– Marina, jesi li uopće pročitala popis? Dala sam ti popis, sve ti tamo piše, – glas Zdenke zvučao je kao da razgovara s nekim tko ne razumije najosnovnije. – Lijepo piše: hladetina od tri vrste mesa. Tri. Ne dvije, ne jedne. Tri.
– Zdenka, pročitala sam. Ali baš sam zbog toga htjela nešto reći. Obljetnica je za tjedan dana pa sam mislila…
– Ti si mislila. – Svekrva zastane, kao da tom riječju “mislila” želi natopiti zrak krivnjom. – Ti si mislila, ali ja ti kažem. Hladetina od tri vrste mesa, pite s kupusom i gljivama, šaran u aspiku, francuska salata, pa ona mimosa, pa još ona s rakovim štapićima, punjena jaja, palačinke sa sirom, patka s jabukama, krumpirovi valjušci, zlevanka od skute, torta od oraha i torta od višanja. Ovo je minimum, Marina. Minimum. Dolazi četrdeset ljudi.
Marina je držala slušalicu i zurila kroz prozor. Vani je padala teška, listopadska kiša, mutna i hladna baš kao ovaj razgovor.
– Razumijem, Zdenka. Nazvat ću vas kasnije, može?
– Samo nemoj odgađati. Do subote nema dana viška.
Položila je telefon, sjela za kuhinjski stol i zamišljeno zurila u njega. Popis na kariranom papiru, ispisan velikim, odlučnim slovima njene svekrve, ležao pod malom soljanicom. Marina ga uze i još jednom pročita. Četrnaest stavki. Pokraj svake je pažljivo stajalo “domaće”, “ne iz dućana”, “kao prošli put, ali bolje”.
Kao prošli put. Prošli put je bio obiteljski rođendan od sestre od muža Ane. Marina je tada tri dana pripremala jela. Spavala je svega tri sata po noći, a ruke od pranja suđa i ribanja teka bile grube i ispucale. Ivan je tih dana dolazio s posla, uzeo bi nešto s tave, pojeo i otišao gledati televiziju. Jednom je pitao treba li pomoći. Marina je rekla: “Ma ne treba, ja ću to.” Kimnuo je i otišao. Sasvim mirno, bez ljutnje.
Na samoj zabavi Zdenka je probala hladetinu, prišla joj i sasvim tiho rekla: “Previše soli.” Ništa više. Gosti su hvalili, tražili još, a netko čak reče da takve kiflice nije jeo godinama. Zdenka je samo klimala glavom: “To je naša tradicija.” Marina nije bila spomenuta nijednom.
Sada, dok je sjedila za stolom u stanu na Selskoj, gdje su ona i Ivan proveli već devetnaest godina, Marina je shvatila da riječ “tradicija” za Zdenku znači samo jedno snaha radi. Snaha priprema. Snaha čisti. Snaha je zahvalna što je pozvana za stol.
Telefon je zatreperio. Ana.
– Mašo, pričala si s mamom? Kaže da si bila nekako čudna.
– Nisam bila čudna, samo umorna.
– Vidiš! A do proslave je tjedan, treba već kupovati stvari. Ja mogu s tobom do dućana u srijedu, da nosim vrećice. – Pauza. – Ma ne mogu ipak tad, imam nokte. U četvrtak?
– Ana, snaći ću se za kupnju.
– Dobro, samo mamu nemoj razljutiti. Hoće patku baš s jabukama, ali samo slavonska jabuka da bude, znaš one što su malo kisele, to mora biti.
– Znam.
– I hladetina da bude bistra. Prošli put je bila mutna.
Marina zatvori oči. Bistra hladetina od tri mesa. Slavonska jabuka za patku. Dvije torte. Četrdeset ljudi.
– Može, Ana. Čula sam sve.
Spremila je telefon u džep i ustala. Bilo je vrijeme za večeru. Ivan će doći u sedam, gladan, i ako večere nema, uslijedit će onaj tihi upitni pogled: “Nisi danas kuhala?” Nije zamjerka, samo pravo čuđenje, kao kad autobus ne dođe na stanicu.
Otvorila je hladnjak. Izvadila piletinu, luk i mrkvu. Stavila lonac na vatru. Pokreti su bili automatski, poput sna. Devetnaest godina istih pokreta.
