Ljubav po okolnostima
I zapamti, Mirjana, samo te majka voli, nitko drugi te neće voljeti nikada. Nikome nisi potrebna, razumiješ? Samo meni! Ja sam te rodila, odgojila i na noge postavila!
A Ivan, mama? Mirjana se vrtila pred ogledalom, povlačeći novo plavo-haljinu.
Što tvoj Ivan? Običan muškarac! Sad ti ne silazi s očiju, pazi te ko kap vode na dlanu, a kasnije? Kad rodiš, pa se problemi nakupe? Misliš, isto će na te gledati? Neeema toga, dijete, sve se mijenja!
Katica joj ispravi pojas na haljini, odstupi korak i klikne jezikom. Lijepa! Prava cura! Dobro je Katica napravila što se nije udala za Marka, koji je bio zaljubljen kao mačka, ali ništa posebno od njega, nego za Valentina. Taj je bio visok i zgodan, lice milo, sve djevojke su se vrtile oko njega. Da je pio previše to je došlo tek poslije svadbe. Katica to nije trpjela brzo se razvela. Što sad, samohrana majka! Sada ih je na svakom koraku. Ali zato je Mirjana ispala prekrasna! Visoka, plave oči, pletenica kao u bajci. Nije ju Katica badava pazila? Nikad joj nije dala sama prati kosu dok nije iz srednje izašla. Čaj od koprive, sedam voda, plavi biseri pod rukama. Mirjana je molila da odsiječe barem pola, ali Katica nije dala. Znala je, s vremenom će shvatiti.
Tako je i ispalo. Upravo se u tu pletenicu Ivan zakačio. Pratila ju je sjena kroz cijeli fakultet tog dana. Mirjana joj se poslije smijala:
Mama, nije me ni pitao za ime. Samo, mogu li dotaknuti pletenicu! Je li to normalno?
Pokazalo se, normalniji nego što su mogli sanjati. Obitelj odlična, situirani, vlastiti stan!
Katica i Mirjana su ionako živjele u stanu, ali malen je, ni razmjena ne bi pomogla. A za odvojeni stan odakle kune? I tako se rastegla Katica, da joj kći bude lijepo odjevena i upiše faks. Učila je Mirjana odlično. Pametno dijete, to je svima jasno. Ali škola je škola platiti instrukcije morali su. Otišlo novaca. Dobro još da je profesor bio pošten. Čula Katica svakakve priče; samo novac uzmu, koristi ništa!
Ali Mirjana je položila, upisala faks. I sada se sprema za udaju. Strah ju je, ali što ćeš? Cura je već preko dvadeset vrijeme je da razmisli o svome životu. A Ivan je dobar dečko, koliko god ga Katica prekoravala. Ona je majka, buduća punica mora prigovarati!
Zvono na vratima prene Mirjanu iz misli. Pogleda majku u strahu:
Došli su…
Ma nemoj, što se bojiš? Pa poznaješ ih već. Što ima biti neugodno?
Mama, ne razumiješ… Ovo je drugačije…
Mirjana je osjetila kakav joj je čvor u želucu. Jedno je na čaj k Ivanovim roditeljima, drugo kad te dođu prositi. Ivanova mama djeluje strogo toliko godina šefica, sama sina odgojila; normalno da je stroga. Mirjana je se pomalo bojala, ali i poštovala. Za razliku od bake, Anke, koja je divna, blaga, nježna. Mirjančicom ju zove, nikad drukčije. S njom će lakše naći zajednički jezik.
Buketi, čokolade, torta… Pokloni. Sjednu. I krene!
Mirjana i Ivan se pogledavaju i oboje bi najradije pobjegli van. Kao na tržnici, zaista! Pravo kažu: Kod vas roba, kod nas novac!. Gledaju je, Mirjanu, kao robu. Sva pitanja, što se može i ne može, sve su prošli. Od oca do dalekih rođaka iz Like. Glavna je mama, Anka uglavnom klima glavom.
Mirjana nije izdržala, stavi šaku na usta, pravdajući se da kašlje. Tako su nekada i carevi prosili nevjeste. Dobro je da je ne vode u saunu kao nekad! Sve je isto: zdravlje, navike, sklonosti.
