Težak čovjek
Bože, Marko! Kako si ti kompliciran čovjek! Kako je teško biti s tobom! Zar ne možeš barem jednom napraviti onako kako ja kažem, ha?
Dok sam sjedila ispod maslinovog stabla pokraj hotela u Rovinju, gledala sam u svog muža, naizgled sasvim običnog, možda čak i neuglednog, ali s očima koje su znale ući duboko u čovjeka. Nije bio ni viši ni ljepši od mene; naprotiv, bio je nizak, zdepast, s već prorijeđenom kosom, ali oči su mu bile žive, blistave, inteligentne. Ja, Melita, sanjala sam o romantičnoj i lakšoj vezi, a dobila sam Marka.
Svi su mi govorili kako izgledamo kao nepar ona ljepotica, a on, pa, on. Svi su u hotelu skretali poglede prema meni, a Marko je stalno hodao za mnom s našom Mašom na rukama. Maša…naša kćer, petogodišnja, crvenokosa poput zalaska nad Jadranom, s tatinim crtama lica i mojim plavim očima.
Melita, ako toliko želiš ići na tu izletničku turu, idi. Mislim da je Maša još premala za to. Bit će joj muka po ovoj vrućini i tko zna hoće li uživati. Bolje da ostane s nama, a ti se zabavi rekao mi je nježno.
A zašto onda mene vodiš uopće na more? Hoću muža pokraj sebe, a ti bi nas ostavio kod bazena i otišao na posao! Ne zanima te što mi cijeli hotel dobacuje komplimente?
Maša me grlila držeći Marka oko vrata. On je samo polako, smireno odgovorio, nasmiješio joj se i pomilovao je po kosi.
Znaš što, dušo? Idemo mi smisliti nešto zabavno, a nije ti vruće. Kako ti se sviđa vožnja brodom? Ili možda ronjenje? Što bi ti najviše htjela?
Hoću vidjeti Brijune! zakikotala sam se, mahnuvši mu rukom. Ako nećeš, idem sama!
Marko je samo slegnuo ramenima kad sam odjurila prema bazenu, zaboravljajući i na njega i na dijete.
Takva je kod nas dinamika bila od samog početka. On je uvijek bio poslovan, odmjeren, u stvarima do u detalje, a ja…htjela sam život kakav sam sanjala pun zabave, druženja, pažnje. Nikako nije shvaćao što meni uopće treba.
Nije mu išlo s ženama, niti mu je do njih bilo stalo osim poslovno. Sjetim se dana kad sam ga prvi put upoznala, saznam kako ga je njegova mama, teta Vedrana, uvjerila da mu je stiglo vrijeme za ženidbu.
Sinko, vrijeme je da nađeš ženu! Ti se sam nikad nećeš oženiti, to svatko vidi. Zato smo mi Hrvati izmislili provodadžije! Ajde, piši što želiš oči kakve boje, dužina kose, pa do ručka sve zadirkivala ga je dok su u Osijeku pili čaj pod njegovim bakinim stablom šljive.
Pustio joj je da piše i tko bi rekao pronašla mu je mene, baš po mjeri, po narudžbi. Izvana sam bila baš ono što je zamislio. Unutra…eh.
Brak nas je uskoro pretvorio u cimerice u zajedničkoj kući na Medvešćaku. Imali smo odvojene sobe, ona njegova uvijek prepuna igračaka i Mašinih stvari, jer je otpočetka djevojčica spavala s tatom, a moja uredna i prazna, jer Markov hrkanje nisam mogla mirno podnijeti.
Mislila sam da djece neću imati, a Marko je pristao na moj plan: putovanja, odlasci na ljetovanja, druženja i tek onda, možda jednom dijete.
Maša je promijenila sve. Marko je bio odan otac, a ja…nekako sam ostala nedorečena majka. Dojiti nisam htjela, bojala sam se izgubiti oblik grudi. Tražili smo dadilju, razmišljali o dohrani. Markova mama nije mogla pomagati, bila je na fakultetu, moja se majka, Ana, uselila kod nas i potpuno posvetila unuci.
Prva svađa zbog toga… Ne volim konflikte, a opet, Marko je inzistirao:
Bit će baka s Mašom, dok se ti odmaraš, ili dok si sa svojim prijateljicama, ali ja ću znati da naše dijete ima nekoga tko je voli.
