Nisam došao zbog nasljedstva, promrmljao je tiho. Samo… falili ste mi.
Tamara Ivanovna gledala ga je kao tele u šarena vrata i nije znala što bi rekla. Grlo joj se steglo, taman kao kad pojedeš suhu kiflu bez vode.
Pet godina je zamišljala ovaj trenutak, ponavljala u glavi scenarije što će njemu reći kad se pojavi. A sad samo stoji i šuti.
Skidaj cipele, mokar si sav, napokon je promrsila.
Marko je izuo tenisice. Rupe na čarapama. Tamara Ivanovna okrenula je glavu oči joj zasuziše.
U kuhinji je mirisalo na juhu. Danas je, po staroj navici, skuvala lonac pun sarme. Muž je navečer gunđao zašto toliko za dvoje ljudi? A ona mu nije znala objasniti da još uvijek kuha za troje.
Sjedi. Jedi.
Neka, mama, stvarno ne treba.
Sjedaj, kažem.
Navila mu pun tanjur. Marko je jeo šutke, kao da ga zadnjih mjesec dana nisu hranili. Tamara Ivanovna sjela nasuprot i samo ga gledala.
Gdje sad radiš?
Na gradilištu. Pomoćni radnik.
A diploma? Sjećaš se, studirao si inženjerstvo.
Diploma skuplja prašinu doma. Nitko ne traži inženjera bez iskustva.
Sjećala se njegovog diplomiranja. Crveni se dobiva, a on je sanjao o karijeri, vlastitoj tvrtki. Sad gradilište, pomoćni radnik.
Jesi se oženio?
Ne.
Cura?
Bila. Razveli se, odnosno, otišla.
Odgovori kraći od uputa za skuhati kavu. Kao da priča s nekom susjedom iz tramvaja. Tamara Ivanovna ustala, izvadila pohane faširane iz frižidera. Od prekjučer, ali nisu se ni pokvarile.
Sjećam se, volio si ih s pire krumpirom.
Mama, stvarno, nemoj se mučiti.
Ali ona već grijala tavu. Ruke joj se tresle, ali od sreće. Sin joj je doma… Prvi put nakon pet godina.
Gdje je tata? upitao je Marko.
Na vikendici. Vraća se sutra.
Je li još uvijek ljutit na mene?
Ma kakvi. Čeka te, stalno za tebe pita.
I zaista kad god bi prolazio pored Markove sobe, tata bi zastao. Soba kako ju je ostavio posteri na zidovima, knjige na polici. Prašina se brisala, ali niš drugo se nije diralo.
Kako je Ivana? upitao je za sestru.
Dobro je. Udala se. Rodila sina.
Sin? prvi put digne glavu. Kako se zove?
Josip. Ima već tri godine.
Marku mali osmijeh preleti licem. Prvi put toga večera.
“Stric Marko”. Zvuči smiješno.
I ona tebe čeka. Uvijek te spominje.
Stvarno?
Pa naravno. Brat si joj.
Kao iz inata, faširanci su prskali po tavi najjače do tad. Tamara Ivanovna reže kruh, ruke joj još podrhtavaju.
Mama, htio bih ti se ispričati.
Zašto?
Za sve. Za onu svađu. I za ovih pet godina.
Prisjeti se one svađe. Svaka riječ kao da još bruji kroz stan. Marko je vikao da ne želi dijeliti stan sa sestrom. Prodajte, poklonite, meni svejedno! Ja sam si sam zaradit! Tresnuo je vratima tako da je žbuka popadala.
Bio si mlad, tvrdoglav.
Bio sam glup. Mislio da sve mogu sam. Da mi vaša pomoć ne treba. Ispalo je…
Zastane. Tamara Ivanovna isključi štednjak, prevrne faširance na tanjur.
Jedi, dok je toplo.
Mama, ozbiljno govorim. Sto puta sam htio nazvati. Doći. Ali nisam mogao. Sram me bilo.
I što se promijenilo?
Marko šuti, pa kaže:
Matija više nema…
Matija njegov drug iz škole. Zajedno su išli u srednju, pa na faks.
Kad?
Prije mjesec dana. Nesreća. Bio sam na sprovodu, vidio njegovu mamu. Tak me pogledala…
I pomislim što ako se meni mama ne stigne reći zbogom?
Tamara Ivanovna sjela pored njega. Uzela ga za ruku gruba, ogrebana.
Svaki dan sam te čekala, Marko. Svaki dan.
Znam. Susjeda Katica mi pričala. Da si prolazila pored moje zgrade.
Prolazila sam. Vidjela svjetlo kroz prozor. Htjela pozvoniti, ali…
Nisi mogla zbog ponosa.
Ne zbog ponosa. Zbog straha. Da ti ni ne otvoriš vrata.
Marko joj stisne ruku.
Otvorio bih. Uvijek bih otvorio.
Sjedili su tako u kuhinji, šuteći, držeći se za ruke. Kroz prozor su gledali dosadne kaplje kiše. Negdje se zalupila ulazna vrata susjedi išli s posla.
