Strane zidove
Znaš, o čemu najviše u zadnje vrijeme mislim? Izbrišem tu istu šalicu već po peti put, zurim u nju bez prave potrebe. O tome da, evo, nemamo više ni jednu žlicu koju možemo nazvati svojom. Sve završilo u njihovoj sobi. Sad u svom stanu navečer legnem i razmišljam: jesmo li glasni dok gledamo televiziju u vlastitoj dnevnoj? Smetamo li im?
Vjeko sjedi uz prozor, gleda u tamno dvorište i samo duboko uzdahne. – Gosti, – kaže tiho, ne dižući pogled. – Postali smo gosti. U vlastitoj kuhinji.
I taman tada, kao po narudžbi, iz sobe nećakinje začuje se prigušen ženski smijeh, a ubrzo i duboki glas njezinog dečka. Oni gledaju film. U našoj nekadašnjoj dnevnoj.
Tako smo sjedili, ja s tanjurom mokrih ruku, Vjeko uz prozor, a meni po glavi ide samo jedno pitanje: kako smo to dopustili? Kako je došlo do toga da u svom stanu šaptom spuštamo vodu u zahodu, strahujući da nekoga ne uznemirimo? A sve je tako bezazleno počelo. Baš… obiteljski, s najboljom namjerom.
Telefonom me sredinom kolovoza zove sestra, Mirjana. Upravo stavljam staklenke krastavaca, kosa slijepljena, sav kuhinjski kaos. Brišem ruke o pregaču i javljam se.
– Dobar dan, Lana, – Mirjanin glas nekako nesiguran, molećiv. Odmah mi sine u glavi: neće ona zvati bezveznim povodom, uvijek ima posla preko glave. Živi u Osijeku, čujemo se tri puta na godinu, teško i više.
– Slušaj, sjećaš se Done, moje starije? – pita.
– Naravno da se sjećam. Što je s njom?
– Ma ništa strašno, baš suprotno, super je. Upisala je fakultet u Zagreb, dobila upis bez plaćanja, pametna mi je ona. Samo, dom nema pravo odmah, možda tek za semestar ili kasnije, pa sam mislila… Vi ste tamo sami, stan je trosoban, biste li je mogli prijaviti? Klasična formalnost, za dekantsku potvrdu. Neće ona kod vas živjeti, dogovorili smo sve, unajmljuje sobu s curama, ti se ne moraš brinuti…
Držim mobitel, sve mi zvoni u glavi. S jedne strane – dijete iz obitelji, dobra, šutljiva, pristojna cura, oduvijek. S druge – prijava je ozbiljna stvar, Vjeko uvijek ponavlja: nemoj nikoga prijavljivati, ni rod ni neroid teško ćeš ih se riješit. Ali, nećakinja je, studentica, privremeno samo! I Mirjani odbiti ružno, jer ipak je sestra.
– Jesi sigurna da će unajmiti nešto? – upitam oprezno. – Nije da bi nam bilo svejedno da stalno živi kod nas, znaš…
– Ma daj, Lana! – Mirjana se smije. – Dvadeset joj je, fali joj društvo, sloboda. Već posluje s curama, snimat će sobu, to je samo za dokumente. Znaš ti kako je to danas strogo, žigi, prijave, potvrde. Čista formalnost!
Ostavim joj da ću se dogovoriti s Vjekom. Kad sam mu navečer sve ispričala, namrštio se:
– Ne treba ti to. Prijava nije zezancija. Dok ih ne ispišeš… muka, Lana. Znam iz prve ruke.
– Ma, nećakinja je. Samo formalno, privremeno. Neće ona tu stanovati, samo potvrda…
– Danas je potvrda, sutra donese stvari, pa ostane tjedan, pa dođe s curom, pa… zaboravi, – odbija i kraj.
Nisam ipak mogla ostati hladna. Nazovem Mirjanu idući dan, grize me savjest dijete položi prijemni, hoće studirati, a ja radim problem. Prisjećam se one male Done s rođendana, uvijek mirna, radišna. Mirjana dogovori da će mi se sama javiti.
Javi se nakon par dana, pristojan, nježan glas na telefonu.
– Teta Lana, dobar dan, ja sam Dona, mama je rekla da… možda mi želite pomoći za prijavu. Znam da je nezgodno, ali jako mi to treba. Već imam ugovor za sobu s curama, ali za faks mi treba prijava. Samo na vrijeme faksa. Hoću li doći osobno, pa zajedno riješimo?
Kako odbiti? Dijete fino, kulturno, moli. Vjeko samo raširi ruke kad kažem da će Dona doći.
