Sama se snađi

Sama se snađi

Marko, auto mi je stao. Baš na Ilici. Mobitel mi odlazi, pa zovem s tuđeg.

Držala je slušalicu objema rukama. Prsti u tankim kožnim rukavicama već nisu slušali, ukočeni od hladnoće. Bura je tjerala zavijane pahulje, zasipala izlog jednog salona, pekla za oči. Petra je stajala ispred tuđih vrata, nekog frizerskog salona kod trga, čija je gazdarica taman zapalila cigaretu, ugledala ženu u skupom kaputu i zbunjenog pogleda, pa joj dodala mobitel bez riječi, samo kimnuvši glavom.

Marko, čuješ li me?

Čujem glas mu je bio tup, odmjeren, kao da daje upute tajnici. Bez topline, čist posao. Sad sam usred sastanka.

Shvaćam, ali treba mi pomoć. Šlep služba ili bar reci koga da zovem. Mobitel mi je mrtav, nemam broj.

Sekunda-dvije. Ništa više. Ali u toj pauzi sve se rastumačilo: kako gleda u stranu, kako škrguće zubima, a misli kako što brže završiti ovaj razgovor.

Petra, sad ne mogu. Snađi se sama. Odrasla si.

Pip, pip.

Još sekundu držala je slušalicu uz uho. Potom je samo spustila. Gazdarica salona stojala je uz vrata i pravila se da puši, iako cigareta nije gorjela. Sitna žena, oko pedeset, plavi ogrtač preko džempera, blagi dlanovi.

Hvala rekla je Petra, vraćajući mobitel.

Usprjela si dobiti?

Da.

Krenula je prema pločniku. Snijeg se odmah uvukao za ovratnik, u široke rukave, u procijep između šala i lica. Kaput je bio dobar, od Zare, vunen sa zaštitnom postavom, ali bura se nije obazirala na etikete. Petra je zastala na tren. Auto je ostao blokiran kvart dalje, zaključan. Šlep nije pozvala. Mobitel mrtav. Pješačiti doma četrdeset-pet minuta, i da je vrijeme idealno. Autobusna stanica bila je tu, iza ugla.

Krenula je prema nadstrešnici.

Unutra nešto stisnuto i tiho, ne ljutnja, ne tuga nego ono dublje, poznato prijašnje. Znaš da nemaš na koga računati. Osjećaj taložen stoljećima, sloj po sloj, kao kamenac u čajniku sve dok voda ne dobije sasvim svoj miris.

Devet godina s Markom. Prve dvije su bile drukčije. Onda njegova karijera, putovanja, skupovi, razgovori. Onda navika šutnji za večerom. Onda više nije bilo večera, samo brzinske kave. Petra je radila svoj posao u malom projektnom birou preuređenja stanova, povremene terenske kontrole. Svojih je kuna imala. Marko bi to označio kao vrlinu: samostalna si. Snađi se sama.

Na stanici pod nadstrešnicom: dvoje srednjoškolaca s ruksacima, jedan djedica u kabanici i gospođa s pretrpanom cekarom kojoj ne prijanja patentni.

Petra je gledala cestu. Snijeg nosi poprijeko. Ulična lampa ljulja svjetlost. Negdje automobili trube.

I tad se pojavila.

Prvo je ugledala bundu. Ne ženu, nego stvar. Poznavala ju je napamet: do pola listova, blago raširena, uspravni ovratnik sa tri tamna drvena gumbića. Krzno posebno, smećkasto s toplim odsjajem, gusto, lagano, kao živa tkanina. Šivano kod Vanja krzna u Maksimiru, atelje bez etiketa, samo po narudžbi.

Marko joj je to darovao pred godinu i pol.

Bio je to čudan dan. Posvadili su se jako, vrata su lupala. Mislila je, gotovo je. A on je došao s kutijom, debelom, sa crvenom vrpcom. Nije znao davati poklone s veseljem. Stajao je u strani, zurio kroz prozor dok je ona odmotavala. Ali bunda je bila prava stvar. Prekrasna, topla, pametno šivana. Obukla ju je odmah u hodniku. Osjetila unutra toplinu. Možda nije sve izgubljeno. Možda ima još nešto živo ispod tog leda.

