Ljubav
Po mjerilima lokalnih žena (a i muškaraca, budimo iskreni), Ljubica Kovačević se ponijela krajnje nemoralno prema vlastitoj sestri Mariji.
A evo o čemu se zapravo radi.
Kovačevići uzorna obitelj, otac Franjo cijelog je života bio traktorist, a majka Anka kuharica u osnovnoj školi u malom slavonskom selu.
Anka je godinama pokušavala dobiti dijete. Okretala se seoskim travarkama i bakama koje znaju vidati, pila je svakakve čajeve i radila čudne obrede po mjesecu. Njena upornost se naplatila: Bog joj je podario kćer, Ljubicu.
Unatoč imenu nježnom i lijepom kao ljubav sama, Ljubica nije rasla baš kao Vila iz bajke. Bila je nespretna, malo hramala, nosila uvijek glavu u stranu, a na leđima joj se stvorila lagana grbača, skoro kao da stalno nosi školsku torbu.
No, roditeljima Kovačević to ni najmanje nije smetalo. Naše dijete, izmoljeno, govorili su, i mazili je. A Ljubica, mila, povučena djevojčica, rijetko je s djecom iz sela komunicirala uvijek nekako sa strane, tiha sjenka, što više voli mačku Milku nego igru skrivača.
Kad je Ljubica već završavala osmi razred, dogodilo se pravo čudo: Anka je, tada već u godinama, rodila još jednu kćer Mariju.
Za razliku od sestre, Marija je ispala prava lutka bistrooka, odvažna, uvijek spremna na raspravu i najčešće viđena kako s nekim štapom tjera dečke iz susjedstva iz dvorišta. Prava seoska frajerica.
Ljubica je svoju malu sestricu obožavala, čuvala je i pazila, pa u svim tim brigama nije baš stigla razmisliti o budućnosti niti zapeti u školi. Ionako je uvijek bila slabija učenica pa roditelji nisu žurili da je šalju negdje u grad.
Kad je Marija već zrela školarica postala, Ljubica je završila školu za kuharicu i slastičarku. No, raditi u tom poslu nikako joj nije odgovaralo, previše odgovornosti. Mama je, vječna praktičarka, odmah našla posao poštarica! Svako jutro biciklom dostavljala je penzije, račune i tračeve.
***
Godine su projurile kao bura i Marija je otišla u Osijek na faks.
Ljubica je do tada već živjela u svojoj maloj drvenoj kući. Pomogli joj roditelji da kupi dvorište, izgradi kokošinjac, a i mala šupa za drva je bila tu. Sve je uredila, cvijeće po prozorima, kućica kao bombon.
Nije našla sreću u bračnom životu. U selu kandidata baš i nema, a ni sama nije baš računala na skoriju udaju. (Kako se, pokazalo, prerano predala…).
Marija odmah prvi vikend iz Osijeka dovodi prijateljicu, a već drugi put dečka.
Kovačevići u šoku.
Tko ti je ovaj, dušo? pita mama, a tata već krivi brk.
Ma to mi je dečko. Samo prijatelji, nemaš šta misliti, mama!
Marija! Školu si išla upisati, a ne dečke vodati po kući! grmi Anka, tresući prst ispred kćeri.
Mama! Prijatelj mi je s faksa, živi u našem studentskom domu, ne zna kuhati pa ga učim! On meni zauzvrat pomaže oko zadaće.
Tatu Franju jedva su suzdržali da ne uzme sjekiru iz šupe. Mama prepire goste na stubištu, a Marija tuguje što joj roditelji nisu više moderne.
Ajde ti, prijatelju, autobusnu čekaonicu znaš valjda pronaći! mrzovoljno naređuje Anka, a Marija šapće dečku:
Nemoj se nervirati, još su u kamenom dobu! Moj tata se samo pravi strašan, možeš ga motati oko malog prsta.
***
Nesretni dečko umjesto kod roditelja, završi kod Ljubice.
Ljubica otvara vrata svoje kućice iz bajke, vidi nepoznatog muškarca noge joj se odsijekle, a obrazi planuli kao mak na livadi.
Ljubice, sestro, molim te, primi ga jednu noć. Roditelji su poludjeli, autobus ide tek ujutro. Nemoj im govoriti da je tu!
Tko bi slutio što će biti…
Gospodin student ruča kao kralj, gleda Ljubicu i raspituje se:
A muž gdje je?
Nemam muža.
Kako to? A tko je vlasnik kuće?
Ja.
Čuje Ljubica to i kao da su joj noge od pamuka, krv udari u glavu, u ušima zvoni kao crkvena zvona.
Čitavo popodne izbjegava ući u kuću. Kad je sunce zašlo, napravi večeru, postavi stol i čvrsto odluči kad mu pripremi krevet, zaključat će vrata i otići prespavati kod roditelja. Ujutro će ga pustiti van prije nego što selo oživi.
Dok je trešnjala jastučić, dečko je grli s leđa:
Ljubice, bojiš li me se?
N-n-ne.
