– Tata, doma sam! I gladna sam!
Mirna je bacila ruksak u kut, skinula tenisice i zapjevala: “Hej! Ima li ovdje još koga osim mene?”
Debeli tigrasti mačak izvirio je iz kuhinje, mašući repom s izrazitim nezadovoljstvom.
– Đuro, bok! A gdje je tata? Mirna je počešala mačka iza uha pa odmarširala prema očevoj radnoj sobi.
Ali, njenog oca, koji je u to doba obično zaneseno radio na svom doktoratu, nije bilo ni tamo.
– Đuro! Pa kaj ja ne kužim nešto. Gdje nam je naša zvijezda? Mirna je iznenađeno gledala mačka.
Da joj je tata išao negdje, sigurno bi nju obavijestio. Uvijek je makar jedan trebao znati gdje je onaj drugi. Tako su se dogovorili. Sigurnost prije svega. Nikad ne znaš što se može dogoditi.
Otac Mirne, Ivan Milin, unatoč svim svojim znanstvenim priznanjima bio je često smotan i zaboravan ali to nikad ni na koji način nije pogađalo Mirnu.
Zaboraviti gdje treba izaći iz trmaja, zamijeniti tramvaj ili donijeti krivu hranu iz dućana to mu se događalo stalno. Đuro je bio presretan viškom kobasica.
No, Mirnine školske sate, brojeve prijateljica i razrednice, Ivan je znao napamet, mogao bi ih izrecitirati u bilo koje doba dana ili noći, i probudi ga usred sna sve bi ispravno nabrojio bez greške.
Mirna je znala da njezin tata u životu voli samo dvije stvari. Prvo nju. Tu nije bilo ničeg važnijeg. Druga stvar njegova voljena fizika.
Zašto je Mirna smatrala da tata voli nju više nego znanost? Jednostavno kada se rodila i kad je njena mama odlučila da majčinstvo ipak nije za nju, tata je sve ostavio i sam preuzeo brigu o djetetu.
Mirna majku gotovo nije poznavala. Otišla je kad je Mirna imala svega godinu dana. I prije je više vremena provodila pjevajući na putu, nego s obitelji. One su s tatom živjele kod bake, a mama bi samo navratila, poljubila Mirnu u obraz, ostavila neku skupu lutku, koju bi baka odmah sakrila mrmljajući da djeci trebaju igračke za njihov uzrast, pa opet nestala na dulje. Njezina je mama imala izuzetan sopran, snove i talente, i nije planirala potrošiti «neprocjenjivo» vrijeme, kako je govorila, na pelene i bodije.
Njezin je talent bio prepoznat; dobila je ponudu preseliti u Zagreb. Nije ni trepnula ostavila je Mirnu s ocem, krenula graditi karijeru i svima prisezala da je to radi djeteta.
A Mirna je rasla, tukla čvorke, radila predstave kad bi niču zubi, učila hodati Pa je svaku odraslu ženu za dlaku prozvala mamom. Baka je to odmah zaustavljala, tata nije žurio pronaći novu ženu, pa je Mirna sama riješila svoj problem počela je tatu zvati «mama-tata».
Nije joj to ni najmanje bilo čudno. On je ustajao uz nju ujutro, kad bi se još sunce sramežljivo pojavljivalo. On je nagovarao da pojede barem žlicu žitne kaše, mameći bananom, a istovremeno vješto uguravao nevoljenu žlicu djetetu koje iz protesta vrišti.
Kašu Mirna nije podnosila! Ni izbliza! U vrtiću, dok su ostali već s kašikom u tanjuru, ona bi čuda izvodila da je se riješi sakrivala je po bubnjevima, kroz igračku kućicu, zalijepila na ručke ormara Tete su otkrile podvalu i sve ispričale tati. On je riješio problem: od tada je Mirna dolazila u vrtić već sita. Tata je pripremao svašta nevjerojatne palačinke, čokoladni biskvit, popečke sve, samo da dijete ne gladuje do ručka. Tete su prigovarale kako je to razmaženost, ali Ivan je ostajao tvrdoglav:
– Ako dijete ne voli kašu, zašto bi se mučila? Ima i druge hrane.
