– Gospođo Vera, izvolite sjesti.
Sjela sam. Stolac je bio tvrd, plastičan i hladan čak kroz tkaninu suknje. U ordinaciji je mirisalo na dezinfekciju, na bolnicu, na nešto čega nema nigdje drugdje, kao da je netko pročistio zrak od svega nepotrebnog, od svega osobnog.
– Slušam vas, rekao sam, i iznenadio se kako mi vlastiti glas zvuči ravno i sabrano. Kao da ne govorim ja, nego netko pored mene, tko me gleda sa strane.
Liječnik. Ivan Radmanović, pedeset i dvije godine, pramenovi sijede kose, naočale s tankim okvirom, ruke uredno sklopljene na stolu. Primijetio sam to u par sekundi dok sam išao od vrata do stolca. Stara baletna navika skenirati prostor na prvi pogled.
– Imam za vas nekoliko pitanja, rekao je. Ne medicinskih. Osobnih.
Nešto mi je stegnulo ispod rebara. Ne bolno, više kao kad ti netko stavi ruku oko srca i nježno stisne.
– Osobnih? ponovio sam.
– Upravo tako. Prije mjesec dana vi i vaš suprug, Krešimir Vukas, radili ste pretrage u našoj klinici.
– Jesmo.
– Gospodine, samo želim da shvatite kako ovdje nije riječ o optužbi ili osudi. Pokušavam razumjeti što se dogodilo i zašto.
Gledao sam njegove ruke. Nisu lupkale po stolu, nisu prelistavale papire, samo su mirno ležale.
– Što se točno dogodilo po vašem mišljenju? upitao sam.
– Mislim, rekao je polako, da je toga dana nastala zamjena uzoraka krvi vašeg supruga s uzorkom drugog muškarca. Muškarca koji je prema analizama neplodan.
Tišina.
Iza prozora gradska vreva. Uobičajena zagrebačka jesen. Auta, ljudi, tramvaj koji prolazi Trešnjevkom. Sve se činilo jako daleko, kao da gledam izvana.
– Što ćete vi poduzeti? pitao sam.
Ivan Radmanović skinuo je naočale. Lice mu je bez njih bilo mekše i ranjivije.
– Upravo to sam vas htio pitati, rekao je blago. Prije nego što išta poduzmem.
***
Bilo je to u listopadu. Sve je zapravo počelo još u lipnju, ili bolje reći mnogo prije, samo sam u lipnju napokon čuo ono što sam, možda, oduvijek znao u sebi.
Vraćao sam se kući ranije nego obično. Nastava u baletnoj školi završila je sat ranije jer je mala, Maja osam godina, svijetla pletenica pala i rasplakala se, pa sam pustio djecu kući, a njezinoj mami javio što se dogodilo. Maja je na kraju bila dobro, samo se uplašila. Ja sam ostao bez nastave i krenuo kući.
Tiho sam otključao vrata, po navici. Nisam želio nikoga uplašiti, takav sam bio cijeli život nečujan.
Krešimir je stajao u dnevnoj, okrenut leđima, s mobitelom na uhu. Govorio je poslovnim tonom onim kad razgovara o novcu ili poslovnim partnerima.
– Slušaj, Marko, objasnit ću ti. Još maksimalno dvije godine. Ako u dvije godine ne zatrudni, razvod. Bio je to dogovor od početka. Znala je. Ili je barem trebala znati, njezin problem. Ja trebam dijete, nasljednika, sve normalno. Nemam namjeru zauvijek plaćati dekoraciju. Posao je posao.
Stajao sam na ulazu.
Nisam se pomaknuo. Da se okrenuo, vidio bi čovjeka u jesenskom kaputu, s torbom, s ključevima u ruci samo čovjeka koji ne plače, ne viče. Samo stoji i sluša.
Izašao sam vrlo tiho, zatvorio vrata, sišao stepenicama, i išao dalje cestom bez jasnog cilja.
Posao je posao.
Dekoracija.
***
Upoznali smo se prije tri godine. Imao sam trideset jednu, tek završio karijeru u baletnom ansamblu. Ne svojom voljom, ne prisilno, jednostavno tijelo je reklo dosta. Gležanj koji sam čuvao deset godina konačno je izdao. Liječnik je rekao: može se oporaviti, ali nema više profesionalne scene. Klimnuo sam. Zahvalio. Izašao iz ordinacije.
I shvatio da ne znam tko sam bez baleta.
Vrijeme je to bilo čudno; nije bilo loše samo prazno, kao soba bez namještaja kojoj zidovi još pamte što je nekad bilo.
Počeo sam predavati. Prvo u državnoj školi, zatim sam otvorio malu baletnu školu. Mališani, djevojčice od pet do dvanaest, ponekad poneki dječak. Pratiti dijete dok prvi put stane u prvu poziciju osjetiti kako mu se tijelo mijenja to je izvorno, živo.
Krešimira mi nije doveo nitko s namjerom. Došao je pokupiti kćer tadašnje poslovne partnerice, a ja sam baš ispravljao leđa jednoj od djevojčica.
Kasnije mi je rekao da se zaljubio na prvi pogled. Tada sam mu vjerovao.