Nestala je šest mjeseci kasnije. Iz auta, s parkirališta ispred City Centra. Plasirala je torbu na zadnje sjedalo, a u torbi ključ. Na samo deset minuta. Vratila se stakla ispravna, brave čitave, vrata malo odškrinuta. Torbe više nije bilo. Unutra: novčanik, papiri, mobitel, i bunda, skinula ju jer je u centru uvijek prevruće.

Marko je rekao: Trebaš paziti što nosiš sa sobom. I ništa dalje.

A sad, usred zagrebačke oluje, ta ista bunda stoji pred Petrom, na autobusnoj stanici.

Na tuđoj ženi.

Mlada, možda dvadeset osam, niska, širokih ramena. Lice jednostavno, bez šminke, obrazi crveni od vjetra. Kosa svezana pod debelom kapom, bijelom sa plavom crtom. Ruke u jeftinim sintetičkim rukavicama. Čizme, već iznošene, peta izlizana. I na ramenima ta ista bunda.

Petra gleda. Sumnja u sebe. Možda griješi, ima puno sličnih bundi, a pogotovo ako nisu unikatne. Ali tri drvena gumba. Treći odozdo je svjetliji. Zna to jednom je majstor mijenjao original, drvo je palo iz druge pošiljke. Pet milimetara razlike. Vidjela je to svako jutro.

Ta treća gumbica.

Otkud vam ta jakna? pitala je.

Žena se okrenula. Pogledala ju radoznalo, mirno, iznenađeno.

Molim?

Ta bunda. Pitam vas, otkud?

Moja bunda.

Nije rekla je Petra, glas mirniji nego što je mislila. To je moja bunda. Ukradena mi je prije godinu dana. Pojasnite, molim vas, kako to da ju nosite.

Žena je gledala. Djedica je šutljivo pravio mjesta. Srednjoškolci su pobjegli pogledom.

Varate se odgovorila je mirno. Kupila sam je.

Gdje?

Na Britancu. U komisijonu.

Pa nije vam bilo čudno što takva stvar ide za mali novac?

Na ženinu licu titra nešto napeto. Ne strah, već napor da se suzdrži.

Platila sam koliko su tražili. Bila je to poštena kupnja.

Poštena kupnja ukradenog rekla je Petra.

Stoje jedna nasuprot druge. Bura vuče ispod krova stanice. Žena pod rukom steže vrećicu iz Konzuma. Iz nje viri dječja pletena kapa, mala sa resicom.

Imate dijete? pitala je Petra.

Imam.

Koliko?

Pet godina. Sad je u vrtiću. Pauza. Ajmo ovako, možemo li sjesti negdje? Hladno je ovdje. Kafić je tu, vidi? Uđimo, ispričat ću do kraja. Ako želite zvati policiju, lakše je iz kafića.

Petra gleda: kafić Utočište. Tačno opisuje ono što joj sad treba.

Ulaze.

Kafić je malen, osam stolova, drvene klupe uz prozore, prašnjavi pelargoniji. Miriše na cimet i friške buhtle. S radija polako teče Oliver. Malo ljudi: par starih, poslovnjak s laptopom.

Sjeda uz prozor. Vani se ne vidi ništa: bijela magla i živo svjetlo.

Žena skida kapu. Tamna kosa, malo valovita, stegnuta u čvor. Crvene obraze još drži studen. Pruža ruke na stol. Prsti grubi, nokti polomljeni, kože s tankim napuklinama. Ruke koje stvarno rade.

Konobarica prilazi. Petra naručuje kavu. Žena traži čaj i, potiho, vanilin kiflice.

Malo šute.

Kako se zovete? pita Petra.

Marinka.

Petra. Pauza. Recite mi o tom Britancu.

