Kažu ljudi: što duže parovi hodaju, to gore im ispadne brak…
Jedan par je, eto, bio zajedno punih sedam godina prije nego što su se napokon odlučili vjenčati. Cijelo to vrijeme nisu proveli ni jedan jedini cijeli dan pod istim krovom bilo im je sasvim lijepo svatko u svom miru i prostoru. No, kako to obično biva, slučajna trudnoća natjerala ih je pred oltar.
Isprva je zajednički život bio zanimljiv i uzbudljiv. Prvo su zajedno šporkavali svoj mali stan, baka cure preselila se kod njezinih roditelja pa su mladenci dobili više svog prostora, a onda je krenula i kupovina namještaja, suđa i svega onoga s čime moraš živjeti. Međutim, kad je sve to bilo gotovo i kad su tapete napokon sjele, mladi par je nekako postao nemiran kad bi predugo bio zajedno između četiri zida.
Muž je počeo žicati ženu da ga pusti na pivicu s dečkima, a ona bi mu sa smiješkom mahala taman da guštaju svatko na svojoj strani. Takav život im je postao norma i baš im je bio komotan. Kao i prethodnih sedam godina, viđali su se doma samo kasno navečer.
Približavao se termin poroda, a muž je iz dana u dan bio sve potišteniji. Žena na to nije niti obraćala pozornost, dok joj jednog dana nije doletio poziv od potpuno nepoznate žene Vaš muž dolazi živjeti kod mene. I stvarno, dok je ona bila na redovitom pregledu kod ginekologice, gospodin je spakirao kofere i ispario.
Najgore od svega bilo je što joj muž, u tom svom kukavičluku, nije ni pokušao objasniti što ga je snašlo. Nije se pojavio ni na ročištu za razvod… Cura se onda potrudila kad se već tako završilo da u rodilištu ne piše ništa na rubriku otac, pa da tamo može zalijepiti samo flaster. Srećom, imala je svoje veze i sve je sredila vrlo brzo.
Rodila je prekrasnog sina. Beba prava frajerčina, zdrav i krupan, s jamicama na obrazima. Tek kad ga je prvi put primila u ruke, nekako se smirila, a bol koju joj je nanio njezin bivši nekad dragi i bliski prijatelj kao da je nestala. Roditelji su joj pomagali oko sina; na muške i veze nije više ni pomišljala, rana u duši činila se kao da će uvijek ostati otvorena.
Sin je imao tri godine kad je zazvonilo na vratima. Cura je očekivala da će joj mama pri čuvanju unuka priskočiti u pomoć, pa nije ni pogledala kroz špijunku, samo je otvorila vrata. Tamo, iznenada, bivši muž. U jednoj ruci golem buket ruža njen omiljeni, naravno! u drugoj velika igračka, automobil na daljinsko upravljanje, prvi poklon koji je sinu donio nakon tri godine.
Pogledala ga je samo šutke, pa je tip tiho promucao:
Oprosti… učinit ću sve što hoćeš…
Misliš da ću ti to sad oprostiti? Toliko godina…
U tom trenutku sin je izjurio u hodnik.
Ne. I nemoj se više pojavljivati. Tolike godine nije nam trebaoš, navikli smo bez tebe i bilo nam je super…
Cura više nije osjećala bol. Godinama su se zamjerke potrošile, ostala je samo blaga žalost prema bivšem čovjeku koji je izgubio sina.
