Antica
Gospođo! Gospođo, jeste li dobro?
Netko je mlataro Antici po obrazima. Glava joj je bespomoćno visila s ramena na rame. Uredno začešljana kosa bila je sad potpuno raščupana, a maskara, koju sinoć nije stigla skinuti, curila joj je niz lice u crnim potocima i izobličavala umiljato lice.
Što vam je? Otvorite oči! Zvala sam hitnu, ali dok dođu!
Zabrinuti ženski glas već je lagano klizio u paniku, a Antica je pokušala skupiti snage. Ne ide Prsti su joj se jedva pomaknuli, i tada ih je obuhvatila tuđa ruka topla, gotovo vrela.
Bože, što ću sad s vama?! Pomozite netko!
Ostavite ju na miru! Doći će hitna i srediti. Nisi ti tu najvažnija zajedljivo je doviknula susjeda iz susjednog kioska, ali brzo je ušutkana psovkama iz gomile.
I dublji, uvijek mrzovoljni glas gospodina Mate odmah je prepoznala. Snažne ruke podigle su je.
Stavi joj jaknu pod glavu, spavaš li? Tako! Nek leži! Ništa ako je hladno, prije će doći sebi. Antice! Čuješ me? Otvori oči! Ne smiješ sad spavati! Nećeš se probuditi!
Ponovno je pokušala otvoriti oči. Slabost se valjala tijelom, nije dopuštala nijedan pokret, mamila u smirenost i san. Evo, sad ćeš usnuti i sve će biti u redu Mirno će biti Nitko te više, Antice, neće povrijediti
Neće povrijediti Opet se uvrijedila do suza, bol prijeti preplaviti svu tamu unutra, guši. Kako su mogli! Sve si im dala, a oni?
Nisko zimsko sunce nakratko je izvirilo iza crnih oblaka što su najavljivali snijeg, pa je Antica još jače zažmirila.
“Ne želim! Ne želim vidjeti to svjetlo! Ni ljude! Ništa ne želim i nikoga mi ne treba!”
Mate je zastenjao, uzdigavši postojanu, od težine tromu Anticu, i povikao:
Ovdje! Gdje ste uopće, vražićci!
Osjetila je ruke kako vade ruku iz jakne.
Dobro je, riješit ćemo sad! Gospođo, čujete li me? Kako se zovete?
Antica.
Antica, ajmo otvoriti okice! Polako eto, super! Imate li alergija na nešto?
Antica je pomaknula usnice, ali bez glasa. Mladi doktor ionako je sve razumio.
Dobro, sad će biti lakše. Izdržite malo!
Nakon toga, više ništa nije zapamtila. Ni kad je Mate povikao kad je pala u nesvijest, ni kad je susjeda Aša onako zajedljivo pogledala za njima, dok su je nosili kroz trg, ni put do bolnice.
U bolnici se osvijestila.
Srčani udar.
Stariji liječnik promatrao ju je, blago ukorava.
Gospođo, kako to da se tako zanemarujete? Jeste li se previše uzrujavali?
Okrenula je glavu. Kome da priča? Stranac, a boli je toliko da ni bliskom ne bi ispričala.
Mati je možda i mogla. Ali nije znala ni da se već vratio od kćeri. Doista je bio dobar, pažljiv čovjek. Sudbina mu je bila teška, ali ostao je čovjekom. Dvoje djece sam je odgojio bez žene, koja je umrla na porodu ostavila mu stariju kćer i malog sina. Oboje, on i žena, odrasli siročad u domu. Nije imao na koga računati. A ipak je uspio! Djecu odgojio, na noge postavio. Kćer medicinska sestra u susjednom gradu, sin pomorac. Već troje unuka. Jedno od sina, dvoje od kćeri. Sad joj je pomagao zbog nje je i ostavio tržnicu nakratko.