Marinka grije šalice među rukama.

Došla sam u Zagreb u rujnu. Trebao mi je posao, smještaj. Novca malo, baš malo, samo što sam uspjela sastrugati par mjeseci prije. Zaposlila se u bolnici, pomoćni radnik u operacijskoj. Iznamila sobu, čista, mala, gazdarica ok. Mali, Toni, vrtić, nije išlo odmah, ali uspjela sam ga upisati.

Toni je sin?

Da.

A muž?

Pogled podigne.

Nije odavno s nama. Rečeno dovoljno.

Petra klimne. Pita dalje.

Ta bunda…

U studenom. Prolazila sam kroz Britanac, tamo se prodaje i novo i staro. Pomiješano. Rijetko kupujem išta, nisam za šverc. Ugledam tu bundu. Visi kod trgovca na vješalici. Pipnem. Osjetim prava stvar. Pita cijenu petsto kuna. Znam, premalo je. Nisam pitala, odakle mu. Nije trebalo.

Znali ste i opet ste uzeli.

Jesam. Pogleda u Petru direktno. Znam da ne izgleda lijepo iz vaše perspektive. Ali nisam imala zimsku jaknu. Baš nimalo. Samo tanku parku. A u Zagrebu zima nije za igru. Toni je vani, ja radim noću, hladno je svugdje. Dođe takva bunda za sitniš.

Uzmemo. Zažmiri.

Shvaćam. I žao mi je, jer sad znam da ne valja što nisam pitala.

Petra pije kavu u tišini. Dobra, crna. Gleda Marinku.

Nešto se tu prelomilo, ali još ne zna točno što.

Radite u bolnici? Kojoj?

Klinički centar, kirurgija.

Koliko dugo?

Od listopada. Četiri mjeseca. Mislila sam da ću naći što bolje, ali ljudi su ok i Tonijev vrtić je blizu. Znam kad ga vidim i vratim se.

Šihte su naporne?

Dogodi se noć, onda mala pazi Tonija, Ivka, starija susjeda. On nju već obožava.

Petra sluša. Nije tu ništa posebno, poznata priča. Žena s djetetom, Zagreb, nova soba, težak posao. To što Marinka priča mirno, bez traženja sućuti, nego kao suhu činjenicu, smiruje.

Odakle ste inače?

Imotski. Niste vjerujem čuli.

Nisam.

Nitko i ne zna za nas. Dva pogona i bolnica. Sada samo jedna tvornica još radi.

Zašto ste došli?

Opet isti pogled, smiren i jasan.

Nije se moglo više ostati.

Petra ne zapitkuje dalje. Naučila je slušati i prešućeno to je i posao arhitekta, shvatiti ono što nije nacrtano.

Toni zna oca?

Viđali su se prošlo ljeto. Pauza. Prije toga je previše toga vidio. Dijete ne bi trebalo misliti da je to normalno.

To je sve. Marinka tu povuče crtu, a Petra poštuje.

Vani oluja ne prestaje. Snijeg već pokrio rub prozora, samo gornji dio daje svjetlost i obrise susjedne zgrade.

Čujte kaže Marinka ako je ta bunda vaša, vratit ću je. Papire nemam, ni onaj kod koga sam kupila nije imao. Ako zovete policiju, opisat ću istinu.

A što ćete obući?

Slegne ramenima.

Parku. Dok ne smislim bolje.

Jesenska?

Osim nje ništa.

Petra gleda bundu na stolcu. Krzno sjaji, bolji nego je bilo kod nje. Njegovana, čak ljepša nego prije.

Pazite na nju promrmlja.

Pazim. Takvo se ne propušta.

Održavate je?

Češalj za krzno, pet i pol kuna, Narodni dom. Držim u ormaru s vrećicama od lavande. Prvi put u životu imam nešto ovako.

Lijepo vam stoji.

Čudan joj to zvučao upit, ali Marinka se ne čudi. Samo kratko razmisli.