S Ivanom se upoznala s dvadeset i šest. Bio je veseo, bučan, šalio se tako da je sve okupljao. Zdenka joj je još na prvom susretu rekla: “Ti si prava cura, vidi se odmah.” Marina je to smatrala komplimentom. Kasnije je shvatila da znači samo ne raspravlja.
Udala se s dvadeset i osam. Prva godina je još nekako prošla. Onda se rodio Kristijan. Onda je on pošao na fakultet u drugi grad. A ostalo je ovo: stan, kuhinja, popis na kariranom papiru.
Juha je zavrila. Marina je smanjila vatru i otišla u sobu. Htjela je nazvati majku, samo da čuje njezin glas. Ali telefon je već zvonio.
Majka.
– Mašo, možeš li danas doći?
– Što se dogodilo?
– Tati je loše. Zvali smo hitnu. U bolnici smo sad.
Marina je već oblačila jaknu kad se sjetila juhe. Vratila se, ugasila plin. Ivanu je kratko napisala: “Tati je loše, idem do njih, večera je na štednjaku.” Uzela torbu. Izašla.
Vani je bilo tamno i sklisko. Cijelim putem kroz prozor automobila promatrala je razlivene farove. Tatino ime bilo je Mirko. Sedamdeset i dvije, srce mu je radilo kao sat, nikad nije gunđao. Kao da će sve izdržati, “Budem još sve vas nadživio”, znao je reći, i ona je vjerovala da je to istina.
Bolnica je mirisala na izbjeljivač i zimsku vlagu. Mama je stajala pored prozora, sitna, još u kaputu, torba čvrsto stegnuta uz grudi.
– Mama.
Mama se okrene. Suhe oči, ali od nečega Marina osjeti stezanje.
– Kažu tlak jako visok. Nešto i s glavom. Srušio se u hodniku. Izašla sam iz kuhinje, on je već ležao.
– Kako je sad?
– Rade pretrage. Treba čekati.
Sjele su na klupu u hodniku. Mama joj je hladnom rukom stegla dlan. Marina je pomislila kako nije tjednima bila kod roditelja. Uvijek nešto nije stigla. Tržnica, kuhanje, spremanje, razgovori o meniju sa svekrvom.
Nakon sat i pol čekanja, izašao je liječnik; mlad, iscrpljen, s naočalama.
– Stanje je zaustavljeno, – reče. – Ali sumnjamo na moždani udar. Morat će ostati barem tjedan dana na odjelu.
– Hoće li biti dobro? – upita mama.
– Vidjet ćemo. Sad je najvažnije promatranje.
Marina je otpratila mamu kući, skuvala joj čaj i bila uz nju dok nije zadrijemala. Onda je ostala sama u kuhinji roditeljskog doma i slušala tišinu. Ovdje je tišina uvijek bila mekana, kao stara deka. Na prozoru su cvjetale mamine pelargonije, a na zidu je visjela fotografija: Marina s oko sedam godina drži tatu za ruku i gleda negdje u stranu, a on samo nju gleda.
Vratila se doma poslije ponoći.
Ivan nije spavao. Ležao s mobitelom, ali kad je ušla, odložio ga.
– Kako je tata?
– Loše. Moždani.
– Ozbiljno, – reče. Zastane. – Jesi išta pojela?
– Nisam.
– Ima juhe u loncu, podgrijao sam. Uzmi.
Marina uzme juhu i pojede stojeći, nad sudoperom. Nije imala snage postavljati stol. Onda je legla i dugo gledala u strop. Mislila na tatino lice, mamine ruke i miris one kuhinje.
Ujutro ju zove Zdenka.
– Marina, čula sam da si jučer negdje otišla. Ivan kaže, otac ti je loše. Nadam se da znaš da je do obljetnice šest dana?
– Zdenka, tata mi je u bolnici.
– Pa čula sam. Ali bolnica ti je blizu, jesi li ti u bolnicu primljena? Nisi. Kad planiraš krenuti s pripremom?
Marina kao da je osjetila da se u njoj nešto samo usporilo i stalo. Kao mutna voda kad stane.
– Ne znam još.
– Kako to “ne znaš”? – glas Zdenke zvoni poznatim nevjericom s kojom dočekuje neočekivane odgovore. – Marina, obljetnica mi je. Sedamdeset godina. Jednom u životu. Razumiješ li to?
– Razumijem. Tata mi je također jedan.
Tišina.
– Eh, – reče Zdenka naposljetku, – bit će vremena. Nije da moraš sjediti u bolnici cijeli dan. Odeš, posjetiš, vratiš se doma.
