– Ej, brkati! Čiji si ti? Maša je zastala, gledajući velikog narančastog mačka kako sjedi pred njenim vratima.
Naravno, mačak nije ni trepnuo. Posve je ignorirao Mašu, nije ni rep pomaknuo. Samo je njegova poderana ušica zadrhtala, kao da poručuje: “Čujem te, čujem, ali ne očekuj odgovor!”
– Neka, ako nećeš! Maša je šapnula uvrijeđeno i zaronila rukom u torbu tražeći ključeve.
Mačak se nevidljivo pomaknuo, napravio mjesta na otiraču, ali nije otišao. Nastavio je netremice pratiti Mašu pogledom.
Napokon su ključevi isplivali iz torbe, i Maša se oko brave mučila, potkradeno pogledavajući uljeza.
Stan su ona i suprug kupili tek prije dva mjeseca. Mali, dvosobni, bio im je san snova. Netko bi rekao kako nema smisla biti sretan zbog stana u staroj četverokatnici i kako treba sanjati više. No, Maša i Ivan samo bi se nasmijali. Prije pola godine nisu ni vjerovali da će imati vlastiti ključ u ruci. Guralo se kod djeda u sobici stare austrougarske zgrade u Savskoj i bili su presretni što im je uopće dopušteno tu stanovati bez nadzora.
– Maša, samo nemoj srijedom galamiti sa susjedima! Ivanova mama, Dragica, pomagala je Maši ribati zidove pred vjenčanje. Dobri su ljudi, iako ponekad zaliju tugu.
– I što im je onda dobro? Ako piju? Maša je zadovoljno ocijedila krpu i pomela pramen kose s lica.
Njezina kovrčava griva Ivana je oduševljavala, ali stalno joj je smetala. Koliko god se trudila ukrotiti te uvojke, uvijek su prkosili svakoj špangici i plesali joj ispred čela, pretvarajući je u oduvani maslačak.
– Znaš, to je teško objasniti, Dragica je vrtjela glavom. Život ih nije mazio, svatko se s mukom nosi na svoj način.
To Maša itekako poznaje. Odrasla je kao siroče, posvojena pa puštena čim je postala punoljetna. Znala je koliko ljudi znaju žaliti sami sebe, zaboravljajući one koji ovise o njima.
Majka ju je ostavila na Glavnom kolodvoru kad je imala tri godine, s porukom u džepiću i kratkouhim plišancem Feliksom. Sjedila je tiho na klupi kako je majka rekla, držala zeca i pokušavala ne zaplakati, jer je znala ako se pomakne, dobit će batina.
Majka se nije vratila. Umjesto nje pojavio se krupan čovjek u uniformi. Postavljao je pitanja, Maša je vrtjela glavom, nije htjela odgovarati. Hladno joj je bilo, gladna je bila, samo je grlila Feliksa i šutjela. Kad je nepoznati dotaknuo zeca za uho i pitao:
– Kako se zove tvoj zeko?
Maša je malo omekšala, digla pogled i prošaptala:
– Feliks…
Gospodin je pogladio najprije zeca, pa Mašu, i tiho pitao:
– Je li mama dugo otišla?
Tada je Maša pukla. Briznula je u plač, i ne samo gospodi gospodinu, već i svima na kolodvoru pokazala koliko je mala i koliko je sama.
Zašto ju je majka napustila, saznala je tek godina kasnije. Jednog dana je čudna žena prišla školi, raširenih ruku, ridajući:
– Kćeri, pronašla sam te! Zagrlime! Toliko sam te poželjela!
U to vrijeme Maša je već bila u udomiteljskoj obitelji s još šestero posvojenih. Nitko na svijetu nije bio gladan ni bos, ali toplinu ili ljubav nije imao. Maša je znala kad napuni osamnaest, mora odlaziti. Na njezino mjesto dolazi nova djeca.
Nije se sljubila sa ženom koja je vikala da je njezina mama.