Mirni nije to nimalo naštetilo. Obožavala je tatu, slušala ga u svemu. Nije ju bilo potrebno kažnjavati. Tati je bilo dovoljno ozbiljno odmahnuti glavom i reći:
– Ajme, dijete moje zašto si to napravila?
I Mirna bi odmah shvatila što god da je zgriješila, bilo je strašno. Ispričala bi se i trudila popraviti stvar.
Baka, dok je bila živa, nije odobravala takav način:
– Razmazit ćeš je, Ivek! To se tak ne radi!
– A kak bi se trebalo? Ti mene nisi šibala niti si me tjerala na grah. Samo si mi objasnila.
– Ha, bilo je da sam o tebe i šibu slomila! I još stojim iza toga!
– To je bilo kad sam s Damirom pobjegao na jezero, pa ti ništa nisam rekao?
– Upravo tako! Umirala sam od straha! Pogledam Damira sam dolazi. Pitam gdje si ti. Kaže mi: Ne zna, možda si već potonuo! Bezobraznik!
– Joj, mama! smijao se Ivan. Sjećaš se da si tada o njega metlu slomila? Još ponekad spomene taj dan!
– Eto, neka je naučio! Ne bi danas bio kapetan da nije tada. Ali znaš, sine, možda da se niste posvađali, sve bi bilo drukčije… Previše si je Marija uzimala i prijatelje posvađat, i dijete ostavit kao mačku… To nije pošteno.
– Znam, mama. Ali nemoj pred Mirnom, da ne čuje.
– I neka čuje!
– Neću! Ivan je bio odlučan. Ne smije ni jednu ružnu riječ protiv svoje majke čuti. Istinu da. Ali bez ružnih riječi. Pola Mirne je od nje… Šta god mi mislili.
Baka nikad nije priznala da je sin u pravu, ali nije ni proturječila. Kad bi Mirna pitala nešto o majci, baka bi odmahnula rukom:
– Pitaj njega! On ju je znao bolje. Evo ti kolač! Mašeš mi glavom bez veze!
Baka je umrla kad je Mirni bilo četiri. Od tada su Mirna i tata živjeli sami u velikom, odjekujućem peterosobnom stanu u srcu Zagreba. Stan je Ivan naslijedio od oca, nekadašnjeg direktora tvornice, koji je cijeli život ostavio na poslu. Srce mu je stalo dok je držao posljednji sastanak, brinući se hoće li tvrtka preživjeti tranziciju. Preživjela je zahvaljujući njegovom planu. Mirnin otac je preuzeo tada i brigu o povučenoj majci.
Baka od tuge nikada nije došla k sebi. Bolovala, venula i otišla mladonosno, žaleći što neće dati unuci toplinu koja je djetetu tako potrebna.
Mirna je sa sedam naučila prati pod i peći jaja. Sa osam se sama spremala za školu i pripremala doručak. S deset je bila potpuno samostalna, s jasno podijeljenim obavezama i rasporedom kojeg su dijelili s tatom. Mirna je čistila dnevni boravak i sobe, tata kuhinju i kupaonu. Kuhali su naizmjenično. Jedino što Mirna nije htjela dijeliti bila je briga o mačku. Nakon što ga je, gladnog i šugavog, pronašla i dovukla doma, odlučila je da je to samo i isključivo njena briga i privilegija. Tata bi ga povremeno razmazio štetnom hranom, zbog čega bi ga kćerka prekorila, zabranjujući mačku dodatna uživanja.
Mačak, bacivši pogled pun nade na zbunjenu Mirnu, napokon je odlučio reagirati šapom dotakne njezinu nogu.
– Šta je, Đuro? Gladni smo? Ma hajde, idemo! Možda je tata skočio u dućan po nešto? Kamo je mogao nestati usred dana?
Odgovor je bio na stolu u kuhinji.
Mirna, zvali su me na fakultet. Vratit ću se kasnije. Đuru sam nahranio. Ako traži još ne vjeruj! Laže! Tata.
Sve je bilo objašnjeno, Mirna mirna. Tata je u redu, ne treba brinuti. Vrijeme je da se ruča, napišu zadaće i ode na trening.
Na brzinu s konopa na balkonu skine mokri kupaći, baci ga u torbu za bazen i pogleda na sat.
Stiže…
Pismo je došlo još jučer, ali Mirna ga nije stigla pročitati. Upalila je računalo, maknula mačka sa stola i kliknula na mail. No nije stigla ni otvoriti poruku, kad je netko pokucao na vrata.
