Cijena drugog pokušaja
Ante je stajao nasuprot Marijani, lagano nagnut prema naprijed, molećivo ju nagovarajući da mu sve ispriča. Trudio se govoriti mirno, gotovo umiljato, kao da se boji da će je jednim pogrešnim slovom otjerati.
Samo mi reci! Obećajem, neću se ljutiti izustio je, ali mu je pogled bio u potpunoj suprotnosti s tonom glasa. Marijana je nehotice zadrhtala: u dubini njegovih očiju opet se pojavila ona već dobro poznata sjena ona nepodnošljiva sumnjičavost od koje joj je svaki put trčala nelagodna jeza niz leđa. Tim više što smo tada bili rastavljeni, dodao je, sada tiše.
Duboko je uzdahnula i nervozno stisnula usnice. Iznutra joj je kuhalo na sto stupnjeva koliko joj je sve to već dosadilo! Svaki dan isti upit, iste sumnje Pokušavala se pribrati, ali emocije su jednostavno kipjele iz nje.
Ni-šta! Baš ništa! Dosta mi je više istog pitanja svaki dan, odgovorila je glasnije nego što je planirala. Prostrijelila je snažna, gorka misao: zašto je uopće pristala na još jednu šansu? Svi su ju bliski upozoravali da takvi poput Ante ne mijenjaju navike. Ali tada je, naravno, vjerovala da će ljubav sve popraviti pa je odlučila ignorirati tuđa dobronamjerna upozorenja.
Odjednom se Anteov ton stubokom promijenio. Sva nježnost nestala je u djeliću sekunde, zamijenila ju je grubost koja nije skrivala ljutnju.
Pitat ću Anu, rekao je odrješito. Kćer mi sigurno neće lagati.
Te su riječi zvučale kao šamar. Marijanu je nalila krv u lice, a glas joj je zadrhtao od bijesa:
Samo izvoli! Samo ne zaboravi da ima pet godina i prošli je godinu provela na relaciji bakatetasusjeda! uspravila se kao svijeća i stisnula šake. Samo pomisao da joj muž hoće uvlačiti dijete u njihove svađe razbjesnila ju je do kosti. Morala sam raditi da joj osiguram sve što treba! Što ti nije jasno? S kim sam se vidjela, koga sam upoznala To ti nije briga! Ante, dosta mi te! Ako sam jednom otišla misliš da ne mogu i drugi put?
Ante je na trenutak ostao šokiran, skoro kao da nije očekivao toliku eksploziju. Na licu mu se pojavilo nešto nalik zbunjenosti, ali već idući čas kroz zube prosikće:
Imaš li novaca za kartu?
Primijetivši da je Marijana bljednija od police u Konzuma kad je vikend akcija, naglo je povukao uvredu:
Oprosti, nisam to mislio Samo, nevjerojatna si mi s tom upornošću. Rekao sam da neću biti ljubomoran. Razmisli malo o svemu, molim te.
Ne čekajući ni sekunde, Marijana je zgrabila prvu stvar koja joj se našla pod rukom jastuk s kauča i tresnula njime po izlazećem Anti. Jastuk, naravno, nije nanio nikakvu štetu (osim možda njegovom egu). Ante je već otvorio usta da ispali neku novu podbadalicu, ali tada se na vratima pojavila Ana.
Djevojčica u maloj ružičastoj haljinici odmah je dotrčala do tate. Oči su joj blistale od radosti, a cijelo joj se lice razlilo u široki osmijeh. Zagrlila je Antu oko noge i brbljala sve u šesnaest:
Tata, tata, vratio si se! Baš si mi falio!
Ante je dobacio pogled ženi s primjetnom dozom nadmoći, kao da joj očima poručuje: “Vidiš tko je ovdje glavna ljubav.” Preko lica mu je preletio onaj karakterističan poluosmijeh, ali se potpuno omekšao kad se vratio Ani. Glas mu je postao topao, sjetno nježan, posve suprotno od onog iz svađe.