Drhtiš ko pupoljak na vjetru…
Prvi puta u životu Ljubica je osjetila muški dodir i u ljepoti, ali i panici, izgubila svijest i… Kad se probudila, pjevali su pijetlovi. Ajme.
***
Selo odma šapće ona stara cura s grbom našla mlađeg frajera! Cilj prijenos informacijā: prepričavanje i komentiranje.
Gdje ga iskopala? Nikad ne izlazi iz te kuće ni u trgovinu! Kažu ona njega mjesecima krije u ormaru.
Mladoliki dečko, sad već počešljan i čisto odjeven, svima bode oči:
Vidi ga, iz grada stigao, a ona stara! Možda si je našao ženu pa neće morat radit…
Zlobnije varijante:
Nema ni mlađe cure da nađu dečka, a ova starica našla! Koju crnu harmoniju će imati? Nek ostavi čovjeka mlađoj Mariji, pa ona sama sina živi, a ova nek si traži nekog pijanca iz sela. Ima ih…
Kovačevićima ništa jasno. Curama kao da su s Marsa. Tajna je samo u tome što je Marija dovukla dečka kući i on ostao kod Ljubice.
Mama Anka zabrinuta starija kći joj čudno šeta, ruke joj se tresu, često ni ne dolazi roditeljima.
Može biti da je na piće počela, šapće mužu. Baš čudno izgleda.
Na kraju odluče nadzirati Ljubicu ulaze joj u kuću, a dečko im se skriva u ormaru.
Pa dobro, koga ti to skrivaš? pita otac Franjo.
Nikoga, tata.
Ma pusti ti to, vidimo, nismo slijepi! Hajde, mladiću, van iz ormara!
Jel ćete se vjenčati? pita otac, već umoran od svega.
Dečko izlazi, skroman, u čistoj, ali staroj tatinoj majici, sportske hlače s dvije crte (prepoznale mamine oči odmah: Vidi je, moju majicu je skresala kad sam je poklonila Franji!).
Ja bih se mogao i ženiti, veli on, samo da znate, para nemam ni za čašu gemišta. Taman za kruh.
Kovačevići na mukama, ali: što se može, bar joj čuvaju obraz. Brzi dogovor vjenčanje na proljeće.
I tako prvi put iz kuće Ljubica izlazi pod ruku s muškarcem. Nije bilo puno cvijeća i čestitara ali njoj najvažnija stvar.
***
Mladi su živjeli veselo: muž pola dana leži na krevetu, Ljubica mu sprema pitu od krumpira, a on gleda kroz prozor. Sretan.
Nakon tjedan dana, pojavljuje se otac Franjo:
Dečko, treba izvadit drva iz šupe!
Da, ali… hm… Ja nikad nisam cijepao drva… gunđa zet.
Nema problema, naučit ćeš! veselo odgovori Franjo.
Žena Ljubica mu sramežljivo donosi radnu odjeću, poljubac u obraz i šalje ga s očem u dvorište. Ionako mama Anka već planira makeover.
Ljubice, svi govore da si odjevena kao da krumpir s pijace nosiš! Idemo danas u Našice, kupit ćemo ti haljinu i cipele, frizer! Za muža se mora pazit, znaš ti babu!
Kasnije Ljubica shvaća mudra joj je mama.
Kroz selo šeću usamljene babe, razvedene, svaka s dekolteom do pola pupka i torbom od Germana pod rukom, a oboje vrebaju Ljubičina muža.
A ni Marija nije sretna: ne dolazi roditeljima, ljuti se. Sestro, molila sam te pričuvaj mi Dinu. Ali ne baš tako! Bila sam mu cura, a ti si ga preotela! Više nemaš ni muža, ni sestru!
Ljubici su ove riječi kao šamar u lice.
Dine, jesi li ti sa mnom samo zbog kuće? prostodušno pita muža.
Ma nije to tako, uzdahne Dino. Marija je uvijek sama sebe vidjela kao Juliju, ali ja nisam mogao pratiti njezine zahtjeve: auto, stan u Osijeku, sve u roku tjedan dana. Sam sam, bez škole, nikakvih para. Roditelji pijančeki, ja najstariji, jedva preživljavao. Došao na faks, ali ne ide, nije znanost za mene.
Kad me vaša Marija zgrabila, mislio sam, možda mi se posreći s njom, ali ispalo je šipak. Kad sam upoznao tebe, vidio sam da si drugačija. Toplina, kuća, nitko ništa ne traži, a dobro me nahraniš… Tko bi to odbio?
Dakle, sa mnom si jer nemaš kamo? tiho pita Ljubica.
Dino je šutio. Znao je da je oduvijek ovako mislio je, bit će bolje.
***
Glasine su krenule brzinom vjetra: Dino je bio kod Marije, ali, kad nije prošao u prvoj rundi, zalijepio se na stariju sestru. U selu cijeli Zadnji Odbor analiza. Ništa ne radi, ni na selo ne ide, samo penzići još rade nešto i nerve si troše.
