Iluzija izdaje
Stvarno želiš da idem s tobom? Stjepan je malo nagnuo glavu, gledajući Ljerku s toplim, polušaljivim osmijehom. Oči su mu bljeskale od znatiželje, dok mu je u glasu lebdjela doza iznenađenja. Naravno da bih rado upoznao tvoju obitelj, ali…
Pa naravno Ljerka je popravila pramen kose, obrazi su joj planuli od uzbuđenja, i pružila je ruku, oprezno ispreplićući svoje prste s njegovima. Moraju te upoznati! Toliko sam im o tebi pričala da mama već misli da si skoro dio familije. Čak je jučer pitala što najviše voliš jesti! Možeš li zamisliti?
Stjepan se nasmiješio, nije imao ništa protiv tog entuzijazma. I njemu je bilo neobično drago što Ljerka tako ponosno dijeli njihov odnos. Dvadesetogodišnja, puna energije, s osmijehom koji je izbijao na lice čim bi ga pogledala bila mu je poput onog svježeg proljetnog dana nakon duge zime. Ni sam nije primijetio kako se za ta dva mjeseca polako uklopio u njezin svijet, prepun smijeha, šetnji po kvartu bez plana i beskrajne nade.
Nedjelja je svanula sunčana ali svježa, nebo modro, a zrak poprilično bistar jesen u Zagrebu, na vratima. Ljerka je navukla omiljenu haljinicu na sitne cvjetiće, ističući svoju lepršavost, a Stjepan je ubacio traperice i košulju ni previše ni premalo, balansirajući između poštovanja prema njezinoj obitelji i vjernosti vlastitom stilu. Ona ga je svakih nekoliko koraka odmjeravala, kao da ispituje hoće li se predomisliti. Ispod prstiju joj je titrao rub haljinice, a pogled stalno klizio prema njegovom licu.
Nervozna si? pitao je Stjepan, stisnuvši joj ruku sa željom da joj prenese svoju smirenost.
Malo priznala je pognute glave. Znaš, to je važan korak. Želim da sve bude savršeno. Roditelji će te voljeti! Samo me brine Božena… Moja sestra… Ona mi zavidi! Nema ona nikoga, pa je ljubomorna…
Božena je bila pet godina starija od Ljerke visoka, vitka, tamne kose svezane u savršen rep. Zadnja godina Ekonomskog i posao u nekoj firmi; odrasla na stotu. Što ako baš nju Stjepan zapazi? Pa to je kraj svijeta!
Ušli su u stan, i Ljerka odmah primijeti Božena izgleda neobično sređena: haljina s dekolteom, cipele na petu, pogled u zrcalo, popravlja naušnice. Nervozu bi mogao rezati nožem.
O, Božena se okrene, jedva podigavši obrve, glas joj leden i distanciran. Ranije ste, čekali smo vas za sat vremena.
Brže smo stigli, promrmljala je Ljerka, glas joj je podrhtavao. Ideš negdje možda?
Da, restoran s curama, Božena sklizne pogledom preko gosta. Zgodan, sestra ga je fino upecala. Planirala sam otići prije nego što vi banete.
Stjepan, koji je dotad upijao atmosferu stana, pokuša razbiti led:
Izgledate jako lijepo.
Ljerka je momentalno osjetila stezanje u stomaku. Poznavala je taj ton polu-šaljiv, baš koliko treba da drugoj bude ugodno. A Božena je znala ostaviti dojam. Dlanovi su joj postali ljepljivi, a srce preskače.
Hvala, Božena je uzvratila blagi osmijeh, ali pogled joj je ostao neutralan. Niti koketira niti se trudi za nju komplimenti su svakodnevica.
Ljerki je i to bilo dosta. Plima ljubomore prelila ju je iznenada, sve po kratkom postupku.
Naravno, glas joj preoštar, neobično glasan. Uvijek moraš biti u centru pažnje! Čak i kad dovodim dečka doma. Kao da je natjecanje!
Ljerka, Božena uzdahne, već na rubu strpljenja. Nisam planirala nikakav spektakl. Htjela sam otići. Ti opet praviš dramu.
U ovoj haljini? Za kavu s curama? Ljerka zastane bliže, oči joj bljesnu ogorčenošću. Ajde ne laži, baš si si sredila za Stjepana! Ljubomorna si što ja imam vezu, a ti ni to…
Koji bedar? Božena digne ruke u zrak, mir joj se opasno trese. Tako se oblačim! Molim te, ne projektiraj svoje komplekse na mene.
Stjepan pogubljeno gleda sa sestre na sestru. Uopće mu nije jasno kako je eskaliralo. Je li doista kompliment sve uzrokovao?
