– Lucija, stani, da ti popravim veo! Sanja je zaustavila kćer i lagano dotjerala razbarušenu frizuru te namjestila ukosnice koje su držale laganu čipku. Toliko dugo su baš takav veo tražile! Lucija je sanjala da bude nalik maminom, a Sanja se smijala kad bi joj kći znala ispričati kako su ona i Marina došle do tog vela kojim se udavala, ne bi joj povjerovala.
Marina joj je bila prijateljica oduvijek, koliko god se Sanja sjećala. Živjele su vrata do vrata, rođene u razmaku od mjesec dana, sudbina ih je tako spojila i nisu imale kamo jedna bez druge. Obe su bile jedinice i rasle bez očeva. Sanjin je otac otišao za boljim životom i stvorio drugu obitelj, a Marinina tata se smrzao vraćajući se kući jedne zime, samo nekoliko koraka od vlastitog praga. Obe su mutno pamtile svoje očeve. Majke su ih podizale, ne uvijek s mnogo nježnosti, ali su barem pokušavale dati djeci sretnije djetinjstvo nego što su same imale.
Sanjina majka radila je gotovo dan i noć, kao i Marinina, a za njih je pazila Marinina prabaka, stara baba Anka. Najsretnija vremena bila su ona kad bi obje, uvijek nekako istovremeno, uhvatile prehladu i ostale kod kuće umjesto u vrtiću. Najveća radost bila je sjediti na kauču, ispijati toplo mlijeko s medom, slušati bajke koje bi zaneseno pričala baba Anka i pratiti kako ona vezuje, plete ili stvara tanke čipke iglom. Sanju su očaravali precizni pokreti njenih prstiju; iz njih je nastajala takva nježna, prozračna, nestvarno lijepa čipka. Bilo ju je strah i dotaknuti, pa bi ju oprezno dotaknula, svaki put zadržavajući dah.
– Lijepo je? pitala bi baba Anka stisnutih očiju i nasmiješena.
– Predivno!
– Kad još malo narastete, naučit ću vas. Trebat će vam.
No vremena nije imala; pokazala im je samo osnove. Te večeri legla je spavati kao i uvijek, a ujutro je Marinina majka briznula u plač i probudila kćer, odvodeći je kod susjede. Sanja i Marina tad su tek krenule u prvi razred. S bajkama je bilo gotovo, kao i s palačinkama, čipkom i toplinom one obične ljudske sreće, jer umorne, uvijek zadihane majke nisu imale vremena za djecu; trebalo je preživjeti. Tada gotovo nitko nije samo živio svi su preživljavali. Ostale su samo uspomene i komadić onoga što je baba Anka ostavila rukama: prekrivač na krevetu, ručnici, navlake za jastuke na kojima je po seoskom običaju trebalo biti mnogo složenih jastuka, a povrh njih čipkasta navlaka.
Ta čipkasta navlaka postala je Sanjinom velom na vjenčanju. Netom prije dolaska mladoženje, Sanjina majka slučajno je prolila čaj po pravoj vjenčanoj čipki.
– Što sad? gotovo je zaplakala Sanja, a Marina je pojurila doma i odmotala prozirnu čipku koju Sanja dotad nije ni vidjela, iako je poznavala svaki komad iz Ankine škrinje.
– Kakva ljepota!
– Baš tako! Baba mi je radila za miraz, sakrila. Mama ju tek sad našla na policama. Vidi, po veličini je baš kao tvoj veo.
Marina joj je stavila čipku na glavu, ukosnicama pričvrstila, a Sanja je šapnula:
– Bože, kakva ljepota! Hvala ti
– Briši suze, moramo ispočetka šminku, nemamo više vremena.
Nitko ni od gostiju nije razotkrio odakle je veo. Svi su oduševljeno uzdisali i govorili kako ljepšu mladenku nisu vidjeli!, iako tu rečenicu čuje gotovo svaka mladenka barem jednom.
Lucija, gledajući mamu na svadbenim fotografijama, stalno je ponavljala:
– Bit ću jednako lijepa! I imat ću takav veo!
– Bit ćeš ljepša, kćeri ljubila bi je Sanja.
– Ne, mama, ti si meni najljepša! Lucija bi sakrivala lice u dlanovima njezinih ruku, upijajući poznati, djetinjstvu drag miris. Mamine ruke mirišale su na vaniliju, malo lavande iz vrećica u ormaru, malo na dječji sapun i na svježinu koju Lucija nije znala opisati, ali neponovljivo pamtiti. Samo su mamine ruke imale taj miris.