Ne samo jer grije. Kad u njoj dođem na posao, svi prema meni drukčije. Ne bolje, ne gore; jednostavno, kao da smo na istoj razini.

Petra spušta šalicu.

Razumijem.

Marinka ju mjeri oprezno, ne neprijateljski, više otvoreno.

Imate svoj posao? upita.

Da. Arhitektica.

Vlastiti obrt?

Mali ured, pet nas.

Volite to?

Petra razmišlja. Voli li? Ustvari radi to odavno i dobro, ali da li voli…

Da progovori tiho. Jedino što me još veseli, iskreno.

Marinka kimne, kao da je očekivano.

Moj posao nije bajka, ali ljudi su dobri. A to vrijedi.

Je, jako.

Vanjski zvuk prostrije se. Starija gospođa ustaje; čovjek naručuje refil.

Pričajte mi o Toniju zatraži Petra, onako, bez razloga, samo da čuje nešto stvarno.

Marinka se lagano osmjehne. Kratko, ali iskreno.

Brbljavac. U vrtiću ga stalno gase jer ne pušta druge do riječi. Ja, dapače, sretna znači, nije povučen.

Nekad je bio?

Zadnje godine doma da. Tiho bi sjedio i vozio autiće satima. Pauza. Sad sve nadoknađuje. Jučer me uvjerava da psi mašu repom drugačije nego mačke. Nisam znala odgovor. Nađe objašnjenje na tabletu.

Koliko već živite u Zagrebu?

Četiri mjeseca.

I već tolika promjena.

Djeca se brzo okrenu. To mi odrasli duže.

Petra šuti. U rujnu je potpisivala uređenje stana za mladu obitelj. Onda listopad, studeni ništa posebno. Posao, kuća, hladne večeri, razgovori sa Markom o računima, slavine koje propuštaju. Ponekad zajedno na poslovnom eventu, Marko razgovara, a Petra se smiješi. Znala se smijati.

Ne zna kad je zadnji put istinski osjetila svoju radost kao što se sad osmjehnula Marinka pričajući o Toniju.

Kad ste prvi put navukli tu bundu, što ste osjetili? upita Petra.

Marinka pogleda, šuti.

Glupo zvuči možda, ali…

Recite.

Osjetila sam da sam uspjela. Uspjela sam izvući dijete i sebe, krenula ispočetka, imam stan, imam posao, mjesto za Tonija, imam ovu bundu. Potvrđuje nešto, kao da nije bilo uzalud. Da nisam pala. Točno tako.

Petra razumije.

Sjedila je, razumjela jasno nešto što dugo nije željela osvijestiti. I sama je svojevremeno tako nosila tu bundu. Sjećala se dana kad ju je zavezala pri izlazu iz kuće, pogledala se u zrcalo i osjetila nije završeno, postoji toplina. Da je poklon bio poruka.

Poruka se pokazala pogrešnom.

Dva tjedna kasnije Marko opet sastanak, opet putuje, opet netko mora biti poslužen. Bunda u ormaru, život ide po starom. Poklon nije bio osjećaj, nego zatvaranje teme. Dao sam ti nešto, to je dosta.

Nakon pola godine nestanak. Plakala jedan sat i pravila se da je zaboravila.

Nije. Samo si rekla da je tako lakše.

Marinka rekla je imate li što toplo za sutra?

Parku.

Nije toplo.

Navikla sam.

Petra gleda bundu. Sjedi kao da ništa nema s njima, samo sjaji i miruje.

Na što joj zapravo treba ta bunda? Zima je, kaput je dobar, ormar nije skroman. Nije stvar preživljavanja.

A što onda? Princip? Pravo? Ukradena je od nje. Marinka jest uzela tu stvar, možda ne znajući. Mogla bi zvati policiju, inzistirati. Formulama kod nje.

Ali…

Sjeti se Marka. Njegov ton, njihovu šutnju. Snađi se sama. Sjeti se, kako je stajala na buri s tuđim mobitelom, ni o čemu ne razmišljajući.