Marina ne odgovori ništa, samo se s njom pozdravi.
Ivan pije jutarnju kavu u kuhinji. Gleda je.
– Zvala te mama?
– Da.
– I što?
– Pitala za kuhanje.
Kima, otpije kavu. Onda kaže:
– Slušaj, Mašo, njoj je obljetnica. Četrdeset ljudi. Ne može to sad otkazati.
– Ne govorim da otkaže.
– Eto. Sve ćeš stići. Tata ti je važan, svakako, ali možeš i kuhati usput, zar ne?
Marina ga gleda. Ivan gleda u mobitel. Čelo mu naborano, ali ne zbog nje već nečeg s ekrana.
– Ivane, kad bi se radilo o tvojoj mami koja je u bolnici?
On podigne oči.
– Kakve to veze ima?
– Samo pitam.
– To ti je drugo.
– Zašto?
– Zato što je moja mama, – reče kao da time završava svaku raspravu.
Marina se spremi i ode u bolnicu.
Otac je ležao u sobi od četvero. Kad je ušla, bio je bez svijesti, i to je opet stisnulo nešto u grudima. Kasnije joj je sestra rekla da spava. Marina je sjedila pokraj, promatrala mu lice, bore, neobrijanu bradu, ruke iznad pokrivača, one velike, grube ruke. Te su joj ruke izrađivale drvene ptice dok je bila dijete. Te su ruke jednom spriječile da padne s bicikla.
Otac otvori oči. Pogleda je. Nasmiješi se, nesigurno, kao da nije siguran sanja li.
– Došla si, – šapće.
– Naravno da sam došla. Kako si?
– Ma dobro. Malo mi se vrti. Sitnica.
– Nije sitnica, tata.
– Ma, – slegne ramenima koliko može ležeći. – Bude.
Sjedila je uz njega dva sata. Onda izašla, nazvala mamu: tata je budan, priča. Mama reče: “Fala bogu” i Marina osjeti knedlu u grlu.
Kući se vozila autobusom, gledala zamagljeno staklo. Mislila o tome da je to sada važno. Tata u bolnici. Mama sama doma. To je bitno. Zdenkini popisi i slavonske jabuke, voda i menusi više uopće ne znače ništa. Ta joj je misao bila toliko jasna da se zapitala: kako to ranije nije shvatila? Ili je znala, ali si nije dopuštala priznati do kraja?
Navečer Ivan dođe dobro raspoložen iz dućana s kruhom, priča nešto o poslu. Marina klima i sluša. Onda kaže:
– Ivane, ja neću kuhati za obljetnicu.
Zastane, stavi čašu na stol.
– Što znači “neću”?
– Znači neću. Tata mi je u bolnici. Mami treba pomoć. Ne mogu tri dana stajati za štednjakom.
– Marina. – Izgovori njeno ime onako kako ga zove kad je ljut. – Četrdeset ljudi imamo. Gostima treba jesti. To je njezina obljetnica.
– Ivane, tata mi ima moždani udar.
– Znam. To je ozbiljno, ali ima tamo doktora. Ne znači da moraš biti stalno tamo.
– Ne. To znači da neću raditi dvanaest jela za četrdeset ljudi dok mi otac leži u bolnici.
Ivan ustane. Prošeta po kuhinji.
– Znaš da mama ne može otkazati? Sve je već dogovorila. Ana je već pozvala sve.
– Nek naruče hranu.
– Narudžba? Izgovori to kao da je rekla neku svetogrđe. Mama hoće domaće. Znaš kakva je.
– Znam, – reče Marina. Vrlo dobro znam.
Ivan ju pogleda. U pogledu nešto što ne prepoznaje odmah. Nije ljutnja, nego zbunjenost čovjeka kojem se nešto što je radilo, sada pokvarilo.
– Marina, promisli. To je jednom u životu. Tata je u bolnici, ali možeš ga posjetiti svaki dan, a kuhati svejedno.
– Ne mogu.
– Ne možeš?
– Ne, Ivane.
Ode iz kuhinje. Ubrzo zazvoni Ana.
– Marina, što radiš? Ivan kaže da odbijaš kuhati? Znaš li da dolazi četrdeset ljudi?
– Znam.
– Mami je obljetnica! Sedamdeset godina! To ništa ne znači?
– Znači. Ali tati je loše, i to puno znači.
– Obljetnica se ne može pomaknuti!
