Papirnata kuća
Mirna, zakasnit ćemo!
Tata, evo me odmah! Mirna je poskakivala na jednoj nozi, navlačeći čarapu.
Čarape su bile smiješne. Svaka svoje boje. Jedna ružičasta, druga zelena. Poklonila joj teta Maja. I te tenisice. Također različite. Rekla da je tako sad moderno.
Mirna je vjerovala Maji. Teta je uvijek bila prava modna ikona. Uvijek je govorila da, ako te priroda nije darovala ljepotom, treba svoje izvući drugim stvarima.
Što se tiče izgleda, Mirna se baš i nije slagala s Majom. Pa što ako nije bila blizu današnjih ideala? Mršava kao špranca, kako bi baka rekla, tamnokosa i sivih očiju, Maja je bila toliko živopisna da bi Mirna samo uljudno frcnula osmijeh kad bi hodale zajedno po gradu.
Nitko te ne primijeti, a? A sve glave se okreću za tobom!
Tko? Maja bi se zaustavila i počela znatiželjno gledati oko sebe.
Mirna bi tada prasnula u smijeh. Kako je Maja zapravo još dijete! Iako starija, Mirna bi se uz tetu uvijek osjećala gotovo odraslom.
Majina naivnost ju je šokirala.
Rekao mi je da mu se sviđam! Mirna, ne znam što da radim!
A sviđa li se on tebi?
Jako! Ali bojim ga se!
Zašto?
Previše je zgodan. Sve cure na poslu trče za njim. A on je nešto pronašao u meni. Glupost!
Majo, ti nisi glupost! Lijepa si i pametna cura! Zašto ne bi mogla biti nekome zanimljiva?
Pitanje bez pravog odgovora. Koliko god se Mirna trudila razbiti Majinu nesigurnost to nije palilo. Mirna bi se iznervirala, ponekad i zaplakala, ali nije mogla ništa više.
Kćeri, teško je probiti nešto na što su potrošeni mjeseci i godine tata Ivan bi odmahnuo glavom, tješeći svoju adolescenticu.
Tko je to gradio, tata? I zašto? Zašto od lijepe cure napraviti nesigurnu ženu? Ti mene nisi tako učio!
Nisam ja. Dobri su ti bili učitelji.
A kod Maje? Tata, znam da misliš na baku. Ali nikad to ne kažeš izravno.
Što da ti kažem, kćeri? Da je moja mama krivo odgajala svoje dijete? Bi li to bilo dobro? Ti si već odrasla i znaš što znači poštovati roditelje. Mamu je samohrana podigla, bez oca. Kasnije je došao djed Marko. Znaš da sam ga uvijek volio i poštovao. On mi je zamijenio oca. Bila je muka dok se nisam navikao na njega, a on mi je dao toliko mudrosti da ni danas ne znam koliko. Ali, pazio je da mama ne utječe previše na mene. Govorio je da muškarci moraju odgajati muškarce.
Tata, sve je to lijepo, ali zašto onda Maju nije tako čuvao?
Pokušao je. Ali tada mu je princip došao glave. Pa dijete je mislio je da mama zna najbolje. I ne budi prestroga. Imala je ona svoje razloge.
Koje, tata? Kad gledam Maju, dođe mi da plačem! Toliko je dobra! Previše dobra. Ali… nesigurna, nesretna. Boji se cijelog svijeta! Ljudi! Zašto?
Znaš, kćeri, mama je uvijek previše brinula za Maju. Možda tu počinje sve? Bojala se do histerije, do drhtanja! Držala bi je za ruku skoro do kraja osnovne. Ne znam zašto, ali uvjerila se da će joj se nešto dogoditi. Jako se mučila s trudnoćom. Ležala cijelo vrijeme. Tada smo djed i ja postali bliski, dijelili smo strah. Vidio sam, koliko voli moju majku i kakav muškarac treba biti. Nikada nije puno pričao. Ti ga se ne sjećaš, a žao mi je.
Ne sjećam se, tata… Ali sjećam se one drvene klackalice koju mi je napravio.
Da! Radio ju je dok smo te čekali. Bio je spretan i vrijedan, čak i kad mu je bilo teško. Htio je da stigne prije tvog rođenja.
Gdje je ona sad?
Tamo na tavanu. Kad dođu unuci, skinut ću je.
Tata!
Što? Jednog dana ćeš mi valjda podariti unuče?
Ne još!
Uf! Dobro, preživio sam!
Tata!
