Ej, Lara, ne bi vjerovala što mi se opet dogodilo… Ja na kuhinji, pržim pljeskavice, kad iz dnevnog dopre svekrvin glas, prodoran kao nož:
Mirela, jesi ti tamo zaspala, ili što? Gosti čekaju za stolom, znaš!
Sanja Šimunić, moja svekrva, ima taj ton koji ne promašiš ni da se sakriješ u ormar. Navikla sam već, sto puta sam ga čula. “Usput rečeno”, kaže, kao da sam ja žlica na stolu, a ne žena.
Evo, gospođo Sanjo, još samo minuticu, kažem, gledajući kad mi je vrijeme da vruće serviram. Znam točno kad je što gotovo, bolja sam od sata, znam sve napamet.
Gosti su danas posebno veseli Sanji i Kreši tridesetpet godina braka. Došli su sinovi sa ženama, četiri unučadi, susjedi Ružica i Davor, svi na okupu. Ja od pet ujutro na nogama: prvo hladetina, pa francuska, pa salata od tune, pa pogačice od zelja, Krešo ne jede ništa drugo. Pekla sam tortu dan prije, napoleon, jer Sanja voli baš tu klasiku.
Skinem pregaču, zavežem rep, uzmem pladanj s pljeskavicama i odem u dnevni.
O, napokon! dobaci Sanja nekome za stolom, kao da sam klima uređaj, a ne Mirela.
Svi oduševljeni, Ružica već ručicom grabi da uzme prvi komad.
Mirela, gdje je krumpir? pita muž Franjo, ni ne dignuvši pogled s mobitela.
Evo donijet ću.
Na brzinu donesem pire krumpiru, s kiselim vrhnjem i koprom. Sve baš kako vole kako voli Krešo, kako voli Franjo. A ja? Nitko ne pita.
Kad sam se vratila, svi su već vikali oko nekog vica. Nekog tuđeg vica. Ja sam imala 52 godine. 27 njih s tom obitelji. Prvo ja i Franjo, iznajmljivanje, pa kad se rodio Marko doselili smo u veliki stan Šimunićevih na Trešnjevci. Kažu: Bit će lakše, naši će pomoći. Nitko mi nije puno pomogao, ali sam zato ja uvijek bila na raspolaganju: svaki dan, svaki rođendan, svaku nedjelju.
Mirela, još kruha, molim, kaže Sanja.
Odnesem kruh.
I nemoj zaboraviti senf.
Eto i senfa.
I jedem naslonjena na kuhinjsku radnu ploču, stojećki. Jer je moje mjesto na samom rubu stola, gdje i ne stignem sjesti, uvijek nešto treba. Najlakše da ni ne sjedam.
Onda torta. Sanja sama reže, svečano, Krešo joj drži ruku za uspomenu. Svi slikaju, kao da smo na dočeku Nove. Ružica pita:
Jel’ to iz Konzuma?
Ma gdje bi, naša Mirela je to sama, ponosno odgovara Sanja.
Naša. Ja šutim i pijem čaj. Nikad ništa nije moje, samo naše, kad treba pohvaliti.
Poslije Krešo digne čašicu i nazdravi: o obitelji, o tome kako je blagostanje u djeci, kako je Sanja stub kuće. Svi plješću. I ja plješćem. A onda ja perem posuđe, trpam ostatke u plastične kutije, brišem stol, iznosim smeće… Klasičan kraj svakog hrvatskog okupljanja kod kuće.
Franjo dođe oko jedanaest, kad svi odu.
Je l’ okej?
Okej.
Umorna?
Malo.
On slegne ramenima, natoči si vodu, nestane uz TV.
I to je to. OBIČNA večer. Nisu se tlo zatreslo, ali je opet nešto puklo, negdje duboko u meni. Kao ona linija na čaši koja najprije ne smeta, ali znaš da možeš nakraju sve razbit samo od sitnice.
Ugasim svjetlo. Stojim u tišini, miris pljeskavica još visi po zraku. To je miris moga dana. Legnem.