Zvonca su odavno isključili. Kad je Mirna bila mala, bojala se zvona, pa su odlučili da mogu i bez njega. Tko treba, pokucat će. Tako je i ostalo. Sad ga je zamijenio Đuro uvijek bi prvi odjurio u hodnik provjeriti tko dolazi.
I sad je skočio sa stola i krenuo ispred Mirne.
Ispred vrata je stajala susjeda, teta Ljiljana. Bila je Mirnina utjeha, dadilja i najbolja prijateljica, bez obzira na dob.
– Mirna, bok! Tata je žurio van. Naredio mi da te nahranim i pripazim prije treninga.
– Kasnili ste, teta Ljiljo! Već sam jela! nasmije se Mirna pa zagrli susjedu.
Poznavala ju je oduvijek. Čuvala je Mirnu kad je baka bila bolesna. Vodila ju iz vrtića, plela joj pletenicu prije škole, jer je to bila jedina vještina koju tata nije savladao. Za sve ženske stvari išlo se k teti Ljiljani. Ona je sve objasnila. Nije bilo tajni.
– Ti si moj ponos! poljubi Ljiljana Mirninu kosu pa ju pogleda Kako si? Kako je Dario?
– Ma, pusti ga! odmahne Mirna i stavi vodu za čaj.
Ako teta pita, znači ima vremena. Može se sjesti, popričati, zadaće će malo pričekati.
Ljiljana podigne poklopac na loncu supe, namršti se.
– S čim ćeš tati dati jesti?
– Ima knedli u zamrzivaču.
– Dobro. Pričaj ti meni o Dariju, ja ću ljuštit krumpir. Knedli su super, ali možemo papati i krumpiriće. Tvoj tata voli pečeni krumpir.
Nije bilo vremena za raspravu. Mirna je skuhala čaj i taman krenula ispričati zgodu kad je Dario dobio šamar jer ju je želio ljubiti nakon škole, kad netko divljački pokuca na vrata.
– Uh, tko to dolazi?! Ljiljana obriše ruke o pregaču i ide otvoriti.
Žena koja je utrčala u stan, Mirna je odmah prepoznala.
– Mama…
Ivan nikad nije tajio od kćeri tko je njezina majka i čime se bavi. Nekoliko crno-bijelih fotografija ležalo je u albumu; povremeno bi ih Mirna razgledala pitajući liči li bar malo na nasmijanu, prekrasnu djevojku na njima.
Žena na pragu odloži skupi kovčeg, padne na koljena i raširi ruke:
– Kćeri! To sam ja! Zar me ne prepoznaješ?
Bilo je nešto jeftino melankolično u tome, Mirna i Ljiljana se pogledaju, slegnu ramenima gledajući čudnu scenu.
– Kako ne bih. Prepoznajem te. Ustani! Pod je hladan i nije baš čist. Danas ga nisam prala.
– Bože! Ti čistiš pod?! Marija se podigne, obriše svijetli kaput, namršti se Znala sam! Uvijek ste mogli imati pomoć, a nikad to niste htjeli. Tata je doma?
– Bit će uskoro.
– Dobro onda! Nisam ni došla kod njega, došla sam kod tebe, srce moje! Pa što čekamo?! Jesi li dobila moje pismo?! A i nije važno! Zagrli me, Mirna! Toliko sam ti darova donijela!
Ljiljana se povukla, puštajući upornu, nepozvanu gošću, koja ni pogledom nije doživjela tko je, ni što radi uz njeno dijete.
Mirna je sve to promatrala kao kroz koprenu sna. Evo, nosi kaput na vješalicu, popravlja kosu, šutne Đuru, viče na njega da se makne. Mačak, osjetivši pod kožom da ova osoba ne donosi ništa dobro, odmah je postao napet, vrebao joj je noge i najlonke.
– Pusti me! otresla se Marija, ne gledajući kako je kćer gleda.
– Dođi Đuro! Mirna uzme mačka u ruke, neprimjetno se povuče.
Korak po korak, dok se ne pritisne uz Ljiljanu. Ona ju zaštitnički primi za ramena.
– Tiho… Mirna, s tobom sam!