– Ana, možete naručiti hranu ili kuhati same. Rado ću dati recepte.
Tišina. Pa:
– Nismo nikad to radile tako.
– Naučit ćete.
Ugasi telefon. Ruke joj ne drhte. To ju iznenadi. Mislila je da će biti strah, da će popustiti. Ali sve u njoj bilo je mirno, bistro kao stajaća voda.
Sutradan opet u bolnicu. Tati je bolje. Sjedio, jeo kašastu hranu, gunđao, ali jeo. Kaže: “Ovdje hrane kao u vrtiću.” Marina se nasmije. Donijela mu je juhu od kuće, mama je kuhala rano. Popio je sve, reče: “E to je drugo.”
Potom piju čaj u maloj, starinskoj kuhinji kod mame. Za stolom s cvjetnim stolnjakom, ispred hladnjaka kojem ručka drži na silu. Miriši po kruhu i suhoj metvici. Marina sjedi i misli to je miris djetinjstva. Nije ovo tuđa kuhinja s popisom i tradicijom, ovo je kuhinja za ljude, za njihove dane.
– Kako si, Mašo? pita mama.
– Dobro. Nekako.
– A Ivan? Nešto se čudno događa?
– Svekrva slavi sedamdeseti rođendan.
– Hoćeš li ići?
– Možda. Ali neću kuhati.
Mama šuti. Onda tiho upita, onako kako se pita kad dugo misliš a ne usuđuješ se:
– Mašo, jesi li ti tamo sretna?
Marina je pogleda.
– Zašto pitaš?
– Po tome kako dolaziš. Uvijek si umorna i žuriš, nikad se ne zadržavaš, uvijek gledaš na sat… kao sada, dvaput si pogledala mobitel.
Marina pogleda mobitel. Stvarno.
– Navika.
– Razumijem, – reče mama. I natoči još čaja, ništa drugo.
U srijedu ju zove Zdenka. Glas tih, lomljiv.
– Marina, mogu li razgovarati kao odrasli ljudi?
– Možete.
– Razumijem da ti je otac bolestan. Suosjećam stvarno. Ali ja dvadeset godina čekam ovu proslavu. Sedamdeset godina, dijete moje. Starost. Neću imati drugu takvu priliku.
Marina šuti.
– Ja te ne tražim da napuštaš oca, – tiho dodaje Zdenka. – Samo tražim da napraviš ono što znaš. Ti najbolje kuhaš. To je tvoj doprinos obitelji. Zar nije tako?
– Zdenka, – kaže Marina polako, – nešto sam shvatila ovaj tjedan. Moj doprinos nije hladetina. Moj tata je u bolnici. Želim biti uz njega.
– Pa budi. Tko ti brani? Ujutro u bolnicu, popodne kuhaj. Nisam ti zadala ništa nemoguće.
– Za vas nije nemoguće. Za mene jest. Ne mogu se praviti da je sve u redu kad nije.
Dugo šutnje.
– Uvijek si bila malo komplicirana, – reče Zdenka naposljetku. Ne zlobno, samo kao fizičku činjenicu.
– Možda.
– Ivan je tužan.
– Znam.
– Kaže da si se promijenila.
– Možda.
Javi se, ugasi telefon. Ruke su mirne.
U četvrtak Marina spakira malu torbu. Malo robe, punjač, neseser. Pasoš. Nije puno razmišljala. Napisala sinu: “Kristijan, djed je bolje. Bit ću par dana kod bake. Sve dobro.” Odgovorio je brzo: “Mama, nazvat ću večeras. Sigurno si dobro?” “Stvarno jesam. Pusa.”
Kad je Ivan otišao na posao, ostavila je na stolu poruku. Kratko: “Kod roditelja sam. Zvat ću.”
Na pragu pogleda u kuhinju. Devetnaest godina tog stola, tog štednjaka, tog mirisa tuđeg jutra.
Zatvori vrata. Izađe na ulicu.
Kiša već ne pada. Hladno, prohladno jutro, nebo iznad grada sivo plavo, ono kako zna biti pred kasnu jesen. Hoda do stanice i misli devetnaest godina je puno. Skoro pola života. A cijeli život je vjerovala da zaslužuje onoliko koliko dobiva. Ni mrvicu više.
Dočekao ju miris mente i lampe iz hodnika. Mama pronašla sumu, ništa ne pita. Samo ju zagrli. Kratko, čvrsto. I Marina tada osjeti kako nešto u njoj polako popušta.