Tri tjedna dalje prolaze jednako: kuham, perem, spremam, kupujem na placu, planiram jelovnik, jer Franjo ne voli heljdu, Krešo ribu jede samo nedjeljom, a Sanja je na dijeti, ali ne kad joj padne šećer. Sve držim u glavi, ništa ne zapisujem.
Radim pola radnog vremena u maloj knjigovodstvenoj firmi, tri dana tjedno. Drugo kuća.
Onda jedan petak, sitnica.
Skuham piletinu u vrhnju, mamim mirisom cijelu zgradu. Sanja opet bane nenajavljeno, sa vrećicom jabuka iz vikendice.
Što to imaš, opet piletina na vrhnju? A Franu smeta vrhnje, znaš ti to?
Znam, korišteno je ono s manje masti, on mi rekao da baš tako spremin.
Sanja sumnjičava, i dalje gleda u lonac.
E znaš, pričala sam s Lidijom, njena nevjesta radi kao kuharica i kod nje doma sve svježe, fino, svaku večer novo…
Čekam da završi.
Samo kažem, možda bi i ti nešto drugo trebala raditi. Knjigovodstvo tri dana tjedno… ni tamo ni vamo. Znaš, mogla bi ti i više zarađivati.
Okrenem pile u loncu. Te večeri osjećam kako nešto stiskam u sebi još jače nego prije.
Sutradan zovem Maju. Moja najbolja, iz škole, rastavljena, radi u knjižnici na Kvatriću, uvijek kaže da joj je dobar život.
E Majo, ajde reci, kako si?
Dobro, ti?
Ma dobro, izvlačim.
Mirela…
Šutim.
Samo sam umorna.
Dođi, kad god hoćeš. Imam čaja i vremena.
Nasmijem se prvi put u danima.
Sljedeći tjedan, subota, Franjo:
Može sutra navečer Ivan i Marija doći?
Naravno. U koliko sati?
Oko sedam, valjda.
Sve po starom. Ujutro plac meso, povrće, tikvice, smišljam meni: pečena vratina, grčka salata, krem juha od bundeve, palačinke s sirom za desert. Klasična subota.
Već u tri popodne Sanja stiže. Opet bez najave.
O, vas čekam, a nitko ništa ne kaže.
Ivan i Marija dolaze, pojašnjava Franjo.
Sanja odmah u kuhinju:
Mirela, jesi li stavila začine u pečenje?
Jesam.
Koje?
Ružmarin, timijan, češnjak.
O, ne, Krešo ne voli ružmarin.
Krešo danas nije gost. Danas je Ivanov ručak.
Zastala je. Prvi put u životu čula je da nešto nije njezino pravilo. Ništa nije rekla, išla van. Franjo je kasnije prišao:
Mirela, jesi li ti dobro?
Jesam, radim ono što volim.
Ne moraš ovako… znaš…?
Ne brini, sve u redu.
Ivan i Marija su došli odlično raspoloženi, s vinom i bombonjerom iz Kraš Bonbon. Sve prošlo super, pohvalili pečenje i juhe.
Mirela, ti si čudo! smije se Marija. Ja to ne bih najednostavnije napravila.
Sve je stvar navike, izvučem.
Oni na dostavi, mi na domačem. Navika. Ipak, osjećam kao da sam im samo šefica menze.
Onda, noć. Ležim budna, gledam Franju, koji spava kao klada. Slušam njegovo disanje i razmišljam o rečenici od večere. To je ipak njezin dom. Njezin, ne moj. Dvadeset godina kuham, peglam, perem, a i dalje je “njezino”. Tuđi stan, moj umor.
Ujutro kava i kaša, kao po običaju.
Uslijedila je godišnjica. Prilikom organizacije svesno brdo jela, Sanja kaže: hladetina, toplo, dvije salate, pogačice, torta, sve kako Krešo voli i još više. Kaže četrnaest, možda petnaest gostiju, pa navečer promijeni na sedamnaest.
Ustajem u četiri. Hladetina već stajala na hladnom od sinoć, počistim mast, probam… konzistencija taman. Testo za pogačice je fino elastično kao što je mama nekad radila (testo priča samo, kad je gotovo, znaš). Mama već osam godina nije živa.
Uspijem sve složiti do tri. Gosti kucaju, ja u čudu čim kreneš preslagivati tanjure, već te zovu.
