Srce majke
– Dobar dan, gospođo Zorice! mahnula je rukom susjeda Marija, pozdravljajući Zoricu, i brzo se ponovno primila za kolica kako bi smirila svoga unuka kojeg se, realno, više čulo nego vidjelo.
– Dobar dan i vama uzvratila je Zorica, pa okrenula glavu u drugu stranu.
Zašto nekima sve, a nekima – ništa? Nije li to nepravedno? Jer mogla sam sada upravo ja, Zorica, s ponosom gurati kolica s unukom po dvorištu, da je moj sin samo pronašao u sebi trun savjesti i poželio osnovati obitelj…
Obitelj. Kakva to lijepa riječ, a u zadnje vrijeme sve ređa i ređa u Zoričinu životu.
Nema ona više bliskih ljudi oko sebe…
Opet je obuzeo onaj poznati nemir, onaj osjećaj koji se širi poput sparine; frustrirano je nogom šutnula vrata ulaza koja se, kao i uvijek, nisu dala lako otvoriti.
– Pa Zorice draga, šta ti je ova vrata skrivila? začuo se s leđa poznati, ali i nepodnošljiv glas, a uredna ruka položila se Zorici na rame.
Jelena Ili točnije, Jelena Karlovna Šolc. Nekad najbolja prijateljica, danas, bez imalo sumnje, osoba koju Zorica ne bi poželjela ni za susjedu.
– Uvijek ti hoću navratiti, popričat’ malo, ali nikako da ulovim vremena. Znaš kako je, sve nešto obveze, ovo, ono… Moja Lucija se udala! Čeka dijete! Zamisl’, koja sreća! Cijela obitelj nestrpljiva, tko će biti sin ili kći?!
Jelena je pljesnula dlanovima kao dijete, složila one renesansne geste iz slika koje su Zorici ionako uvijek bile u želucu.
– Oprosti Jelena, ali žurim procijedi Zorica.
– A kamo tako žuriš? Nemaš drugih briga ni mačke, ni djeteta… Piše ti barem Ivan? Ili te skroz zaboravio?
Zorica je zastala. Srce preskoči otkucaj, pa drugu, pa zaboli negdje duboko.
– Piše, Jelena, piše… Svaki drugi dan. Nema više vremena, radi punom parom. Cijenjen je u svom poslu, znaš to i sama. Mora s vremenom štedljivo… Stvarno, žurim, imam učenika za pola sata.
– Uu, učenika! Pa što se toliko mučiš, Zorice? Ivan slabo šalje kune?
– Otkud ti to?
– Pa inače ne bi davala instrukcije! Zna se tko juha nema novaca…
Zorica je htjela nešto grubo odbrusiti, ali progutala je riječi. Neka, nema radosti davati mrziteljima materijala za likovanje.
Ogovaranje ju je uvijek ubadalo kao trn, pa je jednom za svagda odlučila neću praštati, neću! Takvi ne zaslužuju toplinu!
Stisnula je zube, ušla u stan, a vrata su se zatvorila za njom teškim škripom; uzdah olakšanja bio je zadnji akord njezinog dana.
Konačno doma. Sigurnost. Nitko ti ovdje neće poreći niti riječ, nit će povrijediti ni tebe, ni tvog sina. Samo mir…
I baš taj mir najviše je bolio.
Ostavila je najlonku pokraj vrata i briznula u plač.
Dokle više?! Tri su prošle godine, a još uvijek pamti kao jučer događaje zbog kojih je sama sebe osudila na dobrovoljnu samoću. Ne da joj taj grč mira ni dana ni noći…
Nemoguće je zaboraviti bol koja je zadala djetetu, još kad zbog tog bola dolazi rastanak! Ivan nije otišao zato što ga je bilo teško sa mnom; otišao je jer je i njega tjerala neostvarena nada, slomljeni snovi…
A sanjala sam moj dečko će nekad sresti ljubav pravu, onu o kojoj sam mu pričala, a ja, kao mama koja je obožavala Matoša i Cesarića… Sanjala sam, pojavit će se i njemu osjećaj kakav sam ja davno okusila.