Idemo, zeko, igrat ćemo se sad! rekao je i podigao curicu, koja je od uzbuđenja prasnula u kristalno čist smijeh. Pusti mamu da odmori, umorna je.
Marijana se istisnula uz sudoper, stisnutih prstiju oko krpe tako snažno da bi, da je krpa bila grah, otopila bi se od stresa. U duši ju je peklo: “Super, sad mu još i kćer okrenut protiv mene!” proletjelo joj je kroz glavu. Gutnula je knedlu, tjerajući suze koje su prijetile napasti oči. Ne, dosta više! Više neće trpjeti vrijeme je za selidbu.
U sebi je već sve izračunala. Za tjedan dana konačno preuzima diplomu s tečaja još samo potvrdu pokupiti, i ona i Ana će kupiti karte Za Zagreb, Split, pa makar i Osijek! On pojma nema da je skupila dovoljno kuna, pardon, eura, i da s današnjim internetom može raditi odakle želi dvaput dnevno iskače novi oglas za remote poslove.
Maknula se od sudopera i stala kraj prozora, ostavljajući krpu. Pogled joj je skliznuo niz živahnu ulicu: ljudi su žurili svojim putem, auti klizili po kolniku, iz trgovina su već isijavale večernje svjetiljke.
Bar jedna dobra stvar kod ovog grada tiho je promrmljala, zureći van. Ovdje se diploma baš cijeni, posao se nalazi dok si rekao keks. U svakom gradu.
Osjetila je olakšanje koje nije poznala godinama po prvi put nije bila očajna, nego sigurna. Plan je tu, odluka jasna. Još samo papir, torbe i novi početak
*******************
Zašto je uopće pristala dati bivšem mužu drugu šansu? Ni sama Marijana do kraja nije znala. Samo tako je dobro glumio promjenu! Kunući se da je “drugi čovjek”, da je shvatio sve lekcije i bit će najbolji muž i tata! Gledala je tada te iskrene oči pune nade, glas mu je podrhtavao, a ona nije mogla odoljeti. Željela je vjerovati da stvarno sve može biti bolje. Već je sebe zamišljala: njih troje u Maksimiru, zajednički Uskrs, roštilj u dvorištu
Ali obećanja su trajala kao i omiljena čokolada u stanu prvi mjesec bio je zlato: pomagao s Anom, kuhao večere, osmijeh od uha do uha kad se vraćala iz šetnje A onda se sve vratilo starom filmu. Opet predbacivanja, sumnje, bezbroj pitanja: “Gdje si bila?”, “Što si tako dugo?”, “S kim si se dopisivala?”
Zašto su se prvi put i razveli? Preljuba nije bilo ni s njegove, ni s njezine strane. Ali ljubomora je bila ljubomornija od samog vraga. Ante bi ljubomorio Marijanu i na prometne znakove! Povratak na posao? Nikako nema ureda bez kojeg frajera, a svaki je novi potencijalni problem.
Čak i kod roditelja nije smjela sama susjed neženja, stalno nešto pomaže “Aha, dva puta ti je vrata pridržao!” prisjećala se s gorčinom njegovih argumenata.
I izlazak s frendicama ni pomisliti. Upočetku bi Ante poprijeko gledao, onda bi gunđao:
Tvojim frendicama samo jedni muškarci na pameti, znao bi pogrbljeno pljunuti kad bi ga pitala za dogovor. Cijeli grad znaju i flertaju kud god stignu.
Pa neka, one su slobodne! branila ih je Marijana, osjećajući bubnjanje u sljepoočnici. Bilo joj je žao prijateljica koje samo žele ljudski razgovor i malo razbibrige. Imaju pravo!
Neka same rješavaju život! Ne treba njima tvoja udana maloljetnica za primjer! rezao bi Ante, prekriživši ruke na prsima kao carinica kad vidi torbu iz Trsta.