Ljerka, možda bismo mogli… pokušava on, ali nju emocije nose dalje.
Ti uvijek moraš biti glavna! viče Ljerka, jeka odskače po hodniku. Ti si starija, pametnija, ljepša valjda svi samo u tebe gledaju! A ja tko sam? Uvijek u sjeni!
Dosta, Božena stisne zube, oči joj potamne. Nije natjecanje. Bar ne za mene! Imaš stvarno bogatu maštu!
Možda za tebe nije, ali meni je! grlo joj steže od suza, ali prkosa ne pušta.
U tom trenutku vire roditelji. Tata, Josip, u pohabanom puloveru i s Jutarnjim u ruci, ukoči se na pragu. Mama, Ružica, briše ruke o pregaču, već umorna od samog prizora.
Što se tu izvodi? pita otac, više automatski, navikao na slične maratone.
Mama, tata, Ljerka okrene se prema njima, glas joj cvili od povrede. Pogledajte Boženu! Sredila se za mog dečka! Da mi ga uzme! Da pokaže kako je bolja!
Ružica uzdahne, pogleda stariju kćer s blagom prijekornom facom ali zapravo je više žao cijele situacije nego što jest bilo kome zbilja zamjerila.
Božena, ajde, jesi mogla i skromnije, znala si da Ljerka dovodi dečka. Malo obzira, molim.
Išla sam se naći s frendicama brani se Božena. Nisam ni planirala ostajati, to znaš. Umorna sam stalno što me optužuje za sve!
Eto vidiš?! Ljerka, već na rubu, uperi prst u sestru. Sve okreće protiv mene! Kao i uvijek!
Stjepan očajnički pokušava biti glas razuma:
Ajmo probati popričati normalno? Obitelj ste, zaboga…
Ali Ljerka više ne čuje, emocije je potapaju. Navali na Boženu, zgrabi joj haljinu i propara je kod ramena.
Jesi normalna?! zareži Božena, oči joj pune povrede koja brzo klizne natrag pod masku ravnodušnosti. Liječi se, molim te!
Ti imaš na njega oko, ne pravdaj se! Ljerka, sva drhti, stisnutih šaka.
Mene Stjepan stvarno ne zanima Božena se povlači. Ti vidiš što hoćeš.
Roditelji gledaju sa strane kao da kroz prokletu epizodu “Ljubav je na selu”. Josip ponovo hvata novine, Ružica samo odmahne glavom:
Božena, zašto tako? Ljerka ti je sestra. Moraš razumjeti što osjeća.
Razumjeti? promrsi Božena kroz zube, držeći se da ne plane. Samo sam se spremala za kavu! Drama oko ničega!
Ali Ljerka više ne staje. Okrene se Stjepanu, očiju punih vapaja.
Reci joj! zahtijeva. Reci da nije u pravu!
On udahne duboko, pažljivo bira riječi:
Ljerka, mislim da je ovo stvarno nesporazum. Ne mislim da je Božena išta loše napravila. I… nije mi ugodno da ovako završava naša prva zajednička večera.
Oči joj pojavljuje ogorčenost, glas podrhtava:
Znači, podržavaš nju? Poslije svega što sam ti pričala i pripremila?
Stjepan prođe rukom kroz kosu, težina u grudima mu raste. Tiho reče:
Nisam ni na čijoj strani. Samo bih volio da ovo bude mirna večera. Mogli smo je lijepo provesti, upoznati se… Umjesto toga, dernjava i potrgana haljina.
Božena, koja dotad šuti, polugorko se nasmije:
Baš lijepa večer, hvala ti, Ljerka. Uvijek znaš razvedriti atmosferu.
Dotakne prorez na haljini, prsti joj podrhtavaju po prvi put ne izgleda hladno, nego samo iscrpljeno.
Ljerka ostane ukipljena između njih, puna svega ljutnje, tuge, srama i prvi put nasluti da je možda ipak pretjerala.
Nisam htjela… promrsi, čak ni sama za sebe uvjerljivo.
Ružica polako dođe do Božene, dodirne joj rame:
Daj, zlato, vidi mama što s haljinom pa ćeš otići.
Neka, preobući ću se i idem. Čekaju me već Božena kratko.
Josip napokon odloži novine. Glas mu je neobično čvrst:
Možda bi bilo dobro da se svi malo smirimo. Ljerka, mogla bi se ispričati sestri. Božena, mogla bi shvatiti kako je sestri. Naša Ljerka je jako osjetljiva.
Ali, kasno. Sjeme nepovjerenja je zasijano, a odnosi počinju trunuti.