Ivan bi se šalio s kćeri, a ona bi osjetila olakšanje. Uvijek su u njihovoj obitelji stvari bile komplicirane. Maja je kao dijete za njihov dom govorila papirnata kuća.
Zašto papirnata, Majice?
Ivan, tada srednjoškolac, premoren od škole i treninga, nalazio je vrijeme za razgovor s malom sestrom. Maja ga je zabavljala.
Jer podsjeća na ovaj tvoj tulipan! Maja je vrtjela u rukama papirnati cvijet što ga je brat složio. Pogledaj, baš je lijep! A ako ovako…
Položivši cvijet na dlan, udarila je drugi dlan odozgo.
Zašto, Majice?! Ivan je zapanjeno gledao sestru.
Iznutra je prazan. Vidiš? Složi još jedan!
I opet ćeš ga zgužvati?
Ne. Sad ću ti nešto pokazati.
Šareni plastelin je jedva prošao kroz rupicu na dnu papirnog tulipana, ali Maja ga je strpljivo gurala sve dok cvijet iznutra nije bio ispunjen.
Vidiš? Sad više ne mogu zgnječiti. Iako je papirnat, sad je čvrst. Naša kuća nije takva. Nedostaje joj plastelin iznutra.
Ivan je bio zadivljen dubinom kojom je sestra razumjela njihovu obitelj. Vrtio je papirnati tulipan u rukama, onaj pun mudrosti klinca.
Takvo cvijeće naučila ga je slagati klupka-besjednica Lucija iz razreda. Naizgled ozbiljna, ali nikada mirna na satu.
Ruke me svrbe, moram nešto raditi dok mislim.
Pod njenim spretnim rukama papir je oživljavao i do kraja sata na klupi bi se pojavio ždral, žaba, a ponekad i cijeli buket takvih tulipana. Učitelji su znali za Lucijin hobi i nisu je korili. Prvak je u razredu, uvijek sve zna. A što papir troši Bože moj, bitno da dobro uči.
Ivan je Lucijine radove nosio kući sestri. Maja je bila oduševljena, svaki put bi pitala:
Kako ovo radi?
Hoćeš da zamolim Luciju da ti pokaže?
Hoću!
Ivan bi isposlovao kod mame dopuštenje da izvede Maju u park, ali ne bi ni pomišljao dovesti Luciju doma. Znao je da mama to ne bi odobrila.
Milena, njihova majka, bila je stroga žena. Katkad previše. Ivan ju je opravdavao time što brine za djecu.
Ivane! Sam brini o svojoj budućnosti! Nitko ti ništa nije dužan! Ja sam ti majka, rodila sam te i odgojila najbolje što umijem. Dalje sam! Još imam Maju. I na Marka ne računaj. Nije ti on otac kao ja. Nadam se da te ne moram podsjećati.
Na tu njenu filozofiju Ivan nije odgovarao, iako je znao dogodi li se nešto, djed bi bio uz njega. Već davno Marka nije zvao poočim ni pred drugima. Starac… To mu je bio.
Znao je da bi one razgovore koje mama vodi s njim samo kad Marka nema, starac odmah prekinuo. Obitelj je za njega bila sve.
S vremenom je Ivan shvatio da dobro nije svakome isto. Gdje je Marko mislio da dijete treba voljeti i maziti, mama je držala do strogosti. I straha…
Za djecu je Milena strahovala doslovno 25 sati dnevno. Uvijek još sat više, jer nikad se ne zna. Ta sintagma je u Ivanovom djetinjstvu bila stalna. A kad se rodila Maja, stalno na repertoaru.
Tko zna, da Maju netko ne povrijedi!
To se odnosilo na sve prijatelje, trenere, učitelje. Sve je trebalo biti na distanci. Nema grljenja s učiteljicom, što sad? Neka druga djeca to rade, njihova stvar.
Drugi? Zašto? Imaš mamu, tatu, brata, dovoljno je! Svi ostali su višak. Stranci. Netko tko može nanijeti bol.
Zašto je Milena uopće bila toliko uvjerena da netko vreba njenu djecu, Ivan nije znao. samo je promatrao kako njegova mama hoda gore-dolje u nemiru, kako je mijenjala poslove da bi imala više vremena za djecu. Naučila je i voziti, dobila vozačku, samo zato što nije htjela puštati Maju samu na izvanškolske aktivnosti. Ivan joj je, naravno, pomogao, ali do tada je i on imao svoju mladost.
