7. ožujka
Još uvijek mi drhte ruke dok pišem ove riječi. Tjedan dana prije Dana žena, napokon sam izašla iz Općinskog suda u Zagrebu. Suze su mi zamaglile pogled. Samo jedna rečenica odzvanjala mi je u glavi: “Vi više niste supružnici.” Pitala sam se što sam to učinila da ovo zaslužujem? Kakav sam to grijeh počinila, da me zadesi ovakva sudbina?
Udala sam se sa nepunih osamnaest godina. Osjećala sam se zaljubljeno, opijeno kao da ne hodam, nego lebdim nekoliko centimetara iznad tla. Moja mladost bila je ispunjena ljubavlju, svi naši zajednički dani bili su čisti, iskreni, poput najljepšeg ljeta. Trudila sam se biti savršena supruga. Ujutro bih mu donosila doručak u krevet, kuhala samo ono što on voli, pazila da je stan uvijek uredan i mirisan na svježe pečeni kruh.
Ali njegova obitelj nikad me nije prihvatila. Nikada nisam bila dovoljno dobra za njihova sina; stalno su mu govorili kako zaslužuje bolju ženu i kako će mu oni naći pravu. S vremenom primijetila sam da to utječe na njega. Sve više se udaljavao, postao je kritičan, a njegove riječi su me boljele.
Naš sin, Petar, imao je pet godina. Isprva ga je suprug obožavao, uljepšavao svaki dan mališanovim osmijehom, ali kasnije je prema njemu postao hladan. Vjerujem da su sve te riječi i sumnje njegovih roditelja utjecale na njega. Počeli su mu govoriti kako dijete nije njegovo iako Petar liči na njega više nego itko. Suprug je počeo provoditi sve više vremena kod svojih roditelja, praktički se preselio kod njih. Kad bi došao kući, sve oko mene mu je smetalo, povisio bi glas i tražio grešku u svemu.
Trudila sam se, čuvati obitelj, biti bolja, održavati mir. Ali jednog dana, toliko je bio ljut da me udario. Nisam mogla vjerovati da se to događa nama. Ipak sam se nadala možda će proći, možda će se predomisliti No vrlo brzo mi je rekao da mu je svega dosta, da me ostavlja. Otišao je, napustio mene i našeg sina. Molila sam ga, preklinjala, neka razmisli, neka ne razbija ono što smo gradili ali nije me ni saslušao.
Još ga volim. I nakon razvoda ne mogu zamisliti život bez njega. Plaća minimalnu alimentaciju par stotina eura mjesečno i traži račun za svaku kunu koju potrošim. Ako kupim kruh u pekarni za 1,50 EUR, moram mu poslati fotografiju računa. Zbog svega toga moram ga doslovno moliti za novac, iako je riječ o njegovom vlastitom djetetu.
Obično ga ne viđamo sin ga gotovo i ne poznaje. Ako ga i uzme, to je na jedan dan, eventualno dva. Petar osjeća njegovu hladnoću i ne želi se družiti s ocem. On pak misli da ga potičem da ga ne voli, što nije istina. Ja se teško mirim s time što je našoj priči došao kraj. Plakala sam svaku večer, izgubila sam nekoliko kilograma, povukla se, osjećam se jadno. Često viknem na Petra, iako znam da to ne smijem.
Kako dalje? Srce mi se raspada. Skoro svaki dan pregledavam profile bivšeg supruga na društvenim mrežama. Tako sam doznala da se uskoro ženi drugom ženom. Ta me vijest dodatno bacila na dno. Sada mi je jasno zašto više ne dolazi, a ni Petar ne pokazuje zanimanje. Razum mi kaže da je gotovo, da dalje nema smisla, ali srce mi to nikako ne prihvaća.
Kako da nastavim živjeti kad se osjećam tako izgubljeno?