Marija je pričala, otvarala kovčeg, vadila poklone, šarene vrećice iz dućana
– Nisam znala koju veličinu imaš. Ivan mi ništa nije pričao, samo to da si živa i zdrava. Sve sam birala ako ne paše, zamijenit ćemo kad dođeš u Zagreb. Što ti poželiš, kupit ćemo. Gdje je baka? Zašto me ne dočeka? Nije me nikad voljela, ali radi tebe sam spremna progutati sve.
Mirna je skamenjena. Đuro škrguće pod snažnim stiskom, Ljiljana blagim pokretom iz njezinih ruku preuzima mačka.
– Nek ostane u kuhinji tiho zatvara vrata i zagrljajem čuva Mirnu.
– Bake nema.
Njen promukli, prazan glas nije zaustavio rijeku Marijinih riječi.
Tad je Mirna viknula, najglasnije što je mogla.
– Nema više bake! Dugo je nema! I tebe nema! Zašto si sad došla?!
Marija na trenutak iznenađena, ali odmah se sabrala.
– Nedostajala si mi!
– Stvarno, mamice? Koliko sam imala godina kad si otišla?
– Ma nisam te napustila! Samo… okolnosti su takve bile da sam morala otići! Ti ne razumiješ! Toliko sam radila na sebi, propustiti sve zbog…
I tu se Marija zagrcnula, a Mirna, sarkastična, dovršila rečenicu:
– Zbog neke male koja je poremetila tvoje planove? Nevažno, je l tako? Neka malena živi s tatom i bakom! Oni će se već snaći! Zar nije to bilo?
– Mirna, nemoj tako… došla sam…
– I? Mirna nasloni glavu na Ljiljaninu ruku. Što želiš?
Drhte joj koljena, teško stoji uspravno. Ljiljana jon pritišće jače uz sebe.
– Želim… Marija prilazi, pokuša dotaknuti kosu, a Mirna odskoči.
– Ne diraj me! glas joj iznenada postane sabran, gotovo smiren. Ljiljana se na trenutak uplaši te promjene.
– Mirna, što je bilo?
– Dobro je Mirna joj kimne, pokazuje da je sabrala misli.
– Mirna…
– Ne miješajte se, molim! reže Marija na Ljiljanu. A tko ste vi? Nova žena mog muža? Odlično! Bavite se svojim poslom! Stan je zapušten, moja bivša svekrva makar je zlobna bila, nije dopuštala ovakav nered! Kod nje je sve sjajilo!
Ljiljana frkne, Mirna se stidljivo nasmiješi.
– Eto, sad se smiješ! razveseli se Marija, ali Mirna odmah ozbiljna.
– Tebi ne! reče, gledajući je ravno u oči. Smijala sam se tvojoj bezobrazluku.
– Bezobrazl… Dijete, otkud ti te riječi?
– A ti si mislila da se igram zvečkom? Nije, mama. Tata me svemu naučio. Znala bi se iznenaditi.
– Pa što znaš? Reci mi!
– Ako baš hoćeš… Mirna se izmakne iz Ljiljaninih ruku, priđe bliže Mariji. Znam, primjera radi, da me ne možeš odvesti. Tata je to odavno riješio. Ja mogu živjeti s njim, a s tobom razgovarati samo ako želim.
– Ali poželjet ćeš? pogled Marije je uplašen, traži potvrdu.
Za njenim leđima nema nikog. Nitko joj nije podrška. Mirna ima tu sreću.
– Dosta je! Ljiljana odlučno skloni Mirnu, otvori vrata kuhinje.
– Idi. Đuro je gladan. Pobrini se za njega. Nas dvije ostajemo.
Mirna kimne i posluša, unatoč Marijinim prigovorima.
Kad su vrata zatvorena, Mariji se pred očima nije pokazala blaga domaćica već prava lavica.
– Ovako. Razgovori o djetetu odsada samo u prisustvu Ivana.
– Tko si ti?! Marija ponovi Ljiljaninu pozu, ruke na bokovima.
– Ja sam ona koja je s vama tu bila sve ove godine! Ona koja je s Ivanom odgajala dijete! I misliš da ću ti dopustiti da joj uništiš život? Zašto si došla? Voditi je u Zagreb? A pitaš li ti nju što želi?
– Zahvalit će mi kasnije!