A u toj mladosti Lucija. I kasnije njihova mala kći, koja je Milenu zatekla nije planirala postati baka dok Ivan ne navrši barem dvadeset pet.
Ivane! Zašto sad to? Tako rano… nemaš diplomu! drhtala je na kuhinjskom prozoru, uvijek kad bi bila pod stresom.
Mama, nisam više malac. Znam što radim. Lucija čeka dijete. Moje dijete, shvaćaš?
Ali mogli ste se zaštititi! Pa još uvijek ima načina…
Stani, mama. Nemoj reći ono što neću moći prihvatiti. Dosta sam čuo. Znam da te iznenadilo.
Ivan je ustao i prošao do Maje, da je pozdravi prije nego ode do starca.
Marko je već pola godine bio bolestan. Teška bolest, polagano ga gasila. Šutio je i trpio; jedino je Ivanu ponekad priznao koliko mu je teško.
Sad je stisnuo Ivanovu ruku u rukovanju, dao ključ svog stana.
Sredit ćemo papire ovaj tjedan. Za Maju i tvoju mamu ne brini njima ostavljam kuću na selu. Tamo će uskoro ići cijelo naselje, placevi rastu. Neće biti siromašne. A vi živite! Pravilno radiš, sine. Tvoje dijete treba dom. Dobar, čvrst, siguran. Znaš o čemu govorim?
Znam, tata. Hvala
Laru Marko nije dočekao. Rodila se tjedan dana nakon što je otišao, bez riječi, bez uzdaha.
Ivan je, bez da ga majka moli, preuzeo brigu nad svime. Maja je malo odahnula. Oduvijek je znala da Ivan na polici iznad pisaćeg stola drži mali papirnati tulipan.
Zašto? Maja ga je opipavala, osjećajući pod papirom tvrd plastelin iznutra.
Ne da mi da postanem prazan, Majo. Podsjeća me što je moja zadaća.
A što?
Ispuniti naše živote s nečim više od praznine. Ne samo tvoje i Lucijino i Larino, nego i vaše s mamom.
Teško je, Ivane. Neće te ona nikada čuti.
Ali mogu barem pokušati.
Da Pokušaj.
Najmanje je Maja željela da Ivan bude u sukobu s mamom.
A s Milenom je uvijek bilo teško. Nakon Markove smrti kao da je zaključala vrata neke prostorije u sebi. Maja nije razumjela što joj je bilo, Ivan pak se dobro sjećao kad ih je njegov otac ostavio. Imao je četiri, pamti suze, panične napadaje, kad je mama zdrobila najdražu kristalnu vazu i skupljala komadiće, vičući na Ivana. Dobro pamti kazne u kut i mamine izmjene sad je maltretira, sad grli i ispričava se. Ali lakše je njemu bilo. Uvijek je bio malo oklopnjak.
Debelokožac si ti, sine! Ne možeš me ganuti… Zar ti nije žao svoje majke? Milena bi se smirila tek kad bi zagrizao usnu, da ne zaplače. Nisam pogriješila u tebi! Dođi! Mama te voli!
Ivan je sve te manipulacije dobro pamti i štitio Maju koliko god je mogao. No, za to trebalo je živjeti s mamom pod istim krovom, a Ivan je znao da to ne bi smio. Lucija je bila preosjetljiva, kao ona krhka papirnata stvorenja što ih je slagala.
Sine, rekla sam ti! Još dobro da je Lara rođena zdrava! Joj, Lucija je jadnica! U tim godinama, a slabo srce! Mladu ženu ne smije tako boležljivo zahvatiti život! I još ti radiš, a imaš dijete… Kakav je to izbor, sine…
Ivan bi tada stisnuo zube:
Mama, dosta! Posvađat ćemo se!
Nemoj tako, sine! Samo sam iskrena…
Previše…
Odlazio bi po kćer koju je baka čuvala vikendom, i išao doma. Poslije takvih razgovora znao je zaboraviti pitati sestru kako joj je bilo.
A Maja se nije žalila. U mnogočemu je bila kao otac. Tiha, ozbiljna, zatvorena za sve osim najbliže majku i brata.
I s mamom je odnos bio kompliciran. Ljubav i povjerenje na krhkom ledu. Jedan krivi korak, pa sve puca.