Kad smo već kod osjećaja – ljubav je imala lice Madone, zvuk violine i dah kojeg samo sreća može dati…
S ocem mog Ivana upoznala sam se u Umjetničkom paviljonu. Kao studentica povijesti umjetnosti znala sam satima visiti pred Boticellijevom Madonom i nadati se da će doći dan kada će moje siromaštvo i samoća nestati. Imat ću dijete… i nekoga tko me voli cijelim srcem jer djeca trebaju doći od ljubavi. Bez tog začina nema sreće…
Tko mi je to naveo u glavu, više nisam znala. Tatu skoro da se i ne sjećam; otišao je kad sam bila dijete. Mama je preminula na dan kad sam upisala baš taj fakultet o kojem sam sanjala. Došla sam doma, s radosnim vijestima, a mama je sjedila pred otvorenim prozorom, vjetar je lepršao zavjesama, i učinilo mi se kao da netko brižno odmiče baš te tilove da joj lice ostane osvijetljeno.
Upravo ta slika bila mi je toliko stvarna, gotovo opipljiva da sam mogla lakše preživjeti gubitak. I kad sam odrasla i naučila da je svijet manje poetičan nego sam voljela vjerovati, zadržala sam vjeru da je mama ostavila trag znak da iza praga postoji nešto više od pukog zaborava.
Mama je otišla zbog srca; preveliko srce puno ljubavi za sve. Tješila sam se, ako te pamte i oni o kojima si zaboravio, valjda si živio vrijedno.
Gorčina i nježnost stapale su se u meni… ali sada, bila sam prisiljena nositi se sama. Nije bilo izbora. Kako više nisam imala nikoga, a od maminijih prijateljica nisam htjela tražiti pomoć, sve sam odlučila sama.
Morala sam se sjetiti svega što je mama podučila, a to vidi vraga! nije uvijek bilo dosta. Nisam znala napisati uplatnicu, raspolagati učinkovitije budžetom, i utoliko češće sam imala dane bez ičega na stolu. No uvijek sam našla kunu, dvije za ulaznicu u muzej. Tamo bih sjedila, uživala u predavanjima, i prisjećala se sveg što me moja mama učila.
Toga jednog dana, kad sam opet zapela ispred svoje Madone, prišao mi je momak… Ne naročito zgodan, malo pogrbljen, jednostavno odjeven, ali s najdražim, samopouzdanim glasom. Pričali smo ni o čemu i o svemu. Iz muzeja smo izašli zajedno, držeći se za ruke, i od tog dana život je krenuo u novom smjeru.
Naše je zajedništvo bilo kratko, ali toliko intenzivno da kad sam ostala udovica, nisam se osjećala posve sama. Imala sam uspomene i sina.
Moj dragulj, moja radost, dečko sa zlatom u srcu…
Da postoji idealno dijete, ja vjerujem da bih rekla da je to bio Ivan. Nije to bila samo majčina zamagljenost; gledala sam oko sebe, imala s čim usporediti.
Mama, hajmo uzeti ovog mačka doma! Nitko ga ne voli baš, baš nitko!
Mačak što ga je Ivan donio kući bio je ruglo i po ćelav, bolestan, jedva da je nalikovao na mačka.
Ali u sinovim očima bilo je toliko molbe, a meni, kojoj je nedostajalo svrhe, trebao je netko. Dobio je dom, a ja toliko briga i zadataka da mjesecima nisam stigla razmišljati ni o čemu drugom.
Ivan je pronašao mačka kod kontejnera.
Odnošenje smeća? Nema šanse, mama.
Jesam li ja muškarac ili nisam?! Ivan bi se požalio, podsjećajući na svog pokojnog oca koji nikad nije dijelio poslove na muške i ženske.
Žena je čudo govorio mu je tata može nositi i više nego što itko očekuje. Ali, nije zbog toga stvorena da bi svih briga nosila sama. Pomogni joj, pa ćeš vidjeti kako procvjeta…
Ivan bi se smijao, zamišljajući magarca s teretom, pa bi oduzeo mami krpu iz ruke.
