Dnevnik, 17. studenog
Oblačila sam kaput pred ogledalom u hodniku i opet, po tko zna koji put, pomislila da sam trebala ostati doma. Noge su mi bridjele poslije cijelog dana na blagajni u Konzumu, osam sati stajanja, a onda još sat hoda jer je autobus prošao, a drugi više nije ni došao. Vani je sipila kiša. U džepu mi je bio mobitel s otvorenom porukom onu našu prepisu sam pročitala već sto puta.
Tomislav, četrdeset i jedna, građevinski inženjer. Slika: muškarac pokraj auta, svijetla košulja, osmijeh koji ne izgleda namješteno. Prvi je pisao prije tri tjedna: “Vidim da voliš čitati. I ja volim. Što sad čitaš?” Nijedno “bok, ljepotice”, nijedan vatrasti emoji. Odgovorila sam.
Tri tjedna dopisivanja. Svaku večer, ponekad do dva ujutro. Pitao bi me o poslu, smijao se mojim pričama o kupcima, jednom predložio knjigu pročitala sam je za vikend. Sjećao se da ne volim kavu, da sam alergična na mačju dlaku, da mi mama živi u Osijeku i da pričamo svake nedjelje.
I eto sastanak. Kafić u Martićevoj, sedam sati navečer.
Gledala sam se u ogledalo. Četrdeset i dvije, podočnjaci koje više ne može pokriti nikakva šminka. Kosu sam bojala sama u petak ispalo je dobro, skoro kao u frizera. Plava haljina, ona iz božićnog domjenka prije tri godine. Može proći. Nisam ni bolja ni gora od drugih.
Mobitel je zazvonio.
“Već idem. Hoćeš sigurno doći?”
Nasmijala sam se. U zadnjih godinu i pol imala sam sedam dejtova. Jedan je bio oženjen i rekao mi to uz kavu, kao da govori najnormalniju stvar na svijetu. Drugi je cijelu večer pričao o bivšoj ženi takvom tugom da mi je na kraju bilo žao i nje i njega. Treći je želio da platim pola računa s tim nemam problem ali se uvrijedio što ga nisam pozvala k sebi. Četvrti je drugi dan napisao: “Ti si dobra, al’ nisi za mene.” Peti nije ništa napisao. Šesti je zvao nakon tjedan i tražio da mu posudim 800 kuna. Sedmi je bio drag, ali toliko dosadan da sam usred njegove priče o kolegama počela razmišljati trebam li kupiti deterdžent sutra.
Ajde, Ivana, osmi put nije sedmi, rekla sam si poluglasno.
Izašla sam iz stana.
***
U kafiću je bilo toplo i mirisalo je na cimet. Došla sam tri minute ranije, sjela do prozora, naručila vodu. Promatrala sam ulicu kiša, ljudi s kišobranima, nekome je pas uporno zastajao na svakoj lokvi.
Ivana?
Okrenula sam se.
Tomislav je stvarno bio sličan slici to je već plus. Malo viši nego što sam zamišljala, sijede sljepoočnice, jakna mokra očito je pješačio od tramvaja.
Da, rekla sam i ustala bezveze. Dobar dan.
Dobar dan, stisnuo mi je ruku, sjeo nasuprot. Žurio sam, pa svejedno kasnim dvije minute. Oprosti.
Ma nitko ništa, i ja sam tek došla.
Nisi vidio sam te kad si ulazila. Bila si ranije.
Nasmijala sam se pojma nemam zašto.
Vidiš ti mene pratiš.
Stajao sam na semaforu i primijetio plavi kaput. Mislim to bi mogla biti ona.
Konobarica je donijela meni meni. Pogledao ga je i odložio.
Jesi gladna? pitao je. Ja jesam. Da uzmemo normalnu večeru, ne samo kavu?
Može, pristala sam.
Naručili smo. On gulaš, ja juhu od povrća, pa kruh. On čaj, ja narandžin sok. Ostali smo sami nasuprot stolu.
Malo je čudno, rekao je.
Jako, rekla sam.
Dopisivanje je lakše.
Puno.