Lucije više nije bilo pet godina nakon Larinog rođenja. Jednog jutra jednostavno nije ustala. Ivan je, spremajući se na posao i pazeći da ne probudi ženu, ostao zamrznut kad je kipuća voda iz čajnika zapljusnula po podu, preplašila mačka i natjerala ga da se sklizne. Ali žurba nije značila ništa. Kad je otvorio vrata spavaće, odmah je znao o čemu se radi. Svijet je stao, i ostala je samo jedna misao.
“Lara!”
Polako je zakoračio, zatvorio vrata i otišao do dječje sobe. Plišani mačak, s kojim se kćer nije razdvajala, stajao je na jastuku. Lara je prespavala kod bake, a igračku je ostavila jer ju je odmah po vrtiću Ivan odveo k svojoj majci. Kada je stisnuo uho plišanca, zaridao je životinjski, pokušavajući ugasiti bol što mu je izjedala dušu.
Koliko je dugo sjedio u dječjoj sobi kasnije nije znao. U jednom trenutku tama je popustila i ustao je, prošetao do kuhinje i uzeo telefon.
Mama? Neka Lara još ostane kod tebe. Znam da ti je žurba za posao, ali treba mi ovako. Ja ću nazvati…
Od dva mjeseca nakon svega, Ivan se nije ničega sjećao. Nečim se bavio, negdje išao, kuhao Lari. Djevojčica kao da je znala koliko je tati teško, nije ga puštala. I o mami nije pitkala gotovo ništa. Isprva Ivan nije tome pridao važnost, ali kad je jednom vidio kako Lara tiho odlazi u spavaću, sjedne na pod uz krevet i počne razgovarati s velikom maminoj slikom na noćnom ormariću, shvatio je da Lara sve razumije.
Nije ulazio tada. Kad je mala izašla, zagrlio ju je, utisnuo lice u neposlušne pletenice pa upitao:
Tko ti je rekao?
Baka. Rekla da te trebam paziti. I da ne treba spominjati mamu, da ti ne bude još teže.
Stisnuo ju je toliko čvrsto da je zajaukala, ali se trgnuo.
Oprosti, mala! Oprosti za sve. Sa mnom možeš pričati o mami kad god želiš. Ne slušaj nikoga osim mene, jasno?
Po načinu na koji je Lara uzdahnula pa briznula u plač, Ivan je shvatio koliko je dijete patilo u tišini. Mrzio je sebe što ju je ostavio samu s tim teretom i bio je ljut što ni majci nije uspio objasniti neke osnovne stvari.
Bijes je narastao nakon što mu je navečer pokucala Maja.
Taj je put stavio Laru spavati i dugo sjedio u mraku, mazeći mačka i gledajući kroz prozor. San ga više nije osvajao. Spavao je na napuhanom madracu u sobi s kćerkom, ali je znao da to nije rješenje. Treba promijenti stan, gdje je sve podsjećalo na Luciju, ili nešto drugo smisli.
Tiho kucanje ne bi inače ni čuo, da nije sjedio u tišini, izgubljen.
Kasnije će se trgnuti pri pomisli što bi bilo da je Maja samo otišla kući te kišne jesenske noći, da je poslušao liječnika i popio tabletu za spavanje.
Mokra do kože, Maja je zakoračila preko praga i stisnula ga čvrsto, kao što je on malo prije stiskao Laru.
Maja! Što je bilo?
Boli… Maja se zateturala u njegov naručaj i Ivan je shvatio da se dogodilo nešto strašno.
Hitna je došla za pola sata, a za sat vremena Maja je spavala na madracu uz dječji krevet. Nije stigla ni ispričati što se dogodilo.
Ivan je dio shvatio sam, kad je ujutro vidio modrice na njezinim rukama.
Što je to?
Kratki rukavi bratove majice nisu uspjeli prikriti modrice, ali Maja ih je nastojala sakriti.
Majo?
Ivane, ne želim pričati o tome…
Razumijem. Ali moraš. Inače ti ne mogu pomoći.
Njene velike sive oči napuniše se suzama, okrenula je glavu.
Je li mama? Ivan je skupio hrabrost i pitao ono što je slutio.
Maja je klimnula, uhvatila brata za ruke i utisnula lice u njegove dlanove.
Ne šalji me k njoj. Bar ne sada! Strah me, Ivane…
Umirujući sestru, Ivan je grozničavo razmišljao. Da napravi scenu, mira više ne bi bilo. Znao je da je mama prvi puta prošla granicu koju je stalno obilazila, žešće nego ikad kćer joj je jedina bezuvjetno pripadala.