I tako…naša mala obitelj živjela je zbrda-zdola, kao i mnoge današnje zagrebačke obitelji.
Maša je bila na baletu, išla u privatni vrtić, na zimovanja i na more. Ja sam nastavljala živjeti svoj život, često brinula o sebi, odlazila na kavice i wellness, a Marko je bio uvijek uz Mašu.
Odmor u Rovinju postao je prekretnica. Maša se razboljela, dobila visoku temperaturu i glavobolju.
Cijeli odmor ćemo biti po sobama zbog prehlade! Sve zbog tvojih popuštanja, Marko! Davao si joj previše sladoleda! vikala sam frustrirano. On je ostao smiren:
Njeno zdravlje mi je bitnije od ljetovanja.
Liječnik iz hotela rekao je da nije ništa strašno, samo iscrpljenost. Marko je odlučio istog trena: pakiramo se, idemo doma u Zagreb.
Testovi, bolnice… Okrenula se stranica života, sve je stalo. Bolest nije napredovala, ali nije ni nestajala. Marko je oslobodio raspored, nije puštao Mašinu ruku, a ja sam sjedila uz krevet lijepo odjevena i s maskarom koja se svaki izlazak iz sobe slijevala, jer nisam znala što drugo raditi. Svi su gledali Marka jedini je znao kad treba reći, što treba poduzeti.
Marko je na kraju donio tešku odluku. Kuća, posao, štednja sve što imamo, ide na liječenje u Njemačku. Novaca više nema, treba platiti skupu operaciju.
Melita, ostavit ću ti stan i auto, imat ćeš dovoljno za svoje potrebe. Samo te molim…barem koji put tjedno posjeti našu Mašu! Naša kći ima samo jednu majku, koliko god da si…teška sebi i meni. Ako možeš barem pokušati pokazati da ti je stalo rekao je, prvi put ljut, ogoljen i ranjiv.
Gledala sam ga i odjednom se nisam mogla prepoznati. Svi ovi mjeseci, godine…Što nam je ostalo osim ove djevojčice s iglom u ruci i malim plišanim zekom u naručju? Marko je postao stijena, nezaustavljiv, velik, beskrajno jak. Osjetila sam tihi stid i izašla iz sobe, sakriti suze i razmazanu šminku.
Mama mi, Ana, ostala je uz nas, kao tihi anđeo čuvar.
Melita, nemoj biti stroga prema sebi. Bit će vremena za popravljati sve rekla mi je tiho.
Operacija je prošla dobro, napokon smo odahnuli. Prošlo je nekoliko godina rehabilitacije, povratka u normalu. Marko nije nikad doveo drugu ženu. Kuhao nam je subotom, vodio Mašu u park na Tuškanac i popravljao joj bicikl. Nikad mi nije predbacivao. Samo je gradio njezino povjerenje, slagao slomljene dijelove obitelji polako, pažljivo.
Mašu sam ponovno srela na njezin petnaesti rođendan. Bila je visoka, crvenokosa kao bakrena žica, sjajnih očiju. Imala je isti onaj Markov pogled probijao do srži, tražio istinu.
Mama…
Mašo…
Ne žuri, mama. Slušaj me.
Pogledala me ozbiljno, sjedila na Markovom prozoru, nogu podvučenih, kao što sam ja nekad.
Tata me učio oprostu. Nisam sigurna da ću znati koliko i on. Ali mogu pokušati, ako želiš biti dio mog života.
Hvala ti, Mašo. Nemam pravo tražiti više odgovorila sam.
Zapamti, tata nikada o nikome nije ružnu riječ rekao. A ja sam mu za to zahvalna. Sad idem među goste. Hoćeš li probati biti mama? Pokazat će vrijeme, ali šansa je tvoja. I, da…više nisam ljuta rekla je, trzajem ramena namještajući šiške i nestala, ostavivši tragove prstiju na prozoru.
Pogledala sam dolje Marko je stajao, gledao u nju s osmijehom. Zatvorila sam oči i pomislila: možda je ipak teže biti dobar nego težak čovjek.
Moja kći…Naš put tek počinje.
