Dobar dan, prijatelju. Sjećam se jedne davne šetnje zagrebačkim ulicama, kad sam susrela ženu koja je vodila svoju malenu, tada godinu i pol staru kćer, posve zamišljena, kao da ne primjećuje ništa oko sebe. Da je nisam dozvala glasom, samo bi prošla kraj mene. Kada me vidjela, isprva je pokazala iskreno veselje, ali ubrzo joj se na licu ponovno pojavila neka čudna ravnodušnost. Upitala sam što joj je, i tada je preda mnom iznijela cijelu priču svojih obiteljskih briga.
Udala se iz ljubavi. Do perioda zaručništva pamti samo najljepše šetnje po Gornjem gradu, slatke razgovore do kasno u noć, sitne znakove pažnje. Nakon vjenčanja, muž ju je čak nosio kroz prag, poput starog običaja. Tražili su mir i razumijevanje, i onda kad bi se životni putovi na tren razdvojili.
Kad se rodila njihova kći, sve se preokrenulo. Muž je prvi put osjetio što znači biti roditelj i, očito, nije bio previše sretan time. Radio je od kuće, a dijete je često plakalo i trebalo pažnju, što mu nije išlo naruku. Pogotovo jer je većina brige oko djeteta padala na leđa njegove žene, premda je ponekad znao i on “zaraditi” poneku zamerku.
Shvativši da joj traje porodiljni dopust i da su im prihodi naglo pali (primali su tada kune, svaku treba dobro pogledati), muž je iskoristio situaciju da svu brigu oko djeteta prebaci na nju. Nakon nekog vremena, zatražio ju je da se vrati na posao i prepusti čuvanje male jednoj od baka ili djedova.
Nije želio prihvatiti nikakav razlog zašto bake i djedovi nisu prikladni za brigu o tako malom djetetu, te je zaključio da obiteljski budžet treba bolje napuniti. Zamišljao je sve opcije, pa čak i cijelodnevne jaslice, samo da se on ne mora brinuti o djetetu. Od tada joj više nije davao novce za kupnju, počeo je sam nabavljati sve potrebno, uvjeren da ona prerastrošno troši i kupuje kojekakve nepotrebne stvari.
Žena je, ne mogavši više dugo izdržati kod kuće, počela češće izlaziti u Maksimir, Zrinjevac, dječja igrališta samo da bi se maknula iz stana i više vremena provela s kćerkom nego s mužem.
Moja uznemirena prijateljica tada me pitala što da učini, ali nisam imala pravog odgovora. Razvod? To nije dolazilo u obzir; koliko god imala zamjerki, još uvijek ga je mnogo voljela i duboko bila vezana za njega. Uostalom, njihova djevojčica rasla je i željela je da odrasta uz oba roditelja. Bila je već umorna i od stalnih predbacivanja da ne donosi dovoljno novaca kući, iako to nije bila njezina krivnja.
Kada sam se rastala s njom, mogla sam samo izreći one stare riječi ohrabrenja: “Budi jaka”, “Sve će proći”, “Naći ćeš rješenje”. I danas, kad se svega sjetim, svim srcem vjerujem da će za nju i njezinu obitelj sve doći na svoje.
