Otišao sam na izlet u Italiju s grupom umirovljenika. Nisam očekivao ništa veliko par dana razgledavanja, pokoja fotografija za obiteljsku arhivu, sitni pokloni za unuke. Htio sam makar na tren pobjeći od svakodnevice i samoće koja me posljednjih godina sve više pritiskala.
Mislio sam da će Rim, Firenca ili Venecija biti samo još jedna točka na popisu. Ali, baš u sjeni Koloseja, dogodilo se nešto neočekivano. Ondje sam sreo čovjeka zbog kojeg sam se opet osjećao mlad.
Stajao sam pod impozantnim lukovima amfiteatra, zadivljen njegovom veličinom. Vodič je pripovijedao nešto o gladijatorima, a ja sam mislima odlutao. Tada je netko pored mene s osmijehom prokomentirao: Ma jesu li i gladijatori kukali na ove vrućine ko mi sada? Pogledao sam i ugledao njega visok, prosjed, srdačnog pogleda koji mi se učinio blizak, a istovremeno nov.
Nosio je običnu košulju i šešir za sunce. Pogled mu je bio kao da nas je samo dvoje u cijelom tom okruženju. Započeli smo razgovor. Saznao sam da se zove Marko, udovac je i već je godinama u mirovini. Došao je sam jer kako kaže ne vrijedi više čekati neko bolje vrijeme da se vidi Rim.
Pričali smo kao da se znamo godinama, lako i s puno smijeha. Popili smo kavu pod Kolosejem, razmjenjivali dojmove, a ja sam se prvi put nakon dugo vremena osjećao zaista viđenim i slušanjem.
Sljedeći dani izleta postali su drukčiji. Sjedili smo jedno do drugog u autobusu, skupa ručali, gubili se i nalazili pogledima u gužvi turista. Bilo je u tome nečeg iskreno razigranog, gotovo dječačkog.
Navečer, dok su ostali igrali belu ili gledali televiziju, mi smo stajali na hotelskom balkonu, gledali osvijetljeni talijanski grad i pričali o svemu o djeci, o prošlim godinama, o čudnom osjećaju kako srce opet brže kuca. Osjećao sam se kao mladić. Počeo sam više brinuti o izgledu, češće se smijati. Prijatelji su me gledali sa simpatijama, neki i s natruhom ljubomore, ali ja sam osjećao da ponovno vraćam dijelove sebe koje sam zatrpao svakodnevicom i samoćom.
Što se više bližio kraj putovanja, sve češće mi je u mislima bila ista misao što nakon povratka? Marko je živio stotinama kilometara daleko. Imao je svoj život, ja svoj. Povezao nas je tek taj jedan tjedan, izvan stvarnosti. Je li to dovoljno za nešto više?
Posljednjeg dana zajedno smo prošetali Rimom, odvojeni od grupe. Sjedili smo na Španjolskim stubama, jeli sladoled i šutjeli. Na kraju je rekao: Znaš, odavno se nisam ovako dobro osjećao. Ali bojim se što će biti kad se vratimo. Imaš svoj život, ja svoj. Možda je ovo samo talijanska fantazija?
Nisam znao što reći. U meni su se borile želja da vjerujem da je ovo početak nečeg pravog i strah da će sve nestati s posljednjim avionom natrag.
Rastali smo se na aerodromu. Zagrljaj je potrajao duže no što je pristojno, pogled u kojem je bila i tuga zbog rastanka i neka tiha nada. Razmijenili smo brojeve, ali nitko nije izgovorio: Vidimo se uskoro.
Danas, kad se prisjetim tog putovanja, nisam siguran što da mislim. Bilo mi je kao san snažan, prelijep ali i vrlo krhak. Možda je Marko bio u pravu, možda je to samo iluzija, a možda bih bio kukavica ako ne pokušam vidjeti gdje bi nas ta sreća mogla odvesti.
Pitam se, vrijedi li riskirati miran, posložen život radi osjećaja što je iznenada pokucao na vrata? Je li to bila tek pustolovina pod talijanskim nebom ili početak neke priče koju još ne poznajem? Srce mi brže zakuca pri samoj pomisli na njega, dok mi razum šapće da je to ludost.
Možda baš zato pričam ovu priču da pitam i druge: smije li čovjek, nakon pedesete, šezdesete, ili kasnije, ponovo otvoriti srce nečemu novom? Je li mudrije zadržati sjećanje kao lijepu uspomenu ili se usuditi i saznati kuda bi te emocije mogle odvesti?