– Ne nadaj se! Ti je ne poznaješ. Zamisli, ona ni godine nije imala kad si nestala iz njenog života! Sad misliš da će zbog par haljina pristati dati ti svoje srce? Vrlo teško! Hajde, idi! Dok čekas Ivana, sjedi vani. Sad oprosti dijete mi je gladno, nema majke da se brine, pa hajde, moram ja.
Ljiljana duboko udahne, stišava ljutnju i krene prema vratima kuhinje, kad začuje čudan zvuk. Kad se okrene, vidi Mariju kako plače, grčevito šmrca, maskara joj teče.
– Što sad da radim? cvili. Hoće li mi ikad oprostiti?!
Ljiljana oklijeva, pa izvadi maramicu i pruži:
– Obriši nos! Mislila si navratiti nakon godina i da će ti pasti oko vrata? Otkud? Za nju si strankinja! Majka želiš biti? Onda imaš trnovit put pred sobom! Možda jednom, ako naučiš misliti o njoj, bude nešto. Idi umij se, čekaj u sobi. Kad Ivan dođe, pričajte. Mirnu pusti na miru. Dosta joj je danas stresa. Ali reci mi, zašto si došla?
Marija je željela odgovoriti oštro, ali Ljiljanin pogled odagnao je svaku tvrdoglavost.
– Udajem se. Moj budući muž nema djece, ali je spreman brinuti se za Mirnu. Ima novca, veza… Može joj pružiti najbolju školu, mogućnost studija gdje poželi. Samo želim da bude sretna!
– Već je sretna, Marija. Ali otkud da to znaš kad ju ne poznaješ…
– Ne znam… tiho kaže i odlazi u kupaonicu.
Kad je Ivan stigao sat vremena kasnije, zatekao je Mariju kako sjedi na podu Mirnine sobe, držeći staru zvečku koja je pripadala njemu kao djetetu. Za Mirnu je to bio talisman.
– Sačuvao si je… pogleda Marija Ivana. Prekrasna je…
– Znam, Marija. Zašto si došla?
– Mislila sam radi jednog, ispalo je radi drugog… Koja je ona lavica što me skoro pojela zbog Mirne?
– Prijateljica.
– Čija?
– Moja. Mirnina. Naša.
– Imaš s njom nešto? Mirna joj kaže mama?
– Što ti je u glavi, Marija? Zašto snimaš filmove? Ljiljana je udana, ima troje djece. Nama pomaže jer…
– Jer je dobra osoba? umorno se nasmiješi Marija.
– Upravo to.
– Ja nisam dobra…
– Nisam ja to rekao.
– Ivan, hoćeš li mi dozvoliti viđati Mirnu?
– Kad sam ti branio? Ako želiš, možeš dolaziti. Ima mjesta za sve. Možda jednom poželi razgovarati.
– Nadam se… pruža zvečku Ivanu. Moram ići…
Nije pozdravila Mirnu. Kad se vratila mjesec dana kasnije, Mirna je nije željela vidjeti. Pošla je s Ljiljanom u šumu. Pronašla je plavi cvjetić, kakav joj je jednom pokazala baka, upitala:
– Znaš li da se ovaj zove kukučje suze?
– Znam, Mirna. Zašto pitaš? Ljiljana je gledala djevojčicu pažljivo.
– Misliš li da ona stvarno želi sa mnom razgovarati? Mirnin pogled bio je jasan.
– Mislim da želi.
Mirna će šutjeti, vrtjeti stabljiku, pa ipak progovoriti:
– Probaj. Ako ne uspije, uvijek imaš tatu. I mene. Znaš to.
– Da. Znam.
Mirna će pažljivo položiti cvijet u travu, oslušnuti i reći:
– Kad treba pitat, ni jedne kukučje u šumi! Teta Ljiljo, koliko ću živjeti?
– Dugo, dijete moje! nasmije se Ljiljana. Dugo i sretno! Nema ti za to bolje potvrde!
– Eh, sve mi je jasno!
S majkom Mirna jednom ipak progovori. Za pravu bliskost proći će godine.
Tek na vjenčanju, Mirna po prvi put zagrli majku bez straha, pogleda je u oči.
– Budi sretna, dijete moje!
– Hoću! Mirna pogleda među gostima tatu i Ljiljanu, kimne im, dajući do znanja da je sve u redu.