Danas znam da, vjerojatno, nije lagao; ljubav je u njegovim očima bila estetska. Vidio je lijepu stvar na lijepom mjestu pa ju je poželio imati.
Krešimir Vukas, četrdeset i osam godina. Uspješan poduzetnik. Čovjek koji vidi priliku i kad je nitko ne prepoznaje. Planira, računa, dovršava posao. I mene je, vjerojatno, preračunao: mlad, zdrav, odgojen, diskretan, prezentiran. Idealno.
Priznajem, i ja sam njega birala. Stabilnost, sigurnost, odrasli čovjek koji zna što hoće. Nakon godina lutanja, nakon Ivana, to je zvučalo važno.
Nakon Ivana.
Trudio sam se ne misliti često na Ivana. Nekad je išlo bolje, nekad lošije.
***
Ivan Kolar pojavio se kad mi je bilo dvadeset i pet. Njemu dvadeset i osam. Bio je violinist. Ne slavan, ali izvrstan violinist, zaljubljen u glazbu više nego u vlastiti život.
Skupa smo živjeli četiri godine. Najam stana na Trnju, prozor na dvorište s ogromnim starim orahom. Ujutro bi svirao, ja bih vježbao uz improvizirani štap od cijevi koji smo sami pričvrstili u kut. Tiha sreća, svakodnevica miris kave, zvuk violine u osam ujutro.
Onda su mu otkrili dijagnozu. Dugo je skrivao, najprije od mene, zatim od svih. Neplodnost nije bolest, rekao je tada liječnik. Ali kod njega je posljedica hormonalnog poremećaja za koji nema brze terapije niti sigurnog rješenja.
Sjećam se tog razgovora.
– Ne mogu ti dati dijete, rekao je. Sjedili smo u kuhinji, kasna noć, vani kiša.
– Znam, odgovorio sam.
– Zaslužuješ dijete.
– Ivane…
– Ne, zaslužuješ. I neću biti onaj tko će ti uskratiti tu mogućnost.
Rastali smo se ne jer sam želio, ni on. Rastali smo se jer je mislio da je to ispravno. Uvijek je bio takav. Ponekad to iritira čovjeka. Češće ga zadivljuje.
Tri godine ga nisam vidjela. Do mene su dopirale glasine odselio se za Split, još svira, živi sam. O bolesti nisam čuo ništa novo.
***
Nakon onog lipanjskog poslijepodneva proveo sam nekoliko dana kao kroz maglu. Išao na posao, kuhao večeru, odgovarao Krešimiru onako kako je očekivao kratko, formalno. Nikad nismo previše razgovarali. Danas razumijem i zašto.
Škola je bila moj prostor. Tamo sam bio svoj. Velika dvorana s ogledalima, drveni pod izriban na mjestima gdje najviše vježbamo, miris terpentina i onoga posebnog baletnog znoja. Dolazio sam često navečer, kad bi svi već otišli. Upalio bih nešto klasično, Debussyja ili Ravela, i samo se kretao. Ne za publiku, ne za ocjenu. Samo za sebe.
U tim večerima sam razmišljao.
Što sam imao? Stan. Supruga koji financira sve. Auto koji ne volim, ali stoji pred vratima. Odjeća koju bira on ili za koju daje novac pa on odobrava. Restoran u kojem se pojavljujemo da nas drugi vide. Osmijeh koji sam naučio još u kazalištu.
Što nisam imao? Razgovora. Iskrenog interesa za ono što mislim. Dodira iza kojeg stoji bliskost. Osjećaj da sam čovjek, ne ukras.
I djece. Djece nije bilo. Liječnici su govorili: sve je u redu, vrijeme će riješiti. Znao sam da to nije istina. Ne s moje strane. Sve sam provjerio, o sebi sve znao. Ali stvari nisu išle i pogledao sam istini u oči: možda problem nije u meni.
Ne znam sigurno. Samo osjećam.
Stajao sam tako, sam u praznoj dvorani, i mislio na ono što sam čuo. Dvije godine maksimum. Ako ne zatrudni razvodi se, ostavlja me bez ičega. Kao neuspješan zaposlenik na nekoj važnoj poziciji, bez otpremnine.
Posao je posao.
Pogledao sam svoje lice u ogledalu. Trideset i četiri godine. Ravna leđa, više navika nego potreba. Tamna kosa zavezana straga. Umorne oči.
Što ću napraviti?
***
Ideja mi nije došla odmah. Prvo sam bio ljut. U sebi, tiho. Potom tužan. Zatim opet bijesan ali hladnije.
Namjeravao me ostaviti bez ičega. Stan njegov. Auto njegov. Moja ušteđevina nikakva, škola jedva plaća račune. Bez njega početak ispočetka. Nije to strašno, znam raditi. Ali je ponižavajuće. I nepravedno.
On bi otišao kao pobjednik s dobrom pričom: sve sam napravio ispravno, ona nije uspjela. Ona je ta koja ne može imati djecu. Moja krivnja? Nema.
Tu mi je sine kliknulo nešto.
A što ako bude drugačije? Što ako bude njegova krivnja?
Mislio sam na Ivana. Na njegovu dijagnozu. Sjetio sam se da su mi ostali neki njegovi stari nalazi, papiri koje je ostavio, a ja nikad bacio. Držao sam u kutiji, među stvarima koje ne upotrebljavam, ali mi je žao baciti.
