– Markice, svaka čast! Danas smo puno toga napravili. Hajde, sada malo pričekaj baku u hodniku, dobro? Nećemo dugo, uskoro izlazim. Ivana se nasmijala i izvela dječaka iz sobe.
– Što kažete, Ivana? upitala je Katica, baka malog Marka, stegnuvši staromodnu torbicu u rukama. Već je gotovo sjedila na rubu stolca, a kad joj je psihologica rekla da moraju porazgovarati, još se više uznemirila.
– Smirite se, Katice! Nema razloga za nervozu, sve je u redu onoliko koliko može biti u ovoj situaciji. Marko je počeo govoriti, počeo se malo otvarati. Ima pomaka. Odlično se snalazite i radite sve kako treba…
– Ali? Osjećam da postoji neko ali! Katica je s nelagodom pogledala mladu ženu koju su joj preporučili kao odličnu psihologicu. Priznala je sebi prvog dana da ju je iznenadilo što je Ivana tako mlada, pomislila je da je možda pogriješila adresu, ali ubrzo je shvatila da su preporuke bile točne. Dok kod drugih nije bilo pomaka mjesecima, Ivana je Marku otvorila usta za tjedan dana.
– Ima jedno ali, u pravu ste. On se vas boji.
– Kako? Katica je zapanjeno podigla obrve. – Pa zar sam ja loša prema njemu?
– Nije do toga. Shvatite, on se ne osjeća sigurno. Cijeli mu se život preokrenuo. U vama još ne vidi svoju osobu, nekoga bliskoga. Ne bi se trebali ni čuditi ni previše uzrujavati, to je normalno. Koliko sam shvatila, niste baš poznavali Marka? Niste se družili s njegovim roditeljima? Sama ga niste ni vidjeli prije nego što je stigao kod vas?
– Točno, znala sam samo da oni imaju dječaka i to je sve.
– Upravo zato ste mu još uvijek netko s ceste. Treba mu vremena da vas počne doživljavati kao baku i da vas zavoli. A vi ga volite? Ivana je upitala malo izazivački, a Katica se zbunila. U redu je i ako još ne osjećate ljubav. Nema ništa loše u tome. Malo ste vremena skupa i tek se upoznajete.
– Razumijem – Katica je stisnula svoju torbicu još čvršće i pogledala psihologicu. – Može li se nekako ubrzati taj proces? Da me Marko lakše prihvati?
– Ne treba žuriti, ni njega ni sebe forsirati. Ali želite li, možete pokušati s nečim… Imate li kakvih kućnih ljubimaca?
– Ne.
– Ljubimci ponekad stvarno mogu biti most između odraslih i djece. Ne kažem da sad morate odmah nabaviti njemačkog ovčara, ali ako ste spremni, možete uzeti bilo kakvo malo biće… pticu, ribicu, hrčka, kornjaču Zajednička briga bi vas mogla povezati.
– Hvala vam, razmislit ću. Katica je ustala.
Na vratima se okrenula: Što mislite o psiću? Malenom? Oduvijek sam željela malog psa!
– Bilo što živo! Ako ostvarite i svoju staru želju, dvostruko dobro.
Katica se pozdravila i izašla u hodnik. Marko je sjedio na klupi kod vrata, ruku sklopljenih u krilu. Stislo joj se srce. Bio je tako malen, izgubljen poželjela ga je odmah zagrliti, utješiti, ali se suzdržala. Već je naučila na pogrešan način. Kad ga je pokupila iz doma, gdje je završio nakon gubitka roditelja, zatrčala mu se s toplim zagrljajem i suzama:
– Marko, dušo! Ja sam tvoja baka!
Sjeća se kako se dijete ukočilo u njezinom zagrljaju, kako su mu se oči napunile suzama, kako se sramežljivo pokušao izmaknuti. Od tada ga više nije pokušavala ni iznenada poljubiti ni stisnuti k sebi. Pet mjeseci Marko živi kod nje i još ga nikad nije poljubila za laku noć.
– Marko! tiho je pozvala. Okrenuo se i, kao i svaki put, iznova ju je iznenadila sličnost s njezinim sinom. Marko je prava kopija Filipa iste crte lica, iste oči, čak i uši, malo klempave, ali simpatične, sve kao kod tate.