Godinama je već nosač na tržnici. Svi ga znaju. I ne samo poznaju drži on cijelu tržnicu. Rješava svađe, ne dopušta problematičnima, pazi na red. Nitko ga nije izabrao, sam se nametnuo. Poštuju ga jer vidi ljude i osjeća ih.
I nju, Anticu, zna kao vlastiti džep. Zna kroz što prolazi. Razumije. I žao mu je. A Antica ni blizu sve nije ispričala.
Nikad nikome nije ispričala. Previše boli. Danas ju je Aša slučajno zatekla, došla ranije na posao.
Antica se naježila, sjećajući se kako je te noći bilo u kiosku. Ima ona grijalicu, ali kad zimi stisne zubato, niti jedna ne pomaže. Kontinentalna zima nije šala. Kad ju je muž prije trideset godina doveo, Antica nije mogla ni zamisliti kako će sve završiti.
Lagani osmijeh joj preleti usnama.
Ante
Da je barem ostao živ, ne bi bilo ovako. Kako je samo volio Zagrižla je rub jastuka da se ne rasplače na glas.
Nije li tada bila najsretnija? Brza, snažna, lepršava Gdje je to nestalo? U ogledalu se ne prepoznaje ni lica, ni tijela. Nakon prvog djeteta gripu s komplikacijama, poslije mladijega više nije imala vremena za sebe, zbog djece. Dvoje, kad stigneš brinuti o svojoj bolesti? I vremena su bila teška. Oboje radili, jedva spajali kraj s krajem. Što ćeš od učiteljske i vozačke plaće?
Ante nije bio od onih koji sjede. Naknadno utovarivao robu, popravljao po susjedstvu radio što je mogao. Nikad mu nije prigovarala. Snalazili su se. Možda zbog toga u kući bijaše mir. Tko zna Sada više ne može pitati Antega, ali znala je ni tada, da je bio bogat, ne bi ga drukčije voljela. Voli se ne zbog novca.
Sjećala se Antica kako je muž ustajao sat ranije, da joj pomogne oko pranja rublja stroj nisu imali. Tek kasnije, kad je napokon kupio perilicu, sreći nije bilo kraja. Samo da je znala koliko će kratko uživati Bolest je pojela Antega, svaki napad je boljela i njega i nju.
Ante je otišao, ali djeca su ostala. Držala su je čvrsto, prianjala uz nju. I žilavo je živjela. Napustila je školu gdje je toliko godina radila jer plaća nije bila dovoljna. Našla posao na tržnici. Malo bolje plaćen, a i lakše do namirnica.
U početku sinovi nisu imali ništa protiv. A kasnije, kad su odrasli, Antica je prvi put čula kako je sramoti.
Kako? Čime? Zar je rad sramota? Nit’ krade, nit’ vara. Robu kod nje ne možeš podvaliti. Nikad ni pokušavala. Tako je odgojena. Šef je u početku sumnjao, pa je ipak zavolio kasnije. Otvorio joj drugi kiosk, povjerio joj nadzor nad prodavačicama. Bila je Antica isprva ponosna, a onda tužna. Čemu vrijednost u tuđim očima, kad te vlastita djeca ne cijene? Čime je to zaslužila?
Sestrica je ušla, promijenila joj infuziju i nježno pomazila po ruci:
Je li vam bolje?
Ta mala, usputna nježnost toliko je pogodila Anticu da se rasplakala kao malo dijete. Sestrica je pobjegla, vratila se s injekcijom, i sve je postalo mekano, tijesno, napokon mirno. Misli tromo plivale, ali lakše je tako.
Trebali biste malo spavati
O, kako je to željela. Ali kako objasniti toj djevojci da već dugo ne spava. Samo se uruši na pola sata, pa se probudi iscijeđena, a misli vrte.
Kad je to izgubila djecu? Gdje nije pazila? Kako nije uspjela ugrijati im srca barem trunkom topline?
Sinovi nisu znali za zabrane. Prvo uz oca, a onda, kad su izgubili oslonac, ona nije željela da oskudijevaju. Sebe nije doživljavala kao oslonac. Što žena može? Obući, obuti, kuhati lonac juhe? Dušu otvoriti? Pamet dati? Muška stvar, nije ženska.