Veo koji je Lucija nosila pronašle su u malom salonu, već se pomirile da možda i neće naći ništa slično.
– Mama dahnula je Lucija kad je vlasnica, mala tamnokosa žena, uz osmijeh izvukla kutiju s najviše police već na prvi pogled na maminu fotografiju.
– Vidi, odlično je, zar ne? Gledaj, kakva ljepota!
– Nije ručno rađen, ali je krasan! Luiza, vlasnica salona, zagledala je Luciju pa Sanju. Tvoje dijete ima tešku sudbinu, ali dobra će biti. Kako se zoveš? Lucija? Slušaj teta Luizu: nemoj stati na putu i slušaj svoje srce! Radi što misliš da je ispravno i ne sumnjaj. Sve će ti biti dobro! Jesi me čula?
Lucija je pritisnula čipku uz sebe i kimnula, nimalo začuđena njezinim riječima.
Sljedeće jutro probudila se nasmijana do vjenčanja je ostajao tjedan, toliko posla još, ali bilo joj je drago što ga ima. Danas nužno mora do fakulteta još malo pa specijalizacija iz medicine. Ustala i zažmirila pred naletom sunca koje obasjava sobu, dotaknuvši vjenčanicu koju joj je mama pažljivo ispeglala i objesila.
Lucija je doručkovala, poljubila mamu i izletjela iz stana, pogledavši na sat:
– Ne shvaćam kako uvijek kasnim, a sve planiram!
Desetak minuta stajala je na stajalištu, potom odustala i krenula pješice preko mosta. Uska rijeka, poznata još iz vrtićkih dana, tog je jutra bila prekrivena ledom koji se već topio. Još mjesec dana, pa se sve zazeleni, stigne proljeće i toplina za kojom je žudjela. Lucija je oduvijek bila zimogrozna, iako je odrasla u Gorskom kotaru, gdje su kao djeca izlazili van i na minusu bez previše prigovora.
Prelazila je most kad je nešto tamno zatreperilo kod obale, a onda i zaorila tihi dječji glas:
– Pomozite
Lucija je potrčala do ograde. U vodi, uz rub gdje je led bio tanak, mučio se dječak od sedam godina. Led se lomio pod njim, nije mogao izaći. Minutu kasnije, Lucija je već bila u ledenoj vodi, izvukla ga za kapuljaču i gurala prema obali. Voda joj je bila do prsa, a mališanu, sitnom i krhkom, tu je bilo do glave.
– Što te tamo ponijelo, nesrećo? trudila se izgurati ga Lucija, kad se dječak iznenada izmotao iz njenog stiska.
– Spasi njega! On će se utopiti!
– Koga? Lucija se okrene i shvati uz obalu, drhtao je mali psić.
– Ti si zbog njega išao? jednom je rukom dohvati štene, drugom drži dječaka i uz veliki napor dovuče ih oboje na obalu. Noge je više nije slušale kad je nečija snažna ruka uhvatila njezino zapešće.
– Baš ste našli vrijeme za kupanje! debeo, brkati muškarac izvuče prvo dječaka, pa Luciju. Ljudi su dotrčavali od ceste, daleko je zavijala sirena hitne, Lucija je odahnula. Zagrlila je dječaka.
– Živ si? Boli te što?
– Hvala! Ne boli, ali sam mokar i hladno mi je.
Sanja je pohitala u bolnicu čim je saznala, smirila se tek nakon liječničkog uvjeravanja da je Lucija dobro. Poslije su svratile pogledati dječaka, zvao se Tomislav, ali ga nisu budile i otišle su doma, gdje je Lucija, pod dekicom, primila šalicu vrućeg mlijeka od mame i duboko uzdahnula.
Vjenčanje bilo veselo i bučno. Lucija je sjala od sreće, smirujući majku koja nije prestajala plakati.
– Sanja, što ti je sad? Marina, koja je došla s kćeri, zagrlila je prijateljicu. Veseli se, ženo!
– Veselim se! Od sreće su ove suze, Marina. Zar si zaboravila kako si plakala kad je tvoja Ivana udala?
– Zaboravila! Vjeruješ? nasmijala se Marina, pogledala kćer koja je, pažljivo hodeći, došla do stola i sjela, pazeći na trudnički trbuščić.
