Morao sam se vratiti kući nakon godišnjeg odmora, a putovanje je bilo poprilično dugo, pa sam odlučio uzeti mjesto u vlaku, u kupeu.
Dobio sam mjesto na gornjoj polici, što mi nije bilo toliko važno, jer sam ionako planirao prespavati cijeli put. Moji suputnici bili su mama i njezin četverogodišnji sin. Isprva sam mislio da će malac biti razigran i praviti buku, ali pokazalo se da je dječak vrlo miran i povučen. Kad je moj sin zaspao, ja i majka dječaka kratko smo popričali, popili čaj i legli spavati.
Ujutro me probudilo kucanje na vrata. U kupe su ušla dvojica policajaca. – Jeste li vidjeli dijete? – Evo ga, na gornjoj polici, spava. U kutu police dijete je mirno spavalo, sklupčano, najvjerojatnije smrznuto. – Treba ćemo vam postaviti nekoliko pitanja.
Ispostavilo se da je moja suputnica sinoć pretjerala s pićem. Onda je izašla na pogrešnoj stanici. Ujutro, kad se otrijeznila, pomislila je da su joj oteli dijete. Zato je policija požurila pregledati vlak. Bila je samo pijana i zaboravila je da je sin ostao u kupeu.
Strašno je pomisliti što se motalo po glavi takve majke, koja je skroz izgubila kontrolu. Dobro je da je zaboravila na dijete i da je mali mirno prespavao cijelu noć. Inače bi ga povela sa sobom u neko zabačeno selo, zaspala putem, a dijete bi nestalo u šumi.
Kako je prošla sudbina tog dječaka, iskreno ne znam, ali nadam se iz dubine srca da majka nije prošla bez posljedica. Iako, sumnjam da će kazna u kunama ostaviti nekakav dojam na takvu neodgovornu osobu.
Na kraju svega, naučio sam da je odgovornost prema djeci najveća obaveza koju imamo, a ne možeš ju prepustiti slučaju niti alkoholu.