Ideja nedopustiva, nečasna, znao sam. Ali ideja je bila.
Nakon tjedan dana našao sam kutiju. Izvukao dokumente. Gledao datume. Pet godina stari nalazi, dijagnoza, pečat.
Još tjedan dana nisam ništa poduzeo.
Onda sam naručio Krešimira na pregled. Privatna klinika, skupa, dobra. Bio je iznenađujuće pribran, čak mu je laknulo, kao da je to njegova ideja. Predložio sam kompletnu dijagnostiku, odmah je pristao.
Za preliminarni posjet u kliniku sam došao dva dana ranije “provjeriti raspored”. Pronašao sam sobu za vađenje krvi. Pronašao trenutak. Glupa, rizična stvar, ruke su mi drhtale. Ali uspio sam.
Zamijenio sam spremnik uzorka. Umjesto Krešimirovog stavio sam Ivanov, uz medicinske papire, star pet godina.
Izašao sam van, sjeo na klupu u parku i gledao golubove dvadeset minuta. Razmišljao što sam učinio. Da to nije pošteno. Da to nije istina.
Ali ni on nije godinama govorio istinu.
***
Rezultati su stigli nakon tjedan i pol. Krešimir ih je sam preuzeo. Došao kući ušutio, večerao tiho. Tada je, ne gledajući me, rekao:
– Izgleda da imam problema. S “muške strane”.
Podignuo sam obrve.
– Kakvih problema?
– Neplodnost, rekao je kratko. Kažu, vjerojatno od rođenja. Treba provjeriti još jednom, ali to su prvi nalazi.
Šutio sam.
– Znači, nije do tebe, dodao je, kao da govori o vremenu.
– Znači, ne do mene, ponovio sam.
Kimnuo je i otišao u radnu sobu.
Ostao sam za stolom. Čaj je hladio. Vani se spuštao mrak. Očekivao sam da ću nešto osjetiti olakšanje, smisao.
Ničeg od toga. Samo tišina.
***
Ivan Radmanović radio je u toj klinici jedanaest godina. Bio je dobar liječnik, što znači da primjećuje detalje koje drugi ne vide. Nije zato što je pametniji samo što je naučen gledati.
Nesklad je uočio tek nekoliko dana kasnije. Prvo mu je nešto zasmetalo u dokumentima, banalna neusklađenost, a zatim je krenuo provjeravati. Kad je sve povezao, znao je dosta. Znao je da je uzorak zamijenjen. Znao je i čiji je uzorak poslužio. Uz medicinsku dokumentaciju Ivana Kolara.
Mogao je sve prijaviti inspekciji. Mogao je napisati Krešimiru. Mogao je mene pozvati na razgovor i “razotkriti”, oštro i službeno.
Nije učinio ništa. Za sada.
Sjedio je u svom uredu na kraju radnog dana i razmišljao. Dugo radi. Vidio je obitelji u raznim fazama, dobre i loše. Naučio je razlikovati kad netko radi nešto iz čiste sile, a kad što je važnije iz potpune nemoći.
Ovo nije bilo iz sile.
Zamolio je tajnicu da pronađe moje podatke. Pisao mi je osobno. Tražio razgovor, službeno o rezultatima pretraga. Došao sam.
I sada sjedimo, licem u lice. Gledamo se, nitko ne žuri.
– Zašto ste to učinili? upitao me napokon. Bez prijekora, samo pitajući.
Stavio sam ruke na koljena. Razmislio. Onda rekao:
– On je mislio svaliti krivnju na mene. Ostaviti me bez ičega, jer nema djece. Ja sam htio da krivnja ne bude moja.
– Razumijem, rekao je Ivan.
– To nije opravdanje.
– Nisam ga tražio. Pitao sam razlog.
Pogledao sam ga.
– Planirate me prijaviti, rekao sam. Ne kao pitanje konstatacija.
– Još nisam odlučio, iskreno je odgovorio. Zato ste ovdje.
***
Jedno je još znao Ivan Radmanović. Nešto što je kompliciralo stvari. Tjedan dana nakon prvih rezultata, Krešimir Vukas ga je osobno tražio. Bez žene. Tražio ponovnu pretragu. Objasnio da želi iznova provjeriti.
Ivan je osobno koordinirao proces, nadzirao sve korake.
Rezultati druge analize pokazali su ono što su pokazali. Krešimir Vukas saznavši iz papira doista, prema medicinskim pokazateljima vrlo nisku ili gotovo nikakvu plodnost. Ne jer je uzorak zamijenjen. Jer je to istina.
Ironija koju ne možeš izmisliti. Ja sam zamijenio rezultate da krivnja padne na njega a zapravo je i bila njegova.
Razmišljao je par dana o tome. Onda me nazvao.
***
– Sam je tražio novu pretragu, rekao je Ivan polako, dajući mi da upijem svaku riječ. Bez vašeg znanja.
Nisam se micao.
– I?
– Nova pretraga potvrđuje ne vašu zamjenu, nego prave nalaze. Njegove.
Duga pauza.
– Želite reći… krenuo sam.
– Najvjerojatnije je cijelo vrijeme problem bio s njegove strane.
– Tako ispada.