– Bako, smijem uzeti bombon i balon? Tamo ima puno! do Marini priđe mala djevojčica od četiri godine, u finom rajfu, skačući od nestrpljenja.
– Maša, ne smiješ tako! Doma ćeš dobiti, kad svi sjednemo. Idi, igraj se još malo. Uskoro ćemo.
– Ajde, Marina, evo ti Maša! Sanja dohvati bombone s obližnjeg stola i sipa djevojčici u ruke. Samo nemoj sve odjednom, da te ne zaboli trbuh.
– Hvala, dobro! vihor po imenu Maša odskakuta dalje, a Sanja se okrene Marini:
– To ti je ona mala, usvojena od Ivane, o kojoj si mi pisala?
– Ona. Eh, Sanja, što smo sve napravile kako ćemo sad posložiti stvari, pojma nemam.
– Kako misliš? Sanja se namršti, gledajući djevojčicu koja u haljinici leprša dvoranom i dijeli bombone i drugoj djeci. Nešto nije u redu?
– Sve je pogrešno, Sanja. Idemo sjesti pa ću ti ispričati sve.
Ivanina je kći bila pet godina starija od Lucije. Marina se rano udala, bila krasna mlada žena i brižna majka. Voljela je svoja kći, mazila ju, ali i odgajala strogo sve se to isplatilo. Ivana je s odličnim uspjehom završila školu, upisala fakultet, postala prevoditeljica. Na poslu je upoznala muža, koji nije dugo čekao i brzo je zaprosio. Sve bi bilo lijepo, da par pokušaja da postane majka nije završilo tužno Ivana bi gubila trudnoće u ranoj fazi. Liječnici su pokušavali pomoći, ali bez uspjeha. Na kraju je njezin muž Ante rekao da uzmu stanku, i ako nije suđeno da budu roditelji neka tako bude. Ivana je vanjski pristala, ali odlučila je pokušati sve, nagovorivši mamu na hodočašće po crkvama.
– Ne znam više kome se moliti, neka barem tako nešto krene
Gledajući iscrpljenu kćer, Marina je naravno pristala. U jednoj crkvi, pred kipom Gospe, prišla je Ivani sestra. Što su pričale, Marina nije čula, ali primijetila je kako su Ivani zažarile oči.
– Što ti je rekla?
– Da, ako Bog odmah ne daje dijete, to je iskušenje. Mama, rekla je da bi trebalo pomoći nekom siročetu. Ako dođe svoje dobro. Ako ne, makar usvojeno.
– Ivana, ali to je velika odgovornost! Nije dijete igračka
– Pa znaš da to shvaćam.
Marina je grlila kćer, a sama nije bila sigurna da Ivana sluti koliko je teško prihvatiti tuđe dijete nije isto kao svoje
No Ivana je oduvijek bila odlučna, i tako su ubrzo uzeli Mašu. Plavooka, živa beba od pola godine osvojila je srca Ivane i Ante. U domu za nezbrinutu djecu nije bila ni dva tjedna.
– Roditelji su poginuli u prometnoj, baka nije htjela uzeti. Zdrava, dobra djevojčica – za ovakve je uvijek lista čekanja. Brzo odlučite!
Ivana pogleda supruga i odlučno klimne:
– Uzimamo!
Maša je rasla vesela, pametna i prelijepa. Ivana bi ponosno šetala s kolicima u kojima se smiješila mala ljepotica, a svi su je hvalili do neba.
No proročanstvo koje je Ivana dobila u crkvi ispostavilo se točno nekoliko godina kasnije, kad je Maša već bila dio obitelji, Ivana je saznala da je trudna. Sreći nije bilo kraja, ali uskoro su Marina i njezin zet primijetili da je Ivana sve hladnija prema starijoj, usvojenoj kćerki. Maša je tražila nježnost, ali Ivana je željela mir. Prvi put kad je Ivana povikala na dijete, i sama se prestravila, brzo zamuknuvši pred suznim očima djevojčice. No izljevi nervoze postali su sve češći, dok Ivana nije priznala mami da više ne može podnijeti prisutnost usvojene kćeri.
– Mama, znaš da sam pokušavala, dala sve od sebe, ali ne uspijevam više! Nije moja
– Ivana, smiri se! Ne budi nervozna! Marina je pokušavala smiriti kćer, a kad nije išlo, pozvala je Hitnu pomoć.