Sjeti se osmijeha zbog Tonija.

Sjeti se svojeg lica kad je prvi puta zavezivala tu bundu. Tadašnja toplina bila je samo stvar. Krzno, tri drvena gumba.

Toplina je bila negdje drugdje.

Marinka reče ostavite si bundu.

Marinka ju gleda.

Oprostite?

Bunda je vaša. Trebat će vam više nego meni.

Ozbiljno?

Ozbiljno. Nije iz sućuti. Samo vama znači više.

Marinka šuti, obrve bojažljive.

Ne mogu je samo tako prihvatiti.

Možete. Vi ste je već platili. Petsto kuna nije ništa kad ih gladite od studenoga.

Mizerija je to za takvu stvar.

Velika svota ako brojiš svaku kunu od nule. Ne umanjujte.

Gleda u stol, onda opet u Petru.

Zašto?

Zato jer je meni značila nešto što nije bilo istinito; vama znači ono što ste same ostvarile. To je teže. Nek ostane tamo gdje je vrijednije.

Dugo ju svakala. Potom polako kimnula.

Hvala.

Bez dramatične zahvalnosti, samo te riječi dovoljno.

Još su malo ostale. Drugi val čaja, kava. Razgovor o kirurgiji, kako je biti na operacijskom, koliko prostor mijenja osjećaj iznutra. Kako svjetlo utječe na ljude. Petra objašnjava, Marinka sluša.

Kod nas je hodnik taman, mali prozori.

Loše je to. Ljudi u mraku postaju rumeni, zatvaraju se.

Treba predati nešto bolje.

Treba. Samo treba i vremena i novca. Većinom ne bude.

Šteta.

Bura ne popušta. Sat je prošao, možda dva. Petri se više vrijeme ne čini važno. Prvi put dugo. Uvijek je gledala na sat, planirala. Sad ne.

Vrijeme mi je po Tonija izgovori Marinka.

Vrtić radi do sedam?

Da. Stignem, ako odmah odem.

Spremile se. Marinka navlači bundu, zakopčava gumbe.

Kako ćete do auta? pita.

Pozvat ću šlep službu. Ili na putu nać nekog za mobitel.

Možete i s mojeg sad nazvati. Stignem po Tonija.

Petra nazove šlep službu, dogovori. Marinka je drži slušalicu dok treba.

Izlaze zajedno.

Van bura udara. Marinka navuče kapu, Petra zakopča ovratnik.

Kuda vi? pita Marinka.

Tamo, desno, do auta.

Ja lijevo, po Tonija. Sretno.

I vama.

Petra krene. Okrene se. Marinka hoda brzo u smjeru vjetra. Bunda jasno u snijegu, tamnosmeđa, sigurna stvar. Ide s njom kako treba.

Petra nastavi do auta.

Vjetar šiba lice, snijeg krcka pod cipelama. Kaput grije, ali ne kao bunda. Malo hladan vrat. Prsti trnu. Sve opipljivo, ni traga više metafori. Hladno je.

Unutra je mirnije nego inače. Niti dobro, niti loše. Samo tišina. Kao kad nestane šuma, a tek tad shvatiš koliko je smetao.

Auto je na mjestu. Šlep služba dolazi kroz četrdeset minuta. Petra stoji, leđima okrenuta vjetru.

Misli o Marku.

Bez gorčine. Ni malo. To bi bilo pretoplo. Razmišlja smireno, kao o zadatku što ne možeš više odgađati. Devet godina, od kojih dvije prave. Znači, sedam ovakvih. Života u paralelnim svjetovima, pozivi bez odaziva, večere kojih nema.

Što je zadržalo?

Navika. Strah od promjene. Opravdanje pa tako svima, nije strašno, pruži privatni svijet sebi i ne očekuj od braka.

A najviše čekanje. Ne bi to tako nazvala, ali čekala je. Možda ponovno dođe kutija s vrpcom. Još jedna večer kad se vrati toplina.

Bunda je bila simbol. Ali simbol lažan.

