Deset godina braka je li to puno ili malo? Toliko sam godina provela s Ivanom. Izgledali smo kao savršena obitelj, a onda sam ostala trudna.
Upoznali smo se odmah nakon fakulteta. Nismo se dugo zabavljali, ubrzo smo se uselili zajedno i vjenčali. Ivan mi je uvijek govorio da ne želi djecu. Godinama sam pila kontracepcijske pilule, no jednog dana one su zakazale. Ugledala sam dvije crte na testu.
Nisam znala kako mu reći. U tajnosti sam otišla kod ginekologinje, obavila sve pretrage i ultrazvuk, samo da se uvjerim da je s bebom sve u redu. Tek tada sam skupila hrabrost i ispričala Ivanu što se događa. Bio je izvan sebe od bijesa. Nikada ga nisam vidjela tako ljutitog. Rekao mi je da pobacim. Odmah mi je zaprijetio da će tražiti razvod ako to odbijem.
Odabrala sam, i to ispravno, dijete. Sljedećeg dana Ivan je spakirao stvari i nestao. Mislila sam da je negdje otišao, ali zapravo je potajno pratio svaki moj korak. Čak je stajao ispred ordinacije na ultrazvuku i čuo da čekam blizance. U rodilištu, nakon poroda, dogovorio je s liječnicima da vidi djecu. Priznaje da nije skupio hrabrosti da mi priđe.
Jednog dana medicinska sestra mi je tiho rekla da moj muž redovito dolazi vidjeti djecu. To me utješilo, iako nisam ništa pokazala. Jednog dana, Ivan je došao do mene i rekao:
Martina, žao mi je. Moram ti sve objasniti. Imao sam tri godine kad sam ostao s mamom. Bila je tad trudna, ali ništa nije zaustavilo mog oca. Porod je došao prerano. Bilo je jako teško… Mama je umrla. Odrastao sam sam Moji brat i sestra, blizanci, preminuli su dan nakon nje. Onda sam odlučio da ne želim postati otac po takvu cijenu.
Plakala sam i zagrlila Ivana. Strašno mi ga je bilo žao, morao se prisjećati najgorih trenutaka svog života. Pomirili smo se, sve je opet nekako sjelo na svoje mjesto. Samo, više nismo bili samo nas dvoje, već četvero.
Kako su godine prolazile, Ivan i ja smo bili zaljubljeni kao i prvog dana. Trebalo nam je još samo naše dvoje djece da sreća bude potpuna.