Možda da glumimo da šaljemo poruke? ozbiljno je predložio. Ja uzmem mobitel, ti tvoj, pa tipkamo jedno drugom. Preko stola.
Onda koji smisao ima sastanak uživo?
Da, stvarno. Glupa ideja, nasmijao se.
Neugoda je nestala. Nisam ni shvatila kada.
Razgovarali smo dva i pol sata. Prvo o knjizi koju je on predložio, zatim o poslu. Pričao je o gradilištu, jednom kad je majstor zamijenio nacrte pa su skoro srušili noseći zid smijala sam se, a smijao se i on. Ispričala sam mu o ženi koja svaki petak dolazi kod nas u dućan po isto: štrucu kruha, kefir i uvijek se dugo misli između dvije identične kutije keksa, gleda rok trajanja i uzme onu s više dana prednosti, iako je razlika tri dana.
Tri dana su važna, rekao je.
Baš tako složila sam se. Prava je.
Gledao me pažljivo, ne onako da ostavi dojam, nego stvarno, kao da sluša više od riječi.
Umorna si danas, odjednom kaže.
Vidi se?
Malo. Trljaš rame, lijevo. Par puta već.
Pogledala sam ga iznenađeno, tek sam tada primijetila da stalno masiram rame ono bolno od jutra.
Osam sati na nogama, navikla sam.
To ne znači da je lakše, tiho je rekao.
Šutjela sam sekundu.
Znaš, prvi si koji je to rekao.
Što točno?
Da navika ne znači da je lakše.
Kimnuo je. Nije ništa dodao. I dobro da nije nema što dodat.
***
Vani je kiša padala jače. Stajali smo pod tendom kafića dok sam zakopčavala kaput, a on držao kišobran.
Kamo ideš? pitao je.
Na Trešnjevku. Autobus je tu oko ugla.
Mogu te odvesti.
Ma nema potrebe, refleks. Nakon sedam dejtova naučiš reći NE dok ne pročitaš da je siguran.
Pogodio je. Nije se uvrijedio, nije navaljivao.
Onda barem do busa da te otpratim. Smijem?
Može.
Išli smo. Pod kišobranom je bilo tijesno, držao ga je iznad oboje i hodali smo blizu. Osjetila sam mu rame do svoga.
Ivana rekao je kod ugla. Imam pitanje, možeš reći NE.
Pitaj.
Hoćeš li se opet naći sa mnom? Ne za mjesec dana, nego uskoro. Ovaj vikend, recimo. Znam super mjesto domaće pite, možemo sjediti koliko hoćemo.
Autobus se već vidio. Gledala sam njega Tomislava, ne bus i razmišljala o tih sedam prijašnjih, o oženjenom, o onome kojem sam trebala dati 800 kuna, o dosadnome sedmom.
Subota? pitam.
Subota.
Dogovoreno.
Bus je došao. Brzo sam potrčala, on mi je nešto doviknuo nisam razumjela, okrenula sam se već u vratima.
U dva! viknuo je. Poslat ću ti adresu!
Može! doviknula sam natrag.
Sjela sam uz prozor. Prolazili smo iza ugla na kojem je on još uvijek stajao s kišobranom i gledao prema busu. Mahnuo je. Mahnula sam i ja, iako nisam sigurna je li me vidio kroz mokro staklo.
Nema veze. Neka.
***
U busu sam se cijelo vrijeme smješkala. Nezgodno preko puta sjedio stariji gospodin s najlonskom vrećicom i dva put mi bacio čudan pogled. Okrenula sam se prozoru. Vanjske ulice, mokra cesta, žuta svjetla, izlozi.
Prisjetila sam se: prošle godine na jednom dejtu isto je pala kiša. Taj, drugi po redu, odmah je pod kišobranom stao samo pod sebe. Ja sam pokisla i šutjela. Nije ni primijetio.
Kišobran za dvoje. Nije mala stvar.
Mobitel je zazvonio već pred zgradom.
“Jesi stigla dobro?”
Opet sam se nasmiješila. Deda s vrećicom je već izišao, sada nije bilo više nikoga.