Ali željela je. U noćima kad su svi spavali, grlila je istrošenog Feliksa pod jastukom. Pogrešno je, mislila je, kad ti je zeko jedini rođeni.
Maša je sanjala mamu, dan kad će je pronaći i zagrliti. Kad će napokon osjetiti da je voljena. Iz iskustva s tuđom djecom znala je da tako nešto postoji.
Kad se majka ipak pojavila, uplakana pred školom, Maša nije povjerovala. Godinama su joj tvrdili da ona sigurno ne može pamtiti kolodvor i mokru klupu. Međutim, negdje duboko sjećanje nije nestalo. Znala je, iako maglovito, da je ostavljena, zaboravljena, usred tutnjave vlaka.
Jedna od “sestara”, Vedrana, upitala je kad je Maša pobjegla od neznanke:
– Mašo, tko je to? Vedrana je odlučno stala pred nju.
– Ne znam Svijet je kovitlao, sve je bilo kao vrtlog u snu, misli su letjele, nije mogla probaviti.
– Gospođo, pogriješili ste! Ova je moja sestra! Vas ne poznajemo! Vedrana je šapnula, stegnula ruku Maši i odvukla je sa školskog dvorišta. Sad ću sve mami ispričati! Ostavite nas na miru!
Maša i Vedrana nikad nisu bile najbliže, ali tad je Maša stegnula sestrinu ruku zahvalno. Kući su tog dana došle držeći se ruku pod ruku. Na upitni pogled udomiteljice, samo su slegnule ramenima:
– Šta?
Od tada je Maša imala sestru.
Vedrana je isto bila ostavljena, ali od oca alkoholičara. Ona je, ispostavilo se, također sanjala da postane nečija sestra, pa makar iz tankih korijena, makar iz ničega.
Maša je nakon tjedan dana ipak pristala razgovarati s majkom, koju je izluđivalo “kćeri” koje joj je iznova i iznova upućivala.
– Neka joj reče Vedrana. To su samo riječi.
Savjetovala joj je da je pita, neka traži istinu, jer druga šansa neće doći. Tako će prestati misliti da je sama kriva.
– Kako znaš da to mislim? Maša je pitala začuđeno.
– Ma, svi mi to mislimo… Zar nisi?
– I ti?
– I ja…
Iako nikada nije otvoreno pričala o tome, Vedrana je znala, kao i Maša, kad treba samo šutjeti i tiho pustiti suze niz obraz.
Razgovor s majkom nije donio ništa.
– Ostavila si me.
– Oprosti, dijete!
– Nemoj me tako zvati! To me ljuti!
– U redu, u redu! Neću više!
– Zašto si to učinila?
– Težak mi je bio život. Nitko nije pomagao. Tvoj me otac izbacio.
– Zašto?
– Rekla sam mu da nisi njegovo dijete.
– Je li to istina?
– Nije.
– Zbog čega onda laž?
– Svađali smo se. Mladost, ludost… Rastali smo se…
– I nakon toga?
– Posvađala sam se i s mamom i otišla. Nisam znala kamo s tobom. Znala sam da će se netko pobrinuti. Ostavila sam poruku da ću doći…
– Mislila si da je to dovoljno? Tvoja riječ? Kakav si ti to čovjek!?
– Znam da griješim… Ako mi daš priliku…
– Što bi ispravila? Godine koje smo izgubile? Žao mi je, ali ne želim te više vidjeti. Ne dolazi mi!
– Nećeš mi oprostiti?
– Možda jednom, ali zaboraviti nikada! Shvaćaš? Ne mogu!
– Što imaš za zaboraviti? Bila si tako mala! Ništa ne možeš pamtiti!
Tad je Maša ustala i otišla. Tada je odlučila: nikome neće prepustiti da odlučuje što smije osjećati.
Vedrana je to shvatila bez riječi.
– Ne žali. Počni opet.
– Vedrana, ti si jako mudra…
– Nisam još. Ali naučit ću. Studirat ću za psihologa. Možda jednom otkrijem kako biti čovjek.