S vremenom su pozivi i poruke frendica postajali sve rjeđi, pa nestali. Pokušavala im je objasniti situaciju, ali nitko nije kapirao: “Kako to misliš ne možeš s nama na kavu? Zabranjuje ti?” Na kraju niti druženja, niti razgovora, niti prijatelja samo usamljenost i malena Ana kojoj je trebalo milijun pažnje: sad je nahrani, sad igraj, sad smiri, sad uspavaj I tako u krug.
Jedne večeri za večerom Ante je bacio bombu:
Vrijeme je za drugo dijete.
Marijana se ukipila s žlicom u ruci. Prije pola sata je pola živaca potrošila nagovarajući Anu da pojede dvije žlice griza pripremala je pravu predstavu s nosom naboranim do plafona i histeričnim smijehom kad je prevrnula tanjur po stolnjaku. Marijana je uzdahnula, obrisala stol i bacila umorni pogled prema mužu. On je vidio njenu iscrpljenost (bio bi slijep da nije!) ali svejedno je ispalio to: mirnim, faktički tonom, kao da govori da je trešnja sezonsko voće. U prsima joj se stisnuo čvor: zar stvarno očekuje još jedno dijete kad s ovim jedva izdržava?
A vidim, imaš more slobodnog vremena, nastavio je Ante, spuštajući vilicu na tanjur pa prekrižio ruke, spreman na dugu raspravu. Vidio sam dopisivanje sa sestrom, misliš upisati kurs. A zašto? Ionako ne misliš radit’.
Stisnula je stolnjak ispod razine stola, pokušavajući sačuvati kontrolu. Željela je napredovati, učiti nešto novo makar samo zbog tračka vjere u bolje sutra.
Samo želim napredovati, što je tu loše? tiho je izustila, suzdržavajući suze, ali nije odvratila pogled.
Ma imaš previše slobode. Kad dođe sin, neće biti vremena za gluposti, zatvorio je temu Ante, samouvjeren kao profesor matematike koji djeci zadaje zbrajanje do deset.
Marijana je ostala bez riječi. Drugo dijete? Pa ovo prvo je već olimpijska disciplina! Dan za danom hranjenje Ane, uspavljivanje, igranje, smirivanje, ponovno hranjenje I nema šale kod Ante! U očima mu ni trunke humora.
U sebi je pomislila da je valjda vrijeme da potajno nabavi tablete. Mora smisliti plan B da zaštiti sebe i kćer. Bilo je jasno: ovako više ne ide.
Kap koja je prelila čašu bio je njegov veto na bratov rođendan. Ante je kategorički odbio “previše muških gostiju, to nije sigurno”. Objašnjavala je da je to njen brat, da će biti cijela obitelj Ali njega nije briga.
Marijana nije čekala. Dok je Ante bio na poslu, spakirala je u žaru sve što je stalo njoj i Ani. Ruke su drhtale, ali je radila kao na pokretnoj traci. Nazvala je brata odmah je shvatio sve, a još joj je i iznajmio mali kombi za selidbu.
Odlazak je bio tih, gotovo neprimjetan. Na stolu u kuhinji ostavila je kratku poruku: “Oprosti, ali dalje ne ide. Želim da Ana raste u miru.”
Isti dan podnijela je zahtjev za razvod.
Razvod se, naravno, rješavao na sudu. Ante je tražio vrijeme “za pomirbu”, bio neugodan, vikao da je ona grozna majka, da ne cijeni njegov trud, da je sebična. Glas mu je paralo zrak, neprekidno je upadao u riječ čim bi nešto pokušala.
Sutkinja, starija gospođa s podočnjacima veličine klapskih pjesama, slušala je obje strane. Nekoliko ga je puta prekinula, zamolila da smiri ton, dala riječ Marijani. Na kraju je samo slegnula ramenima:
Ovdje nema temelja za očuvanje braka, rekla je bez okolišanja. Marijana, iskreno vam suosjećam. Izdržati pet godina takvog stresa to je za svaku pohvalu.
Marijana je samo kimnula, osjetivši olakšanje koje nije poznavala otkako je završila srednju.