“Jesam, hvala. I ti sretno doma.”
“Laku noć, Ivana.”
“Laku noć.”
Popela sam se liftom, skinula kaput, objesila ga na vješalicu i kratko ga pogledala plavi, malo mokar po ramenima od kiše. Pet godina nosim taj kaput. Prošle jeseni skoro sam ga bacila ali nešto me zadržalo. Dobro da nisam.
Legla sam kasno i nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o tome koliko je razgovor bio lagan. Lagan to je ta riječ. Ne s onim napetim pauzama, ne ispitivanjem, ne kao da polažem neki ispit. Samo lagan. Kao da se znamo već dugo.
A zapravo i znamo, tri tjedna svakodnevnog dopisivanja i nije malo.
***
Subotnje mjesto bilo je maleno desetak stolova, hrastove klupe, gerani na prozorima. Pite za polizati prste, s kupusom, jabukama, mesom. Svaki po tri i veliki čaj.
Pričaj mi o mami rekao je. Rekla si da živi u Osijeku.
Sjećaš se?
Sve pamtim.
Gledala sam ga.
To me malo plaši, priznajem. Kad netko pamti.
Zašto?
Jer onda poželiš još više pričati. I navikneš se. A onda je strah izgubiti.
Malo je razmišljao.
Jesi već gubila nekoga?
Jesam.
I ja. Uzeo je šalicu, držao je za dlanove. Žena je otišla prije šest godina. Brak je trajao dvanaest. Dugo sam mislio da sam ja kriv; kasnije sam shvatio nismo kliknuli. Dogodi se.
Dogodi se, složila sam se.
Jesi bila udana?
Jesam. Razveli smo se prije devet godina. Nemam djece. On je otišao u drugi grad, više ne pričamo. Sve je ok.
Osjećaš li se sama? pitao je ravno.
Iznenadio me. Htjela sam reći “ne, dobro sam”, ili se zafrkavati, ali ispalo je:
Da. Ponekad jako.
I meni je, rekao je. Zato sam se prijavio na online upoznavanje. Četiri mjeseca. Ti si prva s kojom sam poželio izaći.
Stvarno?
Stvarno. Ostalima nisam pisao. U profilu si napisala za Krležu. Pomislio sam to je to.
Nasmijala sam se.
Zbog Krleže?
Zbog načina kako si to napisala. Kratko, bez patetike: “Krleža. Šenoa. Volim kad je iskreno.” Pomislio sam zna što hoće tražiti.
Ne znam baš što hoću, priznala sam.
Nitko ne zna. To je u redu.
Ostali smo do zatvaranja. Gazdarica žena šezdesetak, u pregači donijela nam zadnju pitu gratis, “Uzmite, bit će sutra stara.” Tomislav joj se zahvalio imenom znao je, ovdje dolazi često.
Često si tu?
Nekad s prijateljem. Otišao je u Rijeku prije dvije godine. Sad ponekad dođem sam.
Tužno je to.
Bude, ali sad sam s tobom.
Gledala sam ga. Vraćao mi je pogled miran, jednostavan, bez nepotrebnog patosa.
Kako se zove gazdarica? pitala sam.
Marica. Ima kćer u Vinkovcima, unuke. Svaki petak ih zove.
Dobro primjećuješ ljude.
Trudim se, krenuo je rezati pitu. Otac mi je govorio: gledaj kako se čovjek ponaša prema onima kojima ne duguje ništa. To je karakter.
Pametan je bio.
Da. Umro je prije sedam godina. Infarkt. Nisam stigao doći.
Žao mi je.
Ništa, navikneš. Ili bolje naučiš živjeti s tim. Svidjela bi mu se.
Zašto misliš?
Oboje gledate ljude.
Pogledala sam Maricu koja je nešto tiho pjevušila za kasom. Neka narodna, nisam skužila tekst.
Tomislav, rekla sam. Nisi kao drugi.
Koji drugi?
Kao oni koji dolaze na dejt i žele se svidjeti. Ne trudiš se ostaviti dojam, samo pričaš.
Što nije u redu s truditi se?