Hajmo, dušo, vrijeme je.
Marko je tiho ustao i krenuo uz nju. Iznenađivao ju je svojim ponašanjem nije bio ni nestašan ni plačljiv, ni smiješan poput malog starčića koji je već sve shvatio i umorio se od života. Katica se stalno pitala, nije li i ona kriva za to
Filip je bio izvrstan dječak, odrastao u ljubavi prema učenju. Katica je bila prevoditeljica i već ga sa četiri-pet godina počela učiti engleski i francuski jer je upijao sve oko sebe. Djed ga je naučio šah, a kad je pokazao interes, upisali su ga u školu šaha. Kasnije mu je za srce prirasla fizika. S vremenom, njegove ambicije vodile su ga daleko, ali sve se promijenilo kad je upoznao Sunčicu.
Sunčica je došla u Zagreb upisati fakultet iz jednog malog mjesta. Bila je smetena, prestrašena, zalutala, pa ju je Filipova najbolja prijateljica Ana zamolila Filipa da ju otprati do faksa. Otada su njih dvoje ostali nerazdvojni Sunčica je bila razlog Filipovoj sreći, smisao svega.
Ipak, Katica nije nikako mogla zavoljeti Sunčicu. Mahnula je obrvama i, samo sebi, izgovorila: Što je ovo? Kakva je to cura? Koja seljančica može mom Filipu biti dovoljno dobra?
Odgajana s manirima, trudila se ne pokazati prijezir nasmijavala se, a istovremeno skupljala argumente kako odgovoriti sina na, po njoj, pogrešan izbor.
Svađa se dogodila vikale su i ona, i Filip. On je tada pokupio svoje stvari i otišao iz kuće.
– Pa što je ovo? jadala se Katica pokojnom mužu, gledajući u njegovu sliku. Zar mu želim zlo? Zar ne vidi s kim ima posla?
S Filipom se nije čula gotovo godinu dana. Povremeno je dobila kratku poruku Sve u redu, iznajmio sam stan, radim na doktoratu, Odlazim na teren, mjesec dana me nema, ne brini. Kasnije je stigla čestitka za svadbu, ali Katica nije imala ni volje ni snage doći. Kada joj je sin javio da je postala baka, osjećala je tek ljutnju.
– Baka? Kakva sam ja to baka? Jesi ti siguran, Filipe, da je dijete tvoje?
Samoj sebi nije umjela objasniti takvu ljutnju bila je uvijek razumna, a sad je kao da ju je netko zamijenio.
Filip je par puta pokušao zakopati ratne sjekire, predlagao sastanke, ali ona se uporno opirala. Znala je iz njegovih poruka da mu je poslovno sve super, tema mu je zanimljiva i financiranje osigurano. Znala je da je Sunčica, ta seljančica, završila medicinu i radi kao kirurginja u jednoj zagrebačkoj bolnici. Znala je i da imaju sina koji se zove Marko. Unuka nije nikada vidjela sve dok nije zazvonio telefon.
– Katica Horvat?
– Da, izvolite.
– Zovemo iz Dječjeg doma Sunce. Kod nas je vaš unuk. Koliko znamo, vi ste mu jedini rođak.
Katica je osjetila kako joj srce tuče jače, sjela je i još jače stisnula mobitel.
– Zašto je Marko kod vas? Što je s njegovim roditeljima?
– Zar vam nisu javili? glas s druge strane postao je suosjećajan. Roditelji su nastradali. Prema podacima, oboje su se utopili prije dva dana na moru. Otac je plivao, nešto se dogodilo, možda grč, možda je pozlilo. Majka je pokušala pomoći, ali nije uspjela.
Katica je šutjela, stegnuvši mobitel još čvršće.
– Jeste li tu? glas je opet postao profesionalan. Hoćete li preuzeti dječaka ili da tražimo drugu skrb?
– Doći ću – čula je vlastiti glas. Nije znala sama sebi objasniti kako je lako donijela odluku. Kako doći do vas?