Kasnije su to prepričavale uz smijeh. Kad je Vedrana dobila kćerkicu i rekla Maši:
– Sve je to glupost. Nitko ne zna kako ispravno živjeti. Niti ja, niti ti, niti itko.
– A kako onda živjeti?
– Veselo! Da tvoji budu sretni, a tuđi ne požele živjeti tvoj život gledajući sapunice.
– Ti to živiš.
– Trudim se! smijala se Vedrana dok je povijala bebu.
Gledajući Vedranu, Maša je naučila imati više razumijevanja i za vlastite brige…
Ma da, sobica u derutnoj zgradi? Barem je u centru, posla blizu. Malo popravaka i sve je skoro idealno! Dragica je, eto, bila u pravu susjedi su dobri. Izgubili su dijete, pa sad piju da zaborave, ali ne rade probleme. A suosjećanje je vještina koju se mora učiti.
To Maša dugo nije mogla prihvatiti. Nitko osim Vedrane nikad ju nije žalio.
Pomogli su joj Dragica i Ivanov djed, gospodin Jura.
Dragica je bila temperamentna, uporna, ali dobroćudna. Prava hrabra Dalmatinka, rekla bi Vedrana.
– Mašo, nemoj puno očekivati, pripremala ju je Vedrana za susret s Ivanovom mamom. Nisi im baš po ukusu. Siroče. Nemaš ništa, a stan ti nisu dali.
– Ali upisana sam na listu!
– Sjećaš se svojeg broja? Ma, ne nadaj se, kad dođeš na red, već će se i sunce ohladiti! Ma, ni nemoj spominjati to Dragici!
– Zašto?
– Kad dobiješ, tek onda pričaj.
– Ah, o tome se radi…
– I još, nemoj ništa od nje očekivati, ali ni bodlje ne pokazuj odmah.
To je Maša znala i bez Vedraninih riječi.
Dragica joj u početku nije odgovarala. Sve je kod nje bilo previše: i glasan smijeh, i figuru, i silnu želju poboljšati život svima u okolini. Ako izuzme Ivana, nitko o Maši nije brinuo. A Dragica je svojom pažnjom skoro iživcirala Mašu.
– Mašo, meni je kaput već dotrajao. Povedi me do centra? pitala bi Dragica.
Vrati bi se sa sto kesa, ali samo je poneka bila za Dragicu. Maša je dobila novu jaknu, čizme, torbicu. Dragica nije birala, samo bi Mašu povukla prema izlogu:
– Jesi vidjela ovu torbu? Prava! Ali meni ne priliči, a tebi sjajno stoji! Hajde, probaj!
Bilo je besmisleno protestirati. Maša je kući raspakirala iznenađenja, zahvaljujući u sebi toj čudnoj ženi.
Maša nije ni sumnjala da je Dragica posebna. Pa tko je ona njoj? Skoro snaha. U stvarnosti nepoznata djevojka koju je sin doveo u kuću. Brinuti o njoj, čak je i voljeti? To je za bajke! Zato Maša nije znala što reći na poklone i tete-a-tete razgovore.
S vremenom se Dragica pritajila; dala je Maši prostora koliko je trebala. Želju za samostalnim životom prepoznala je i bez riječi.
– Djed je star. Teško se više brine sam o sebi. Moramo ga prebaciti k meni. Ivane, moraš iz sobe.
– Mama, a gdje ćemo mi?
– U dedinu. Zamijenit ćete se. Mladi ste, snaći ćete se. Djedu treba briga.
Jura je na tu ideju nacerio brk, a kad se preselio, svaku je subotu budio Dragicu:
– Ajmo, diži se! Vrijeme je za park i hladan tuš!
Dragica bi s uzdahom ustala, izvela ga u Maksimir, zatim ga kući prala ledenom vodom.
– Tata, misliš li da sam dobro postupila?
– Naravno! Mladi trebaju stjecati svoje lekcije. Dok ne pitaju za savjet, ne miješaj se!