– Radi što hoćeš, ali nemoj kasnije kukati, – kaže.
Dona stigne početkom rujna. Visoka, mršava, u trapericama i bijeloj košulji, duga smeđa kosa spletena u riblju kost, osmijeh topao. Donosi med, pekmez, bombonijeru. Razveseli me baš… Dijete koje zna doći i pokloniti.
Cijelo popodne pijemo čaj, govori mi o studiju novinarstva sanja o televiziji, reportažama, puni je energije. Pokazuje fotke te male sobe u Trešnjevci, tri kreveta, njima taman. Samo prijava, kaže, trebaju da dokumenti budu uredni, ne bih vas opterećivala. Osim možda tu i tamo, ako baš zagusti.
Vjeko dođe s posla, ona pozdravi s poštovanjem, povuče se. Kaže: «Hvala vam», izlazi. Dogovaramo papirima, pođemo u policiju, prijavimo. Sve brzo, jednostavno. Prijava privremena, godinu dana. Nakon dva tjedna sve gotovo, Ona deset puta zahvali. Pomislim: eto, to je to. Svi smo sretni. Pomogli smo, ona samostalna, svi zadovoljni.
Ali život uvijek okrene drukčije.
Prvih mjesec-dva je stvarno nema. Samo ponekad nazove, javi se, čestita praznike. Mirjana zahvaljuje, hvali je. Pomislim: dobro smo postupili.
U studenom Dona zove može li doći na par dana? Posvađala se sa cimericama, jedna izluđuje svojim prijateljima i glazbom. Doni treba mir za učenje. Kako da joj odbijem studentica, ispiti, mora učiti.
– Dođi, – kažem. – Spavat ćeš na dvosjedu.
Večer, veliki ruksak. Vjeko stisne usne, šuti. Dona spava u dnevnoj, stalno se ispričava što nam smeta, obećava tjedan dana, pa će riješiti situaciju. Mirna je i diskretna. Ujutro rano van, navečer sjedi nad knjigama. Mi večeri provodimo odvojeno televizor gasimo, da ne smeta. Vjeko bježi u spavaću, ranije no obično. Na kuhinji sam po sat dulje, da izbjegavam tišinu.
Tjedan postane dva, pa Dona objavi da su joj upali ispiti pa mora ostati do kraja siječnja. Dodatno, našla je posao preko studenskog servisa (uredništvo lokalnih novina), dobar cv za ljeto, mora štedjeti jer moždagra u inozemstvo na praksu. Mama ne može financirati, Mirjana teško živi.
– Teta Lana, mogu li još malo ostati? Platit ću režije, kupujem sama sebi hranu, ne opterećujem vas, a pola plaće mi ode na najam…
Kad sam to objasnila Vjeki, poludio je.
– Lana, što radiš? Govorio sam ti! Iskoristit će te! Najprije je prijaviš, onda živi tu, što slijedi da donese svoj namještaj?
– Uči i radi, sama cura u Zagrebu… pomozi joj! – pokušavam opravdati, iako i meni nešto sjedi u grlu, – Platit će režije…
– Režije! Dvije stotine kuna mjesečno i misli da je to dovoljno?! Koristi sve kao svoje, to nije najam! To je milostinja za tvoju savjest!
Nisam se usudila svađati. I sama osjećam da nije u redu. Nije, ali mi je neugodno istjerati dijete vlastite sestre. Mirjani ni riječ. Frka me reći će: «ti si pristala, rješavaj sama».
Kroz veljaču se ona udomaćila do kraja. Pola ormara u hodniku su njene stvari, kutije s knjigama na balkonu, u frižideru njezina polica jogurti, voće, spremnici. Kupi dosta svog, ali i naše koristi. Šećer nestane, ulje, kruh. Onda kupi, ali… osjećaj, znaš? Netko drugi, tvojim domom gospodari.
S Vjekom jedva pričam. Samo osnovno. On rano ode, kasno se vrati iz posla, a kad i jest doma, nema ga iz sobe. Znam jednostavno ne želi Dona sresti. Ona se zaista trudi biti neprimjetna, tiha, pita treba li što pomoći, počisti ali ništa ne pomaže. Jer uvijek ostaje osjećaj tuđine u vlastitom stanu.
Jedne večeri sjeckam salatu, Dona izlazi iz dnevne, stavlja vodu za čaj, pogleda mobitel. Promatram je, razmišljam: pa ona je tu kao doma. Ima čak i svoj, ružičasti kuhalo, svoju šalicu s nekim engleskim natpisom, svoj voćni čaj. Sve svoje.