– Ostat ćeš? – pita mama.
– Par dana. Ako mogu.
– Ako možeš, – mama blago zamijesi glavom. – Ovo je tvoj dom.
Četiri dana Marina živi kod roditelja. Svako jutro s mamom ide u bolnicu. Tati je bolje. Već sjedi, pita jesti, ljuti se na infuzije, želi domaću hranu. Liječnik kaže: bolje je, ali treba opreza, poslije rehabilitaciju.
Ta četiri dana Marina spava kao dijete. Bez alarma, dok sama ne otvori oči. Jede maminu hranu, običnu. Heljda s maslom. Maneštra. Pita od jabuka od onih što ih je mama donijela s placa još u rujnu. Ta pita miriši tako da joj zamuti oči od suza.
– Što je? pita mama.
– Ništa, samo je ukusno.
Mama klima, ne pita više.
Ivan zove petak navečer. Glas napet.
– Kada se vraćaš?
– Ne znam.
– Mašo, sutra je proslava. Svi dolaze.
– Znam.
– Mama je u panici. Ana pokušava kuhati, sve joj zagori.
– Naručite nešto. Rekla sam već.
– Znaš da je mama ljuta?
– Znam. Žao mi je, ali ja sam ovdje.
Pauza.
– Stvarno si se promijenila, – reče, pola prijekorno, pola izgubljeno.
– Možda jesam.
U subotu nije išla na slavlje.
Ujutro je s mamom odnijela juhe i kiflicu koju je mama digla prije zore. Tata je pojeo sve, pohvalio kiflicu i rekao da će voziti sam na selo čim može. Mama se nasmijala. Marina sluša njihovu šalu, prepoznajući tu domaću toplinu. Preko sedamdeset tata, preko sedamdeset mama, a i dalje mogu ovako.
Navečer sjedi s knjigom, više ju drži nego čita. Mama plete. Vani polako pada pravi, zimski snijeg. Telefon nekoliko puta zatreperi. Ana piše: “Katastrofa, došli ljudi, a hrane nikako, sramota.” Zdenka ne piše ništa. Ivan samo: “Pa?”
Marina ostavi mobitel i uzme knjigu.
Razgovor s Ivanom bio je za par dana, kad se vratila po stvari na Selsku. Vratila se jer su dokumenti i odjeća tamo, život na papiru. Tata je tada već bio na boljem putu, mama dobro.
Ivan sjedi za stolom, pogleda kad uđe. Nešto mu je drukčije na licu, kao da je i on nešto u sebi pomaknuo.
– Hoćemo pričati? pita.
– Hajdemo.
Pričali su dugo. Nisu se svađali. Prvi put su zapravo razgovarali, bez uloga: on o poslu, ona o večeri. Marina je rekla da je umorna. Umorna od toga da bude funkcija. Devetnaest godina bila je jednostavna i to ju je koštalo nečega što nema ime. Ivan je slušao. Povremeno pokušavao objasniti da nije loše mislio, da je samo tako ispalo. Marina nije raspravljala. Samo je objasnila što osjeća.
– Želiš li se razvesti? pita jednom, izravno.
Šuti.
– Želim živjeti drukčije, – kaže. Kako, ne znam još.
Kimne. Natoči si vode.
– Nazvat ću Kristijana.
– Dobro.
Kristijan je došao za dva tjedna. Bez najave, s torbom i ozbiljnim licem kakvo je imao u važnim trenucima još kao dijete.
– Mama, kako si?
– Dobro, Kićo. Stvarno.
– Tata kaže… da vam je… komplicirano.
– Sve je pošteno, – ispravi ga. – To je prava riječ.
Ostao je tri dana. Razgovarali su. Malo je bio ljutit na nju, potom na Ivana, na kraju samo blizak. Kad je odlazio, zagrlio ju je na vratima.
– Prvi put nakon dugo vremena izgledaš odmorno.
– Vidi se?
– Itakako.
Razveli su se mirno, bez drame. Ivan je ostao u stanu na Selskoj. Marina je uzela svoje stvari, nekoliko kutija, i privremeno se vratila kod roditelja dok ne nađe stan. Mama ništa nije pitala. Samo pripremila sobu, stavila čistu posteljinu i na ormarić jednu staru drvenu pticu, koju joj je tata izrezao kad je bila mala. Primijetila ju je prvi dan. Uzela u ruku. Lagan, gladak komad drveta, još s tragovima nožića.