Nakon razvoda, odselila je k roditeljima, našla posao i polako počela živjeti kao novo ljudsko biće. Selidba nije bila laka: pakiranje, put sa Anom od pet godina, razgovori s roditeljima Ali kad je ušla u roditeljski dom, s leđa joj je nestala masu kila tereta.
Upisala se na tečaj grafičkog dizajna već je godinama to željela, ali Ante je to smatrao “gubljenjem vremena”. Sada je s uzbuđenjem učila rad s programima, izrađivala prve skice, igrala se bojama i fontovima. Učenje ju je punilo energijom, davalo osjećaj napretka.
Pojavili su se i novi poznanici: par žena s tečaja, kolegica, majka prijateljica iz Anine grupe na igralištu Marijana je čak počela i izlaziti na spojeve kava u finom kafiću, neobavezan chat, lagani osmijeh i prvi put nakon godina osjetila se istinski slobodnom. Slobodnom bez tuđih zabrana i sumnji.
Omiljeno joj je bilo navečer sjediti na terasi roditeljske kuće, pijuckati čaj od mente iz šalice s cvjetićima. U dvorištu je Ana igrala s rođacima: gradili su utvrde od dasaka, hranili golubove, smijali se iskreno poput djeteta na vrtuljku. Pogled na sretnu curicu gradio je toplinu na srcu.
“Tako i treba biti”, pomislila bi uz gutljaj čaja. “Nema dernjave, nema sumnji, nema vječnih nesporazuma samo običan život sretne, slobodne djevojke.”
Marijana je počela vjerovati da se zdravlje i mir zaista mogu vratiti. Planirala je: završiti tečaj, početi primati manje narudžbe za dizajn, možda iznajmiti garsonijeru blizu roditelja No, nakon godinu dana, Ante se ponovno pojavio.
Marijana je upravo odabirala jabuke na placu, birajući one crvene s lijepe strane koje još nisu izgubile sjaj nakon što ih je baka polila vodom. Oko nje brujala je rijeka ljudi, preglasni trgovci, galama sve joj je to davalo osjećaj sigurnosti i doma.
Osjetila je, kao grom iz vedra neba, da je netko fiksira pogledom. Okrenula se i srce joj je preskočilo. Ante stoji na par metara, malo izvan reda s keljom i mrkvom.
Izgledao je mršavije nego što ga je pamtila, malo ispijen, s krugovima ispod očiju. Odjeća šira nego prije. Jedino je pogled bio isti prodorno analitičan, procjenjivao je u sekundi njezinu svaku gestu.
Marijana izgovorio je tiho i zakoračio bliže. Glas mu je zvučao mekano, gotovo kao kod djeteta koje se ispričava. Tražio sam te
Refleksno se povukla unazad, stegla košaricu s jabukama kao da se iza nje može braniti. Prsti su joj stisnuli ručku toliko da su bijeli postali.
Zašto? upitala je, usprkos pokušajima da sačuva mir, glas joj je zadrhtao.
Sad sam drugačiji prišao je bliže, ali ne preblizu kao da se boji uplašiti ju. Shvatio sam koliko ste mi vas dvije značile. Bez vas ne mogu.
Gutnula je knedlu. Sjećanja su izletjela kao sladoled u srpnju: prvi ples po kiši kad su se smijali do suza i skakutali po baricama, Anin smijeh kad je ugledala duge, večeri kraj radijatora kada je Ante čitao bajke, a ona plela šal Srce joj se zgrčilo od nostalgije za tim lijepim, ali sada dalekim trenucima.
Daj mi još jednu priliku, tiho je zamolio. Gledao ju je onim pogledom iz “vjeruj mi, promijenit ću se”. Samo jednu. Bit ću drugačiji.
Uspio je nekako prenijeti dojam iskrenosti. I Ana je do tate žudila više nego za čokoladom iz Lidla svakodnevno je pitala: “Kad će tata doći?”, “Je l’ nas zaboravio?”, “Mogu ga nazvat?” Gledala bi dugo kroz prozor, crtala slike na kojima su njih troje držali za ruke Marijani se srce slomilo svaki put kad ju je vidjela tužnu.