Pokazalo se da je bio pravi potez. Ivana je u bolnici provela skoro dva mjeseca i, kad je izašla, jasno rekla suprugu i mami da, ako ne može dati djetetu ljubav, nije fer izigravati majku Maši. Malena je još i možda će naći obitelj koja će ju voljeti više.
Ante, kojem je zdravlje žene i sina bilo najvažnije, pristao je na sve, a Marina je samo slegnula ramenima, ne htijući izazvati novu krizu kod kćeri.
– Eto vidiš, Sanja. Maša kod nas više neće biti. Počeli smo papire
– Pa kako, Marina pa bila je s vama gotovo od rođenja i Ivana joj je majka to nije u redu.
– Znam i nije mi lako. Dugo sam i sama razmišljala uzeti je k sebi ali, ja sam, znaš i sama, bolesna. Ne zna se hoću li se izvući, još se nešto nadam, liječnici ne isključuju mogućnost operacije.
– Ma, Marina… Operacija?
– Da, znaš koliko nas žena ima ovaj problem. Gotovo svaka druga… Na sebe se više ne uzdam, pa ni Maši ne mogu biti potpora.
Još dugo su sjedile zagrljene, dijelile što ih je tištilo zadnjih godina. I nisu ni primijetile kako je svadba završila i svi otišli. Ante je već odvezao obitelj kući kad je do Sanje prišla umorna, ali sretna Lucija.
– Mama, mi idemo! Sutra rano letimo, nećemo se više vidjeti.
Zagrlila je mamu, pa Marinu, i odjurila mužu koji ju je čekao kod izlaza.
– Kao princeza iz bajke, cijela na tebe rasplakala se Marina gledajući Sanjinu kćer. Kako brzo naša djeca odrastu, Sanja?
– Prebrzo… kima Sanja.
Lucija i suprug vratili su se nakon dva tjedna ljetovanja na obali. Povratak u svakodnevicu brzo je pojeo ono malo mira s godišnjeg, a vrijeme se vratilo svom starom ritmu.
Lucija je vrlo brzo po povratku počela osjećati čudne promjene, a nakon tjedan dana otišla liječniku i svijet joj se srušio. Više operacija, bolne dijagnoze više nikad neće moći biti majka. Plakala je u naručju majke.
– Mama, zašto baš ja?
Ledeni skok u rijeku nije ostao bez posljedica. Zatvorila se u sebe, odgurivala muža.
– Naći ćeš drugu, čemu više ja?
Tako je bilo dok nije došla svekrva, teško koračajući uz stepenice, poslala sina van i čvrsto zagrlila Luciju.
– Nemoj sama sebi prizivati nesreću tamo gdje je nema. On te voli više nego išta. I, šta znaš možda ni on nema djece. Bolovao je kao dijete, znaš već. Rekla sam ti to. A što si onda odgovorila? Da ti je on najvažniji. Pa zašto sada misliš odlučiti umjesto njega što mu je najvažnije?
Lucija je popustila i prvi put svekrvu nazvala mama.
S vremenom su se naviknuli na život bez vlastite djece, a Lucija je, kad je prihvatila svoje, pronašla pomirenje u radu. Diplomirala je medicinu, završila specijalizaciju za kardiologa i zaposlila se u županijskoj dječjoj bolnici, odlučivši kad ne može imati svoju djecu, spasit će tuđu. I to joj je polazilo za rukom. Djeca doktora Luciju obožavala su, majke su je hvalile, a ona je večeri provodila tražeći najnovije informacije i pokušavala biti najbolja moguća.
– Lucija Ivanovna, imamo kompliciran slučaj! sestra Vera donijela je novu dokumentaciju.
– Što imamo, Vera?
– Djevojčica, devet godina. Iz doma. Neki čudan slučaj bila je u obitelji pa vraćena u dom. Već je treća bolnica kojoj je dolazila, nitko ne zna što joj je. Pogledaj sama, mi ništa više nismo mogli.
– Pogledat ću. Gdje je?
– U sedmici.
Lucija je prolazila hodnikom, s osmijehom mahala mamama i djeci odgađajući priču za kasnije. U sobi je četvero djece zasjelo na krevet, igrajući se nečega, hihoćući se.
– Marina? Lucija se nasmiješila mami, znala je što treba pa je izvela mališane van. Hvala vam!