Nisam se nasmijao. Nisam ni zaplakao. Samo sam gledao kroz prozor. Sivi listopadski oblaci, niski i gusti.
– To je nekako…
– Apsurdno, predložio je Ivan.
– Da.
– Život je često apsurdan, rekao je nehajno.
– Što sad?
Otvorio je mapu. Spustio nekoliko papira na stol.
– Ima još nešto. Suprug je, čini se, nešto naslutio ili mu je netko nešto rekao. Tri dana unatrag klinika je dobila zahtjev pravni, od njegovog odvjetnika s pitanjima o mogućoj manipulaciji dokumentacije. Ne od mene, kroz drugi odjel.
Osjetio sam zimicu u prstima.
– Zna.
– Sumnja. Prikuplja materijale. Vjerojatno za razvod, želi imati adute.
– Dokazati da sam ja podmetnuo uzorke.
– Tako je.
– I opet on izlazi kao pobjednik ja ostajem lažac i varalica, bez imovine.
– Tako stvari stoje.
Gledao sam u papire. Onda pitao:
– Zašto mi to pričate?
Ivan je opet skinuo naočale, pogled mu je bio čovječniji.
– Jer ste pošten čovjek u situaciji koju niste sami stvorili. Napravili ste krivu stvar, veliku pogrešku, ali ne zbog zloće. Za to se prepoznaje čovjek.
– Ne morate biti na mojoj strani.
– Nisam ni na čijoj strani. Ja sam liječnik. Radim s onim što je ispred mene.
***
Što je bilo potom, kasnije niti ne bih mogao prepričati kao linearnu priču. Bilo je to kao više paralelnih potoka koji su tekli zajedno i na kraju se spojili.
Prvi potok: Ivan Radmanović pravovremeno i profesionalno obavijestio je sve strane o postojanju drugih nalaza. Poslao službene kopije Krešimiru, njegovu odvjetniku te u medicinski registar.
Drugi potok: Krešimir, spremajući adute, pokušao je podmititi jednog zaposlenika klinike da dobije interne spise. To je izašlo na vidjelo dokumenti su kompromitirani samim načinom pribavljanja. Advokat mu je jasno rekao: to ne može koristiti na sudu, može vam samo štetiti.
Treći potok: Ivan je pozvao mene ali i Krešimira na razgovor.
***
Petak, jutro, studeni već, još je mrak u devet sati. Došao sam u kliniku. Poznati hodnici, svijetli, neupečatljiv medicinski miris.
U ordinaciji je sjedio Krešimir.
Stao sam na vratima.
Bio je drukčiji nego inače: ne poslovan, ne samouvjeren, samo umoran čovjek u skupom kaputu na istom plastičnom stolcu kao i ja nedavno.
– Vera, rekao je tiho.
– Krešimir, uzvratio sam.
– Sjednite, rekao je liječnik. Nenaglašeno.
Sjeo sam na drugi stolac, malo ukoso, podalje od Krešimira. Nismo se gledali.
– Pozvao sam vas oboje jer smatram da oboje imate pravo na istinu. Pravu istinu, ne onu koju prešućujete jedno drugome.
Krešimir je htio nešto reći.
– Gospodine Vukas, prekinuo ga je liječnik, dobit ćete priliku reći sve, ali dopustite da izložim činjenice.
Krešimir je ušutio.
Ivan je govorio dvadeset minuta. Prva analiza zamjena. Druga analiza prava. Pravna nevaljanost dokumentacije koju je Krešimirov odvjetnik pokušao ishoditi. Govorio je kao da čita zapisnik.
Kad je završio, vladala je šutnja.
– Znači, drugi nalazi vrijede.
– Da.
– I prvi su… nije završio.
– Prvi su promijenjeni, rekao je Ivan. I to je istina.
Krešimir je dugo gledao u mene.
– Zašto? pitao je.
Razmislio sam. Onda rekao:
– Čuo sam tvoj razgovor u lipnju. S Markom. Ako ne bude djece, razvod. To je bio uvjet. Tvoje riječi.
Nije skrenuo pogled.
– Bio je to razgovor između partnera, rekao je.
– Razgovor o mom životu, Krešimire.
– Nisi to smio čuti.
– Upravo to. Slučajno sam čuo istinu o onome što stvarno misliš. Zato me bilo strah. I napravio sam glupost. Priznajem.
Gledao me. Nešto mu se mijenjalo na licu; nisam znao čitati njegove izraze, nisam ih nikad doista učio.
– Mogao si mi reći, progovorio je napokon. Ja bih…
– Što? upitao sam. Ne grubo, samo pitao.
Nije odgovorio.
– Što bi, Krešimire? Pričao bi sa mnom kao s čovjekom? Rekao što te muči? Pitao kako sam?
Šutnja.
– Ne, rekao je tiho. Vjerojatno ne bih.
Bila je to najiskrenija stvar koju sam od njega čuo.
Ivan nije komentirao. Gledao je u stol.
– Želim razvod, rekao sam. Ne iz mržnje. Nismo muž i žena, nismo nikad ni bili. I ti to znaš.
Dugo je šutio.
– Stan, rekao je.
– Ne tražim stan. Samo želim da ne ispadnem kriv pred svima. Razvod sporazumno, bez rata.