Ali Ljubica na to mirno gleda. Selo uvijek šapće.
Važnije joj je bilo što je napokon došla doma, svom toplom domu, svom mužu.
***
Roditelji su navikli da im je starija kći napokon žena.
A onda Marija potpuno nestane nema je nigdje. Mama Anka prevrće ladice, pakira meso u torbe i putuje autobusom u Osijeku.
Ni traga ni glasa dok joj portirka studentskog doma ne kaže:
Ona vam više tu ne živi. Zna znati doći vikendom, ali… trudna je, već joj se trbuščić vidi, pa da znate!
Anka pada u nesvijest od šoka.
Konačno, uz pomoć pola doma, nađe Mariju. Ona živi s nekim mladićem, iznajmljuju sobu.
***
Otac Franjo popije malo više vina. Jedna kćer, druga kćer, svaka svoje donosi u torbi! Marija se vrati doma pred porođaj, sa sinčićem malim Lukom.
Muž je Kiki bez obitelji, u starim tenama, ali zna plesati kola i pjeva bećarac do iznemoglosti.
Na svadbi svi lude od radosti tko bi rekao?
Ubrzo postaje jasno da je brak bure baruta. Svađa svaki dan dok Kiki ne bježi nakon par mjeseci.
Mariju baš briga, nosi sina k roditeljima, ponovno upisuje faks.
***
Sad mala beba, Luka, trči kroz sve dvorište pod budnom paskom bake Anke, djeda Franje, tetke Ljubice, pa čak i Dine.
Dine, opet ruku izbio, znao sam da simuliraš viče Franjo, zetu. Sad ti čuvaj malu, idem sijeno grabiti!
Dino bi najradije ležao, ali nema mu druge, tetka Anka dođe svaki dan provjeravat jesu li živine nahranjene, drva iscjepana i kuća počišćena.
Kroz te godine Dino se udebljao, dobio okruglo lice. Sve je volio na selu samo ne radit. Selo ima posla za dva života, misli Dino.
***
Jednog dana Ljubica se vraća smrskana s polja umor je prilijepio za nju, sanja krevet i mir.
Dine, sve u redu, mali Luka je ok?
Tišina. Malo Ljubicu strah uhvati traži muža po kući.
Nema ga, javlja susjeda preko plota. Ostavio ti je dijete i poruku.
Ljubica uzima papir.
Ljubice, bila si divna ženska. Zahvaljujući tebi sam oživio. Ali, selo nije za mene. Odoh, papire za razvod pristanem potpisati. Malo sam ti novaca uzeo, ne ljuti se. To ti je za moju prvu ratu, ionako sam kod tebe pojeo i popio dovoljno. Da si sirota, bila bi zlata vrijedna.
Gleda Ljubica u poruku ko tele u šarena vrata. Preuzima Luku, presvlači ga i igra se s njim iako joj je duša prazna.
Plakala je, ali to traje, a onda prođe.
Godine prolaze. Ima sad svog sina, malog Antu od Dine. O bivšem mužu ništa mu nije rekla, po vlastitom izboru.
Luka i Ante zajedno rastu, trčkaraju po dvorištu, a Ljubica ih vodi na igralište i ne osvrće se na zle jezike.
Nemam se zašto ljutit na život, razmišlja dok zalije cvijeće pred kućom. Dino je bio gost u mojem životu, ali darovao mi je sina i probudio ženu u meni. Sad imam djecu i obitelj. Više mi ne treba.
***
Eh, ta Ljubica! ogovaraju babe na pumpsima. Što joj je trebao taj propalica? Sama ostala, još i dijete ostao…
Ljubica prolazi nasmijana. Na ogovaranja je navikla. Tko zna, možda će i ona jednom sjediti pred trgovinom, žlicom miješati kavu i pričati… O čemu drugom, nego “kako je tko prošao.”
Još se smije. Baš glupača.
***
Dino se vratio kad ga nitko nije očekivao stariji, pohabane tenisice, pogled sramežljiv. Pogleda malu djecu.
Primit ćeš me natrag? A Luka, vidi ga, narastao!
Ljubica odvodi djecu unutra.
Dinče, što bi ti sad? Sve smo riješili.
Došao sam doma.
A poziv i smisao života?
Sve je to bajka, Ljubice. Doma je gdje je toplo.
Da, ali moj dom je samo moj, Dine. Idi, traži svoj.
Kaj, ništa? A osjećaji?
Osjećaji su za ljenčine, Dine. Ja više ne vjerujem. Sutra moram na polje…
Polje? A stari Franjo još živ? Šta ću dalje?
Vratio se Dino stisnute duše, a Ljubica nije ni pogledala.
I otišao je, noseći torbu na ramenu.
Javi se, ako što treba
***
Ta Ljubica, opet komplicira, štucaju babe na klupi. Mogla je bar muža pustiti u kuću.
A Ljubica, nasmijana, ide dalje. A selo nije ništa drukčije. Život ide, a ogovaranja nikad neće prestati.