Nije ništa. Samo kad se trudiš, vidi se. Postane napeto.
Razumijem. Prvi put poslije razvoda sam išao na sastanke i stalno glumio. Govorio što mislim da treba, smijao se više nego mi je do. Malo se nasmijao. Nije išlo.
Nisam ni mislila.
Bilo je lakše kad sam prestao. Počeo sam biti samo to što jesam. Tko mi odgovara, super. Tko ne, nema veze.
Pametno.
Nije pamet više je umor od pretvaranja. Ponovo se nasmiješio, mekše: Ti meni odgovaraš, Ivana. Ako nije prerano reći.
Rano je sigurno, rekla sam.
Svejedno ću reći.
Marica je donijela još čaj, “Sjedite, nema žurbe.” I mi nismo žurili.
Navikla sam na to da mi ne ide, promrmljala sam.
Znam.
Kako možeš znati?
Pričala si, ne direktno. Ali sam osjetio.
Šutjela sam.
Što si čuo?
Da si umorna od vjerovanja. Da ideš na spojeve i čekaš kad će poći po zlu. Da možeš biti sama i da ti je to i snaga i obrana.
Gledala sam ga šutke.
Nije kritika, dodao je. Samo kažem čujem.
Napolju se već smračilo. Držala sam šalicu, čaj je odavno bio hladan.
Strah me, konačno sam izgovorila.
I mene, rekao je. Ali sam svejedno tu.
***
Nazvao je idući dan. Ne napisao nazvao.
Jesi doma?
Jesam.
Kako ti je noga? U petak sam spomenula da sam ju udarila o stol.
Prošla, nasmijala sam se. Tomislav, stvarno si zvao zbog noge?
I ne samo. Htio sam čut glas, ako nemaš ništa protiv?
Nemam, rekla sam.
Pričali smo pola sata. O svemu i ničemu on o jednom gradilištu, ja o nedjeljnom razgovoru s mamom. Pitala je ima li koga. Rekla sam možda. Mama je samo rekla: “Napokon.”
Tvoja mama je mudra žena, rekao je.
Kako ti znaš?
Po tome kako pričaš o njoj.
Sjedila sam u kuhinji, vani mirna, siva nedjelja, iz susjedovog stana mirisna juha. Držala sam mobitel i razmišljala još prošli tjedan, ovaj poziv nije postojao. Prije tjedan sam oblačila kaput, mislila da sam bolje ostala doma.
Tomislav?
Da?
Hvala ti što si prvi pisao. Prije tri tjedna.
Šutio je sekundu.
Hvala što si odgovorila.
***
Sljedećih dana sam samu sebe hvatala kako čekam večer. Prije je to značilo kraj smjene, autobus, večera, TV, san. Sad večer je značila njega. Nekad poziv, nekad samo kratka poruka. Ali bio je.
Jednom kasno navečer: “Ne spavam. Čitam. Ti još budna?”
“Jesam.”
“Što radiš?”
“Gledam u strop.”
Pauza.
“To dobro ili loše?”
“Danas je dobro.”
“Onda dobro,” napisao je. I ništa više. Ali to “onda dobro” vrijedilo je više od bilo koje druge riječi.
Mama je zvala u nedjelju, kao uvijek.
I, kako si, kaže. Nije pitanje, više kao konstatacija.
Dobro, mama.
Dobro. Glas ti je mekši.
Šutjela sam.
Ima netko, rekla sam.
S posla?
Ne. Internet.
Pauza.
Pa dobro, danas svi tako. Kratka šutnja. Je normalan?
Čini mi se da je.
Ili je?
Mama…
Samo pitam.
Normalan je, ponovila sam.
Onda dobro. AL’ pazi dobro.
Uvijek pazim.
Znam. Nekad previše paziš, treba pustiti ljude bliže.
Trudim se.
Znam. Pametna si ti. Kako se zove?
Tomislav.
Lijepo ime.
Nasmiješila sam se.
***
Prošao je mjesec.
Viđali smo se barem jednom tjedno, a nekad i češće. Jedan dan usred tjedna piše: “Bliže sam tvom poslu slučajno. Objekt mi je dvije ulice dalje. Možeš li na dvadeset minuta na zrak?”