– Dona, – ne izdržim, – Jesi li našla kakvo drugo mjesto za stanovanje? Jesu cimerice se primirile?
Ona digne pogled, blaga, pomalo bezvoljna.
– Više ne pričam ni s kim iz one stara ekipe. Ali tražim nešto, stvarno. No, sve je skupo ili predaleko faksa. Ovdje je najbolje prevoz, kvart, mirno. Ako vam je nezgodno, potrudit ću se više.
Šutim, ne mogu reći: Da, nezgodno je, idi. Ne dozvoljava odgoj. Nije mi zla nanijela, samo… nije više naš dom.
– Traži, – promrmljam. – Mora ti biti bolje među studentima, ovdje stalno si na kauču.
– Ma meni je tu baš super, vas ne smetam, – slegne ramenima i nestane s čajem. Onda me preplavi tuga i bijes. Nikoga ne smeta, a mi na kuhinji spavamo, jer u dnevnu više ne zalazimo. Televizor gasimo da im ne smetamo. U svojem stanu.
Te večeri Vjeko šapne u spavaćoj:
– Lana, kad isteče privremena prijava (to je u kolovozu), ne produžuj. Dosta, neka traži stan.
– Obećavam.
A znam duboko u sebi, neće to biti jednostavno. Dona je sada prijavljena, živi kod nas već više od pola godine. Neće ona otići lako. Treba sjesti, objasniti, a ja nemam hrabrosti. Što ako se naljuti? Ili Mirjana plane pa okrene rod protiv mene ti si dužna pomoći, obitelj…
Ode ožujak, travanj. Dona se sprema za ispite, radi u redakciji, kasno se vraća. Vikendima donosi dečka Tonija. Prvo kao gosta, uz oprike, kasnije sve češće. Ispočetka tiho, pa stalno.
Jednog svibanjskog večernja, dok Vjeko nije doma, Toni ulazi s Donom u dnevnu. Smiju se, zatvore vrata, rade na projektu. Sjedim na kuhinji, gorim iznutra. Jesmo li mi ikada ovakvi bili kod svojih roditelja?
Kad se Vjeko vrati, proguta bijesno:
– Što se događa?
– Dečko joj je unutra. Onda ih je više u našem dnevnom nego mi.
Sav crven u licu, povuče se. Meni sve u trbuhu zatreperi sad je stvarno dosta.
Nakon što Toni ode, razgovaram s Donom:
– Znaš da nije u redu, Dona. Ovo je naš dom, ti si već kao stanarka, a dovodiš i gosta.
Lice joj utihne, usnice joj zadrhte.
– Razumijem, teta Lana, oprostite. Samo radili smo, obećavam, više ga neću dovoditi.
Povlači se. A meni u duši bezdan. Ispala sam neprijatelj baš onoj kojoj smo pomogli.
Vjeko poslije kaže:
– U kolovozu gotovo. Upozori je.
Ali, kad je došao kraj, Dona traži produženje prijave za još godinu da joj ne stvaramo probleme na fakultetu, taman je preko ljeta u žaru obaveza.
Mirjana me moli: Lana, izdrži još, znaš da će ti biti zahvalna zauvijek. Samo još godinu.
Potpišem sama jer Vjeko ne želi. Prokletstvo savjesti.
Ljeto Dona provodi u Osijeku, mi napokon dišemo. Naše večeri, TV, opušteno. Zamišljam možda ipak ne dođe nazad.
Ali u rujnu se vraća, ovaj put s više stvari nego prije. Kaže: mama poslala knjige, odlučila ozbiljnije učiti. Bit će više doma, radi diplome.
U listopadu opet Toni u stanu. Ovaj put ulazi kao doma, Dona ga ne najavljuje, sjede, raspravljaju, projekt pripremaju. Ja na vratima, gledam ih, ona se smiješi: To je Toni, radimo zajedno, može li ostati?
– Dogovorili smo goste ne dovoditi, – podsjetim, ali ništa ne riješim. Vraćam se u kuhinju i zapalim cigaretu nisam pušila trideset godina…
Tako se to nastavilo. Toni je tu dva, tri puta tjedno, ponekad do kasno. Navečer je lakše ostati duže na poslu nego doći doma. Vjeko sve kasnije dolazi, šuti, izbjegava kontakt sa svima. Ja jedem sama.
U studenom konačno prisegnem razgovarati s Donom.
– Znaš, obećavala si da ćeš se iseliti. Prošla je godina. Jesi li išta pronašla?
– Tražim, – kaže s pogledom prema podu. – Ali sve je ili preskupo ili užasni uvjeti. Ovdje mi je mir, internet, blizu škola i posao. Plaćam režije, ne smetam nikome. Zar vam je baš toliko teško?
