Fifa
Vidi je, izvolijeva! Normalni ljudi, kako treba, ujutro idu na posao, a ova?! Kamo u tim bijelim hlačama po našem blatu?
Pa ona ni ne hoda pješke! Sve na tom svom autu dolazi! Pravi autobus!
Daj još reci da budiš sretna što je pristojno obučena! Jesi vidjela što ima oko vrata?
Nisam. Kaj ima?
Tetovaža, eto što! Tko to pošten čini?! Ko da je na robiji bila, bogme! Još je mlada, a već na sebe svakojake šare baca! Što bi joj mater rekla da je vidi?! Eh, kad nema nadzora izgubljena duša
Klupa pred ulazom žamorila, buljeći za Julijanom.
A i što drugo, kad su već vrećice s namirnicama kraj nogu, a doma ti se ne da jer znaš da te čeka opet isto: sve u krug Djeca, bila velika ili mala, kuhanje, spremanje Pa i ne veseli te više osim tu i tamo neki blagdan, jer di da nađeš radost, kad obični ljudi rijetko do nje dođu? Više briga i misli kako ćeš klince prehraniti, djeci pomoć za školu. Navratit unucima s bombonima, zagrlit ih, poljubit ih po glavici Samo tu imaš veselja ako ih imaš. Evo, Grgićevoj su rekli neka ni ne bira za unuke, jer to danas nije moderno. Moderna su putovanja po Jadranu, ajd ti, Bože prosti, pa nikakve brige! Kako njima to ide?! Isto, sigurno ko i toj Juki, Lucijinoj.
A bila je, čini mi se, sasvim normalna cura! Trčala u školu, bila pristojna. A sad?! Otkad majke nema, sasvim se pogubila. Cijele dane je nema doma. Ne radi. Nije da bar studira, ali ni to. Kćerka Ivančine rekla mi je da Julijana radi nešto neprimjereno. Tetovaže! Otvorila navodno neki salon. Pa gdje to već vodi?!
Kad joj se stari pojavio prije par godina, mislili smo svi, ajde, sad će je usmjeriti. Objasnit kak treba živjeti. I što je bilo? Kupi joj taj strašni auto što pola dvorišta zauzima, pa ode, ostavi curu samu. A cura još nije ni dvadeset navršila! Kako takvu djecu ostaviš?! Ak uvede u kuću koga nevaljalog, štogod da bude? Izgubit će sve što joj je ostavila majka i stan i taj ukleti auto.
Eto je! Otišla! Gdje? Tko zna! Nije se ni okrenula! Fifa! Prava mala fina dama, u bijelim hlačama
Julijana nije imala ni vremena ni potrebe misliti na brbljarije i tuđe izmišljene priče. Ima ona svojih problema dosta. I danas joj je dan ispunjen do maksimuma. Toliko posla, a samo da ima dva sata više u danu! Mama je uvijek govorila da ona, Juka, ne zna pravim tempom koristiti vrijeme, ali da se mora naučiti.
Julijana, puno toga ti od toga ovisi! Netko stalno trči, paniči, pa ništa ne stiže. Samo kuka kako ništa ne uspijeva. Zavidi onima koji stignu. A tajna je zapravo jednostavna. Ko je u miru s vremenom, stigne puno, ako ne i sve.
Mama, a kako biti u miru?
Nemoj ga žicati i prokockavati. Razmisli što ti je zaista važno, i daj toliko koliko treba. Ostavljaš malo i za odmor ili uživanje. I to je bitno. Ne može čovjek samo obaveze ganjati. Treba i predahnuti i zabaviti se. Ako zaboraviš na odmor, ili se ne šališ ponekad, poludit ćeš prije ili kasnije.
Zašto?
Pa nisi od čelika! Preforsiraš se i kome to koristi? Tebi? Ne. Samo se izmučiš, postaneš nezadovoljna, ljuta Tako to ide, kćeri. Ako se nimalo ne odmaraš, patiš. I nikad ne misli da je smisao života samo u radu! Posla nikad dosta. Završit ćeš jedno, već deset novih na redu. Ali i ljenčarenje non-stop nije dobro. Tad zaboraviš tko si. Odredi, dakle, koliko ti treba za svoj gušt, ali nemoj prekoračiti. Odeš li preko, ništa ti ne valja. Vidiš, sve je u balansu. I meni je onda lakše.