Sjeli smo na klupicu kod zatvorenih fontana on u radnoj jakni s tabletom, ja u uniformiranom prsluku. Pio je kavu, ja sok.
Kako ide na gradilištu? pitao sam.
Preuređuju staru zgradu. Zanimljivije je nego graditi novu moraš zamisliti što je prije bio plan i kako to čuvati.
Poštovanje prema tuđem radu, rekla sam.
Tako je. Pogledao me. Dobro zboriš.
Otišao je na kut, mahnuvši mi. Vratila sam se natrag. Kolegica Petra ima dvadeset i šest, uvijek zna sve pogleda me odozgo-dolje.
Visok, kaže.
Ma pusti, Petra.
Smiješiš se.
Nisam ništa rekla. Ali bila je u pravu.
Došao je i kad je procurila slavina u kuhinji, ja sam protestirala, on: “Znam ja to. Brzo će.” Bilo je dvadeset minuta petljanja ispod sudopera, oprane ruke i jedan mali paket na stolu.
Rezervna brtva. Za drugi put.
Donio si brtve?
Par komada, samo slegne ramenima. Za svaki slučaj.
Pili smo čaj, pokazala sam mu slike s izleta na Velebit prije osam godina gore, rijeka, šator. Gledao je pažljivo.
Išla si u planine?
Tri puta. Poslije više nije imao tko ići.
Ja idem, rekao je. Svako ljeto. Ove godine želim na Biokovo. Hoćeš ti?
Zoveš me u planine?
Da.
Mjesec dana znamo se.
Znam. Ako ti je prerano ništa. I dalje vrijedi poziv.
Gledala sam ga. Držao je šalicu, gledao slike. Miran, bez guranja i skrivenih očekivanja.
Razmislit ću, rekla sam.
Dobro, kimnuo je.
U travnju, rekla sam da idem.
***
Nije bio poseban trenutak. Nije bio ni restoran, ni cvijeće, ni pripremljene riječi. Šetali smo uz Savu početkom travnja, snijeg se otopio ali zrak je bio hladan. Držali smo se za ruke na trećem ili četvrtom izlasku to se dogodilo samo od sebe. Pričala sam nešto, on je slušao, onda stao.
Ivana.
Što je?
Htio bih reći nešto važno.
Zaustavila sam se. Ljudi su nas zaobilazili, netko je pogledao.
Nisam tip za velike riječi, znaš već. Ali znam sigurno da volim biti s tobom. Da mislim na tebe svaki dan. Da mi je drago što sam ti tada pisao.
Tomislav…
Ne tražim ništa strašno, ubacio je. Samo želim da znaš. Tu sam. Ne žurim nigdje, ne idem nikud.
Gledala sam ga. Šetnica, hladan proljetni zrak, ispod nas rijeka.
Ne ideš nikuda, ponovila sam.
Ne idem.
Nisam ništa odgovorila, samo stisnula mu ruku. I krenuli smo dalje.
Bilo je dovoljno. To smo oboje znali.
***
U srpnju smo otišli na Biokovo.
Pet dana ruta, ruksaci, planinske staze, prijevoji. Osam godina nisam išla u planine i bojala sam se hoću li izdržati izdržala sam. Treći dan na usponu, usporila sam, teško disala, morala predahnuti. On je stajao kraj mene, ništa nije govorio samo je bio tu.
Idi, rekla sam. Stići ću te.
Čekam.
Nema potrebe.
Ali želim, jednostavno je rekao.
Stajali smo na padini, dole je bilo jezero, neobično plavo. Odbolila sam malo, krenuli smo dalje zajedno. Na prijevoju je izvadio termosicu i natočio mi prvu kavu.
Na kamenju smo jeli. Već sam se privikla na planinski ritam: ustajanje, doručak, ruksak, hodanje, pauze, opet hodanje. Tijelo boli ali onako kako treba, kao nakon dobro odrađenog dana. Tomislav je bio savršen suputnik ne gura, ne nervira se, ide ispred kad treba, iza kad treba paziti na mene. Na težim dijelovima samo mi je tiho dao ruku.