– Jest, Dona, navikli smo tih život udvoje, a sada… Previše je. Sad već vodiš dečka svakog tjedna. Više nije obiteljski dom.
– Pa ja imam prijavu, to je legalno! Plaćam račune, čistim za sobom, – uzruja se prvi put.
– To je privremeno, – puštam glas što smirenije, – Pomogli smo ti, a ti koristiš svaki dio.
– Krivo mislite, teta Lana! Evo, opet ispada da sam ja teret.
Prvi put više ne moli nego zahtijeva.
Prosinac novi užas. Do Božića brojiš dane u tišini, nemaš volje okititi bor. Iskrcam ga na stolić u kuhinji, malog, plastičnog. U dnevnoj je Dona. Naša dnevna postane njezina.
Za praznike Dona ode svojima. Dišemo nas dvoje, za prvi put nakon mjeseci dišemo, gledamo televiziju, razgovaramo kao nekad. Vjeko kaže: Ovo treba biti stalno tako. Dostatno. Kad se vrati, svaki dan pita kad će izaći.
Povratak u siječnju donosi novost Toni planira doseljenje u njihov zajednički prostor.
– Teta Lana, striče Vjeko, Toni bih mogao ostati kratko, dok ne nađe stan. Znate kakve su cijene, a studenti… mi ionako planiramo zajednički život, zar vas baš toliko smetamo?
Meni padne šalica iz ruke. Vjeko ljubičasto-crven, steže šake.
– Dolazi živjeti kod nas?! – gotovo škripi.
– Oprostite, zakonski vas nitko ne može istjerati prije isteka prijave, – uozbilji se Dona, – Imate pravo tužiti, ali dok se presudi… Ja sam u pravu.
Tako postane sve jasno.
Vjeko ode odvjetniku, on objasni službeni proces za iseljenje, motanje po sudovima, mjeseci čekanja. Ali ako osoba neprijavljena, treba zvat policiju.
Policija dođe, upozori Tonija, napiše zapisnik. On odseli. Dona u suzama.
No, nedugo Toni se vrati. Dona prijavljuje zahtjev da ga prijavi kao zaručnika, čula je od odvjetnika da može. Mi pišemo novu tužbu. Mirjana prestaje razgovarati sa mnom. Rođaci okreću glavu.
Od tada žive s nama. Dnevna njihova, njima TV, njima frižider, nama samo kuhinja. Naša rutina, njihova svakodnevica.
Nedavno su kupili novi plazma TV, stari su odnijeli na balkon.
Večer je, perem suđe, Vjeko skuha kavu, gleda kroz prozor. U nama samo jedno pitanje: postoji li rješenje osim da prodamo stan? Možda negdje manji, čist, naš? On kratko kimne, ali mu duša krvari.
Iz dnevne žamor, smijeh Dona i Toni gledaju neki serijal. Mi sami, tanki glas, ništa više nije naše.
– Sjećaš se kad smo se dogovarali pustiti malu? – pita Vjeko.
– Sjećam, – lanem, grlo mi stegnuto.
– Trebala si mene slušati.
Slažem se. Prekasno je.
Dona prođe hodnikom, pozdravi hladno i nestane u kupaonici. Toni uzima sok iz frižidera, nama klimne glavom: Laku noć. Mi šutimo. Nemamo snage ni bijes.
– Sutra ću zvati agenta. Da vidimo što možemo dobiti za stan. Da konačno kupimo nešto manje. Da imamo svoj mir, bez ovih upisa.
– Dobro, – kažem tiho. Prolama se nešto u meni.
Odlazimo u sobu. Knjiga mi pada iz ruke, misli lutaju. Vjeko upita što smo pogriješili, odgovaram: vjerovali smo u zahvalnost, poštenje, da će dobrota biti vraćena.
– Naivni, – šapne.
– Naivni, – ponovim.
Spavamo u tišini, slušamo kako se u dnevnoj smiju, žive. Svakodnevica u našem bivšem domu, više nije naš.
I pomislim: najgore nije što smo ostali bez stana. Najgore je što smo ostali bez vjere u ljude, u obitelj, u to da dobrota ima smisla.
Sutra će biti isto. I prekosutra. Dok se sud ne presudi, dok ne odemo. Ovdje nema više proljeća, samo zima, i ne vidiš joj kraja.
Usnem, i sanjam naš stari dom, gdje je bilo toplo, gdje smo disali, veselili se. Naš. Samo nas dvoje.
Probudiš se stvarnost je hladnija.
