepotu, gledati u oči. Više se ne skrivaš, cijeniš samu sebe.
Zastane, da Sara primi te riječi, a onda mirno nastavi:
Sad znaš da zaslužuješ samo najbolje. Ne nekog iz slike, nego stvarnu sreću. Ti zaslužuješ nekog tko te stvarno cijeni i ne nestaje bez riječi.
Sara šuti; misli se poslože. Da, Ivan ne dolazi, sve je završilo, ali ona je drukčija. Drukčija zauvijek!
Mirjana stisne Sarinu ruku: Hajmo danas ostati doma. Naručimo pizzu, upalimo omiljenu seriju, odmorimo. Sutra nova stranica. Sve će biti dobro, znam.
Sara polako klimne.
Znaš, reče neobično odlučno ipak idem u kazalište s Filipom. Već me dugo poziva.
Mirjana se glasno nasmiješi, šalje joj zagrljaj kakav može dati samo splitska prijateljica.
To je moja cura! usklikne, gledajući Saru s ponosom. Znam da si snažna. A to je tek početak.
Sara kimne, osjećajući iskru uzbuđenja. Ne zna što je sutra, ali prvi put želi to saznati.
**********************
Navečer je Sara stajala pred splitskim HNK, u novoj haljini kupljenoj baš za izlazak. Popravila je pramen kose, provjerila make up i pustila nalet nervoze.
Tada dolazi Filip s buketom crvenih ruža.
Izgledaš predivno.
Osmjehne se bez treme. Prvi put godinama osjeća se lijepo ne zato što to netko kaže, već zato što sama misli tako. Pogleda svoju siluetu u staklu kazališta, nježne svjetlosti na haljini, skladne pramenove, i zna: ovo je njezin izbor, njezin stil, njezino samopouzdanje.
Predstava je bila odlična lagana, duhovita, uz moderne varke splitske svakodnevice. Filip i Sara su izmjenjivali poglede, komentare tijekom pauze, poslije raspravljali što im se najviše svidjelo, čak se natužili oko završne scene. Bio je to razgovor bez tenzije, s lakoćom, pravo uživanje.
Kad je završila predstava, Filip predložio laganu šetnju: Ovaj večer je pravi, idemo na rivu?
Sara se nasmije i idu zajedno, lagano prolaze kraj Dioklecijanove palače, već obasjane lampicama, u zraku lagano zuji miris mora i jesenske naranče. Idilično, mirno, sve je kako treba biti.
Stali su kod male klupice na Peristilu, oko njih samo šapat daleke glazbe i vjetrovi iz podzemnih hodnika. Sara se okrene Filipu i iznenadno šapne:
Hvala ti.
Za što? upita on, zagonetno, podiže obrve.
Za lijepu večer i tvoje društvo, jednostavno kaže, omekša osmijeh. Dugo nisam ovako uživala.
Daleko od njih, pod starim stablima, Mirjana ih je gledala. Držala se u sjeni, nije htjela smetati, samo biti sigurna da je Sara dobro. Kad je vidjela svjetlo na Sarinom licu, njezin opušteni hod, tiho je zadovoljno odšetala.
Usput je svratila do male kavane. U polumraku je naručila cappuccino, izvadila mobitel i gledala galeriju Sarinih slika: prvo ona stara Sara, u širokoj trenirci, mutnih očiju; potom nova Sara čvrsta, spremna, lijepa, nasmijana, s Filipom i buketom ruža pred kazalištem. Gledala je dugo tu zadnju, shvatila: Procvala je.
U tom trenutku Mirjana je znala nema potrebe za istinom. Ivan iz mailova je bio lažan, ali učinak je bio pravi. Sara je sad drukčija. Naučila je vrednovati se, vjerovati u svoju sreću. Samo to je važno.
********************
Prošla su tri mjeseca. Sarin život se pretvorio u pjesmu svagdanjeg mira i radosti. Ona i Filip više nisu spontano izlazili sad su gradili nešto ozbiljno, sanjali zajedno. Odlazili su na filmove po kišnim splitskim večerima, dugo šetali, zbijali šale, pričali o svemu, smijali se i šaptali vjetru. Kuhali za vikend zajedno, smijali se svemu, pa i kad bi ih palačinke izgorjele, a šalša iscurila preko ruba tave.
Filip je bio upravo ono što joj je cijeli život falilo pažljiv i blizak, nepovrjeđujući, sputavajući samo nježno kad je trebalo. Iznad svega jednostavno prisutan.
**********************
Godinu dana kasnije, Sara je stajala pred velikim ogledalom u svjetloj kabini splitskog dućana, u vjenčanici o kojoj je sanjala još kao djevojčica. Čipka, decentan kroj, lepršava bijela savršeno je sjedila, isticala je figuru. Mirjana je tu, kao uvijek, ranije došla pomoći namjestiti veo, zadnju ukosnicu, ocijeniti savršenstvo izgleda. Osmijeh joj je bio blag, srčan, pravi splitski.
Predivna si, prošaptala je, oduševljena kao da gleda more u srpnju.
Sara se okrene, u očima blista mir i uzbuđenje. Duboko udahne i uzdahne:
Hvala ti. Na svemu.
Dvije riječi, a more značenja. Hvala za poticaje, za smijeh, za suze koje nitko nije vidio, za sve trenutke kad nije znala gdje je put.
U tom trenutku na vratima se ukazuje Filip. Stane, pogleda Saru i osmjehne se onim posebnim osmijehom koji samo on zna nacrtati. Udah joj stane.
Najljepša si na svijetu, reče, priđe polako, u glasu samo ljubav i nježnost.
Sara pruži ruku, Filip je primi svojom čvrsto, sigurno. Dodirom odnosi zadnje mrve straha.
Sara stisne njegove prste i kao da odjednom zna vole je zbog nje same. Ne zbog promjena tijela ili kose, nego zbog osmijeha, pogleda, prisutnosti. Zbog sve nje.
Mirjana stoji u kutu, briše suzu ali se ne miješa. Samo gleda i raduje sve se složilo kako je trebalo…
Iz splitskog sna preostaje jedno: uvijek je moguće procvjetati. Samo kad povjeruješ da možeš, ljubav, i ona prema sebi, uvijek pronađe put.