Preseli se doma, rekla je Tamara Ivanovna.
Mama…
Tvoja soba te čeka. Sve je kako si ostavio.
Ne mogu. Rekao sam da ću sam. Sam zaradit.
Marko, kakve veze ima što si rekao? Ti si moj sin. Ovo je tvoj dom.
On odmahne glavom.
Ne mogu. Još nije vrijeme.
Kad će biti?
Kad budem mogao doći uzdignute glave. Kad budem imao pravi posao, kune. Da ne budem na tuđoj grbači.
Nisi ti nikome na grbači. Ti si sin.
Mama, moraš razumjeti. Trebam sam. Sebi dokazat da nešto vrijedim.
Tamara Ivanovna je htjela proturječiti, ali ga pogleda u oči i skuži nema šanse.
Isti onaj tvrdoglav kao što je bio i sa dvadeset pet, i s petnaest. I kao kad je s pet godina odbijao jesti griz.
Bar prespavaj noćas.
Ne mogu, rano ustajem za posao.
Ustane. Tamara Ivanovna isto.
Čekaj.
Ode u sobu po vrećicu. U njoj vunene čarape plela prošle zime, za svaki slučaj.
Uzmi.
Mama…
Uzmi, kažem ti. Već je zahladilo.
Marko uzme vrećicu. U hodniku navuče jaknu, obuva tenisice. Stane kod vrata.
Smijem li dolaziti ponekad?
Pa to pitaš? Naravno da smiješ. Ovo ti je dom.
Pozdravi tatu. I Ivanu. Reci da ću uskoro kod njih, vidjet malog.
Prenijet ću.
Otvorio je vrata, ali nikako otići.
Mama, stvarno ste mi falili. Jako.
I ti meni, sine. I ti meni.
Vrata se zatvore. Tamara Ivanovna se nasloni na zid, suze joj opet klize niz obraze, ali to je sad drugačije. To su suze olakšanja. Sin joj je došao. Nije ostao, još ne čitavo, ali je došao.
Vrati se u kuhinju. Na stolu prazan tanjur od juhe i tanjur s netaknutim faširancima. Zamota ih u foliju muž će ih pojesti sutra.
Upali svjetlo u Markovoj sobi. Obriše prašinu s radnog stola, namjesti pokrivač na krevetu. Sutra će zamijeniti posteljinu. Za svaki slučaj.
Zna ona vratit će se. Možda ne sutra, možda ne za tjedan, ali vratit će se. I ona će čekati. Koliko god treba.
Ujutro muž došao s vikendice ranije nego inače. Tamara Ivanovna tek spremala doručak kad začuje vrata.
Pero, što si tako rano?
Stoji na kuhinjskim vratima. Po faci joj jasno već zna sve.
Katica je zvala. Kaže da je vidjela Marka sinoć, izlazio iz naše zgrade.
Susjeda Katica, tetka s najbržom vezom u zgradi. Prije nego kihneš, svi sve znaju.
Dolazio je, Tamara Ivanovna nareže kruh.
I?
Pričali. Jeo. Otišao.
Pero sjede za stol kao da ga je netko izgužvao u pola sekunde.
Hoće li se vratiti?
Ne znam. Rekao da će dolaziti.
Nisi ga pozvala kući?
Zvala. Ne želi. Kaže, još nije vrijeme.
Pero se naceri.
Isti ja. Tvrdoglav.
Oboje po svome. Nismo ni mi bolji.
Jedu u tišini. Onda Pero šapne:
Ja ću do njega. Znaš mu adresu?
Znam. Ali nemoj ići. Doći će on sam kad bude spreman.
Pet godina smo čekali.
I još ćemo, ako treba.
Onda nazove Ivana, uzrujana:
Mama, je l istina da je Marko bio kod vas?
Otkud znaš?
Teta Katica sve ispričala Josipu na igralištu, a on meni. Možeš vjerovati dijete od tri godine prenosi vijesti!
Bio je.
I kakav je? Što je rekao? Zašto meni nije nazvao?
Dobro je. Samo mršav. Pozdravlja te i kaže da će doći vidjet malog.
Mama, je l on je l oprostio nama?
Tamara Ivanovna šuti. Je li oprostio? Ili ga je prošla ljutnja?
Ne znam, Ivana. Ali došao je. To je najvažnije.
Tjedan kasnije, Marko opet navrati. Nedjeljom, prije ručka. S vrećicom jabuka.
Svratio na Dolac, vidio domaće. Znaš da ih voliš.
Pero ga dočeka u hodniku. Stoje jedan nasuprot drugog, pa se zagrle ko pravi frajeri. Tamara Ivanovna okrene glavu da opet ne zaplače.
Za ručkom pričaju gluposti o vremenu, cijenama, politici. Kao da nije bilo tih pet godina.
Dobro plaćaju na gradilištu? pita otac.
Dovoljno.
Ako što treba…
Tata, stvarno ne treba. Sam ću.
Poslije ručka Marko pomaže pospremiti stol. Kao nekad, prije svađe.