Od tog dana atmosfera u kući postaje ledena. Stjepan useli kod Ljerke (njega su potopili susjedi dok se stan obnavljao), roditelji im daju sobu, Božena ostane sama u svojoj ali hladnoća između sestara postaje svakodnevnica.
Jednog jutra Ljerka zatekne Boženu u kuhinji. Ova si kuha čaj i lista skripte čeka je težak ispit.
Namjerno to radiš, procijedi Ljerka jedva čujno s vrata. Želiš da te Stjepan primijeti. Kao slučajno studiraš kad će on naići.
Božena spusti šalicu na stol, jedva čujno škljocne. Okrene se, a Ljerka prvi put primijeti tamne podočnjake i par sijedih.
Ljerka ton miran, ali sada pun rezolutnosti samo želim popiti čaj. Danas imam ispit. Bitan mi je. O tome mi ovisi budućnost.
Ispit? Ili šansa za šminkanje pred mojim dečkom? Ljerka prekriži ruke, boreći se da zadrži gard.
Možeš li više prestati? Božena se okrene, glas joj zatreperi ali zadrži čvrstinu. Sve radiš cirkus, kao da ne možeš biti sretna ni za koga ni za mene, ni za sebe.
Ti si uvijek bila bolja! Ljerka udari nogom. Starija, pametnija, zgodnija. Sad još želiš i dečka mi uzeti.
Božena zastane. Oči joj na sekundu zabljesnu nekom dubokom povredom, ali brzo na lice vrati ravnodušnu masku.
Ako tako misliš, reče slomljenim glasom onda nemam što raditi ovdje.
Spakira stvari i ode kod prijateljice u Savsku na par tjedana. Frendica ni ne pita previše zna što Božena proživljava i njen bijeg joj je jasan.
Prvi su dani užasni: Boženi fali dom, rutina, čak i mamin prigovori zbog razbacanih čarapa. No, osjeti olakšanje kao da je skinula s leđa dvadeset kila stresa. Sad sama odlučuje kad će jesti, s kim će se družiti, kad će prati veš. Uči bolje, štreba, navečer s frendicom pije kavu i napokon opet diše.
Roditelji ju tu i tamo zovu, ali svi razgovori završe na istom: sama si si ovo zakuvala, pretjerala si, pogrešno sve shvatila, ponašala se nedolično, i sestre i Stjepana rastjerala. Već drugi put ne odgovara na njihove pozive.
**************
Prođu dva mjeseca. Ljerka i Stjepan su još stalno pod istim krovom, ali ni sladoled više nije sladak paranoja i ljubomora Ljerke Stjepana kidaju iznutra. Pokušava pričati, uvjeriti je da problem nije Božena, nego njezini strahovi, ali ona samo vidi teoriju zavjere i traži izdaju iza svakog pogleda.
Jedne večeri se spakira.
Ne mogu više, reče u hodniku, glas rezigniran Ti me gušiš. Svaka riječ je pod sumnjom, svaki pogled. Dosta mi je opravdavanja.
Znači odlaziš? Ljerka ostaje nepomična na sredini sobe, ruke vise bespomoćno. Zbog nje? Zbog Božene?
Ne zbog nje Stjepan prokuha, rukom prođe licem. Zbog tebe. Ti ne razlikuješ stvarnost od svoje fantazije. Zid dižeš oko nas pa se čudiš što ne mogu do tebe doći.
Odlazi, vrata lagano kliknu i zadnjih ostataka starog svijeta nestaje. Ljerka sklizne na pod uz zid i samo pusti suzama gorkim, zakašnjelim i nužnim.
Tog dana prvi put pomisli: a što ako stvarno Božena nije kriva za ništa? Možda je jedina bitka bila ona u njezinoj glavi. Koliko je dragih ljudi otuđila zbog vlastite ljubomore?
Roditelji, čuvši za Stjepanov odlazak, više su zabrinuti za organizaciju u stanu nego za kćerina osjećanja. Atmosfera postaje sve teža: Ljerka posve prestaje sudjelovati u kućanskim poslovima. Ružica diskretno predlaže da malo pomaže, ali Ljerka samo odmahuje, kao da joj je usisavanje ispod časti.
Mama, pa kakva sad pospremanja! Meni se život raspada! histerično će kroz suze, a mama samo uzdahne i uzme krpu sama.
Bez Božene, sve ide s gušta nizbrdo: peta tura neispeglanog veša, u kuhinji sve nema vremena, Ljerka samo leži po cijele dane buljeći u mobitel. Roditelji napokon odluče nazvati stariju kćer.
Božena ne javi odmah u Knjižnici je, uči za seminar. Kad vidi propušteni poziv, stane na sekundu i stisne se u grlu: navikla se na život bez obitelji i svaki zvuk iz kuće daje joj više sjete nego nostalgije.