Mirela, možeš nositi pogačice? sama sebi to šapćem jer nitko drugi ne pita.
Bravo, sve domaće! povikne Ružica. Odmah svi upere pogled u Sanju.
Ma ništa posebno, Mirela se snađe, Sanja odgovara s visine.
Odlazim po glavno jelo. Kad izlazim, čujem kroz vrata:
A što ti radi po profesiji, Mirela?
Knjigovotkinja je, radi tri dana negdje. Ali najbolje se snađe u kuhinji. Njoj je tu mjesto.
Pa netko mora i kuhati, dobaci Ružica.
Stojim, leđima okrenuta, s loncem krumpira u ruci. Progutam to kao gorku tabletu.
Poslije jedem, sjedim na rubu stola, pijem vodu. Sve ostale upite odrađujem s diplomacijom. Režem tortu. Nitko ne primjećuje, osim što je stol pun.
Te noći nisam spavala. Razmišljam o toj rečenici. Njoj je tu mjesto. Dvadeset sedam godina na kuhinji, ruke uvijek ljepljive od tijesta, brašna, suđa, deterdženta. Nikad nisu te ruke kapnule same u čaj, sve uvijek za druge. Kuda bi onda dalje? Negdje gdje nisam nevidljiva.
Ustajem, palim svjetlo, kuhinja blista, sve na svom mjestu. Ja pišem Maji: Ti spavaš?
Ona: Ne. Čitam knjigu. Što je?
Ništa. Samo bih htjela doći. Mogu sutra?
Naravno. Dolazi. Ima mjesta i čaja.
Ujutro spremim doručak, postavim stol
Franjo ulazi:
Dobro jutro.
Dobro.
Stavim mu kavu, pogledam ga:
Franjo, moram ići.
Kud?
Maji. Na par dana.
Zašto?
Samo odmorit malo.
On slegne ramenima.
A ja?
U frižideru ima pljeskavica, juhe od jučer, u škrinji štrukli.
A dalje?
Snađi se.
Odem s jednim malim koferom. Maja me dočeka u papučama, ništa ne pita, samo me zagrli.
Sjedile smo cijelu noć u njenoj kuhinji, sa starim abažurom i geranijom na prozoru. Ona skuha čaj od matičnjaka, opet izvuče kekse. Ja pričam, ona sluša.
Nisam ljuta kažem nego umorna. Od nevidljivosti.
Znam. I previše, kaže Maja. Nemoj se žuriti natrag.
Poslije, Andrej zove:
Mirela, kad ćeš doma?
Ne znam još.
Pa nema više ničeg u frižideru!
Odi u trgovinu.
Tišina.
A ne znam kuhati!
Jaja znaš?
Znam.
Eto, radi jaja.
Prekine. Prvi put sam se nasmijala od srca.
Četvrti dan Maja veli:
Slušaj, poznajem ženu iz škole kuhanja. Traže nekog za radionicu pečenja. K’o zamjena, ali možda i dulje. Hoćeš da te spojim?
Gledam ju.
Nisam ja profesorica.
Ali znaš više od većine. Nemaš što izgubiti.
U školi Okusi Doma sjedim nasuprot šefici Martini, konkretnoj i ljubaznoj.
Kažu mi da stvarno znate kuhati. Što znate najbolje?
Domaća kuhinja, kruh, dizana tijesta, slano i slatko, zimnica, juhe, malo talijanske.
Dizano tijesto iz vrećice?
Nikad. Samo ručno.
Svidjelo joj se. Proba-termin: domaći kruh s kvascem.
Ne spavam cijelu noć. Razmišljam što će reći Franjo, što Sanja A onda, ma što me briga?
U petak osam polaznika, većinom žene. Svi gledaju sa znatiželjom.
Krenimo od osnova, kažem kada tijesto postane glatko? Po osjećaju ni sat, ni vaga, tvoje ruke znaju.
Jedna mlada cura pita:
A što kad ne uspije iz prve?
Iz treće bude, uvijek strpljivo odgovorim.
Smiju se.
Šefica gleda s vrata i klima.
