“Halo, Vaša supruga je rodila blizance! Ali… imam 52 godine… i nemam suprugu! Ma, ne znam… dođite i pogledajte, kaže da su vaši…”
Kad sam čuo te riječi, prvo sam pomislio da netko stvarno mora da je krivo okrenuo broj. Imam 52 godine kakva djeca, o čemu oni pričaju? Ali znatiželja je starija od pameti. Sjeo sam u auto i krenuo.
Ulazim u bolnicu i zamalo sam se naslonio na zid od šoka. U krevetu leži… moja bivša žena. Pokraj nje, s obje strane, dvije male, sretne buhtlice spavaju kao bubice.
Ivana, čija su to djeca? Čija su?
Tvoja, mirno odgovara ona.
Ja šutim, pokušavam pohvatati konce.
Imaš 49 godina. Razveli smo se prije dosta vremena…
Da, sedam mjeseci su prošla. Nisam tada ni slutila da sam trudna.
Kako je to moguće?
Mislila sam da je nastupila menopauza. Tko bi rekao da će ono naše burno zbogom završiti baš ovako. Ništa ti ne tražim, samo sam htjela da znaš.
Dvojce odjednom… Toliko smo pokušavali godinama, nikada nam nije išlo.
Iskreno, i ja sam se šokirala. Nisam ni primijetila trudnoću do petog mjeseca. Mislila sam da umišljam one pokrete u trbuhu…
A iskreno, ne čudi me. Ivana je uvijek bila jača žena, pa nitko iz našeg kvarta nije ni skužio promjenu.
Kad smo se upoznali, bila je prava slavonska buhtla meni ideal. Mršave mi nisu nikad bile po volji. Lijepo smo živjeli, i sanjali o djeci. Ivana je išla od doktora do doktora, živce kidala, rezultate nigdje.
Onda smo odlučili živjeti za sebe. Radili puno, ali i uživali Jadran, Plitvice, europske metropole, pa i na Adventu u Zagrebu. Zadnjih pet godina kao da nam je netko ugasio svjetlo. Valjda smo do kraja prihvatili da djece neće biti. A, znaš ono, kad godine stignu, počneš brojati tko će ti svijeću zapaliti na grobu.
Počeli smo se svađati. Ivana je nakupila još 15 kila. I jednog dana mi kaže:
Cijelo vrijeme se mučimo jedno drugo. Mislim da moramo pustiti jedno drugo. Možda ti još budeš tata.
Nisam to želio, iskreno. Ali Ivana je već sve odlučila. Bilo je teško. Ali otišao sam.
I tek poslije mi je priznala da se bojala reći mi za trudnoću. Nije znala hoće li izdržati, hoće li djeca biti dobro. I eto ti, sudbine.
Još isti dan sam otišao u dućan, kupio prsten i veliki buket ruža. Vratio sam se u sobu i zaprosio je. Dvije godine kasnije skupa smo, klinci rastu kao iz vode, mi možda i nismo mladi roditelji na papiru, ali srcem jesmo.
Biste li se vi usudili postati roditelj u tim godinama? Ili mislite da i za sreću postoji rok trajanja?