Ja ću! tvrdio je.
Ali, ne znaš!
Nauči me, mama! Ako je tata mogao, mogu i ja!
I uz svu brigu i tugu, neminovno sam bila ponosna.
Kad je tata otišao, Ivan je pomagao kako zna. Sjeti se, pogled, dok sam pazila na mačka koji je sjedio strpljivo u lavoru s toplom vodom.
Je li jako prljav, mama?
Kako i ne bi, Ivane! Živio je na ulici.
I pored kante! klimnuo je.
– Baš tako! Trebat će vremena da ga izvučemo, ali sada je naš i naša odgovornost!
Mačak je bio toliko miran da bi pomislio da razumije baš svaku riječ. Pustio je da ga operemo, nahranimo, i idući dan otpeljali smo ga veterinaru.
– Sigurni ste da želite ovog mačka? iznenadila se veterinarka. Nema garancije da mu možemo pomoći, zapušten je do kraja!
– Baš to nam sad treba! rekla sam joj i čvrsto primila mačka.
Mačka smo ‘osposobljavali’ gotovo godinu dana. Od gubavog, polućelavog bića, postupno je izrastao krasan veliki macan kojeg je Ivan prozvao Marko, pa smo ubrzo svi koristili to jednostavno ime.
Dodaj tome i karakter! Marko nije bio baš najumiljatiji kad bi mu se netko zamjerio pri ulasku u stan, mogao je izazvati stampedo. Nije slučajno, naime, Ivan njemu prvom povjerio “pazi, Marko!” A Marko je bio najsretniji u društvu “svojih”.
Bio je to Marko prvi koji je osjetio katastrofu. Jednog dana, kad je Ivanova prijateljica, Tea, došla, Marko se baš posebno ostrvio na nju i poderao joj nove hulahopke.
– Joj! vrisnula je Tea, djevojčica svijetlih uvojaka, odgurnuvši mačka tako da je udario u zid. Maknite ga! Ugrizao me!
Ivan ga je zgrabil, Zorica se ispričavala.
– Nema frke! Mama će mi kupit nove! Nije to problem! Samo da vi maknete tog svog Marka, da me Ivan otprati!
Zorica je ostala na vratima mašući mačkom; gledala je kroz prozor, kako Tea vede Ivana za ruku baš onako kako je i svake godine prije…
I dok bi Zorica voljela vidjeti sina u sretnom odnosu, osjećala je da tu nema one čiste, jake ljubavi, o kojoj je maštala za svoje dijete. Prije neka ovisnost…
– Ivane, jesi siguran da je Tea tvoj izbor?
– Mama, što pitaš tako nešto? Tolike godine smo zajedno… Oženit ću je, pa je red!
Zorica je znala nije to to. Marko je mrmljao, a ona šaptala “ne voli ga, osjećam”. Nije imala odgovora ni za sina, ni za sebe.
Stvari su se rasplele kad je Zorica već polako počela miriti se s idejom kako će Tea možda postati snaha. Ivan je završio fakultet i dobio lijepo radno mjesto, zaprosio Teu ona pristala ali zamolila da se vjenčanje odgodi.
– Zašto? Zorica je gladila Marka.
– Ne znam, mama. Rekla je da još nije spremna…
Zorica nije znala što se događa, ali joj srce nije dalo mira. Tog kobnog dana Marko je bio potpuni luđak po kuhinji. Stalno nešto iskakao, nemiran, gledao u prozor. Zorica mu gotovo viknula:
– Makni se, Marko! Skoro će doć’ Ivan i Tea, a ja još ništa nisam skuhala!
Iznenada, Marko skoči na prozor i noktima krene po staklu. Tko zna zašto, Zorica se nagnula prema prozoru, otvorila ga i preko puta, na krovu, ugledala mračnu sjenu…
Što ju je natjeralo na taj panični uzvik, ni danas ne zna.
– Ivane! Nemoj, sine!
Nije vidjela lice, čak ni lik nije znala prepoznati. Ali znala je, trebala je viknuti.