Julijana je savjete pamtila, ali išlo je teško. Nabavila je i planer, ali ni to nije baš pomagalo. Što da radi kad su svi poslovi hitni i ne čekaju svoj red? Evo, danas tri predavanja, a stići će samo jedno, jer su joj baš za danas naručena dva klijenta, a još i do Karmen treba navratiti. Gdje je Karmen, tu je i Sanja i to nikad nije pet minuta. Onda do Arijana po stvari I s novima nešto obaviti, spakirati klince, još ne zna im ni imena. Baš da stigne sve
Kolona auta u kojoj je zapela malo je krenula, pa je stisnula gas. Auto se javio mirno i nježno, kao da je bodri: Ma, stići ćemo sve! Nema panike, za to me otac i kupio. Baš zato, da ti uštedi vrijeme.
Julijana je lagano pomazila volan.
Hvala ti, tata!
Da joj je netko prije dvije godine rekao da će zahvaljivati ocu, nasmijala bi se u lice. Cijelu ga je mladost zamalo mrzila.
Ne, od majke nije nikad ružnu riječ čula o njemu. Naprotiv, govorila bi kako je bio mudar i podsjećala Juliju da je cijela on. No, cura nikako nije mogla razumjeti kako je tako pametan čovjek mogao ostaviti dijete u pelenama i nestati bez ikakvog traga.
Tako je dugo razmišljala, i taj gnjev na nekoga tko je trebao biti tu, čuvala je u sebi, trujeći se.
U vrtiću je Julijana sjedila sama u kutu ukrašenog hodnika i bilo joj je krivo što nema tate da pleše s njom, dok druge djevojčice plešu sa svojim očevima. Nije plakala, već je tvrdoglavo gledala prizor, ne dozvoljavajući sebi da okrene glavu.
U školi, kad bi je ko zafrkavao, samo bi stisnula zube i vratila istom mjerom, zavideći curama što su mogle viknuti: Reći ću tati pa ćeš vidjeti!
Na kraju osnovne, teško se posvađala s najboljom prijateljicom Kristinom, kad je ova rekla:
Tata mi je rekao da mogu birat bilo koji faks. Ak ne upadnem na budžet, on će platit, a ak i upadnem, dat će mi za auto.
Julijanu i Kristinu vezalo je djetinjstvo, baš od jaslica, ali tada je shvatila da je kraj.
Nije to bila zavist. Više ona žareća, neizdrživa bol. Kristina je znala baš sve i koliko je Juliana žudila samo jednom imati oca I nikad nije propustila ubosti.
Inače, nije bila zavidna. Zašto bi? Ona i mama živjele su pristojno, čak su išle jednom i na more u Italiju, imale sve od odjeće do dobrih mobitela. Mama joj je za šesnaesti poklonila mobitel. No, taj dan je najviše značilo nešto drugo. Držeći poklon u rukama, na vratima se pojavio onaj koga je sanjala otac.
Uslijedio je strašan cirkus! Plakala, vikala, odbijala majku Gurala je ruke od sebe, urlala:
Ti si izdajica! Šta on traži tu?! Ne želim ga vidjeti!
Kako bi znala da majka već ima u ladici dijagnozu, i da će njihov život zanijemiti na najvišem, crnom sjecištu, a onda se strmoglaviti kao lavina, povlačeći sve što su gradile. Više ništa neće biti čvrsto. Ispod nogu kao da se razlilo more od želea, a ona mrzila žele još kao dijete. A ta se ljepljiva nesreća počela širiti, povlačeći budućnost u sebe, dok nada nije potpuno nestala, i mama, hladnih prstiju, povukla Julijanu za ruku:
Ja sam kriva, Julijana! Za raskid sa tvojim ocem, što ga nisam puštala k tebi Ja, razumiješ? Mene krivi!
Zašto? majčine su ruke bile hladne i čvrste, ali nije se usudila povući, znajući da će možda napokon saznati zašto je cijelo djetinjstvo provela pitajući se gdje je tata umjesto da odrasta s njim.