Sad zna da nije smjela tako. Njeni dečki nisu bili spremni sami se boriti. Stariji Krešo imao je trinaest kad je otac preminuo, mlađi Marko, samo deset. Sad kad ih vidi, ne bi rekao da su nekoć bili žgoljavi kao pileći bataci i tražili mamin zagrljaj. Krešo je brzo postao samostalan, ali Marko je ostao nježan do kraja. Otišao je u vojsku pa se vratio potpuno drukčiji. Čvrst, hladniji. Antica mu nije zamjerila. Možda je tako ispravno što dalje od mame, da sam krene u život Ali opet nije sasvim sam. Doveo je ženu. Onda su zapravo počele njezine tuge.
Kristinu je odmah prihvatila. Kulturalna, pristojna cura. Baka, koja je odgojila, cijeli je život učila djecu kao nastavnica. Antica se obradovala, znala je baka što je odgoj. Sama Kristina bila je mlada, tek devetnaest. Bez mame odrasla. Mislila je, neće joj biti zamjena, ali bit će fina svekrva. Dosta je da se ne miješa, uskoči kad treba.
Nikad nije pretpostavljala koliko će se prevariti. Nije ni shvatila što ne štima, dok baka Kristina nije došla u posjet na tjedan. Par mjeseci su mladi već živjeli u iznajmljenom stanu. Tada se saznalo da je Kristina trudna.
Kako je Antica bila presretna! Prvi unuk! Stariji sin već bio u Osijeku, ali nije žurio sa ženom ni djecom. Žalio se na novac, na cure koje prerano traže puno love. Nije se voljela puno zamjerati starijem Krešo je s godinama postao osoran, netrpeljiv. Navikla ga je “češkati po dlaci”, a možda je trebala strože? Tko zna.
Od Kreše unuke više nije ni očekivala, pa je uživala sad. Pripremala hranu za Markovu obitelj, jer Kristini je bilo teško, muka, nije mogla kuhati, a Marko bi se ljutio zateći prazan hladnjak. Prilagodila je jelovnik i potrebama trudnice.
No sve joj je to pokvarila rečenica bakine Kristine:
Pustite te brige, Antice! Ionako sve što donesete baci se u smeće. To se ne može jesti.
Zanijemila je. Kristina nikad nije prigovarala, uvijek je hvalila njene kolače.
Što je jadnoj curi drugo preostalo? Preodgojena je da ne odbija vašu ponudu. Ipak ste mužina majka.
I nije ništa ni rekla. Odnijela što je donijela, odnijela na smeće, ali nije bilo ni mačaka ni pasa kojima bi dala hranu. Samo je tamo sjedio poderan skitnica.
Izgubili ste nešto, ljepotice? Ili nekog tražite?
Tražim mačku, psa Imam ribu, gulaš.
Takvo bogatstvo na smeće? Dajte meni, molim vas!
Dala je hranu skitnici. Dok je jeo, ispričao joj je što se dogodilo. Živio s obitelji, razbolio se, istjerali su ga iz stana. Nije više mogao raditi. Invalidnina premala. Srećom, ostalo mu prijavljeno prebivalište, nešto sitno prima. Ne može ni podstanar biti za te novce. Povremeno prijatelji puste da se okupa, prespava. Nekad i preko crkvenih skloništa. Ne žali se.
Kako liječiš bolest?
Plave mu oči s iskrom pogledaše Anticu.
Nikako. Lijekovi su skupi. Ma bolje da i ne uzimam prije ću umrijeti. Komu sam potreban?
Antici je puklo srce. Nitko ne bi trebao biti samo tako odbačen! Mate je pomogao. Zapravo mu je pronašao posao noćnog čuvara kod župne crkve. Dobio je sobicu, hranu, među župljanima je našao i doktora, koji se pobrinuo za njega.