Treći dan sam se skotrljala niz mokar kamen, ogrebla dlan. Došao je prije nego sam stigla ustati.
Sve ok? miran glas, nema panike.
Samo dlan.
Pogledao ogrebotina, ništa ozbiljno. Izvadio je onu malu prvu pomoć i sredio to za minutu.
Možeš dalje?
Mogu.
Samo polako.
To je bilo sve. Nema “joj joj”, nema panike. Pomogao i idemo.
Tad sam si pomislila: e, tako izgleda netko kome možeš vjerovati.
Navečer, u šatoru, pitao:
Sviđa ti se?
Što?
Sve ovo. Planine, put.
Malo sam razmislila.
Da, rekla sam. Nisam se dugo ovako osjećala živom.
Planine rade to ljudima.
Ne samo one.
Nije odgovorio. Ali osjetila sam da zna.
Pila sam čaj i gledala planine. Mislila na prošlu godinu zapravo, još proljetos kad sam stajala pred ogledalom i mislila da najbolje ostanem doma. Da osmi put nije sretni. Da sam rođena biti sama.
Nije bilo tako.
Ponekad treba samo obući kaput i izaći van. I kad nema snage, i kad je kiša, i kad je sedam puta već ispalo loše.
Osmi put bio je drugačiji.
O čemu razmišljaš? pitao je, sjeda sa strane.
O kaputu, kažem.
Koji kaput?
Plavi, s kojim sam došla na prvi dejt.
A, nasmiješi se. Sjećam se. Vidio sam ga kroz prozor i pomislio: lijep kaput.
Nisi to tada rekao.
Bojao sam se zvučati čudno.
Nasmijala sam se.
Tomislav…
Da?
Star je, pet godina.
Nije važno. Bitno je tko je u njemu.
Gledala sam dole prema jezeru. Nestvarno plavo kao iz života koji ne očekuješ, ali se u njemu iznenada nađeš.
Tomislav, rekla sam.
Da?
Drago mi je što sam tada odgovorila.
Uzeo mi je ruku.
I meni.
Na prijevoju smo sjedili, dole je bilo plavo jezero, oko nas planine, tišina. Tišina kakva može biti samo u planinama kad vjetar na čas stane i cijeli svijet kao da izdahne.
Pomislila sam: tako izgleda kad sve ide dobro.
Ne kao film, ne s vatrometom. Samo čovjek do tebe, termosica, plavo jezero i osjećaj da si napokon doma.
A dom je možda deveti kat u Trnskom i pogled na dimnjake Rafinerije.
Ali zapravo, dom nije uvijek mjesto.
Ponekad je dom čovjek koji će te pričekati na brdu. Koji pamti nogu i mamu u Osijeku i zna da navika nije isto što i lakoća. Onaj koji je prvi poslao poruku zbog tri riječi: “Volim kad je iskreno.”
U rujnu smo se vratili s Biokova, a mama je zvala u nedjelju kao i uvijek.
Kako ste se proveli?
Super, mama.
A on?
Normalan, smijem se. Jako normalan.
Dovedi ga koji put.
Dovest ću.
Odložila sam slušalicu, pogledala kroz prozor. Trnsko, deveti kat, dimnjaci. Sve isto. Ali, na polici dvije šalice, ne jedna. Na stolu je knjiga koju mi je donio prošli tjedan “Nisam stigao ranije.” U džepu plavog kaputa mala ceduljica koju sam našla ujutro, nisam odmah shvatila od kud. Napisao je dok sam spavala ostavio je tri riječi: “Sve je dobro, Ivana.”
Pročitala sam tri puta.
Sve je dobro.
Kao da je netko znao da mi to treba. Ne “volim te” prerano još, oboje znamo. Niti “ti si najbolja” to su prazne riječi. Samo: “Sve je dobro.” Odnosno tu sam, vidim te, nisi sama, nema straha.
Život je zaista postao drugačiji one večeri kad sam oblačila kaput i mislila: bolje mi je doma.
Dobro da nisam ostala.