Anka, kako ste sami odgojili sina?
Pogled majke sijevne. Zeznuto pitanje! Od Ivana je Mirjana znala samo da mu je otac bio poznat konstruktor, projektirao avione ili tako nešto, ali detalja nije imala. Htjela pitati, nikad stigla.
Ivanov otac je poginuo kad je imao sedam godina. Nesretan slučaj.
Mirjana gledne buduću svekrvu. Zašto je tako potonula, zašto ne gleda sa šalice čaja?
Katica je to primijetila. Anka se smiješi, a njegova mama ne zna kud bi s pogledom. Brzo promijeni temu. Biti će vremena za sve. Sada ima drugih briga.
Svadba je prošla, baš kako su htjeli. Tiho, bez pompe. Vjenčali su se, najbliži u restoranu. Mirjana, bosih nogu ispod stola, priljubila se uz Ivanovo rame i sanjala sutrašnji dan prvi put će vidjeti more…
One nisu išle na more, nikad. Zašto bi? Imale su vikendicu! Malena parcela, koju je Katica dobila nekoć iz tvornice, postala je s godinama najdraže mjesto na svijetu za Mirjanu. Katica nije vikendicu pretvarala u robiju, pa je napravila malu kućicu, posadila ruže, ribizle, jagode, a dvije velike jabuke ostavila divlje. Razvukla mrežu među njima i proglasila:
Ovdje se odmara. Drugdje imaš dovoljno galame. Dosta sam radila na maminoj njivi, neću tebe tome izložiti. Uživaj, Mirjana, dok možeš!
Mirjana je trčala s lokalnom djecom do jezera, sjedila do mraka uz vatru, pržila prste na krumpiru iz žara, pjevala uz rasklimanu gitaru koju bi donijela braća Jandrek, i radovala se životu kako je mama savjetovala.
Ali s vremena na vrijeme, netko od razreda počeo bi pričati o Plitvicama, plavom moru, o planinama. A to tako blizu, samo dan putovanja vlakom. Mirjana je sanjarila. Znala je da je mama nikad neće pustiti u kamp, niti će sama ići na more. Katicin odgovor bio bi kratak:
A novce, dijete, otkud da naberem?
Bilo joj je to teško slušati. Učila je Mirjana raditi ranije, ponosno pokazivala mami kunice:
Bravo! Pametno živiš! Upamti, Mirjana, žena ne smije ovisiti o nikome. Samo tada si svoja i nitko te nema pravo tlačiti!
Mama, što to znači?
Odrasti pa ćeš znati! Katica bi odrezala, odmahivala glavom.
Mirjana nije više pitala. Kad bi ovako odgovorila, znala je, više ne će. Samo pamtila majčine riječi, a snove spremala za kasnije, zamišljala kovčeg s izrezbarenim poklopcem tu ću staviti taj san, i taj, i još ovaj… a kad dođe vrijeme, izvući ću ih pa što bude…
Sada je napokon mogla vidjeti more o kojem je godinama maštala.
Tih tjedan dana na Jadranu s Ivanom bilo je za Mirjanu otkrivenje. Satima je mogla brčkati se u toploj vodi, ili sjediti na pijesku i gledati horizont. Ivan se smijuljio, ali sjedao do nje i pitao je:
O čemu još sanjaš?
O svojoj najvećoj želji Mirjana mu je priznala crveneći se nakon nekoliko mjeseci. Ivan je zinuo, promijenila im se cijela budućnost, pa je promucao:
Dječak ili djevojčica?
Ivane, ne znam! nasmijala se Mirjana. Još nije vidljivo, kaže doktorica.
Vijesti o unučiću bake su primile različito. Katica je glasno slavila, grlila kćer, tražila da ime bude po njezinom ocu. Anka je samo poljubila Mirjanu s obje strane, pitala gdje se prati trudnoća, odmah zvala neku poznanicu doktoricu iz bolnice i dogovorila za sljedeći dan:
Prijateljica, doktorica Marija, najbolja za to. Ona će te paziti koliko treba.
Mirjana se sjetila majčinih riječi: Nema opuštanja pred svekrvom!, pa pokuša reći:
Imam ja dobru doktoricu, sve je dobro.