Riječ “rat” zazvonila mi je, ispravio sam se u sebi nije rat. Samo malo mira.
– I neću iznijeti istinu o tvom pokušaju sabotiranja nalazi, dodao sam. U zamjenu, ti šutiš o mojem podmetanju uzorka.
Krešimir je pogledao Ivana.
– Ono što se kaže u ovoj sobi, rekao je liječnik smireno, ostaje u ovoj sobi. Ako to obje strane žele.
Duga šutnja.
– U redu, rekao je Krešimir.
***
Izašao sam iz klinike oko pola dvanaest. Nebo se tada malo razvedrilo, provirilo sramežljivo sunce, blijedo, kasnijejesensko. Hodao sam ulicom i razmišljao kako mi je u mobitelu još uvijek broj koji nisam izbrisao tri godine.
Ivan Kolar. Split.
Pitao sam se, što mu reći? Da sam slučajno koristio njegove medicinske papire? Da mu se tri godine nisam javio, a sada zovem jer što?
Jer mi je bez njega bilo prazno, znao sam odavno. Ne romantično prazno, nego kao da je netko isključio zvuk.
Zaustavio sam se pred izlogom. Gledao sam svoje lice čovjek u kaputu, s torbom i uspravnim držanjem. Malo blijed, sasvim običan.
Izvadio sam mobitel, pronašao broj.
Javio se nakon trećeg zvona.
– Vera? (glas mu je ostao isti, možda nijansu dublji).
– Bok, ja sam. Da li možeš pričati?
– Mogu, čekaj, izlazim van. Pauza. Koraci, vrata se zatvaraju. Sad možeš.
– Kako si?
Čuo sam dah, razmišljanje.
– Teško pitanje. Ali dobro. Sviram, živim. Ti?
– Rastajem se. Zapravo, razvodim se.
– Kužim, rekao je, bez viška riječi. Uvijek je bio takav.
– Ivane, moram ti nešto ispričati. To je dugo i čudno, i možda ćeš se naljutiti.
– Na tebe ne mogu ostati ljut, znaš da ne ide… ali hajde, ispričaj.
Prvi put nakon dugo vremena sam se osjećao kao da sam se iskreno nasmiješio.
– Mogu li ti doći par dana u Split? Najbolje da sve kažem uživo.
Pauza, duga ali prirodna.
– Možeš, rekao je.
***
Vratio sam se doma, uzeo osnovne stvari. Krešimir je bio u radnoj, vrata zatvorena. Nisam kucao. Ostavio sam na kuhinjskom stolu kratku poruku: Odlazim na par dana. Javiti ću ti se oko papira idući tjedan. Potpisao sam se punim imenom. Ne tvoja Vera, samo Vera.
Skidao sam prsten s ruke, ostavio ga kraj poruke. Ne iz bunta, ne s gestom, jednostavno nije imalo smisla više ga nositi. Bio je lijep, tanki, platina, Krešimir ga je sam birao. Uvijek mi je stezao prst.
Ruka bez njega osjećala se čudno lagano, slobodno.
***
Za Split sam išao vlakom. Okupljao misli promatrajući polja, šume, sivo nebo. Razmišljao o baletnoj školi, djeci koja čekaju ponedjeljkom, o Maji i njezinoj pletenici.
Mislio sam na Krešimira bez gorčine, samo kao na činjenicu. Nije bio loš u smislu svakodnevnog nasilnika nije bio grub, nije varao koliko sam znao. Bio je jednostavno čovjek koji druge promatra kroz funkcije. To se ne mijenja lako dio je karaktera.
Razmišljao sam o Ivanu Radmanoviću. Čudna osoba. Liječnik koji je mogao postupiti strože, a nije. Zašto? Ne znam. Možda i on ima neku priču.
Mislio sam na Ivana.
Pitao sam se kakav će biti susret. Što reći? Kako opravdati ili bez opravdanja samo objasniti?
Krajobraz se mijenjao. Više mora, više svjetlosti. Nikad nisam živio u Splitu, ali sam ga volio za gostovanja. Grad je imao promišljeni, tihi melancholizam.
***
Ivan me čekao na kolodvoru. Prepoznao sam ga odmah. Bio je viši nego što pamtim; možda je samo mršaviji.
– Bok, rekao sam.
– Bok, odgovorio je.
Stajali smo tren, uzeo mi je torbu, prirodno, kao da je oduvijek tako.
Hodali smo gradom, šutjeli, nije bilo nelagode.
– Izgledaš…
– Umorno? upitao sam s ironičnim osmijehom.
– Umorno, rekao je iskreno. Kako je put prošao?
– Dobro. Gledao sam kroz prozor.
– To pomaže.
– Ti još uvijek kažeš “pomaže”, primijetio sam.
– Još uvijek svašta, rekao je.
Išli smo do rive. More je bilo olovno, teško. Iznad njega galebovi. Načeo je:
– Gladna?
– Nisam. Kava bi sjela.
– Idemo. Ima jedna kavana, ne znaš je. Rade čudnu ali finu kavu.
– Čudnu?
– Dodaju začina… nisam odgonetnuo što. Ali dobro je.
– Idemo. rekao sam.
***
Uz kavu sam mu ispričao sve. Ne odjednom. Prvo o braku, zatim o onome što sam čuo u lipnju. O klinici. O analizama. O njegovim dokumentima.
