Sve ću ih okupiti kod sebe
Mirna Jurković lagano je odložila tablet i dohvatila mobitel:
Bako, kako si? Jesi bolje? A djed kako je? Ako peče krumpire, znači sve je u redu. Završila sam s poslom, pokupit ću Danijela iz treninga, svratit ćemo u dućan i brzo smo doma.
Zatim je Mirna nazvala drugi broj:
Jaroslav, bok, idem doma. Dolazite li ti i Lara uskoro? Već ste krenuli? Super, tamo djed peče krumpire, večerat ćemo zajedno.
Mirna je ustala i pospremila što treba u torbicu. Doviknula kolegicama:
Bok svima, idem, vidimo se sutra!
Bok, Mirna, ugodnu večer ti želimo!
Brzo je ispod stola zamijenila cipele, ogrnula lagani kaput i pogledala kroz prozor u tamnilo večeri. Bio je topao jesenski sumrak. Svjetla su titrala, ljudi su užurbano odlazili kućama nakon posla. Promotri odraz u staklu i osmjehne se nikada nije vjerovala da će i ona jednoga dana živjeti “običan” život. Da će imati obitelj, i žuriti kad padne mrak kući, gdje je uvijek netko čeka. Još do jučer bila je sigurna da takvo što za nju ne postoji.
Njena je obitelj možda malo neobična, ali su sretni i vole se.
Majka ju je ostavila još u rodilištu, pobjegla nepoznato kamo. U kratkom papiru iz dječjeg doma pisalo je: majka nepoznata, bez dokumenata, otac nepoznat. Ime i prezime dali su joj ljudi koji su tada radili u domu. Prezime Jurković, jer je rođena u proljeće, a zašto Mirna nitko ni ne zna. Oduvijek se najviše družila s dečkima. Najbolji prijatelj bio joj je Jare, godinu dana stariji. I on isto Jurković, iz istog razloga.
Mirna je bila odlikašica, poslušna i radina svim srcem željela je da ju netko usvoji. Kako izgleda život u pravoj obitelji znala je samo iz filmova. Ali ili nije imala sreće, ili je nije zapazio nitko tko bi mogao pružiti dom. Kad su Jaroslava posvojili, Mirna je cijelu noć plakala nije joj bilo žao, već joj je samo nedostajao najbolji prijatelj.
Gledao ju je kroz naočale, kao ranjena srna:
Mirna, da odustanem?
Jesi normalan, Jare? Kako se od toga može odustati? Idi, svatko ima svoju sudbinu.
Pronaći ću te, obećavam! šapnuo je, ona se samo kiselo nasmijala baš i nije trebalo!
Mirna je završila školu, upisala građevinsku u Zagrebu, stanovala u studentskom domu. Kad je diplomirala, kao dijete bez roditelja dobila je mali stan na rubu grada bolje išta nego ništa! Zaposlila se u projektantskom birou, ozbiljan posao, pravi život!
S prijateljicama se odmah zbližila, ali za obitelj je, tako je odlučila još rano. Sanjala je o velikoj kući, mužu kojeg voli, djeci koja trčkaraju, smiju se i viču: mama, tata! Toliko je željela te riječi čuti, makar su joj bile čudne i strane. “Mama, tata!” otvoriš vrata kuće, a djeca viču: Mama, tata došli! kao iz bajke.
Jednoga dana Mirna se vraćala kući kad se vrata zgrade naglo otvore mladić izleti, zamalo ju ne sruši, nosi torbu u ruci.
Mirna ulazi u ulaz, a na stubama baka leži:
Penzi… torba… gurnu me, naočale, moje naočale… ništa ne vidim!
Mirna poleti nazad, ali dečka više nema, nestao. Pomogla je baki dignuti se srećom, nije se jako ozlijedila.
Kako to ljudi mogu, dušo… plakala je starica, čime sam zaslužila?
Mirna ju je otpratila kući, gdje joj je ležao bolesni djed. Počela ih je češće obilaziti, nositi im namirnice krađa je odnijela svu bakinu mirovinu. Policija je tražila, ali dečka nisu našli, premda ga je Mirna upamtila. Torbica s papirima ispred zgrade pojavila se tek nakon par dana i to na kraju sretno.
Mirna je tako baka Tani i djedu Andriji često navraćala. Zvali su je unukom, pozivali k njima jer nitko drugi nije im ostao.