Od zahvalnosti je Antica odmahivala rukom: nismo vukovi, pa i vukovi čuvaju svoj čopor. Kako čovjek može postati nepoželjan čim se razboli? To nije ispravno.
Sin i snaha je nisu pozivali, nisu joj više ni otvarali vrata. Baka Kristina je uselila kod njih, da pomaže s djetetom. Antica nije forsirala. Kupila poklon za bebu, po savjetu sina. Stisnula zube, progutala gorčinu kad je dočekala prigovor na kolica. Nevaljala.
Vratila se kući, isplakala poput žene. Portretu Ante se izjadala, kako joj je sve o čemu je sanjala sada zauvijek izmaklo.
Ni blizu se oporavila od tog udarca kada ju je snašao novi.
Stariji sin, Krešo, iznenada se vratio doma. Ali ne sam doveo ženu i njezine dvije kćeri. Nije ju ženio nije mu se žurilo, ali doveo ju je u stan. Antica se začudila, ali djeca nisu smetala. Djevojčice su bile pristojne i sve su brzo riješile. Snaha je našla posao u frizerskome salonu, bila sjajna majstorica, zarađivala više nego svi. Antici bijaše drago što će se napokon urediti stan, iako je ona prepustila djevojčicama svoju sobu i preselila na kauč u kuhinji.
Na pitanje Mate, kako joj je sad tamo, samo je slijezala ramenima.
Djeca su to I ona je zamolila.
I kako ti je?
Šutjela je. Bilo joj je teško. Snaha često stisne usnice kad je ujutro zatekne još u krevetu, mada je ona radnim danom ustajala rana, a vikendom uživala sat duže s knjigom dok još svi spavaju. Više nije imala dana odmora. Prihvatila se dodatnih poslova, da pomogne. A djevojčice, kad mama ne čuje, zvale su je baka.
S djecom je išlo lako, ali s Krešom i njegovom novom partnericom nije nalazila zajednički jezik.
Smetam im Antica je prokuhavala čaj Mateu i otvarala staklenku meda. Jedino slatko koje je volio. Znala je uvijek imati med, očekujući njegov dolazak i brigu, makar i minuticu.
Zašto to misliš? Pa tvoj je stan!
Krešo ima prijavu ovdje. Njegov je isto. Rado bih otišla, ali nemam kud
Mate se mrštio, škrgutao žličicom, pa u bijesu izlazio. Nije znala što je sada rekla.
Rasplet nije čekao dugo. Godinu kasnije, kad su se Krešo i snaha napokon vjenčali nakon velike svađe, Antica je bila prisiljena odseliti.
Nikad nije znala raspravljati. Kad je sin navečer došao i izbacio djevojčice s njenog kauča, pa dugo šutio prije nego je rekao:
Mama, znaš Smetaš. Nema mjesta, ni na kuhinji ujutro nemoguće je disati, ni doručkovati ni spremiti se na posao. Svjetlana se trudi, skupili smo skoro za renoviranje, želimo djeci pružiti bolje. I još Svetlana čeka bebu.
Više ništa nije slušala. Prišla je sinu, zagrlila ga za glavu, natjerala da se sagne, poljubila u čelo i rekla:
Shvatila sam.
Još iste večeri iznijela je torbu iz stana. U srcu suzdržala jecaje, srce joj je tuklo kao ptica u kavezu. Otišla je na tržnicu, zaključala se u svom kiosku i isplakala do kraja. Lajala je na sebe, život, na pokojnog Antu I odmah se nakon toga ispričavala slici na zidu jer nije uspjela odgojiti djecu kako je on htio.
Nisam imala snage, Ante moj Oprosti! Dobri su ti dečki, ali nešto nije štimalo Sve za djecu, a sada Nitko me ne treba. Sasvim sama Zašto? Zašto si me ostavio, Ante?