Ispričaj mi. Samo pričaj. I naći ćemo način. Majo, učinit ću sve da više ne plačeš. Vjeruješ mi?
Da je Maja tada šutjela, Ivan više nikad ne bi bio zadovoljan sobom. Srećom, shvatila je i klimnula, pa sjela uspravno i pogledala preda se. Bila je baš kao otac u tom trenutku, i Ivana je prošla jeza. Očevu riječ nikad ne bi pogazio. Ako mu sestra treba pomoć, tko bi ako ne brat?
Mama je saznala da se viđam s Davorom. Sjećaš ga se?
Onaj raščupani? Ivan joj je gurnuo šalicu čaja i sendvič.
Jed!
Ne mogu. Poslije. I ti si raščupan! Ali, da, to je on. Nije bilo ništa ozbiljno, kunem ti se! Samo smo išli u kino i prošetali parkom. Po danu! Ivane! Nije ni pokušao poljubiti me!
Maja, ne deri se. Znam. I vjerujem. Što se dogodilo s mamom?
Vikala je na mene! Drmala me kao krušku i vikala… Ivane, riječima… povukla je noge pod bradu i zažmirila. Ne mogu to ni ponoviti! Zašto je prema meni takva? Što sam skrivila? Uvijek sam ju slušala! Ti znaš! Nisam glupa, jasno mi je da mi nije vrijeme za ozbiljne veze. A ona je vikala da ću zatrudnjeti i biti jadna kao ti… Oprosti! Nisam smjela ponoviti, ali… Ivane! Jesam li stvarno takva? Jezik brži od pameti…
Maja je briznula u gorki, nemoćni plač i Ivan nakratko nije znao kako pomoći.
Rješenje je došlo samo. Bila je tada toliko slična njegovoj kćeri da ju je samo podignuo na krilo, nježno grlio i brisao suze:
Bit će poplava! Plako jedna! Nitko tebe više neće dirati! Ne dam! Shvaćaš?
Sive su oči gledale brata, a Ivan je ponovio:
Nitko! Čak ni mama. Obećao sam tati da te nitko neće povrijediti. Misliš da ću pogaziti riječ?
Maja je odmahnula glavom i tiho zajecala.
Upravo tako. Naučio me što znači biti muškarac držati riječ. Čuvat ćeš Laru malo? Uskoro će se probuditi. Nešto joj daj jesti, ja idem do mame.
Nemoj!
Moram! Ivano ju je odlučno posjeo i gurnuo sendvič u ruku. Dovrši! I umij se! Da mi dijete ne preplašiš!
Razgovor s mamom bio je težak. Milena je vikala, tražila da odmah vrati Maju, pa plakala, moleći Ivana da vrati njezin život. Ivan je slušao tiho, čekao da se smiri.
Mama, Maja ostaje kod mene.
Podignuvši ruku da je zaustavi, nastavio:
Za sad. Neka dođe sebi. Trebat će i tebi vremena.
Ali, Ivane! Ima treninge, natjecanja, kraj semestra! Misliš li o tome?
Mama, jel ti vidiš što pričaš? Kakav kraj semestra? Cijelu noć nisi ni provjerila gdje je! Što da nije došla k meni?
Mislila sam da je doma!
Ti u svojoj potrebi za kontrolom više ne vidiš da smo ljudi. Možda nikad i nisi, ha, mama? Jesi li ikad pitala, nakon Lucije, kako sam ja? Kako živim? Da, pomažeš mi s Larom i hvala ti, ali s nama razgovaraš kao sa zaposlenicima. I s Majom je isto. Mama, mi smo ti djeca, a ne podređeni! Ti si odličan šef ali kao majka… oprosti, samo ja to mogu reći, ali nije ti dobro. Čak i sada, kad se tvoja kćer guši u plaču na drugom kraju grada, tebi je najvažniji kraj semestra i još jedan pehar! Ne ide to, mama! Šuti, znam što bi rekla! O budućnosti, o trudu. Maja ima mene! Pa ako završi školu i s dvojkama! Evo, platit ću joj fakultet, dobit će diplomu. Znaš li ti da želi biti veterinar? Ne, nisi znala! Ne liječnica, nego veterinar. Sama hoće. Bit će to, garantiram.
Ne možeš ti o tome! Ja sam joj mama!
I to ti daje pravo da je slomiš? Ivan se odjednom smirio.
Pred njim je bila žena, raščupana, pogubljena, koja ne zna kud dalje. Nije više bila ona tigrica, nego žena pred slomom. Viče, ali nema sigurnosti.
