Ma da ti ispričam što se danas dogodilo Ani na poslu stvarno šokantno! Slušaj ovo: Ani je postalo loše usred radnog dana, pa je izašla van da udahne malo zraka. Sjela je na klupu u malom parku iznad Trga bana Jelačića u Zagrebu, sklopila oči, a kad se probudila, vidi nekog starca kako joj pokušava skinuti zlatnu narukvicu s ruke.
Ej, što radite!? To je poklon mog muža! Ani je bila totalno zbunjena, a starac ju je pogledao prestrašeno i tiho rekao: Gospođo, izgubili ste svijest baš zbog te narukvice. Pogledajte bolje. Ani je pogledala narukvicu i skroz se ukočila od straha. 🫣
Znaš, loše joj je postalo još na sastanku. Sjedila je pokraj direktora, kao i uvijek bilježila svaku riječ, trudila se ne pokazati umor. U sobi je bilo zagušljivo, zrak težak, osjećala je pritisak u sljepoočnicama, srce joj je počelo ubrzano kucati. Udahnula je duboko, ali ništa se nije promijenilo. U prsima je imala osjećaj kao da joj netko polako stavlja kamen na grudi.
U jednom trenu sve joj je postalo mutno. Držala se za rub stola da ne padne, izvinula se tiho, ustala i pokušala hodati ravno, ali noge su joj klecale. Direktor ju je nešto pitao, ali Ani više nije čula ni riječ.
Van je bio svježi zagrebački zrak, ali ni to nije pomoglo slabost nije prestajala. Napravila je dva koraka do klupe kod parka i sjela, zatvorila oči s nadom da će proći.
Srce joj je divlje tuklo.
Kad je konačno otvorila oči, ugledala je starca, zaista starog, možda sedamdeset i nešto godina, u staroj jakni i kapi, s pažljivim, ali mirnim pogledom. Držao ju je za zapešće i zagledao ruku.
Što to radite? promrmljala je Ani, pokušavajući povući ruku natrag. Nemojte! Ta narukvica je dar mog muža!
Starac nije ništa rekao, samo je tiho odgovorio:
Loše vam je zbog nje. Pogledajte malo bolje.
Ani je pogledala narukvicu, masivnu, zlatnu nosila ju je danima, nije je skidala. I odjednom sva se naježila.
Zlato je bilo crno baš tamo gdje dodiruje kožu, po mjestima, kao da ga je netko dotaknuo tamom.
Tko ste vi? šaptom upita Ani, osjećajući stezanje u stomaku.
Nekad sam radio kao zlatar, četrdeset godina, mirno će starac. Kad sam vidio da vam je loše, pogledao sam ruku, a običan čovjek to ne bi primijetio.
Što to znači? Ani je glas drhtao.
To su tragovi talija tiho reče on. Jako podmukli otrov, golim okom ga ne možeš vidjeti. Netko ga premaže u tankom sloju, upija se kroz kožu i polako truje osobu. Ali zlato reagira, potamni.
Hoćete reći
Starac klimne glavom.
Onaj tko vam je poklonio tu narukvicu znao je što radi. Želio je da budete bolesni, slabi, i da se jednog dana više ne probudite.
Ani pogleda narukvicu, zatim ruke, a pred očima joj iskrsne slika muža njegov ledeni pogled, čudna briga zadnjih mjeseci i stalno ponavlja: Nosi je, nemoj skidati. To je moj dar.
Odjednom joj je sve bilo jasno.
Starac je pažljivo skinuo narukvicu i zamotao je u svoj rubac.
Morate odmah k liječniku i policiji, reče i nikad je više nemojte stavljati.
Ani je samo kimala, sjedila na klupi, drhtavih prstiju tek sad je shvatila da je za dlaku izbjegla najgore.