– A Maša? Došla mi skoro bosa…
– E, to je druga priča. Tu si kao majka na mjestu. Samo nemoj pretjerati, jaka je to cura. Lako se uvrijedi.
Dragica je poslušala djeda. Bila je u gostima samo kad je pozovu, držala se po strani i sjećala se kako je i njoj bilo teško kad je bila mlada. Sa svekrvom se svađala dok nije rodila Ivana. Tada je shvatila da joj treba pomoć i dozvolila staroj majci svoga muža da joj bude blizu.
– Ti si majka! rekla je svekrva kad je Dragici drhtala ruka dok je povijala bebu. Što se bojiš?
– Ako zabrljam? Bojim ga se povrijediti. Tako je mali…
– Mani te tuge! Slušaj mene! Nijedna žena prije prvog djeteta nema pojma! Sve su naučile i ti ćeš! Zapamti: majka ne može nauditi svojem djetetu! Nosiš ga u sebi mjesecima. Sad si ga rodila i dalje je dio tebe. Drži ga, gledaj kako dišeš. Ako ne znaš, pitaj! Ja sam tu. Još pamtim kako je to bilo.
– Hvala…
– Ma, ništa! I meni su pomagali. To je tako oduvijek.
Ivana se rijetko sjećala ni bake ni djeda, otišli su kad mu je bilo godinu dana, ali Dragica mu je ponavljala:
– Voljeli su te! Baka je svaki dan grlila tebe! Deda, otac tvoj, svaku loptu donosio je govorio, lopti nikad dosta…
– Mama, zašto su otišli? Tata je znao voziti…
– Ne znam, sine. Bila je magla, nije se vidjelo. Tata je vozio baku sestri jer je bila bolesna. Ne možeš odbiti. Blagdan, kolona mala. Ali naišao je kamion… Nisu mogli izbjeći.
– Mama, fali ti tata?
– Strašno, dušo moja… Da nije bilo tebe i djeda, ne bih preživjela. Silno sam ga voljela.
– A on tebe?
– I on mene. Sigurno znam.
– Kako znaš? Da nije to samo navika?
– Navika?
– Ma svi žive iz praktičnosti. Računi pola-pola, stalni partner, lakše sve. Zar nije tako?
– Nemam pojma, sine. Ja sam vjerojatno stara škola. Volim živjeti s nekim iz ljubavi, ne iz računice. Žao mi je ako ti razmišljaš kao “moderna” generacija.
– Ne, mama. Želim da mi bude kao vama. Želim ljubav. Želim izabrati ženu jer s njom želim život. Želim da me netko voli…
– Bit će, dušo! Samo ne žuri. Naći ćeš dobru curu, vidjet ćeš!
Možda je zato Dragica, kad je Ivan doveo Mašu, znala pregristi i navike i predrasude. Ako je sin izabrao, ona će pokušati voljeti.
S Mašom je ispočetka bilo krivo. Životne bodlje koje je mala Maša izvlačila u obranu, nekako su s vremenom otupile. Dragicu je gledala sve manje kao smetnju, a sve više kao prijatelja.
Prijedlog da se proda dedina soba Mašu je isprva rastužio.
– Zabrinuta si što ostajete bez stana? pitao je djed Jura, pregledavajući papire.
– Nije, naći ćemo nešto. Iznajmit ćemo garsonijeru ili što već. Ivan je tek promijenio posao. A moja plaća jedva je dovoljna za sobicu poput vaše.
– Što fali sobici?
– Sve je super! Kad bih imala novaca, odmah bih je od vas kupila. Ali to je samo san. Do svog stana, još lagano godina i godina. Ali bar imamo cilj. I nešto sitno smo već uštedjeli. Vedrana kaže, i kunica donosi sigurnost. I ima pravo! Polako, ali bit će nam sve!
– Samostalni ste, svaka čast! nasmijao se Jura.
– Rekla sam nešto glupo?
Jura je samo potapšao po obrazu.
– Dobro je kad se ljudi znaju međusobno žaliti. Znala si to?