Ona vodi trudnoću, ali tko će biti na porodu? Bit će lakše ako ista osoba prati sve. A i rodilište je najbolje, s vrhunskim odjelom za novorođenčad.
Misliš da će biti problema…?
Ne! Samo, bolje biti spreman, osigurati se. Razmisli pa reci svoje.
Mirjana je promislila i pristala.
O, dijete! Kako si ti… naivna! Katica sjedi u kuhinji mladog para, žustro miješa čaj.
Mama, daj molim te, glava me boli! Mirjana, blijeda kao zid, grize suhi keks, ne pogledava tortu što ju je majka donijela. Katica je voljela masne kremaste torte, Mirjana ih ne može ni vidjet. Gleda kako će sve to baciti u smeće čim majka ode.
Što ti fali? U tvojim godinama? Ja bila zdrava kao bik! Vi svi samo uzdišete! Kakvo ste vi pokoljenje! Slušaj mene! Zašto si pristala? Sad će ti svekrva kopati po zdravlju! Zar ti to treba? Što manje zna, bolje spava i ona i ti! Pamet ti ulazi, a sve u prazno!
Mirjana nije imala volje suprotstavljati se. Mama zna više. Ali odbiti sada kasno je, a i liječnica joj se svidjela. Marija je bila punašna, vesela gospođa, nježno je pipala Mirjanin trbuh i pričala s njom i bebom:
Što, moji slatkiši? Biste li se lijepo ponašali? A mama neka pripazi na sebe. Tvoj puls mi ne izgleda dobro. Ni nalazi nisu krasni, ali to ćemo popraviti. Zovi me kad god zabrine ili kad ti falim. Zajedno ćemo dočekati ovo čudo. Koga bi radije, Mirjana, djevojčicu ili dječaka?
Ne znam…
Tako i treba! Bitno da je zdravo. Kasnije možemo za drugo. Ali poslije, ne odmah! Počastiti sebe, oporaviti se.
Đuro je rođen na vrijeme, ali nije prošlo bez teškoća. Komplikacije na porodu; carski rez. Čim se probrala iz narkoze, tražila je da dovede sina:
Ima li sve prstiće?
Po povratku kući, kad su se svi razišli, Mirjana pođe do kupaonice, želi se urediti, ali Đuro ne dopušta ni da uključi vodu plač prelazi u urlik, a Mirjana u ritmu ljulja sina, smije se kroz suze:
Ehe, kakav si ti glasan!
Ponovila je tu rečenicu kasnije mnogo puta, ali više bez osmijeha. Đuro plače neprestano, traži majku Mirjana ne spava ni sat. Smiruje se samo vani, kad ona hoda s kolicima parkom.
Ivana su unaprijedili, često je na službenim putovanjima, a Mirjana samotna.
Možda da zovneš mamu, da ti pomogne?
Bila bi to dobra ideja, ali Mirjana šuti. Već je pitala majku.
Izmislila si! Ja sam tebe sama odgojila, bez ičije pomoći! Jedan sin, pa kukaš? Kuća prašnjava, perilicu kad si zadnji put upalila? Mirjana, ne prepoznajem te. Na mene se ne nadaj! Moje je prošlo. Dječaka dovezi kad odraste, bit će na zraku.
Mama, do trčanja mu fali. Samo sam umorna… Čak sanjam da spavam, možeš to shvatiti? Molim te, barem dva sata tjedno…
Mirjana, kako te nije sram! Ja radim! Ti ne možeš s jednim djetetom? A muž? On ne pomaže?
Rade oboje, mama! Nova funkcija, važni kontakti. Važno je za budućnost. Karijera!
Sve razumijem, ali ima i srama! Ima dijete, a ne brine. A i ti, nisi mu rekla da treba pomoć? Nisam te tako odgojila. Prvo se razmisli tko će čuvati dijete, pa onda rađaj!
Mama, pa ti si htjela unuke dok si mlada.
Jesam! I ne odbijam! Ali s njima se bavit kad odrastu. Ti si majka, ti si odgovorna dok su mali. Svoje živce sam ostavila na tebi. Dosad mi je!
Jasno… Mirjana žuri Đuri.