Na kraju je pristala ali uz izričito pravilo: nikakvog ponovnog braka dok ne bude stvarno sigurna, par godina najmanje.
Nema žiga u osobnoj! Sve dok ne budem sigurna da si se promijenio. I nema zabrana želim se viđati s obitelji, prijateljima, raditi. Jel jasno?
Naravno, naravno! kimnuo je Ante toliko entuzijastično da je Marijana umalo zaboravila oprez. Bit će po tvome. Kunem se.
I odveo ih je na drugi kraj Hrvatske. Isprva je Marijani to čak i pasalo: novi grad, sve nanovo, nova šansa Ali uskoro je uvidjela njegov plan. Usamljena, daleko od prijatelja i bilo kakvih kolega, kontakt s roditeljima ograničen satnicom i Ante stalno kraj nje kad zove mamu ili tatu.
Ante bi nenametljivo sugerirao:
Najbolje da nazovemo tvoje večeras, taman njima jutro. Ili možeš vikendom?
Uvijek negdje u blizini kad bi ona uzimala mobitel. Sve bi čuo, pitao: “Što kaže mama? A tata?”
Najgore je bilo to što se zacementirao u mišljenju da je Marijana u godini rastave upoznala nekoga. Nije ga napuštala ta misao i neprekidno je zahtijevao detalje:
Priznaj, bio je netko? Neću se ljutit Samo da znam.
Nije pomagalo ničije objašnjenje. Uvijek bi klimnuo i odfrknuo:
Ma daj, promijenila si se! Sigurno je netko bio.
Provjeravao bi mobitel, nadgledao pozive, ispitivao svaku kurirsku dostavu ili susret sa susjedom:
O čemu ste pričali? Zašto si dulje ostala? Što ti je on rekao?
Marijana bi uzdisala:
Došao je čovjek iz DPD-a, pitao je za broj stana. Susjeda me moli da joj zalijem cvijeće kad je na moru.
Ante bi samo sumnjičavo frknuo:
Previše slučajnosti
Jedne večeri, dok je Ana spavala, stvar je eskalirala.
Opet se s nekim dopisuješ! Ante je ščepao njen mobitel dok je odgovarala Kati. Tko je to? Ljubavnik?
Vrati odmah! Marijana je skočila, lice joj je gorjelo, a ruke su joj blago podrhtavale od ljutnje. To je Katica, prijateljica! Dogovaramo park s djecom, pričala sam ti!
Prijateljica, ha ironično je razvukao usne, buljeći u ekran. Zašto šalješ smajliće? Flertaš?
Što ti je, čovječe?! povisila je ton i odmah ga stišala, bojeći se probuditi Anu. Smirenije je nastavila: Zašto jednostavno ne možeš vjerovati? Dala sam ti šansu, vjerovala si se promijenio! A ti sve isto! Sumnje, kontrole Ništa se nije promijenilo!
Ante se ukočio s mobitelom u ruci. Nakratko mu je preko lica preletjelo nešto nalik grižnji savjesti. Ali brzo je opet ustvrdio, sad ozbiljnije:
Ako nemaš što skrivati, pokaži poruke. Što te strah?
Ne, odlučno mu je otela mobitel, korak unazad i stisla ga uz prsa. Dosta. Upozorila sam te. Nema više detekcija, djetektivskih igrica i ispitivanja. Dogovorili smo se da će biti drugačije, a ti opet po starom!
Gdje misliš ti? u glasu mu se pojavi prijetnja, približi se toliko da je prekrio prolaz svjetlosti. Nemaš novca, ni posla Nećeš moć ni iznajmiti sobu!
Varaš se, ispravila se Marijana, podigla bradu i zagledala mu se u oči. U tom trenutku probudila se ona stara poznata snaga ona hrabra i sigurna. Završila sam tečaj grafičkog dizajna, imam portfolio! Katica mi je već našla prve narudžbe male, ali početak! I znaš što? Više se ne bojim. Ne bojim se biti sama, ne bojim se krenuti ispočetka. Jer sada znam mogu.