Kad je suza uzmanjkalo, uhvatila ju je tupost. Sjedila je za malim stolom kraj čajnika. Čaj, što ga je skuhala kad je shvatila da prostorija postaje hladnija, već je odavno bio hladan, ali ni ne primjećuje.
Pred očima joj je život.
Sjeća se djevojčica, trinaest godina. Komšijin dečko dojurio pokazati novi bicikl što mu je tata kupio. Veseli njegov glas:
Antice, ajde! Vozit ću te! tjera ju van, i ona zaboravlja na višnje što ih je mama poslala očistiti za pekmez.
Majčin galameći glas nestaje za njom; a vjetar mlati obrazima, smijeh joj se zakoprca u grlu, nikada nije bila sretnija.
Zatim veliki grad. Dolazak na fakultet, strah, trema, sve novo. Preživjela godinu i već je svoja. Prijatelji, učenje, život
Pa Ante Upoznavanje. Skromno vjenčanje. Djeca
Zatvorila je oči, lakše joj je, čak i u hladnoći. Tama je primila u zagrljaj, zavila je u mir, ali sitna bodlja boli ne dâ joj zaborav.
Sama je kriva! Nisu djeca kriva! Nije ih znala odgajati na pravi način!
Opet suze, ali ljuti se na sebe. Što sada popraviti? Ako nisu kod nje, neka su bar sretni!
Ona će ionako sada negdje naći sobu, dalje živjeti. Ali zašto toliko boli
Do jutra je srce izdalo, pa je Aša, došavši iznenađujuće rano, našla Anticu u kiosku:
Antice! Ti si ovdje? Izbacili te tvoji mali? Šutiš? Pogodila sam, ha? Tko je mekan, po njemu gaze, Antice! Budalo, koliko ti je vrijedilo biti učiteljica!
Ašine riječi već su završile proces ukrućivanja duše još je ostalo malo mjesta i posljednja kocka leda sjela je na mjesto. Pomislila je kako je možda došlo njezino vrijeme, nema više potrebe boriti se protiv očaja. Izašla je van, odmakla Ašu s praga, spustila se na stepenice kioska, zatvorila umorne oči i prepustila se zaboravu.
U bolnici je provela preko dva tjedna. Liječnici su vrtjeli glavama, ne vodeći je prebrzo kući. Antici se ionako nije žurilo. Ležala je okrenuta zidu, oči zatvorene, jedva kušala ručak. Malo bi živnula kad bi ju Mate posjetio.
Ajde, Antice, diži se. Treba živjeti.
Zašto? sivi oči, inače svijetle, sad su bile bez sjaja. Za koga, Mate?
To ga je izluđivalo. Da njega netko pita, ne bi ni sekundu razmišljao radi djece, radi unuka! A njoj nema što reći.
Kako? Kako je moguće izbaciti majku koja je toliko dala? Je li to pravedno ikako?
Mate je znao njemu se to ne bi moglo dogoditi. Njegova djeca ruše se za njim, mole ga da se preseli k njima, a on svaki put odbija. Um mu već dugo okupiran drugim. Htio je čekati da se Antica priberi.
Antica ipak nije žurila. Ugasla je pred očima svima, a Mate je bjesnio što ničim ne može pomoći ženi koja mu je postala najvažnija.
Pred kraj prvoga tjedna pojavila se nova pacijentica Mare. Sklona priči, suha, sijeda. Nije imala snage ni žlicu držati, pa joj je Antica počela pomagati. I prvi put su tanjuri od Antice bili barem napola prazni.
Ja ti, draga, mogu koga god izvaditi iz tuge! Ne vjeruješ? Moja baka je bila travarka, ali dobra vidjela je ljude, osjećala bol. I ja te vidim. Boli te duša, a ne daš ji otići! Zadrži je! Rana je još, prerano je.
Kako znate?
Vidim! Još nisi završila s nekim stvarima. Tamo ti hoda još ne dajem, ni pomišljat ne smiješ! strogim je glasom Mare prijetila, a Antica je mehanički hranila žlicom i razmišljala da dobro više za nju nema.