Nemoj slučajno Anku zvat. Nećeš je se riješiti. Nema pomoći. Samo će ti govoriti da nisi majka za ništa!
Mirjana šuti, ali riječi majke zvone joj u ušima, kad uzima mobitel, već na rubu poziva nekoga za pomoć.
Đuro nemiran, stalno. Liječnici kažu zdrav. Ne zna više ni koga pitati, nazove Mariju.
S tobom je problem! Kako si ti?
Jako loše…
Tako i mali osjeća. Nervozna si, on upija sve. Moraš spavati kad on spava.
Ne mogu.
Zašto?
Tko će pospremiti, kuhati? Moram i raditi, radim od doma, boji se mjesta izgubiti. Treba praksa, dok mogu raditi, treba iskoristiti.
Dušo, nisi stroj! Završit ćeš u depresiji. Djetetu treba zdrava mama, a ne slomljeni metar. Sad izdržiš, kasnije ćeš se udaljiti od sina jer ni snage, ni volje neće ostati. S čim ćeš mu odgovarati kad počne zapitkivati milijun pitanja? Hoćeš li tada moći biti s njim?
Ne želim biti metar…
Onda mene slušaj. Moraš paziti na sebe.
Mirjana posluša, ali malo vrijedi. Susjedi krenuli s renoviranjem, Mirjana mora s Đurom van, barem da on spava, čim buši, mali se budi.
Tog dana radnici počnu ranije nego ikad. Mirjana skače na sinov plač, proklet taj bušilica.
Evo, evo… Samo malo, dragi…
Pospana, pokupi sina i izlazi van.
Nebo mutno sivo, sumorno, kiša hladna, dosadna. Navuče kabanicu preko kolica, kapuljaču na glavu, ide prema parku. Omiljena pekara zatvorena.
Što je, da mi barem nešto krene…
Navuče rukavice, hoda stazama.
Ivan na putu, a pred njom toliki posli. Liječnik, izvještaj, kuhanje… Dobar je jogurt koje voli, ali Đuro je nervozan na toj njenoj dijeti.
Maleni moj! Mirjana popravlja visor kolica, duboko uzdiše.
Prošeta još jednom kroz park, vrijeme da se vrate.
Kod kuće, čudno, tiho. Uspavljuje Đuru, na brzinu reže povrće, sjeda raditi, stalno pazeći na spavaću sobu. Đuro spava. Mirjana žuri s poslom.
Radnici ožive tek pred podne, Mirjana odahne, baš kad zgotovi izvještaj, s one strane zida zaurla bušilica.
Super! Dan ipak nije loš…
Poliklinika, kuhanje, dan je gotov, a Mirjana priprema Đuri kupku, kleči kod kade i gleda ga kako prska ručicama vodu.
Jesi li se rashladio? Evo, toplo…
Pusti vodu, nasloni čelo na kadu.
Toplo ti je, mali?
Dlan ostane na rubu, kad joj se zamrači, svijet zavrti padne u nesvijest.
Pribere se tek kad je netko pljuska mokrom krpom.
Mirjana, dušo, probudi se! Hajde! Bože, gdje je ta hitna!
Anka, razbarušena i mokra, drži je za ramena, nasuprot Đurinog glasnog plača.
Oprostila se! Hvala nebesima… Samo malo! Dolaze doktori!
Kakvi doktori? Zašto? Mirjana panično. Đuro!
Mir, mir, sve je dobro! Anka je zadrži i opet miče glavu na jastuk. Čuješ kako plače? Nije se ništa dogodilo…
Mirjana stisne rub deke.
Malo je falilo da ga izgubim…
Tako je.
Ankin glas miran, Mirjana se trzne i otvori oči.
Ne vičite na mene…
Zašto bih?
Moja bi mama vikala…
Ja nisam tvoja mama. Rado bih, ali iz drugog razloga.
Kojeg?
Zašto nisi rekla da ti je teško? Zašto si odbijala pomoć kad sam nudila? Mislila si da sam klasična svekrva, vještica?
Mirjana slegne ramenima.
Jasno! Sama sam si kriva.
Kako vi to?
Trebala sam ti ispričati svoju priču. Tada ne bi tako mislila, pa svega ovog ne bi bilo.
Ispričajte…
Sad?