– Nalazimo se u Rijeci. Diktiram adresu…
Upisala je adresu, uzela potrebne dokumente i nakon sat vremena već putovala autobusom prema Rijeci. Sve je bilo kao u snu. Plakati nije mogla, čak ni shvatiti što se događa. Sin joj više ne postoji. Suze su došle tek dva tjedna kasnije, kad se sve posložilo, i s pokopom i s papirologijom. Marko, kojeg su joj doveli iz doma, bio je toliko sličan Filipu da mu nije mogla odoljeti da ga ne zagrli i time ga preplašila. Više si to nije dopuštala.
Prvih tjedana bilo je izrazito teško ona je vidjela sina u svakom Markovom pokretu i pogledu, kao da je mali Filip opet za stolom. Ali Marko je uredno, nijemo jeo sve što bi mu pripremila. Razgovarati nije htio ni riječ. Išla je najprije kod jednog psihologa, pa kod drugog, sve dok nije došla do Ivane, s kojom su napokon krenuli mali pomaci.
Kad su izašli van, Marko je zapitano pogledao baku.
– Ne idemo doma.
Marko je pognuo glavu i čekao nastavak.
– Idemo u azil.
Marku su oči zacaklile od straha, zakimao je glavom, odmaknuo se od bake.
– Ne, dušo, nisi shvatio! Ne dom za djecu, nego sklonište za životinje. To je mjesto gdje završavaju psi i mace bez vlasnika. Idemo pogledati trebamo li nekome pružiti dom. Nije li teško biti u azilu?
Marko je uzbuđeno klimnuo, prvi put joj sam uhvatio ruku. Bacila je pogled kao da se ništa posebno nije dogodilo i žustro krenula prema taksiju. Putem je pokušavala izvući iz Marka par riječi.
– Bi li više volio macu? Ili psa?
Na njezino iznenađenje i radost, Marko tiho reče:
– Psića…
– Divno! I ja sam oduvijek htjela maloga psića s pametnim okicama i mekanim repićem.
U skloništu su dugo obilazili redove kaveza, dok Marko nije uporno zastao kod jednog. U tom kavezu bilo je više pasa, i Katica ni sama nije znala koji mu je zapeo za oko.
– Prikaži mi, Marko.
Marko ju je povukao za ruku i pokazao na malog psića smotana u kutu narančasta, čupava dlaka, sav izmučen i tužan.
– Ovaj? Siguran si? mlađa volonterka sumnjičavo je vrtjela glavom. Imamo puno zdravih, veselih štenaca. Ovaj je stariji, nije baš zdrav.
– Što mu je?
– Prije tjedan dana mu je vlasnik preminuo, stariji gospodin, srce. Nitko nije htio preuzeti psa pa je završio tu. Ništa ne jede, ni vodu ne pije, samo leži i tuguje.
– Koja je to pasmina?
– Špic. Inače predivni kada su njegovan, ali njemu je jako loše, zato tako izgleda.
Katica se zamislila možda ipak ne treba uzeti bolesnog psa? Zar to ne bi povećalo Markovu tugu? Pogledala je Marka, koji je stajao kraj kaveza sav odlučan.
– Siguran si, želiš baš tog psa?
– Da! Markov glas bio je odlučan i zvonak kao nikada dosad. Čak je i pas podigao glavu.
– Onda idemo po njega!
Cura je otvorila kavez i izvadila psića. Užasno je izgledao suzne oči, prljava, ućebana dlaka, jadna njuškica i tromost u svakom pokretu.
Kod veterinara, Katica i Marko su prvi put čuli:
– Kakvo je to stanje! Tko ga je ovako zapustio?
– Hoćemo li plakati ili liječiti? Katica je dignula obrve. Dajte sve što treba, to je Markov pas.
Nekoliko injekcija, infuzija, šišanje, kupanje učinilo je čuda. Iz male hrpice nesreće polako je izranjao pas. Kod kuće je Katica izvadila stari tepih i pitala Marka:
– Gdje ćemo ga smjestiti?
Marko je odmah pokazao svoju sobu.
– Ovdje želiš, da spava kraj tebe?
Klimnuo je.
– U redu! – Katica razmota tepih i postavi ga kraj kreveta. Dogovorimo se: morate mi govoriti što treba, kako mu pomoći. Ako šutimo, možda nećemo moći razumjeti psa. Slažeš se?