Sad je nema. I dobro je.

Petra stoji kod auta, bez bunde, bez mobitela, u oluji. Razmišlja što će reći Marku kad dođe doma. Ne zna točne riječi. Nikad nije bila dobra u ovakvim razgovorima. Ali sad zna da razgovor mora biti. Miran, jednostavan, kao rješenje zadatka.

Šlep služba dođe tridesetpet minuta kasnije. Vozač mlad, razgovorljiv, upali joj mobitel s punjača. Ona ga napuni koliko treba da upali ekran i javi se u ured.

Danas me nema, Marina reče asistentici. Auto se pokvario. Sve je u redu, pogledam mailove večeras.

Naravno, Petra. Sve ok?

Je. Je.

I jest. Zaista.

Vozi se u kabini šlepa, gleda kroz snijeg u svijetla grada. Razmišlja o svemu proljeće će doći u ožujku, kako uvijek dolazi. U uredu čeka projekt dječjeg centra na Vrbanima, morat će izmijeniti raspored jer nema dovoljno svjetla. Trebala je razgovarati s investitorom davno. Trebala je reći odmah što misli.

Više ne treba odgađati.

Nasmiješi se. Za sebe.

Do servisa vozi. Uzima taksi doma. U autu promatra kako bura slabi. Snijeg pada uspravno, kako treba. Velike pahulje.

Doma tišina. Marko još nije stigao. Petra izuje cipele, objesi kaput, ulije u kuhinju, čaj se kuha. Gleda kroz prozor.

Van snijeg prekriva prozorsku dasku. Strpljivo, sloj po sloj. Sve je bijelo.

Misli o Marinki. Kako sad ide po Tonija, skupa protiv vjetra. Mali trči u čizmama i kapi s resicom. Drže se za ruke. Priča joj nešto. O psećim repovima. Ili o svemu drugom.

Ne pita ju broj mobitela. Zašto bi? Srela ju je slučajno, usred snježne ruže, na autobusnoj. Takvi susreti ne traju, samo se zbilježe u tebi.

Nešto od tog susreta ostaje. Ne bunda. Nešto drugo. Nešto za što Petra zna da će zapamtiti.

Čaj se kuha. Sjedne za stol, ispruži noge. Vani snijeg.

Kad dođe Marko, reći će: moramo razgovarati. Ozbiljno, ne o autu ni pipi. On će se mrštiti. Ona će dobiti snage završiti. Reći istinu iskreno i mirno: kako ona to vidi, što osjeća, što želi.

A želi samo jedno. Ne stvari ni povlastice. Ne suživot radi navike. Samo da netko odgovori na poziv. Da glas u slušalici zvuči kao nekome kome je stalo. Da ima s kim večerati i s kim dijeliti.

Možda je moguće. Možda nije. Ne zna. Ali više neće šutjeti.

Sluša, pije čaj, gleda kroz prozor. Snijeg pada mirno. Nije više oluja ni bura. Samo snijeg.

Negdje u gradu Marinka vodi Tonija za ruku. Sluša o repovima. Ili što već.

Neki auto stoji u servisu, sutra će ga popraviti.

Negdje traje još jedan sastanak.

Ovdje je tišina. Čaj je topao. Van prozora snijeg.

Pomislila na proljeće treba nešto novo. Ništa radikalno. Samo svoje, što joj malo znači. Možda akvarel, kako si dugo obećava. Ili iznova razraditi dječji centar, ne samo prostore nego koncept. Razgovarati s klijentom, ne samo o rokovima, već kakvo će to mjesto biti. To je stvarno njezin posao. Dobar posao. Vrijedi ga raditi svim srcem, ne napola.

Večer pada potpuno. Snijeg se vidi samo pod lampom.

Petra dovrši čaj, ustane, opere šalicu.

Prođe u hodnik, pogleda kaput. Visi, topao, vunen, dobar.

Ugasi svjetlo. Ode u sobu. Čekati.

Ili ne čekati.