Bila sam povrijeđena
Zbog čega? Mama, reci? Za što se može toliko naljutiti da dijete ostane bez oca
Reći ću ti sve. Samo me nemoj prekidati. Teško mi
I tako je Julijana saznala
Kako su se mama i tata uzeli mladi i blesavi, kako su oba rodbine krivile mladence. Julija nije bila planirano dijete. Nije je nitko želio. Oboje su bili krivi, očeva karijera propala morao je prekinuti fakultet, mama ni fakultet nije završila jer joj nije bilo do povratka, stalno prepirke, prigovori, nezadovoljstvo, a čep na sve to što je rodila curicu, ne dečka. I tako je Julijana završila kod tetke, otac nije imao pojma da više kćerkicu neće vidjeti.
Tražio te, pisao mi, zvao Ali rekla sam da nisi njegova
Pobogu, mama! Zašto?
Toliko su mi to izbijali u glavu da sam na kraju rekla neka bude! Kad svi tako žele nek bude!
Tko, mama? Tko?
Svi Julijana, oprosti Ne mogu više Zvuči glupo, ali tada sam mislila da radim pravo. Nisam htjela da ti itko ponovi ružna iskustva koja sam ja imala. Dijete ne smije odrastati u mržnji! Branila sam te onako kako sam znala Sada znam da nije bilo ispravno Ali tada Talijanski sam bila uvjerena da je tako pravo.
Izvukla je ruku, otišla do prozora i lupila po dasci šakom. Stari kaktus, poklon od Kristine, poskočio je. Julija je gledala zrna zemlje po površini i svako od njih činilo joj se kao mamina izgovorena riječ… Trič-trač i svuda nered! Sada treba počistiti. A nije lako. Povlačiš krpu i ostaju tragovi, moraš se baš potruditi da sve ode
Donijela je krpu. Očistila nered. Onda sjela pred majčin krevet, kao kad je bila mala, suhih očiju, i naredila:
Pričaj mi sve. Samo istinu. Nemoj više lagati, razumiješ?
Neću
Tako je Julija saznala pravu priču. Iako je pitanja bilo više nego odgovora, shvatila je da je život čudan. Danas znaš jedno, sve je jasno i jednostavno, a sutra se slika promijeni i sve što si gradio opet puca. I onda ti sam odlučuješ što dalje
Nije do kraja znala je li oprostila mami. Možda. Ali nije bila sigurna.
Za jedno je bila zahvalna što je nije lagala i da je bar nešto rekla. A možda nije sve Osjetila je da ono najvažnije stoji iza zatvorenih vrata, u noćima kada je tata držao mamu za ruke, kad bi lijekovi prestali djelovat, u njegovim suzama koje je Julija ponekad vidjela, iako se trudio sakriti ih.
O tome što je bilo rečeno kad nje nije bilo, nikad nije pitala oca. Nije željela otvarati rane.
A i nije bilo vremena. Trebali su naučiti živjeti zajedno, jer kod tetke ju tata nije htio ostaviti.
Otići ću. Samo kad napuniš osamnaest. A dotad ću se truditi ne smetati.
Ma kakvi! Nije te bilo sad ostani! Tata
Julijana Lucija, njezina majka, izdržala je gotovo dvije godine, iako su joj doktori davali par mjeseci. Sve je to bilo teško i bolno, ali Julija je tad bila najsretnija i najtužnija u životu. Toliko je boljelo da je vrijeme bilo tako okrutno i dalo im tako malo
Tada je počela crtati.
Zašto prije ne? Ni sama pojma nema. Tu i tamo nešto žvrljala po starim bilježnicama, ali nije razmišljala ozbiljno.
Vidi, nije loše!
Jednog dana tata je vidio njezin rad: skinuo je majicu, a Julija je ostala zadivljena šarenom tetovažom na njegovim leđima, toliko lijepom da je ono što je ona radila izgledalo kao dječja igra.
Moj prijatelj ti je to radio. Hoćeš da se dogovorim, da pogleda tvoje crteže? Možda te i primi za učenicu.