Gledao sam šalicu dok sam pričao. Kad sam napokon podigao pogled, on je gledao mene, bez bijesa, bez olakšanja, samo iskreno.
– Znači, moj si nalaz iskoristio, rekao je.
– Da.
– Bez pitanja.
– Da.
– Nije ti to bilo u redu.
– Znam.
Pio je gutljaj kave.
– Dobro, rekao je konačno.
– “Dobro” što znači?
– Da razumijem zašto si to učinio. Neću ti držati predavanja. Na kraju, sve je prošlo.
– Nisi ljut?
– Malo, priznao je. Ali više tužan. Tužan što si bio u stanju gdje ti se to činilo najpametnije.
Šutio sam.
– Kako si ti? Zdravstveno.
Gledao je kroz prozor; vani je padala fina kiša.
– Liječim se. Nije brzo. Nekad bolje, nekad lošije. Vjerojatno će trajati.
– Žao mi je.
– I meni, ponekad. Ali, navikneš se. Život nije ono isto što treba doći kad sve postane savršeno. Život ide upravo sada, i kad nije savršen.
Gledao sam ga.
– Razmišljao sam o tebi, rekao sam. Ne svaki dan. Ali sam mislio.
– I ja o tebi. O tome jesam li učinio ispravno što sam otišao.
– I što sad misliš?
Zagledao se kroz prozor.
– Ne znam. Možda sam mislio da je to tada ispravno. Sad više nisam siguran. Možda je ispravno bilo ostati. Zajedno prolaziti kroz sve. Imao sam dvadeset i osam. Mislio sam da znam sve. Sad mi je trideset i sedam i znam manje.
– Svi smo mi takvi, rekao sam.
Naslonio se, tiho se nasmiješio. Sjetio sam se tog osmijeha.
***
Ostao sam u Splitu četiri dana. U malom hotelu blizu njegova stana, tako sam htio. Svaki dan smo se družili. Šetali, razgovarali, ponekad šutjeli. Odvodio me na more navečer kad je svjetlost drugačija. Govorio sam mu o školi, baletu, o Maji i njenoj pletenici. On meni o orkestru, kolegama, koncertu gdje se žica prvoj violini prekinula usred Prokofjeva, a svi su držali tempo dok nije bila zamijenjena.
Trećeg dana pitao me:
– Vraćaš li se u Zagreb?
– Vraćam. Škola me čeka, djeca, formalnosti razvoda.
– A ja ostajem još godinu ovdje.
Šetali smo rivom, bilo je hladno, podignuo sam ovratnik.
– Ivane… ne znam što je ovo sad među nama. Ne znam što će biti. Ali ne želim te ponovno izgubiti zbog šutnje.
– Ni ja, rekao je.
– Onda hajdemo ostati u kontaktu. Zvati se, pisati. Kao odrasli ljudi.
– Odrasli ljudi, ponovio je. Dogovoreno.
Šetali smo još par minuta. Onda pitao:
– Hoćeš li nastaviti predavati?
– Da. To je pravo. To je moje.
– Dobro radiš?
– Mislim da. Znam da volim to. Kad voliš, bude dobro.
– Logično, rekao je.
– Ti još voliš svirati?
– Svaki dan, odgovorio je.
Kimnuo sam. Jednostavan, pravi odgovor.
***
Četvrtog jutra, pred polazak, sjedimo u istoj kavani s aromatičnom kavom. Sunčano je, za listopad neuobičajeno.
– Moram ti još nešto reći tvoje dokumente, one od prije, uništio sam. Više ih nitko nema, ne mogu isplivati.
– U redu, rekao je.
– Ne pitaš zašto sam ih čuvao toliko godina.
– Znam zašto iz istog razloga iz kojeg ja nikad nisam izbrisao tvoj broj.
Nisam odgovorio. Pitam:
– Kad ćeš u Zagreb, poslovno možda?
– U prosincu imamo koncert s orkestrom. U Koncertnoj dvorani.
– Doći ću, rekao sam. Ako nemaš ništa protiv.
– Bit ću radostan, odgovorio je.
***
Prosinac je bio još daleko. Za sad je bio listopad, a ja sam vlakom putovao natrag u Zagreb, gledao kroz prozor polja, šume, oblake. Nebo je izgledalo kao da je drugačije.
Razmišljao sam što me čeka. Razvod, papiri, odvjetnici, stan s kojeg treba uzeti stvari, selidba. Iznajmiti nešto svoje, malo.
Škola. Ponedjeljak, nastava. Maja, koja se više ne boji skokova. Djevojčice koje svake nedjelje dolaze i polako uče slušati svoje tijelo. To je moje i nije nestalo.
Mislio sam na Ivana Radmanovića. Htio sam mu reći hvala ne jer me spasio, nije štitio nikoga, nego jer je postupao prema meni kao prema čovjeku.
Mislio sam na Krešimira. Što će s njim biti dalje? Pronaći će novu ženu možda. Važan mu je kriterij ili neće. Ljudi se ipak promijene ponekad.
Mislio sam na prsten na kuhinjskom stolu. Kako je čudno bez njega. Kako je lako.