Vraća poziv.
Božena, zlato Ružica začuđeće mekana, glas gotovo preklinje smo razmišljali možda se vratiš doma?
Božena stisne mobitel. U grudima nešto steže, ali zvuči sabrano.
Zašto?
Paaaa Ljerka je polomljena, a mi s tatom više ne stignemo ni skuhat ni pospremit. Znaš kakva mu je kičma… Mama stari, a i ti znaš…
Mama reče oprezno, pazeći da ne povrijedi zahvalna sam što me zovete, ali već sam se organizirala. Imam posao, faks, stan. Ne mogu tek tako nazad, kao da nije bilo katastrofe s haljinom i egzekucije pred cijelom obitelji.
Ali Stjepan je otišao glas sad nervozan. Sad će sve opet biti u redu. Pomirit ćete se!
Nije do Stjepana, mama uzdahne Božena. Nego do atmosfere u kojoj je normalno optuživat me bez razloga. Otišao je on, doći će drugi, a ja opet budem kriva…
S druge strane neugodno tišina. Ružica to nije očekivala. Čekala je još malo, birala riječi.
Znači, ostavljaš nas baš? glas skoro jecaj.
Ne ostavljam, Božena blago, ali odlučno. Samo živim svoj život. Usput zastane na trenutak. Viđam se s nekim.
I drugi šut. Doslovno je mogla osjetiti kako joj mama procesira tu novost.
S kim?
Zove se Dario. Programer je. Dijelimo stan, ozbiljno je. Sretna sam. Neću ga zasad upoznavati s vama, bez uvrede. Ne znam kakvu će iduću scenu Ljerka složiti.
Dobro čestitam onda…
Hvala. Drago mi je da sam vam sama rekla. Bolje nego da čujete od susjede.
Pozdrave se, Boženi bude lakše nego mjesecima konačno nema tereta na leđima. Oko nje studenti, zuji aparat za kavu, lista ćakula i planova i osjeća da napokon živi.
Dario ju čeka kod ulaza. Mahne, ona osjeti toplo oko srca. Čemu Stjepan uz čovjeka koji ne trza na haljine i tračeve?
Sve okej? pita on s blagim osmijehom.
Da, stisne ga za ruku, prsti malko drhte od uzbuđenja, ali smije se. Zvala je mama.
I?
Željeli bi me natrag doma.
On kimne, zna cijelu priču ne sve detalje, ali dovoljno. Zna i za Ljerku i koliko je Božena zbog toga patila.
I što kažeš na to?
Da ne idem nigdje. Jer sad imam tebe i život ovdje.
On se nasmije, stisne joj ruku. Ajmo? Čekaju nas ljudi za dogovor oko izleta…
*****************
Ljerka, ostavljena i bez dečka i sestre, lagano počinje prihvaćati da ništa nije bilo do Božene. Sve joj iznova prolaze slike tog dana kad je razderala sestrinu haljinu i sram joj puše za vrat. Uvijek ista scena: Božena u šoku, razderana tkanina, njezine drhtave ruke. Ali ponos sprječava iskreno ispriku. Povlači se u sobu, dane provodi pred ekranom, blokirajući misli serijama i društvenim mrežama. Roditelji je pokušavaju animirati, ali ne reagira ili odbrusi, ili samo okrene leđa.
Jedne večeri Ružica konačno pukne:
Ljerka, stvarno, mjesec dana se skrivaš u četvorici. Vrijeme je da dođeš sebi. Ne možemo te cijeli život nositi na rukama.
A kaj da radim? Ljerka pokupi pogled s mobitela, glas jadan do bola. Stjepana više nema, Božena je nestala, vi ionako držite njenu stranu.
Mi te slušamo, upadne Josip, ulazeći s ozbiljnošću koja rijetko dolazi iz njegovih usta. Moraš shvatiti: ne možeš cijeli svijet za sve krivit. I sestru i dečka si sama otjerala. Zid si ti napravila.
Prvi put Ljerka vidi koliko su roditelji stari, koliko je mama umorna, a tata poguren.
Možda… možda je stvarno to, šapne. Ali kako to popraviti?
Od početka, Ružica sjedne do nje i primi za ruku. Pomozi meni sutra oko stana. Nazovi Boženu. Ispričaj se, ne čekaj čudo, ali ništa se neće promijeniti sjedenjem u mraku.
Neću se ja nikome ispričavati! Nisam ništa skrivila!
Na tu izjavu mama samo odmahuje glavom. U sebi zna pred Ljerkom je još puno sazrijevanja. Ali barem više nitko ne može reći da im je u kući dosadno…