Hoću!
Nitko ni nije primijetio kad je Julijana otišla. Gotovo godinu dana provela je u Zagrebu s tatom, upijajući zanat, a onda je odlučila nazad u rodni Osijek.
Doma mi se ide, tata
On je, na iznenađenje, odmah prihvatio. Nije je nagovarao ni da ostane u glavnom gradu. Zamolio ju samo da još pričekaju dva tjedna i nestao. Kad se vratio, pomogao joj preseliti sve i na stolu ostavio ključeve auta.
Evo, to je sada tvoje. I još ovo.
Debela smeđa fascikla došla je kraj ključeva. Julija podigla obrvu:
Što je to?
To, kćeri, je tvoj salon. Prodao sam svoj stan, kupio ti prostor u centru. Mali, ali za početak više nego dovoljan. Leko, tvoj učitelj, prikupio opremu uskoro će stići. Radi, kćeri, i uči. Obrt već imaš, al škola treba. Samo sa srednjom neće biti dosta.
Julija je slušala kao u snu. Ni kad je već sve bilo spremno, nakon što su svi pohvalili rad, uključujući bradatog susjeda Stjepana kojem ni žena nije mogla ništa, nije mogla vjerovati da kreće u vlastiti život.
Tata joj je pomogao u svemu, završio adaptaciju, složio reklamu i zatim spakirao kofer.
Kamo ideš?!
Roditeljima, mala. Tamo je sad najpotrebnije. Ali znaš, tu sam uvijek
Znam Al ne želim da odeš Ostani, tata
Moram, zlato
Nakon toga, Julijana je zaronila u posao i fakultet. Posla je bilo, pa je uzela pomoćnicu i pomoćnika odmah.
U toj fazi ludog tempa upoznala je Karmen.
Mlada, skupa odjeća, dobar rez, ali na licu nema šminke, ispod očiju tragovi umora, nokti otresito srezani, bez traga manikure, i pogled obasjan nekom tjeskobom Julija je prepoznala stari teret.
Oprostite Mogu li s majstorom razgovarat?
Julijana je podignula pogled s bilježnice i laptopa.
Možete. Ja sam majstor.
Djevojko, nemoj se šalit, zovi odrasle.
Sad ju je stvarno promotrila.
Nije izgledala fino kako je djelovalo na prvi pogled. Pokazala joj svoj album:
Evo, ovo su moji radovi. Ako vam odgovara, recite što želite.
Ime Tu
Zavrnula je rukav, pružila ruku.
Da ga stalno mogu gledat
Tu je popustio oklop. Julija je gledala kako žvače usnicom i odvraća glavu, da ne pusti suze. Julija je brzo zaključala vrata salona, baš kad je pred njim stao auto zakašnjelog klijenta.
Sjednite! povuče rolete, odlučna. Idemo.
Boljet će? Znam.
Sjela je u stolac, izustila samo:
Sanja
Julijana nije pitala više. O toj je osobi saznala dva dana kasnije, slučajno srela nepoznatu ženu u bolnici kamo je došla posjetiti tetu.
Vi?
Ja. Hvala vam
Nema na čemu. Lijepo je ispalo.
Da Sviđa se Sanji
On je?
Ona. Moja curica.
Žena je pružila ruku i predstavila se.
Karmen.
Julijana.
Hoćete upoznati Sanju?
Julija nije ni trenutka dvoumila, ne znajući još da će to promijeniti život.
Hoću!
Mala djevojčica, ogromnih naočala, skrpanog stakla, dirnula je Julijanu odmah. Bez krzmanja zgrabila ju za ruku i povela, pitajući:
Imaš oraha? Ili sjemenki? Ništa? Pa što onda daješ vjevericama za jest?
Kakvim vjevericama?
Takvim! Pogledaj samo, koliko ih ima u parku! Mama i ja ih hranimo svaki dan! Kaže da će popadati sa stabla kad se zdebljaju.
Ma neće. Skakuću, istopit će sve.
Stvarno? mala pogleda sumnjičavo, nasmije se. Pametna si ti!
Nije baš.
Zašto?
Jer još učim.
A-ha. Jasno. Oj, zaboravila sam!