Mislio na Ivana. Na njegov glas: Možeš. kako je samo podigao moju torbu na kolodvoru. Na osmijeh. Na njegovu bolest dugotrajnu, neizvjesnu, i da ne znam kako će sve biti. Nitko ne zna.
Ali ja znam da ne želim ne znati.
Vlak je prošao kroz neko manje mjesto. Opet polja. Ponovno šuma, tamna, gotovo studeni već.
Zažmirio sam, ne da spavam, nego samo tako.
Tijelo pamti balet. Ravnotežu ne kad stojiš na dvije noge, nego kad si na jednoj, ruke široko, i moraš se održati. Ne jer je lako. Jer znaš kako.
***
Vratio sam se u školu u ponedjeljak. Djeca došla normalno, u pola šest. Maja s novom frizurom dvije pletenice, mama pretjerala s vrpcama. Nisam rekao ništa, samo sam je dočekao kao uvijek.
– Gospodine Vera, hoćemo li danas skakati? uozbiljila se Maja.
– Hoćemo. Ali najprije zagrijavanje.
– Već sam se zagrijala doma.
– Doma ne vrijedi, nasmijao sam se. Presvuci se.
Maja je uzdahnula, ali je otišla u svlačionicu.
Prošao sam kroz dvoranu. Upalio svjetla. Ogledala su reflektirala prostor, pod, štap, mene na sredini.
Ispravio sam se. Rame unazad.
U odrazu vrata kroz koje će uskoro utrčavati djevojčice, bučne, nestrpljive, u ružičastim trikoeima, razbarušenih frizura.
Upalio sam muziku, ne za nastavu, samo za duh tiho, Debussy, Clair de lune. Stara, malo škripava snimka.
Stajao sam.
Onda napravio prvi pokret. Polako, ruke su se same podigle. Tijelo je pamtilo.
***
Studeni je došao mirno. Pronašao sam stančić na Trešnjevci, treći kat, prozor na dvorište s jabukom bez lišća. Gazdarica je bila starija žena, puno je bila iznajmljivala i razvila potpuno neutralan odnos prema svemu.
– Sami ćete biti?
– Sam, odgovorio sam.
– Dobro, rekla je.
Nisam imao puno stvari. Odjeća, knjige, par sitnica iz škole. Kutija gdje su prije bili Ivanovi nalazi, sada par starih fotografija, programski list iz prvog kazališnog izdanja gdje sam se upisao u ansambl.
Razvod je išao preko odvjetnika, Krešimir je ispoštovao dogovor. Stan nisam htio. Uzeo sam samo ono što sam kupio sam. Auto mi je čak ponudio, možda iz krivnje, možda iz navike odbio sam. Nikad nije bio moj.
Nismo se vidjeli. Komunicirali isključivo, suho, preko odvjetnika. Jednom sam primio poruku: Nadam se da si dobro. Odgovorio sam: Jesu, i ti. Tu je stalo.
Nekad sam razmišljao o tome tri godine zajedno, a onda samo formalna poruka. Ali možda je to iskrenije nego glumiti više.
***
Ivanu Radmanoviću napisao sam pismo. Pravo, na papiru. Lijep omot, rukom napisano. Zahvaljujem mu ne za konkretno, nego što je postupao sa mnom kao s odraslim čovjekom.
Tjedan kasnije vraća se odgovor, rukom pisan.
Gospodine Vera, ništa mi ne dugujete. Ako sam što napravio ispravno, to je zato što ste svi imali priliku govoriti istinu. Rijetko se to dogodi. Želim vam svako dobro u radu i životu. I.R.
Stavio sam pismo na policu, uz kazališnu programski list.
***
U prosincu, petak navečer, došao sam na koncert. Dvorana Lisinski. Prokofjev, prvo poluvrijeme. Drugo nisam ni zapamtio.
Našao sam Ivana u orkestru sjedi prvi s kraja, drugi pult, violina. Oni se još nisu okrenuli prema publici.
Dirigent ulazi, tišina. Glazba počinje.
Slušao sam i shvatio dugo nisam bio na svirci radi glazbe. U kazalištu glazba je bila podloga za pokret. Ovdje sam mogao samo slušati.
Nakon prvog dijela, pauza. Ivan je izašao u predvorje.
– Došao si, rekao je.
– Obećao sam.
Popili smo kavu na šanku. Loša, kao uvijek.
– Kako si?
– Bolje, istinski. Stan je dobar, škola uspijeva. Maja, ona mala, sada preskače bez straha. To je važnije nego što se čini.
– Vjerujem.
– Ti? Terapija?
– Promijenili su lijek prošli mjesec. Vidjet ćemo. Držim se.
– Drago mi je.
Popio je zadnji gutljaj kave. Najavili su drugo poluvrijeme.
– Moram ići.
– Idi. Ja ću slušati.
Već se okrenuo kad je stao.
– Vera…
– Da?
– Drago mi je što si zvao tada. Ujesen.
– I meni, rekao sam.
Otišao je. Ja sam popio zadnji gutljaj, bacio šalicu i vratio se u dvoranu.
Drugi dio bio je dug. Slušao sam. Ponekad tražio pogledom, ponekad samo slušao, bez analize. Glazba je bila velika, ne uvijek jasna, ali ne moraš sve razumjeti odmah.