Silueta se zaljuljala. Zorica ostade bez daha. Idući trenutak prazna sniježna krov.
Ivan je ušao u stan pred samo svitanje. Ništa ga nije pitala samo ga čvrsto zagrlila, povela u sobu, pokrila, vratila ga u djetinjstvo.
– Baš kao nekad, hvala ti mama…
Ivan je plakao kao nikad. Sjećanje na suze posljednji put ono kad je Marko bio na rubu života, i Marijo ga držao za ruku, moleći ga da ostane.
Sada je došao red na Marka da stoji pored Ivana, i šapće živi! Mačak je svojim repom ponovo pokrenuo sinovu ruku, a ljubav bila ta koja je ponovno otvorila srce.
– Oprosti, mama…
– Ništa ne govori, sine, sve znam.
– Lagala me. Imala je drugog cijelo vrijeme…
– Dogodi se.
– Kako možeš lagati nekome kog voliš? Mama, je li to moguće?
– Nije. Prava ljubav ne zna lagati. Ako te netko laže nema tu ljubavi.
– I što sad?
– Trpiš. Moraš trpjeti, otpustiti. Oprosti, ali ne sad. Možda jednom… I ako jednog dana poželiš da joj bude dobro, onda ću znati što znači ljubav.
– Ja to ne mogu…
– Otpustiti?
– To ne… Ali želim samo da ona bude sretna…
– Eto, to je ljubav.
Pričali su cijelu noć, kao nikad prije, niti kasnije. Ujutro ga je probudila
– Spremi se!
– Kamo idem?
– Vrijeme je da gradiš svoj život, sine. Imaš samo jedan!
Ivan je otišao, ali ne odmah. Posložio je sve ovdje pa pronašao posao u drugom gradu.
Zorica je satima sjedila kraj prozora u naslonjači, milovala Marka i molila nebo za sreću svom sinu. S vremenom, molitva je stigla gdje treba. Ivan se smirio, posvetio poslu, uskoro napredovao na poslu. Svi su se čudili kako ostaje tako pošten i vrijedan. Tajna je bila jednostavna sjećao se one hladne, snježne noći i glasa koji ga je pozvao kad se činilo da izlaza nema; sjećao se maminog drhtavog zagrljaja i riječi:
– Sve će biti dobro, sine! Znam!
Ta sigurnost davala mu je snagu. Polako se u njegovom životu sve sredilo.
Nedostajala mu je samo ona osoba koja bi ga razumjela i poželjela dijeliti život dalje.
Zorica je konačno ustala, podigla torbu s poda i namignula Marku koji ju je gledao.
– Što je, Marko, nisi dugo vidio žensku melodramu? Gledaj sad, ha-ha!
– Pa, nije ni smiješno, mama! začuo se Ivanov glas iz hodnika, a Zorici je zadrhtala ruka. – Mama! Što je bilo? Evo, zvat ću hitnu…
– Ma kakva hitna! privila ga je uza se, ugrlila. Otkud ti sad ovdje, nisi ni najavio!?
– Htio sam napraviti iznenađenje…
– Pa uspio si, bome!
– Mama, slušaj… Sad ne znam kako da ti ovo kažem…
– Ni ne trebaš! Ja sve znam. Ona?
– Ona, mama…
– E, neka je! osjetila je Zorica kako joj se i srce diže i stara bol nestaje negdje duboko. Kad ćeš nas upoznat?
– Došao sam po tebe! Po tebe i Marka! Hoću da živimo svi skupa.
– E, pa ne može baš tako, sinko! Hoćeš da me i Marka ostaviš bez slobode?! U goste, rado! Kod vas kad pozovete. Ali živjeti neću! Jel’ tako, Marko? pogledala je sina i kroz smijeh i suze. Ona je…
Proći će godina dana i Zorica će s ponosom šetat kvartom gurajući kolica i mahnuti susjedama
– Dobar dan! Kako ste? Mi baš guštamo vani…
A veliki crveni Marko će sa svog prozora tiho, zadovoljno mijaukati, znajući, da je napokon, ona kojoj drži srcem stražu, najsretnija na svijetu.