– Mislim da jesam ali ne volim kad me žale.
– Zašto ne voliš?
– Neću to!
– Onda neću više k vama dolaziti!
– Kako sad to?
– Mislio sam da me žališ. Sad mi se ovdje sviđa. Ako je jadno žaljenje, onda više ne dolazim!
– Ne razumijem ništa! Zar nije loše kad te netko žali?
– Ovisi kakvo je to žaljenje. Nekad je davno kod nas rečeno: “žali” znači voljeti, brinuti za druge sa srcem, ne samo tugovati. Kad je čovjek bolestan što mu treba? Da ga vole s pjesmom pod prozorom? Ili da ga žale, paze?
– Valjda ovo drugo…
– Kad duša boli, što onda?
– Žaliti? Pomoći?
– Eto vidiš! Ali valja pametno žaliti.
– Kako to misliš?
– Primjerice, ako muž pije, ti ga žališ godinama ni koristi, ni smisla. Ili dijete što nešto skrivi a ti ga žališ, pa se ne popravi. Lijepo je kad se slomljeni sramežljivo osjete prihvaćene. Ali, kad žališ iz taštine, ni psa nećeš nahraniti drugo je dati dom.
– Shvaćam… Vi ste mi dragi.
– I ti si meni!
Maša se toga sjetila dok je gledala mačka pred vratima, u zgradi u Dubravi, s mužem i uz pomoć Jure i Dragice kupljenoj. Mačak je čekao možda željan njezine pažnje.
Nije se otimao, mirno se dao pomaziti, iako je na poziv u stan nestao prema stubištu. Maši ništa nije bilo jasno.
– Ajde, pa nije bila čast ostati, Maša je promrsila i već je mislila zatvoriti vrata kad se mačak vratio.
Ovoga puta nije bio sam.
Donosio je mačića, malog narančastog, identičnog sebi.
– Jao, gle ti njega! Maša ga je primila i stisnula uz sebe, a mačak je već trčao po drugog.
Drugi mačić se koprcao, nije htio mirno visjeti, pa je tatu par puta tresnuo o stepenice, no upornost je pobijedila. Maša se slatko smijala tom prizoru.
– Ajme, baš si ti mamica! izrekla je, otvarajući širom vrata. Ajde, ulazi! Jel’ još ima netko?
Mačak je pažljivo ušao, ne skidajući pogled s Maše.
– Ma, uđi, ovdje vas nitko neće dirati! A gdje je prava mama?
Na pitanje nije reagirao. Samo je pažljivo spuštao mačiće na stari pladanj koji je Maša donijela, učeći ih gdje se smije, a gdje ne smije.
– Baš si ti mama-mačak… tiho se nasmijala, pazeći da ne preplaši mališane. Idem vidjeti što imam za jesti. Bit će ručka, ha?
Mačak je tu ideju prikazao zadovoljnim pogledom, a Maša je odjurila do kuhinje.
Kasnije te večeri sazvala je obiteljsko vijeće.
– Dragice, ako ne dozvolite, pokušat ću ih nekamo dati. Na ulicu ih vratiti neću. Mali su još. Tko zna što se dogodilo s njihovom mamom, pa brine za njih mačak… to je posve neobično.
– Mašo, zašto mene pitaš? Dragica je milovala mačiće u krilu i nasmiješila se. To je vaša garsonijera. Vaša pravila. Na tebi je odluka! Ali, što si im dala za jesti?
– Mlijeko. Sreća da su već naučili lizati.
– Ja ću uzeti jednog kad naraste. A ostale
– Potražit ću dom za njih, ali ovog mačka ostavljam od njega imam što naučiti.
– Što to, hmmm? Dragica se začudila.
Ivan je samo namignuo.
Maša je nježno zagrlila mačka, glas joj je zadrhtao, a oči zasuzile.
– Kako biti dobra mama Sada imam dva učitelja. Vas i ovog brkatog dadilju
I kad ju je Dragica zagrlila, Maša je dopustila suzama da poteku.