Ivan je uhvatio mamu za ramena, zagledao se u njezine oči i pitao:
Mama, želiš li ostati sama? Ne ucjenjujem, upozoravam. Ako ovako nastaviš, nikad nas više nećeš vratiti. Maje se neću odreći. Što će biti s tobom, razmisli.
Poljubio je majku u čelo i, sišavši niz dva kata, sjeo na stepenicu te dobro poznate zgrade.
Koliko je samo puta ovuda trčao? Sad se ni sam ne sjeća. Nekad preskačući po nekoliko stepenica, nekad jedva vukući noge po stepenicama. Sad nije imao snage ni korak tu ili tamo. Samo je sjedio ukočen i pokušavao dokučiti koliko ima stepenica u jednom katu…
Koliko godina gore-dolje, a ne znaš brojiti. Čudno li je to…
Telefon je zazvonio, trgnuo ga, Ivan je ustao, došao na najgornju stepenicu, točno izbrojao svaki spust, klimnuo sebi i otišao doma. Znao je što mu je činiti.
Njegova se taktika ispostavila točnom. Milena nije izdržala dugo. Već za dva dana došla je sinu, pokušala se zbližiti s kćerkom.
Proces je bio dug.
Maja nije mogla oprostiti majci odmah i bezbolno. Još pet godina odnos je bio poput klackalica s operiranim vektorom.
Milena se trudila kako je mogla, sada znajući da njezina djeca nisu više mali. Neće čekati da se sabere. Sad si ponavlja: Oni su dvoje, oni su zajedno, a ja?
Maja je diplomirala i zaposlila se u dobroj veterinarskoj ambulanti. Lara se grohotom smijala gledajući oca svaki put kad je Maja donijela pacijenta.
Majo! To je piton!
I što? Ivane, gledaj kako je sladak! A tek topao! Pomazi ga! Ajde, pomazi! Evo, vidiš? Uopće nije strašan! Samo dok mu vlasnik ne dođe iz Splita. Gošo se dosađuje sam doma!
Gošo? Bože, ima ime?
Naravno!
Lara se valjala od smijeha i prijetila ocu da će po tetinom primjeru.
Još mi samo fali to! Ivan bi se hvatao za glavu užasnut.
Posao, kuća, sramežljivi susreti s mamom. Maja je živjela na autopilotu. Lara je molila tatu da upozna nekog iz društva, ali ništa.
I onda vijest!
Želim vas upoznati sa svojim dečkom Maja je sramežljivo skrivala pogled. Ali, bez smijeha na moj račun!
Majo, bolje da plačem, nego da se smijem! Lara ju je grlila.
Desna tenisica, koju je Majin pacijent vukao po stanu, pronađena je pod ocjevim krevetom. Lara je navukla izlizanu tenisicu i poletjela u hodnik.
Spremna sam!
Nevjerojatno! Ivan je skeptično pogledao kćer i slegnuo ramenima. Sad možemo i ne žuriti. Katarina nam neće oprostiti!
Tata! Nemoj pretjerivati! Imamo još pola sata!
Dvojac izdaleka zamijetio u parku.
Tata, tata, je li to on? On? Onaj raščupani?
Larin šapat bio je toliko glasan da je Maja namršteno prijeteći podigla prst prema nećakinji.
Davor.
Ivan.
Rukovanje, osmijeh, klimanje glavom.
Lara.
Raščupanko! Davor će se nasmijati i pogledati Maju. Ne mršti se, nasmiješi se! Tako! Da te uvijek mogu vidjeti nasmiješenu! Vidi ti tih tenisica! I ja bih takve!
Lara, pogledavši tatu, prasne u smijeh, i tek sad shvati da su tetine oči drugačije. Čelik je zamijenilo srebro. Prekrasno, ostade otvorenih usta, pa zapljeska, iznenadivši budućeg rođaka.
Što? Mi smo svi pomalo luckasti u ovoj familiji. Navikni se!
Utješio si me! Sad znam da ću se uklopiti u vašu veselu… ekipu? Kako je bolje reći?
Obitelj, Davore, obitelj! Lara će namignuti teti i uhvatiti tatu pod ruku.
***
Jednu stvar sam iz svega naučio: snaga obitelji nije u tome koliko je kuća čvrsta izvana, već u tome koliko plastelina, mudrosti, ljubavi i zajedništva ima iznutra. Čak i ako je papirnata, s dobrim srcem unutra sve se može izdržati.