Jednog dana u tramvaju je upoznala mladića. Osjeti pogled i osmijeh:
Gospođice, djelujete mi tako poznato. Jesmo li se već sreli?
Mirna se nasmijala:
Mislim da nismo.
Dečko simpatičan, dok ju je dopratio do kuće, ispričao joj je gotovo cijeli svoj život. Zove se Goran, živi s majkom, radi … Djelovao joj je kao stari znanac, kao da ga je od nekud znala.
Goran je počeo svakodnevno čekati Mirnu i pratiti ju kući. Jednog dana ga je pozvala kod sebe skuhala mu čaj, napravila sendviče. I prvi put nekome priča o djetinjstvu u domu.
Goran je pomalo šutio, kao da nešto skriva. Mirni je sve bio draži, ali nešto ju je nagrizalo iznutra. A onda sve se promijenilo.
Goran je svratio, Mirna je otišla staviti čaj. Prišao joj je, uhvatio za ruke. Mirna ga zaustavlja:
Gorane, možda ne trebamo žuriti…
Ali on joj stisne ruke snažnije, pa… Mirna je vikala, a Goran hladno:
Sad šuti! Znam tko si. Pomagala si im, rekli su mi… Vidio sam fotorobot, jedva sam se izvukao. Samo zucni, bit će ti još gore. Nikome nisi potrebna, zapamti!
Mirna nije prijavljivala. Strah ju je bio osude, javnosti. Mjesec dana kasnije s posla ju je hitna odvezla izvanmaternična, komplikacije, možda više nikad neće imati djecu.
Baka Tana je danima njegovala Mirnu, dovodila je k sebi, pojila juhom i ljekovitim travama, tešila je riječima. Kad se vratila kući, Mirna se osjećala izgubljeno. Danima nije pričala.
Noge su ju jednog dana same odvele u samostan pokraj Save. Kasna jesen, nebo duboko i plavo, kupole u zlatu, zvono para zrak. Radnici rascvjetne gredice uređuju, cvijeće je ocvalo.
Jurković, Mirna? začuje glas iza sebe. Okrene se, a prema njoj ide radnik, prepoznaje ju i sretan se smiješi:
Mirna, tražio sam te!
Jare, ti si?! shvati odjednom.
Zagrli ga i zaplače. On joj briše suze:
Dođi na ručak, grah je super, ima i pite, pa ćemo popričati!
Mirna se ne sjeća kad je u njemu pronašla snage za životnu ispovijest, a on njoj ispriča svoje kako su ga posvojili, ali ga je posvojitelj tukao za svaku sitnicu, pa je pobjegao, ozlijedio se, lutao. Sad je konačno u samostanu pronašao duševni mir.
Vraćajući se kući, Mirna je razmišljala koliko joj se život promijenio poslije ponovnog susreta s Jarom. Nije se htjela niti vratiti kući, provela je nekoliko dana u samostanskoj tišini. Ondje su odlučili što dalje.
Baka Tana i djed Andrija godinama su Mirni nudili da stan prepišu na nju. Ali Mirna i Jaroslav su smislili još ljepše rješenje.
Kad su im predložili da žive svi zajedno, starci su bili presretni nikad ni sanjali nisu da će s njima još netko živjeti, pogotovo njih dvoje, stari i bolesni.
Danas Mirna i Jaroslav Jurković već pet godina su u braku. Žive u zajedničkoj, velikoj kući na rubu Zagreba. Za sve ima mjesta. Baka Tana i djed Andrija imaju konačno osjećaj doma nisu više sami, sada imaju obitelj.
Prije dvije godine ostvario se i Mirnin san usvojili su dvoje djece, Danijela i Laru, baš iz onog doma u kojem su i sami odrasli.
Jare, sjećaš li se kako smo maštali da će nas netko uzeti za ruku i povesti kući? Pogledaj samo njihove oči! Obećajmo si da ćemo im biti roditelji kakve smo mi sanjali sretna je Mirna.
A sada…
Mama, gdje je tata? Bako, dođi vidjeti što smo mi i djed napravili!
Mirna više ne želi misliti na loše dane. Premda joj je baka Tana šapatom jednom rekla da su čovjeka koji ih je povrijedio uhvatili. Opet je nešto počinio, i ovaj put završio u zatvoru.
Sve se vraća po zasluzi, kad-tad.
U životu je najvažnije oprostiti i naučiti kako je sreća u onome što sami izgradimo i pružimo drugima.
Sve ću okupiti kod sebe