***
Poslije koncerta zajedno smo izašli. Zagrebačka prosinačka noć, snijeg je tek počinjao. Lampe, ljudi s programima.
– Pratit ćeš me do tramvaja? pitao sam.
– Daleko ti je.
– Znam. Zato pitam.
Hodali smo. Snijeg je bio lagan, prvinski.
– Što imaš sutra?
– Ujutro škola, kasnije slobodno. Ti?
– Proba do podne. Onda slobodno.
Kimnuo sam.
– Ako želiš, dođi na nastavu. Vidi što ja radim iznutra.
Pogledao me iskreno.
– Na dječji balet?
– Da.
– Zašto?
– Jer je to moj životni prostor. Danas si čuo tvoj. Pošteno je.
Razmislio je.
– Dobro, pristao je. U koliko?
– U deset.
– Daleko?
– Četrdeset minuta tramvajem.
– Preživjet ću.
Došli smo do tramvaja. Stali pred ulaz. Snijeg je tiho svjetlucao.
– Vera…
– Da?
– Ne znam što će iz ovoga biti. Ne obećavam ništa.
– Ni ja. Ne tražim obećanja. Trebam čovjeka s kojim mogu pričati kao čovjek.
– To smo uvijek imali, rekao je.
– Upravo to.
Snijeg pada. Ispod, ljudi, smijeh, razgovori. Obična prosinačka noć.
– U deset?
– U deset.
Spustio sam se u tramvaj. Okrenuo jednom. Stoji, gleda. Podigao sam ruku. Kimnuo.
Ulaz se zatvorio. Krenuo sam.
***
Sutradan, deset minuta do deset, bio sam u školi, palio muziku, slagao strunjače. Djevojčice još nisu došle, samo Maja pjevuši u svlačionici.
U deset je netko pokucao.
– Otvoreno je, viknuo sam.
Ivan je stajao na pragu u svom kaputu, nesiguran, kao svaki odrasli prvi put u dječjem okruženju.
– Skinuti kaput? pitao je.
– Bolje da, toplo je tu.
Skinuo je, objesio na vješalicu. Pogledao oko sebe. Ogledala su ga reflektirala, visokog, malčice nespretnog.
– Sjesti gdje?
– Onda, ondje uz zid. Ima klupa.
Sjeo je. Sklopio ruke. Gledao svoj odraz, pa onda mene.
– Čudno, rekao je.
– Što?
– Vidjeti te u ovome stvarno. Pravo.
– Ovo je pravo, rekao sam.
Maja je izletjela iz svlačionice. Ugledala Ivana. Zaustavila se.
– Tko je to? pita izravno, dječje.
– Moj poznanik, violinist. Došao pogledati kako radite.
– Violinist? Maja zamišljeno. Kao Paganini?
Ivan je pogledao s neočekivanim respektom.
– Otprilike, samo je Paganini bio bolji.
– Kako znate? Niste ga slušali.
Ivan je otvorio usta, zatvorio, nasmiješio se.
– Točno, rekao je.
Maja klimnula, otišla do štapa. Ja sam pogledao i osjetio toplinu bez imena.
Ubrzo su došla ostala djeca i nastava je počela. Radio sam kao i uvijek, pokazivao, ispravljao, govorio ili samo šutio i kretao se. Nisam mislio na Ivana uz zid radio sam posao.
No dok sam jednom pogledao u ogledalo, uhvatio sam njegov pogled. Gledao je sa zanimanjem, uvjereno, bez usiljenosti.
Okrenuo sam se prema djeci.
– Majo, ispruži stopalo. Ne tako, ovako. Eto, bravo.
Maja je ispružila stopalo pravilno. I nasmiješila se u ogledalu.
***
Nakon nastave, kad su djeca otišla, Ivan je još sjedio. Pomogao složiti strunjaču, nespretno, ali nisam ga ispravljao.
– Kako ti se čini? upitao sam.
– Teže nego izgleda, rekao je. Ne pokazuješ samo pokret, ti ih učiš… nečemu drugom.
– Čemu?
– Da tijelo nije neprijatelj, da je resurs. Kao violina.
Pogledao sam ga i nasmiješio se.
– Upravo to, rekao sam.
Pomogli smo složiti zadnji rekvizit, ugasio sam svjetlo.
– Kava?
– Može. Tamo blizu.
Izlazimo na ulicu. Snijeg zgnječen ali bijel, prava zima.
Hodam kraj njega i razmišljam kako je istina čudna stvar. Lagao sam jer sam se bojao, a istina je svejedno isplivala, samo drugim putem. Može li se drugačije? Vjerojatno. Ali tako je ispalo.
Život poslije razvoda zvuči kao nova faza, kao poglavlje iz priručnika. Ali zapravo je to isti život, s drukčijim zrakom. Svježije. Hladnije, ali ne gore. I hladnoća govori da si živ.
Ušli smo u kafić. Mali, topli. Dvije kave, dva mjesta uz prozor. Vanjskom ulicom ljudi prosinačka subota, vrećice, psi, svakodnevica.
– Pričaj mi nešto, rekao sam.
– O čemu želiš?
– O čemu god. Glazba. Proba od jučer. Nešto što te sada nosi.
Pogledao me. Kimnuo.
– Dobro, rekao je. Slušaj…
I počeo pričati.