Tjedan je proletio; napokon su je spremili za otpust. Skupljala je stvari kad je Mate ušao i poveo ju u hodnik.
Što je? pogleda ga zabrinuto. Nisu moji nešto?
Nisu. Ništa ne znam.
Što onda?
Tada se dogodilo nešto čemu se nije nadala. Mate se pognuo i sramežljivo stisnuo kapu:
Hoćeš li poći za mene? Kupi’ sam kuću pokraj grada, podno brda. Ima rijeka, velika pčelinja. Bit će nam lijepo. Nismo mladi, ali živjeti možemo još kako želimo, zar ne? Bez tuđih pogleda, bez pojašnjenja.
Antica je utihnula, prislonila se uz zid.
Nisam više mlad, ali još te mogu paziti. Što kažeš?
Pauza je trajala, a Mate je već klonuo. Odbit će ga, bio je siguran Što će joj on? Pa još je mlada, lijepa, ima toplo srce. Sad to vidi, baš ono što treba.
Kad je pomislio da je sve izgubljeno, Antica je prišla, dotakla mu obraz i kratko rekla:
Hoću. Ali sad ću te zvati imenom Ivan.
Ivan je izdahnuo takvim olakšanjem da su se sestre nasmijale, a Antica se ukrala nazad u sobu.
Dvije godine poslije, u malom selu u Gorskom kotaru, pred kućom od bijele cigle stoji žena. Dobro se protegne, vješto splete duge kose i stegne ih iglom među zubima. Kod nogu joj se mota veliki šareni mačak, a crni pas polako izlazi iz kućice pozdraviti gazdaricu.
Žena stavi maramu na glavu i u žurbi pogleda muža.
Antice! Evo me!
Dim iznad roštilja mami Anticu.
Kako je! Pa zašto me nisi probudio? Djeca stižu, a ja ni spremna!
Tako si slatko spavala, baš mi te bilo žao buditi!
Auto zatrubi kod kapije, a Antica se osmjehne.
Došli su!
Dvorište ispuni smijeh djece, Antica pohita svima u zagrljaj, unuku na ruke.
Kako si narastao! Kao da se nismo dugo vidjeli!
Pazi, mama Antice, grize! Irina, Ivanova kći, ponudi bebi dudu i nasmije se. Prava kazna! Izišli zubići, cendra cijeli dan.
I na to ćemo naći lijek!
Mekana zečja igračka, koju je Antica cijeli tjedan šivala, začas nađe mjesto u bebinim ustima.
A ja mu kupila sto žvakalica, a on ništa!
Ma, komad platna je dovoljan. Ili maramica.
Učiš dok živiš! Irina poljubi Anticu u obraz, pa zove muža prema kapiji. Mama Antice
Što je, dušo?
Ne uzbuđuj se, molim te Irina mahne ocu pa stane uz maćehu.
Čega da se uzbuđujem, vi ste već
Antica nije dovršila.
Gledala je kako joj Marko ide puteljkom, vodi starijeg sina za ruku. Negdje unutra je zaboljelo, podsjetilo na onu staru ranu, ali bol nesta u trenu, utopljena srećom. Sin od Marka isti je otac, pa se Antici učini da je mlada, zdrava, a njezin Marko mu pohodi, smiješan u novim tenisicama.
Irina preda Antici bebu i nježno stavi ruku na rame:
Kako kažeš tako će biti. Uvijek smo tu. Nemoj se bojati, mama Antice
Više se ničeg i ne bojim! tiho odgovori Antica, dotakne Irenin obraz i pođe sinu i unuku u zagrljaj. Zdravo, Marko!
I danas, kad sjedim pred tom istom kućom, među svojima, znam samo jedno ni bol, ni tuga, ni prazne ruke ne traju zauvijek. Kad pogledaš srcu pravo mjesto, nađeš opet svoj dom. Oprostiti sebi najteže je, ali baš tada nastaje novi život.