Pruži ozbiljno ruku Julijani:
Sanja Karmen Petrović.
Lijepo ime Julijana stisne nježno ruku, pazeći da ne načne flaster. Julijana Andrijašić.
Sad smo poznate!
Dječji smijeh zvonio je pod borovima bolničkog parka, a Julija je vidjela kako Karmenino lice na tren zakuca osmijeh.
Sljedeći put je došla s džepovima punim oraha
Kako liječenje male Sanje napreduje, Karmen nije odmah ispričala. Postupno su se vezale, kao da hodaju po tankom ledu, oprezno, jedva dišući, da ne pokvare krhko povjerenje.
Ima nade?
Ima. Nije presuda, već nije. Karmen je grijala šake uz čaj u kafiću pokraj salona. Kad sam došla k tebi tada, rekli su da izgleda beznadno.
Shvaćam
Onda je stigao novi kirurg. Arijan I rekao ima još opcija.
I opet plačeš, zašto? Pa to je dobro!
Jučer je Sanju operirao. Sad je na intenzivnoj Ne puštaju me unutra Teško mi je, Julijana, nikad ovako A nemam s kim to podijeliti.
Sama si? Gdje je otac?
Otišao od nas prije njenog rođenja. Nisam ja baš sveta, Julijana. Sanju sam dobila za sebe, jednostavno. On nije znao, tj. saznao kad sam već bila trudna. Zato ga nema. Kužiš?
Ne baš, ali bitno je da je tu Sanja.
Da, imaš pravo
E, nemoj! Ima je, i bit će! Ima imena tvoje kćeri ima i pamćenja za života! Razumiješ?! Moraš Ne, moraš izboriti za nju sve što možeš!
Nemoj viču, molim te Kužim
Ako razumiješ prestani plakat! To ti neće pomoći! Treba borbe!
Karmen je zaplakala kao dijete, Julijana nije smetala, pogledom otjerala konobare s dodatnim pitanjima.
Doneste vode, prosim vas.
Tu su noć provele u Julijaninu salonu. Pričale, šutjele, plakale, smijale se Ujutro je otpratila Karmen u bolnicu.
Idem s tobom.
Jel ti to stane u plan?
Ma jesi luckasta Julijana je izvukla četku za kosu iz ruksaka. Evo, počešljaj se, da se dijete ne prepada.
Sanja je, naravno, preživjela sve. Arijan je napravio čudo.
Kad ću vidjeti vjeverice? mrštila se djevojčica u bolničkom krevetu.
Uskoro! Ići ćeš ti i u Zagreb s Julijanom. Znaš koliko je tamo vjeverica po Maksimiru?
Zašto?
Što zašto?
Idemo u Zagreb?
Zato što treba, srećo. Operacija je gotova, ali sad treba naučiti tvoje oči da dobro gledaju. E, to se tam radi. Leko, Julijanin prijatelj, već se dogovorio.
Na šta? Ne govori mi! Pitam Julijanu poslije!
Sanja nije ni slušala dalje. Duga riječ značila je samo ići će s Julijanom autom, a to će sigurno biti zabavno. Barem bolja zabava nego dosadna soba i kišni park bez vjeverica.
Mama!
A?
Arijan ide s nama?
Ne. On mora ostati raditi. I, rekli smo da se odrasli ne zovu samo po imenu!
Meni je dozvoljeno!
Kako to?
Jer on voli Julijanu! prasnula je u smijeh, a Karmen ostala bez teksta.
Ups, brbljivica! Kak si to skužila?!
Pa vidi se! Mama, kao da si mala! A i Julijana tako! Ja joj kažem, ona ne vjeruje! Sanja je zrelo odmahnula glavom, a Karmen je još jednom shvatila da djeca vide više nego odrasli.
Teško da je itko mogao ne primijetiti koliko je Arijan stalo do Julijane. Ona bi ga rado zvala na kavu, on njoj dodavao smiješne čokoladice. Oboje su se pravili fini i ništa ne vide, pa su se razilazili svaki na svoju stranu.