– Slažem. Marko je kleknuo uz psa.
– Moramo mu dati ime. Prijedloga?
– Nemam…
– Hoćemo pogledati na internetu zajedno?
– Da
Večer su proveli birajući ime. Katica na kraju žali što nije tražila staro ime špica. U papirima je našla jedno, ali teško za izgovor.
– Roko! konačno je Marko s osmijehom predložio.
– Roko? Pa to je prekrasno ime. Zvuči baš domaće.
Kad je primijetila Markovo iznenađenje, podigla je obrve.
– Nisi nikad čuo za svetog Roka?
Marko je odmahnuo glavom.
– Moj dečko, još imaš puno za naučiti!
Ostatak večeri su gledali crtiće o psima. Marko je isprva bojažljivo smijuljio, no pred kraj je već glasno smijao gledajući avanture luckastih pasa.
Roko je ležao kraj kreveta, ponekad okretao uho kad bi Marko preglasan bio. Zdjelice s hranom i vodom tu večer su ostale netaknute.
Tjedan dana Katica je gledala kako Marko sjedi kraj psa, šapće mu nešto, nudi vodu, priča s njim. Nakon par dana, Roko je napokon počeo piti, pa potom i jesti. Katica ga je nosila van tri puta dnevno. Isprva je pas odbijao hodati, zatim jedva ustajao, ali tjedan kasnije već je sam došao do ulaza.
Na iduću psihologicu stigli su svi zajedno.
– O! Imaš novog prijatelja, Marko? Ivana je razdragano pomilovala Rokovo uho. Kako se zove?
– Roko!
– Divno ime! Znaš li da je sveti Roko zaštitnik od bolesti i pasa?
Katica, dok je škiljila u ordinaciji, potajice je brisala suze slušajući Marka kako priča o svom psu. Roko je sjedio kraj njegovih nogu i slušao svaku riječ.
– Fenomenalno! Ivana zatvori vrata za psom i dječakom i okrene se Katici. Nisam očekivala tako snažan efekt!
– Pronašli su se. Oboje su izgubili nekog dragog i oboma je teško. – Katica više nije bila jednako napeta kao zadnji put. Sada je imala i konkretna pitanja i bilježila je što psihologica preporuči.
– Vidim, i vama je lakše? Ivana je toplo primijetila.
– Je. Vidim napredak, lakše mi je. Ali još me strah, hoćemo li Marko i ja sve ovo uspjeti prebroditi. Prevelik je bio šok.
– Uspjet ćete sigurno. Vjerujem u vas. Nadam se da ćete mi ubrzo dolaziti samo na kavu, ne u kabinet.
– I ja se nadam.
Godinu dana kasnije.
– Marko, jesi siguran? Sam ćeš ići? Idem pitati suce.
Katica je kratko razgovarala s organizatorima i vratila se.
– Dozvolili su, ali me strah.
– Bako, pa ti ne možeš trčati s njim po ringu. Probat ću sam. Bit ću super.
– Znam da možeš! Hajde kada vas prozovu. Roko! Budi pravi gospodin! Tako si lijep da ćemo sigurno osvojiti barem medalju!
Na izložbi je bilo bučno, puno ljudi, pasa, vike. Prije godinu dana Katica ne bi vjerovala da će kroz sve uspjeti doći. Njihov mali tim napravio je čudo. Gledala je Marka kako trči po krugu sa sjajnim, urednim psićem i pljeskala iz petnih žila.
– Vaši su? prišla joj simpatična gospođa s tabletom u ruci.
– Moji! Unuk i njegov Roko.
– Savršen tandem! Vidi se koliko se razumiju i osjećaju. Čak su i odrasli vlasnici pogriješili korak a oni nisu ni trepnuli. I kako Marko ozbiljno predstavlja svog psa!
– Prijatelja, pravog prijatelja. Katica je ponosno kimnula, podigla skakućućeg Roka i zagrlila unuka.
– Mislim da vaši imaju veliku šansu za uspjeh!
– U to ne sumnjam! lijeva obrva Katice se jedva pomakla, obujmila je Marka oko ramena. Samo čekamo našu medalju! Zar ne, dečki?