Na kraju dogovorimo ugovor. Bolja satnica nego u knjigovodstvu. Uzmem godišnji tamo, javim Franu.
Zaposlila sam se u školi kuhanja.
Školi? Kad ćeš doma?
Još ne znam.
Mirela, ozbiljna si?
Jesam.
Duga šutnja.
Mama zvala. Kaže da si ljuta zbog nečega.
Nisam. Umorna sam.
Od čega?
Od toga što me ne vidiš, Franjo. Dvadeset sedam godina tu sam, ali nikad mene. Samo stol, čista košulja, sve spremljeno. Mene nema.
Dva tjedna živim kod Maje. Kuham samo kad hoću, kuham za nju. Svaki put zahvali. Nikad kao da je to samo tako, naravno.
Jedan dan Maja kaže:
Druga si.
Kako to?
U miru. Nema žurbe.
U školi su me svi zavoljeli. Polaznice rado dolaze samo na moje radionice. Kaže Martina:
Ti imaš to nešto, energiju, stvarnu stvar.
Franjo dolazi. Gubi se, nije više siguran. Sjedimo kod Maje.
Ajmo doma, Mirela.
Zašto?
Pa… samoća mi ne paše.
Tri tjedna si sam. Ja sam bila sama dvadeset sedam godina.
Gleda u stol. Nikad nije to shvatio.
Ne znam što da radim.
Nauči skuhati juhu sam.
On se smije.
Ozbiljno?
Ozbiljno. Kreni s mrkvom i krumpirom.
Gleda me dugo.
Hoćeš natrag?
Mozda. Ali ne sada. Trebam još vremena.
Koliko?
Koliko bude trebalo.
On ode. Gledam kroz prozor, listopad leti vani, listovi padaju.
Otvorim frižider. Vadim brašno, maslac, jaja. Počnem raditi tijesto. Za sebe, samo za sebe.
Mjesec dana kasnije, Martina nudi stalni posao. Tri radionice tjedno, jednom mjesečno masterclass. Novac je normalan, nije bogatstvo, ali je sloboda.
Pristajem, kažem.
Martina mi pruži ruku. Izađem van, udahnem jesen.
Nazovem Maju.
Dobila sam stalni.
Mirelaaa! Genijalno! Častimo?
Možeš misliti.
S Franjem priča teče lagano. Priča mi kako radi kajganu, pa traži recept za gulaš. Smijemo se kad pomiješa žlicu i žličicu. On više nije isti.
Krajem listopada dođe s krizantemama mojim najdražima. Nikad prije nije donio.
Popijemo čaj. Pričamo o svemu. Kaže mi:
Mama kuha sama sad. I sama priznala da nije bila fer prema tebi tad, za stolom.
Lijepo od nje.
Hoćeš pričati s njom?
Kad budem spremna.
Po prvi put ga ne žurim, kao on mene. Sad zna čekati.
Na vratima se zaustavi:
Mirela.
Da?
Jesi bila u pravu. Nisam te vidio. Žao mi je.
Slegnem ramenima. Ne kažem sve ok, jer nije, ali tko zna, možda bude jednog dana.
Nazovi me sutra. Javi kako ispadne gulaš.
Može.
Zatvorim vrata.
Zagrijem čajnik, sjednem pogledom prema svjetlima grada. Prekosutra radim radionicu: prhko tijesto. Moraju ruke biti hladne, maslac netopljen, polako, nježno, testirati tijesto.
To ćemo raditi. Jer sam shvatila zapravo znam objasniti. I to vrijedi.
Negdje vani moj život ide dalje: staro i novo, sve isprepleteno. Možda se vratim na Trešnjevku, možda ostanem, možda izmislim još nešto treće.
Zasad, u Majinoj kuhinji uz svoj zarađeni novac, objašnjavam drugima kako se tijesto voli rukom. I zasad je to sasvim dovoljno.
Sutra Franjo zove u podne.
Gulaš, kaže.
I kakav je?
Znam da nije kao tvoj, ali dao sam sve od sebe.
Bit će bolji drugi put.
Bitno je da pokušavaš.
Mirela? Kako si ti?
Dobro, kažem iskreno. I stvarno tako mislim.