Čak i kad su Karmen i Sanja otišle za Zagreb, održali su kontakt. Julijana je tada došla na sjajnu ideju zašto samo Sanji, kad može još pomoći klincima? Leko ju je podržao i uskoro su vozili još djece na liječenje Julijanin auto postao je pravi dom na kotačima: od vlažnih maramica za ručice do tableta za crtiće.
Arijan nije imao hrabrosti pitati što je tjera, ali se divio. I ona je prema njemu osjećala isto, ali nitko prvi nije potezao korak. Sve dok se Sanja nije vratila i zamolila mamu za odlazak u bolnicu.
Zašto, Sanja?
Želim reći Arijanu nešto.
Što?
Mama, pa to je jasno! Ja ću mu reći!
A meni?
Kasnije.
Arijan je shvatio ozbiljno.
Dobro, reci.
Karmen je gledala kako nešto tumači rukama, a male oči vrebaju svaku njegovu reakciju. I bilo je jasno
Zašto joj ne kažeš?
Kome? Što, Sanja?
Julijani. Da ti se sviđa.
Nije lako
Što kompliciraš? Vi odrasli ste čudni! I ti se njoj sviđaš!
Primijetio sam.
Pa što ne kažeš?
Sanja, znaš Imam jedan mali stan što ga unajmljujem kod posla ni kuće, ni stana, ni auto, ništa. Julijana je sređena, ima posao, ima sve Vidio sam kakvim dolazi autom.
Pa što?
Pa, treba se dečko pobrinut za curu. Ne može ponudit samo ljubav.
A nije ljubav dosta? gledala ga je pažljivo. Nije?
Nekad nije dovoljno, mala moja
Nije ju više slušala. Povukla ga za kutu, nasmijala ga na uho i pobjegla.
Ajmo, mama!
Gdje?
Kod Julijane!
Radi, dijete!
Nema veze veselit će se!
Karmen se samo nasmijala i pozvala taksi.
Sa Julijanom je Sanja odradila svoj razgovor. I to je upalilo.
Večer prije zatvaranja salona Julijana je bila odlučna. Ako je mala skužila što ona sama skriva od sebe, onda je stvarno vrijeme.
Nije odmah primijetila Arijana. Tamna, visoka figura koračala je prema njoj i zazvučala onako kako valcer krene samo:
Bok.
Par mjeseci kasnije klupa pred zgradom Julijaninog stana opet je zujala.
Ima dečka! Tko je taj, ništa ne znamo! Donio stvari, a ništa o njemu Ko zna, sama djevojka! Odnijet će je preko grane
Dobro djeluje, pristojan!
Ma što ti znaš, Stjepan uživo isto. A iza leđa bave se nečim!
Trebalo bi zvat Julijinog oca! Nek dođe pa vidi tko joj je u kući!
Pa, tu je on!
Ozbiljno? Kad?
Vidjela ga pred par dana! Dal će nešto biti, upamti!
I?
Vidjet ćemo!
I tako su i vidjeli.
Vidjeli su Julijanu u bijeloj, jednostavnoj, ali nestvarnoj vjenčanici, koja je cijeloj klupi otkrila tetovažu na leđima, toliko da je čak i moderna Grgićeva ostala bez teksta.
I Arijana, kako vodi svoju Julijanu, prijeti prstom hihotajućoj Sanji koja ga je upravo prodala Julijani i bila jako, jako ponosna.
I Karmen kako plače od sreće, popravljajući veo, odmahujući na pitanja.
Daj mi da se isplačem od radosti, ajde! To su dobre suze!
I nepoznate, koji su s cvijećem dolazili pred Julijanin ulaz, grlili ju ko da im je rođena.
I nitko nije znao tko su.
I zašto je Julijana, prije nego što je ušla u auto, podignula rub vjenčanice i izula štikle, pa tražila tenisice žene za vožnju nisu mjerile po petama, reklo bi se.
I zašto je Arijan, uzevši svoju mladenku u naručje, sam joj zavezao vezice na bijelim starkama koje je iz gepeka izvukla panicno spremna Karmen.
Kod nas uvijek nešto drukčije! šaptala je klupa, gledajući aute što odlaze.
Eh, prava mala fifa.
Kakva fifa točno to!