Samo biti. Za početak je dosta.

***

Par tjedana kasnije, već u veljači, kad su studeni malo popustile, ugleda na cesti ženu u sličnoj bundi. Srce zadrhti, a onda se smiri. Nije ona. Druga. Samo slična.

Nastavi hodati. Dogovor čeka, crteži u mapi. Dječji centar sad ima svjetlo sa dvije strane, zida prema hodniku više nema, prostor otvoren. Klijenta će možda nervirati izmjena. Objasnit će. Zna objasniti.

Snijeg se topi u odvodima. Još malo, veljača, skoro ožujak.

Petra shvaća da je dovoljno jednom u životu u snježnoj oluji sresti neznanca i od tog običnog razgovora spoznati nešto o sebi. Tek što je odavno bilo jasno, ali nije bilo riječi.

To je sve.

Nekad je i to dovoljno.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

19 − nine =

Sama se snađi
Cum a putut să facă una ca asta?! Nici nu m-a întrebat! Nici acum nu pricep: să vii în casa altuia și să te comporți de parcă ar fi a ta! Niciun pic de respect! Doamne, cu ce ți-am greșit? Toată viața m-am străduit pentru ea, iar răsplata… Nici om nu mă consideră! – Nina își sterse lacrimile – zice că nu-i place cum trăiesc eu! Să-și vadă de viața ei întâi! Stă în garsoniera aia și crede că a prins fericirea de picioare. Nici bărbat, nici serviciu de Doamne-ajută: ceva remote acolo. Din ce trăiește? Și mai vrea să mă învețe ea pe mine cum e cu mintea limpede! Eu demult am uitat lucruri la care ea nici nu s-a gândit încă! Gândul acesta a ridicat-o pe Nina din fotoliu. Femeia a mers în bucătărie, a pus ceainicul pe foc, s-a apropiat de fereastră. Privind orașul sclăpărând de sărbătoare, Nina izbucni din nou în plâns: „Toți se pregătesc de Anul Nou, numai eu nu simt nicio sărbătoare… Singură, ca un copac uscat…” Ceainicul a început să șuiere. Nina, pierdută în amintiri, nici nu a observat… Avea douăzeci de ani când mama, la 45, a adus pe lume al doilea copil. Pe tânără a uimit-o vestea: ce să mai caute mama cu griji așa târzii? — Nu vreau să rămâi de tot singură, i-a spus mama — e așa de frumos să ai o soră. O să pricepi, cândva. — Înțeleg și acum, replicase Nina atunci, dar să știi: eu n-o să-mi pierd vremea cu ea. Eu am viața mea. — Nu, nu mai ai tu viața ta, surâsese mama. Și câtă dreptate a avut… Fetița avea doar trei ani când mama nu a mai fost… Tatăl murise și el mai demult. Toată grija pentru surioara ei a căzut pe umerii Ninei, care i-a ținut loc de mamă lui Natasha. Până pe la zece ani chiar așa îi zicea. Nina nu s-a măritat niciodată. Nu sora a fost de vină, ci faptul că nu s-a găsit bărbatul acela care să-i cucerească inima. Nici n-a prea avut unde-l întâlni: casă, serviciu, sora, iar casă, serviciu, sora… Ajunsă matură de prea devreme, Nina și-a dedicat toată viața surorii: a crescut-o, a dat-o la școală. Acum Natasa e mare și gospodărește singură. E pe cale să se mărite. Ajunge des pe la Nina: sunt foarte apropiate, deși diferența de vârstă, caracter și viziuni e mare. Nina, spre exemplu, e foarte chibzuită. Apartamentul s-a transformat de mult într-un depozit de lucruri vechi. Dacă te apuci să cauți, găsești halatul de acum zece ani, facturile de la „Apă-Canal” din anii 2000, cratițe ciobite, cești crăpate, tigăi fără coadă. Nu le mai folosește demult, dar cum să arunci, că