Ideš kod Ivane? pita mama.
Sljedeći put. Još nisam spreman.
Ona te čeka.
Znam. Treba mi vremena.
Počeo dolaziti svake nedjelje. Ponekad donese voće, ponekad čokoladu. Tamara Ivanovna kuha mu omiljeno. Juhu, faširance, pitu od zelja.
Četvrte nedjelje pojavi se i Ivana s Josipom.
Nisam izdržala, reče već na ulazu. Moram vidjet brata.
Marko ostane ukipljen na vratima dnevne. Ivana isto. Gledaju se.
Bok, kaže on.
Bok, bedaku.
Skoči mu u zagrljaj. Marko ju zagrli kao da mu život ovisi o tome, Tamara Ivanovna vidi koliko mu ramena drhte.
Mama, ti plačeš? Josip povuče Ivanu za suknju.
Ne, suze od sreće.
A tko je ovaj čiko?
To je stric Marko. Moj brat.
Josip pogleda Marka, digne glavu.
A gdje si ti bio dok te nije bilo?
Daleko.
Gdje?
Na dugom putovanju.
A sad si se vratio?
Vratio sam se.
Zauvijek?
Marko pogleda mamu, tatu, sestru.
Ne znam još.
Za čajem Ivana priča o svom životu. O mužu, poslu, Josipovom vrtiću. Marko sluša, smješka se. Josip mu sjedi u krilu, pokazuje autiće.
Striče Marko, imaš li ti auto?
Nemam.
Zašto?
Nemam love za auto, mali.
Kad ćeš imati?
Ne znam još.
Tata kaže, treba puno radit, onda imaš novaca.
Tvoj tata ima pravo.
Navečer, kad svi odu, Marko ostane pomoći mami s posuđem.
Mama, smijem nešto pitati?
Naravno.
Ona stan… od bake. Jeste ga prodali?
Tamara Ivanovna ukoči se s tanjurom u ruci.
Ne. Iznajmljujemo ga.
A novci?
Napola s Ivanom. Kako je baka ostavila.
Marko klimne.
Tako i treba.
Ako ti treba novca…
Ne treba. Samo sam htio znati da je sve pošteno.
Odloži tanjur.
Znaš, puno sam razmišljao ovih pet godina. O svađi. Možda smo i mi pogriješili. Možda smo mogli drugačije podijeliti.
Ne, mama. Vi ste dobro napravili. Ja sam bio budala. Mislio da mi svi nešto duguju. Da kao stariji sin zaslužujem više.
Bio si povrijeđen.
Bio sam bahat. Mislio da sam najpametniji jer sam pokupio crvenu diplomu. A ispalo je da sam bez vas nitko. Kao zadnja šlapa.
Nemoj tako govoriti.
Mama, to je istina. Pet godina sam pokušavao dokazati sebi nešto glupo. Shvatio sam ponos je glupost. Obitelj je važnija od kvadrata.
Tamara Ivanovna ga zagrli.
Nisi izgubio obitelj. Tu smo. Čekali smo.
Ne zaslužujem.
Zaslužuješ. Moj si sin. To je dovoljno.
Mjesec dana kasnije Marko izgubi posao. Gradilište stalo, sve radnike otpustili.
Naći ću novo, reče mami telefonom.
Dođi kući.
Mama
Marko, dosta je više. Dođi kući. Uvijek možeš tražiti posao iz sigurnosti doma.
Razmislit ću.
Tjedan kasnije nazove ga otac.
Spremi se. Dolazim sutra, pomoći preseliti stvari.
Tata, nisam tražio…
Ništa ja ne pitam. Dolazim u deset.
Stvari dvije torbe odjeće, kutija knjiga, laptop. Pet godina života stane u gepek starog Stojadina.
Soba ga dočeka istim posterima, istim knjigama. Kao da nije ni odlazio.
Mama, hvala.
Za što?
Za to što ste ništa mijenjali.
Kamo bi? To je tvoja soba.
Uvečer se svi okupe. Ivana s mužem i Josipom, roditelji, Marko. Tamara Ivanovna spremi pravu gozbu.
Za povratak! nazdravi otac.
Za obitelj! doda Ivana.
Marko ih gleda i ne vjeruje. Pet godina ljutnje, blesavosti, ponosa sad su svi opet tu. Njegovi.
Našao sam posao, iznenada kaže. Inženjer. Junior, ali…
Kad? štrecne se mama.
Jučer bio razgovor, danas su me zvali, primili su me.
A nisi rekao?!
Htio sam iznenaditi.
Tamara Ivanovna zaplače, ali sad od sreće. Pero ju zagrli.
Hajde, ženo, raduj se.
I radujem se. Od veselja plačem.
Josip pope Marku u krilo.
Striče, ostaješ sad zauvijek kod nas?
Marko pogleda svoje ljude. Mamu sa suzama, tatu s tihim smiješkom, sestru koja ga je tiho prešla. I malog koji se nikad nije ni ljutio.
Zauvijek, mali. Sad zauvijek.