Djevojčica je ležala okrenuta prema zidu. Tankim je prstom crtala sebi poznate šare po žbuci.
Lucija sjede uz krevet.
– Bok!
Djevojčica je zastala pa se polako okrenula.
– Ja sam Lucija Ivanovna, tvoja liječnica. Upoznat ćemo se?
– Maša… glas je bio promukao, kao da je dugo plakala ili vikala pa joj se još nisu vratile glasnice. Lucija nije znala da je baš tako i bilo.
– Reci mi, Mašo, boli te nešto? Što te muči?
– Ništa. Svi me to pitaju. Ne znam što reći. Ništa me ne boli.
Vidjela je da je djevojčica loše. Sve je na njoj govorilo narušeno zdravlje. Mnogo je Lucija brinula za mališane iz doma i znala je koliko su izdržljivi nemaju se na koga osloniti osim na sebe. Dok domaća djeca plaču i prigovaraju, ovi samo tvrdoglavo stisnu zube.
Sada je pred njom ležala mala starica. Kad se Maša okrenula, Lucija strese koliko je boli nosila djevojčica u očima.
– Mašo, dogovorimo se nešto? Jako želim da ozdraviš i budeš sretna. Ako mi dopustiš da ti pomognem, zajedno možemo puno.
– Razumijem. Samo, ja sam zdrava. A sretna… je li to stvarno postoji?
– Sreća? Naravno, postoji! Sumnjaš u to?
– Znam da ne postoji Maša se odvrne i upita gledajući u strop Trebam ustati?
– Ne trebaš. Pogledat ću te ovako.
Lucija se sagne i zastane. Otkud taj miris čistoće, baš onaj, mamin? Tiho je udahnula i shvatila da to dolazi od Maše. Čudno Brzo ju je pregledala i pogladila po kosi, primijetila kako se Djevojčica odmah stegnula, kao da se hoće povući od dodira. Nije Lucija znala da je to ista ona djevojčica koja joj je davno na svadbi nudila bombon, baš onaj koji je izabrala za nju najslađi
Što ju je toliko pogodilo u toj slomljenoj, tužnoj djevojčici, ni sama nije razumjela. Toliku želju nije imala nikad nikome biti dom, zaštititi… Ni tada, ni kasnije, ne bi znala odgovoriti osim:
– Ona je moja, mama rekla je Sanji, kad je shvatila na što se sprema.
– Ako je tvoja, što tu ima dvoumiti se? zagrlila ju je Sanja. Sjećaš li se što ti je Luiza rekla? Samo napravi
Luiza je s vremenom postala Sanjina prijateljica; kad je Sanja vraćala Lucijinu vjenčanicu, ostala je na kavi i shvatila koliko joj prija mudro i toplo društvo te žene.
Mašinu priču Lucija je doznala dok je rješavala papire za skrbništvo. Nakon toga je nazvala mamu:
– Mama, Marina ti je prijateljica, ali ni Ivanu, ni njezinog muža više ne želim vidjeti. Ako imaju kakva okupljanja to je sad bez mene. Bez nas.
Sanja je to prihvatila i shvatila iznenada je prekinula svaki kontakt. Marina je bila bolesna, nije bilo druženja, a Ivana se uvrijedila kada nije došla na rođendan njezinom sinu.
– I bolje! rekla je Sanja i odložila mobitel.
Sljedeće godine bile su teške za sve.
Maša, u kojoj se strah i nepovjerenje ispreplelo, teško se privikavala. Lucija je vidjela koliko joj treba nježnosti, ali djevojčica je u stalnom strahu odbijala bliskost. Njihov odnos bio je kao nekakva čudna igra, gdje naprijed slijede dva nazad. Kad više nije znala kamo, Lucija bi išla k Luizi, koja bi šaptala:
– Bit će sve dobro, ne sumnjaj.
I Lucija joj je vjerovala jer je toliko željela. Željela je kao ništa ikad u životu.
I kad je Maša, sa svojih petnaest, prvi put vidjela more o kojem je sanjala cijeli život, razvukla osmijeh i okrenula se Luciji:
– Mama, vidi, more! Predivno je, još ljepše nego što sam zamišljala!
Lucija, koja je napokon dočekala tu čarobnu riječ, plakala je od radosti, privukla visoku, vitku djevojku k sebi, prekrivala joj lice poljupcima govoreći:
– Moja si, zlato, moja si…