poate or mai trebui? Nici măcar un zugrăvit, ceva, nu a făcut de ani de zile. Nu pentru că n-ar avea bani, ci pentru că pereții tot așa, „îs buni”. Toată viața a strâns cureaua pentru sora ei. Acum e greu să schimbe. Natasha, în schimb, e alta: veselă, practică, minimalism curat. În casa ei totul e aerisit, fără depozite. Are chiar și o regulă: „Dacă un lucru nu-mi folosește într-un an, scap de el!” De aceea la Natasha acasă e lumină, spațiu, și respiri ușor. De câte ori i-a propus Ninei: — Hai să renovăm și la tine. Și să punem rânduială la lucruri, că ajungi să nu mai ai loc de ele. — Nu arunc nimic și nu vreau nici o schimbare, răspundea Nina. Nici n-am nevoie de renovări. — Cum să nu? Uită-te la holul tău! Peretele ăsta are un secol! Și toate lucrurile adunate numai energie rea poartă, nici nu-ți dai seama! Așa răcești pe suflet de tot, încerca s-o convingă Natasha… Dar Nina mereu o refuza. Așa că Natasha a decis să-i facă singură o surpriză de Anul Nou! Măcar holul: puțină mobilă, puține lucruri. Cu o săptămână înainte de Revelion, cât Nina a fost de serviciu, Natasha și logodnicul ei Sacha au venit (aveau cheie reciprocă) și au dat jos tapetul vechi. Pereții negri au devenit verzi, cu fir de auriu. Apoi au pus totul la loc. La lucruri n-au umblat. Nina, bănuitoare de nimic, vine acasă, iese repede – crede că a greșit apartamentul. Se uită la ușă: e la locul ei… Intră și pricepe brusc: Natasha! Cum a putut să îndrăznească? Ia telefonul, sună, ceartă, trântește receptorul. În jumătate de oră Natasha vine personal. — Cine te-a pus?!, o ia Nina de la ușă. — Ninuțo, am vrut doar să-ți fac o surpriză. Vezi ce frumos e? Curat, luminos, spațiu… se scuză Natasha. — Să nu te mai bagi la mine în casă! Nu se mai oprea Nina. Cuvinte grele au curs spre Natasha. Până la urmă, Natasha a cedat: — Gata, trăiește cum vrei în mizeria ta. Eu nu mai calc pe aici! — Ți-e greu să vezi adevărul? Fugi? — Mi-e milă de tine, a zis Natasha și a plecat… O săptămână nu s-au sunat. Niciodată nu s-au certat atât de lung. Și-acuma vine Anul Nou… O să-l petreacă singure? Nina s-a așezat pe scăunel în hol. „Adevărul e că e mai spațios… Parcă văd cum a lucrat Natasha cu Sacha. Nicio cută la tapet… Cum îmi imaginau uimirea… Și eu, de ce m-am supărat? Chiar e mai bine. Parcă s-a luminat și sufletul. Poate are dreptate sora?” Telefonul sună pe neașteptate… — Ninuțo, – o aude plângând pe Natasha – iartă-mă. N-am vrut să te rănesc. Din contră, voiam să te bucur… — Lasă, draga mea, nu-s supărată, – Nina abia își stăpânea emoția – și n-am ce să-ți iert: chiar ai dreptate și tapetul e minunat! După sărbători începem să facem ordine. Dacă vrei, desigur. — Sigur că vreau! Te-ajut cu drag! Dar azi? În ziua asta… Cum să trec în Anul Nou fără tine… — Nici eu… — Atunci pregătește-te, – își recapătă Natasha veselia, – totul e gata: brad natural, ghirlande, lumânări, exact cum îți place! Și să nu te apuci să alergi prin magazine: știu ce-i cu tine! Am sperat până în ultima clipă că ne împăcăm și întâmpinăm împreună Anul Nou. Pregătește-te, Sacha vine după tine. Nina privea din nou orașul sărbătoresc pe fereastră. Acum îl vedea cu alți ochi. Și gândea: „Mulțumesc, mami… pentru sora mea…”