Kad nego sad? Donesite mi Đuru…
Anka donese dijete, Mirjana ga prisloni k sebi:
Lakše ti je?
Da. Što mi se dogodilo? Ničeg se ne sjećam…
Onesvijestila se u kupaonici.
Kako ste ušle?
Imam ključ. Nisi znala?
Ne. Nikad tako niste dolazili… zastane.
Bez poziva? Anka se blago osmjehne. Navikla sam poštovati sinov prostor, jer moje nitko nije poštovao do kasno. Moja svekrva bila je najgora. Sve je ona znala bolje, stalno ulazila kad nas nema. Mi s njenom mamom živjeli. Svatko svoj teret, ali nikad ništa dobro od njih. Tek kad mi je dotakla glavu doktorica Marija, sve se promijenilo. Da nije bilo nje, ne bih preživjela taj vozić straha.
Mirjana se nasmije, prisjetivši se razgovora s doktoricom.
Marija je sve promijenila. Suočila me sa strahovima, rekla nema više tuđih mišljenja; vrata za njih više nisu otvorena. Nisam više dopuštala ni vlastitoj ni muževoj majci da me kritiziraju. Zatvorila vrata i sedam godina bila sretna. Onda je Ivanov otac poginuo, glupom, besmislenom smrću. Pio s društvom i odlučio usred noći doći svojoj majci na živce. Glupost! Poginuo na mokrom asfaltu. Krivac ja. Takva je bila sudbina; netko mora biti odgovoran kad majka izgubi dijete.
Zašto ti kriva?
Mora biti netko, zar ne? Teško je reći majci da je ona pogriješila. Neka bude radi nje. Ali bilo je tu više htjela me odvojiti od Ivana. Tad sam presjekla iselili smo se. Kontakt je bio samo u čestitkama s par Ivanovih slika. Nju nije zanimao niti kad joj je bio unuk. Ponekad je tvrdila da nije njezin. I nije više, sama si je tako život složila.
A kako Anka? Nije li ona prabaka Ivanu? Zovete je po imenu mislila sam da je vaša svekrva.
Ne, Anka je susjeda, moj najbliži čovjek. Pomagala mi je više od svih, čuvala Ivana dok sam radila, učila ga, voljela… On je zove baka, a ja je zovem mama, kad nitko ne čuje. Svatko ima svoju ljubav po okolnostima. Naučila me: osuditi je lako, ali progovoriti riječ hvale, pogladiti nekoga to malo tko može. Nekad je pomoć samo riječ. Saslušaš nešto lipo o sebi, i lakše ti je… A ti, Mirjana, trebaš znati: nisi sama!
Anka se digne, pogleda kroz prozor.
Hitna je stigla. Sada ćeš poslušati sve što ti kažu. Ako trebaš u bolnicu, ideš.
Ne! Ne mogu! A Đuro?!
Ima dijete baku koja je spremna napokon biti što treba. Mama mu je odlična, ali i baka će biti sjajna. Dopuštaš li, pokazat ću ti to. Dopuštaš?
Da…
Nisu Mirjanu vozili u bolnicu. Pripisali umor i iscrpljenost. Marija je došla navečer s listom preporuka i strogim pogledom:
Sad ćeš ti meni…
Ivan, vrativši se iz službenog puta, šapne ženi, gledajući Anku kako ljulja Đuru:
Što se ovdje događa? Nisi htjela majčinu pomoć?
Bila sam glupa.
Šest godina kasnije, cijela će se obitelj okupiti na staroj vikendici. I dok Mirjana pere ručice jagodama umrljane kćeri, prijeteći prstom sinu:
Đuro! Rep od mačke nije zvono! Pusti je na miru! Idi do baka i pitaj kad idete na jezero.
A ti?
Ja ću se ljuljati u mreži i čitati, dok nitko ne skače po glavi i ne traži Mjesec s neba. Može?
Može! Đuro skače niz stepenice. Bakaaa! Gdje ste? Ne trebam Mjesec! Hoću se kupati! A Mjesec kasnije, nije ga još, ionako!
© Autor: Draga Knežević
Sva autorska prava su pridržana. Zabranjeno je svako neovlašteno korištenje ili distribucija materijala.
