E, slušaj ovo… Zamisli, poznati zagrebački poduzetnik, Marko Horvat, sjedi u čekaonici na aerodromu Franjo Tuđman, čeka let za Split. Gleda kroz prozor, misli su mu negdje daleko, kad odjednom osjeti nešto na hlačama.
Spušta pogled, a pred njim mala djevojčica, ne starija od tri godine, smiješi se i pokazuje rukicom prema vitrini s kolačima. Oko vrata joj visi privjesak anđeo s malim rubinom u sredini.
Onaj isti privjesak koji je Marko osobno izradio i stavio oko vrata svojoj maloj kćeri, Ani, baš onog strašnog dana kad su je pokopali.
Ne… Nije moguće… zašaptao je, sagnuo se bliže i dotaknuo to malo anđeosko krilo koje je tako dobro poznavao. Otkud ti ovo?
Tada se pojavila žena, uplašena do bola, i pokušala odvuci djevojčicu.
U njezinim očima vidio je Aninu prkosnost, onu istu snagu pogleda. Tko ste vi? Taj privjesak… bio je pokopan s njom!
Žena je jedva uhvatila dijete u naručje i pobjegla u taksi iza nje je ostao zaboravljeni kofer. Marko ga je iz znatiželje otvorio i našao iznošenu dječju robicu, stare slike i ceduljicu: Za moju malu Marinu… Oprosti mu.
I tad ga je streslo: cijeli život mu govore da je djevojčica umrla Marina ali ona je zapravo živa! Da ne gubi vremena, odmah je dao svom asistentu da slijedi taksi.
Taksi se zaustavio pred oronulom zgradom na Trešnjevci. Marina je klečala pred vratima i pokušavala otključati bravu, dok joj se mala Sol priljubila uz nogu.
Unutra je neka goropadna prizma od muškarca tražila novac za najam. Marko je razmišljao bez razmišljanja, iz džepa izvadio par stotina eura i bacio ih pred njega. Marina mu je škrgutala zubima:
Gdje si bio kad nam je mama umrla? Gdje kad su nas izbacili na ulicu?
Pokušao joj je objasniti kako su ga prevarili, kako je vjerovao u lažnu priču. Lupa vratima, nestaje unutra sa Sol. Te noći Marko nije otišao sjedio je na klupi, promatrao prozor do svitanja.
Čim je zora svanula, mala Sol istrčala je van, spotaknula se pred cestu, a Marko potrčao za njom, uhvatio je, ali ga je dok je gurao, udarilo auto.
Tek tad je Marina shvatila čovjek kojeg je smatrala hladnim čudovištem riskirao je život zbog njezine kćeri. Nemoj umrijeti! zavikala je, u strahu kao nikad.
Netko je pozvao hitnu, ali Marina se nije predala: Nosite ga u stan! U malom, prašnjavom dnevnom boravku brisala mu je čelo, dok mu je Sol lijepila ružičasti flaster s Pepom Prasicom.
Marko je zatvorio oči i taj blagi dodir bio mu je veći lijek od svih tableta što ih je ikad popio.
Sol ga je netremice gledala: Mama kaže da si ti loš čovjek.
Vidio si mu sve na licu: Ponekad odrasli lažu, odgovorio je tiho.
Mama je često plakala zbog tebe, rekla je Sol i to ga je dotuklo.
Onda mu je pokazala kutiju punu pisama desetljeća uzaludnih molbi, sve ignorirane od svih, pa i od Ane i Marine.
Kad je Marina došla i ugledala ga s pismima u ruci, samo je šaptala:
Do samog kraja te čekala. Marko je pružio ruku: Tu sam. Kasno, ali ipak tu.
Nije gubio vrijeme: odmah je pokrenuo postupak za opoziv moći nad imovinom koju su mu uzeli pokvareni rođaci, priznao Marinu kao svoju unuku, osigurao budućnost maloj Sol. Marina se hrabro sučelila s pohlepnim potomcima stare tete Lucije.
Naravno, nije sve postalo bajka preko noći bilo je terapija, birokracije, neizvjesnosti ali ta mala obitelj počela je rasti i zacjeljivati. Kuća je opet odzvanjala smijehom malene Sol.
Na Badnjak je Marko gledao kako Sol stavlja zvijezdu na bor, a Marina mu je stavila na ruku stare džepne satove koje je jednom poklonio Ani i zamijenila za njegove, u sjećanje na nju. Sol je napokon dobila svoj anđeoski privjesak, ovaj put s istim tim slomljenim krilom.
Slomljeni anđeli nisu slabi, šapnuo je Marko. Oni su samo prošli svašta, ali nas i dalje čuvaju.
Ja želim biti snažni anđeo! uzviknula je Sol.
Dok joj je Marko zakopčavao lančić, a Marini oči zasuzile, po prvi put nakon toliko godina imao je osjećaj da vrijeme nije baš sasvim izgubljeno, da svaki idući trenutak možeš proživjeti iskreno, skupa, kao pravi ljudi.