Iz dječje sobe začuje se pospani glasić:
Mama? Zašto vičeš?
Marijana potrči do Ane, otvori vrata i sjedne kraj nje. Zagrli ju, pritisne nos na meku kosu i umirujuće je gladi po leđima.
Sve je u redu, ljubavi, prošapće smirenim i nježnim glasom. Mama je odlučila da idemo na novu pustolovinu. Selimo se negdje gdje ima puno sunca i gdje ćeš se moći igrati vani do mile volje. Hoćeš?
Ana se nasmijala, klimnula i privila uz mamu.
Ante je stajao na vratima, gledajući ih. Prvi put nakon dugo vremena, u njegovom je pogledu bilo malo zbunjenosti i izgubljenosti. Kao da mu je tek tada sinulo da Marijana ovaj put stvarno ide i to zauvijek.
Stvarno ćeš otići? šapnuo je, sad već bez prijetnji.
Da, kratko odgovori Marijana, ne ispuštajući Anu iz zagrljaja i gledajući bivšeg muža ravno u oči. Ovaj put stvarno. Nama dvjema treba mir. A s tobom to ne ide. Oprosti.
**********************
Ante je pokušavao sve: ljutnju, uvjeravanja, molbe i prijetnje ali Marijana je ostala čvrsta kao Čvrsnica. Svaki pokušaj kontakta kratko je rezala: “Sve je gotovo. Odluka je konačna.”
Ana je u početku teško podnosila razdvojenost roditelja. Prvih dana pitala je: “Hoće tata doći?”, “Hoćemo ga vidjeti?” U nekim trenucima bi i zaplakala, skrivajući glavu u mamino rame. Marijana se maksimalno trudila: pronašla im je stanak uz veliki park svijetao, prozračan, s pogledom na stara stabla. Nova dječja soba s jarkim bojama, police za igračke, šareni jastučići malo po malo, Ana je dobivala osmijeh.
Upisala ju je na tečaj crtanja u umjetničkoj radionici par ulica dalje. Ana je bila oduševljena oduvijek je voljela crtati. Već na trećem satu sklopila je prijateljstva s ekipom iz grupe, razmjenjivale su flomastere, smijale se i dogovarale koja će se slika crtati sljedeći put. Malo po malo, sjećanje na svađe roditelja blijedjelo je pred srećom novih događaja.
U početku joj je tata zvao svaki dan. Glumio je veselog, pitao što je crtala, kako je prošao dan, što su radile s mamom. Ana bi pričala sve: o novim frendicama, o nastavi, o parku s mamom. Ali potom su pozivi rijedili isprva svaki drugi dan, pa dvaput tjedno, i na kraju svega nekoliko poruka: “Bok, Ana, kako si?”, “Laku noć, princezo!” I, naravno, simbolična alimentacija taman za nekoliko flomastera i par blokova papira. Očito je shvatio Marijanu preko djeteta više ne može dotaknuti. Pokušaji igra na osjećaje pali su u vodu.
Marijana je po prvi put nakon desetljeća osjećala da može dići glavu iznad površine. Navečer bi šetale s Anom parkom, hranile patke, sakupljale žuto-crvene listove, puštale zmaja kojeg je Ana sama birala Cura bi trčala po stazama, smijala se, ponosno pokazivala najšarenije lišće, a Marijana je shvaćala odavno nije vidjela svoju kćer ovako sretnu.
Gledajući Anin slobodni osmijeh, Marijana je znala: nije pogriješila. Jest, bilo je teško naći posao, urediti stan, naviknuti se na novu rutinu. Ali mir i sloboda to vrijedi svakog truda. Sada su obje imale svoj svijet topao, siguran, pun radosti i mogućnosti. U tom svijetu više nije bilo mjesta za strah, sumnje, ni beskrajno prigovaranje.