Tatu su otpustili početkom prosinca. Hodao je na štakama, ali išao sam. Na vratima stana pogleda Marinu.
– Eto, – reče. Svi smo doma.
Novu godinu su dočekali zajedno: Marina, mama, tata i Kristijan koji je došao samo zbog njih. Kitili su bor, gledali stare komedije, jeli mamin francuski i pitu s kupusom. Obična pita, ništa posebno. Marina je pomagala ju valjati, stajala s mamom kod daske posute brašnom i mislila: to je zapravo kuhanje za ljude. Ne za popis. Ne za tradiciju. Za ljude.
U veljači je unajmila mali jednosobni stan. Na petom katu, s prozorom na dvorište u kojem su rasle breze. Stan skroman, bez puno namještaja, miriše na svježinu i početak nečijeg drugog života. Dugo je sama stajala u praznoj sobi. Prišla prozoru i gledala breze.
Ana je nazvala jednom, već u ožujku. Ton joj je bio istovremeno povrijeđen i popustljiv.
– Mašo, kako si. Znaš, mama tuguje. Ne govori ništa, ali znaš ju.
– Znam.
– I, kak ti je sad?
– Dobro, Ana. Živim.
– Mogla bi ponekad doći. Bar za blagdane. Sve je na nama.
Marina se nasmiješila. Ana nije vidjela, ali ona svejedno.
– Vidjet ću. Kako bude.
– Ajde. A hladetinu znaš jedino ti napraviti. Sami smo probali opet mutna.
– Ana, šaljem ti recept. Samo bistru juhu procijedi na gazu u dva sloja. Probaj.
– Ozbiljno?
– Ozbiljno. Samo treba sama raditi.
Poslala joj je recept. Ana joj uzvratila emoji s iznenađenim licem, poslije više nije zvala.
Tata je polako jačao. Na proljeće već bez štaka, prigovarao liječnicima, htio na vikendicu. Kažu oni: vidjet ćemo; on: ništa vi ne znate, ja idem. I konačno je išao u svibnju kad je zemlja omekšala. Marina ga je sama odvela, upalila peć. Sjedili su na verandi, pili čaj iz starih šolja s plavom crtom. Iza vrta je mirisala bazga.
– Tata, – kaže, – sjećaš se ptica koje si mi radio?
– Kako ne? Sve si ih zagubila.
– Jednu nisam. Imam je doma.
– Znam, – reče. – Mama mi rekla. – Zašutio. – Znaš, Mašo, dobro si ti. Skroz dobro.
– Po čemu?
– Samo dobro. – Ostavi šalicu i pogleda u bazgu. – Život je dug. Najvažnije da ga ne baciš na gluposti.
Kimne. Iza vrta je mirisala bazga, bilo je tiho, čula se samo daleka kukavica.
Te je godine počela raditi. Prije je bila knjigovotkinja, onda nekoliko godina samo pomagala tu i tamo Zdenka je uvijek tvrdila da je obitelj najvažnija, Ivan isto. Sada je našla posao u maloj firmi, ekipa dobra, posao jasan. Prvih tjedana bilo joj je čudno opet imati svoj tempo, ali se brzo vratila sebi. Prvi put nakon dugo vremena osjećala je da je dan njen.
Vikendom je posjećivala roditelje. Katkad ostajala spavati. S mamom je radila pite, ne s popisa, ne za četrdeset ljudi, nego onako jednu, s čim ima. Tata je sjedio obavezno sa strane, davao savjete koje su ignorirali. Mama mu rekla da može on i bez pite. Ptica na ormariću stajala je mirno.
Jedno ljetno večer, Kristijan je nazvao samo da priča.
– Mama, kako si?
– Dobro, Kićo. Stvarno dobro.
– Znaš, drago mi je. Sada baš djeluješ… drugačije.
– Jesam drugačija.
– Mislim bolja.
Nasmijala se.
– Kristijan, kako ti ide?
– Sve u redu. S ekipom dogovaram vikend, planiramo ljeti, doći ću u kolovozu. – Opisuje nešto s posla, nešto o planovima. Dok ga sluša, Marina gleda kroz prozor svoje sobe. Breze su bile u punom lišću, guste i zelene, činilo se kao da je cijelo dvorište nabujalo zelenilom do krova.
– Dođi, – kaže. – Skuhat ću maneštru.
– Običnu?
– Običnu, maminu.
– Nema bolje, – kaže Kristijan. Dogovoreno.
